25. nedjelja kroz godinu – B

U središtu današnjeg evanđeoskog odlomka je spor koji je tinjao među Isusovim učenicima oko toga tko je od njih najveći. Svi su pred svojim učiteljem zauzimali pobožan stav dok su slušali njegove pouke, ali onda bi njemu iza leđa pokazivali svoje pravo lice. Nakon što bi ih on poučavao otajstvima svoga života, pred kojima su ostajali zbunjeni jer ih nisu razumjeli, kasnije dok bi hodili, prepuštali bi se svojim raspravama u koje su bili mnogo upućeniji, nego u njegova otajstva. Mnogo bolje im je odgovaralo govoriti o vlastitim ambicijama i željama, nego pozorno slušati što on govori, te nastojati razumjeti smisao njegovih riječi.

Svjestan njihovih ambicija i nezdravih želja, Isus je znao da ih treba poučiti i od njih odstraniti svaku takvu primisao i neurednu težnju koja bi ih navela da se podižu jedan iznad drugoga, a kasnije je mali korak da budu jedan protiv drugoga. Isus ih uči da razvijaju neke druge težnje u sebi kojima će ostvariti pravo zajedništvo i osmisliti vlastiti život. Ako traže samo sebe i svoje ostvarenje, sigurno će ostati zakinuti i osiromašeni, jer Bog se ne daje onima koji traže sebe, već onima koji traže njega. Zato samo tražeći Isusa, mogu pronaći i sebe. Doista, najvažnije stvari u životu se ne mogu

24. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisanu današnjem Evanđelju doista je zanimljiv i poseban, jer s jedne strane sveti Petar nadilazi samoga sebe time što dopušta da ga u nadahnućima vodim sam Bog, te ga dovodi do toga da Isusa prepozna kao Krista, to jest Božjeg Pomazanika i Mesiju. Petar ide onkraj mišljenja ljudi, te odvažno iznosi svoje mišljenje o Isusu, čime je učinio pravi pogodak i pokazao se sposobnim misliti samostalno i donositi utemeljene zaključke nadahnute odozgor. Ali taj korak je bio tek prvi korak, istina, neophodan i važan, ali tek početak osobnog shvaćanja Isusa i njegova spasiteljskog poslanja.

S druge pak strane Petar se nije potpuno odlijepio od ljudskog mišljenja, jer spoznaju koju je primio nije znao artikulirati u konkretan život, to jest nije mogao s duhovne svijesti prijeći u ispravnu praksu onoga što je Mesija trebao biti. U stvari, on je mislio da promišlja dosljedno. Time što je prepoznao Isusa kao Mesiju napravio je prvi korak.  A u drugom je je trebao prepoznati njegovo poslanje u Božjem narodu i za Božji narod. Petar je bio uvjeren da razmišlja sasvim dosljedno time što je Isusa odvraćao od muke i smrti koju je Isus otvoreno najavljivao svojim učenicima. Petrova ljudska logika bila je u tom trenutku ipak samo ljudska, te nije uspijevao vinuti se u shvaćanje koje im je Isus htio ponuditi. Njemu je bilo nespojivo da Mesija treba trpjeti i biti ubijen. Poput mnogih svojih sunarodnjaka držao je da

23. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak iz pera svetoga Marka opisuje jedno od Isusovih čuda. Riječ je o ozdravljenju gluhoga mucavca kojega su donijeli pred Isusa da položi na nj ruke. Isus je ovoga čovjeka ozdravio na neobičan način utiskujući svoje prste u njegove uši i dotičući njegov jezi, te upravljajući pogled u nebo i izgovarajući riječ “Effata”, što znači “Otvori se”. No uz ovo vrlo neobično iscjeljenje, u ovom odlomku je i više drugih znakovitih elemenata koji ističu Isusovo mesijansko poslanje i njegovu božansku prisutnost među ljudima. Upravo te njegove riječi i naredba ušima da se otvore, nakon čega se i jezik oslobodio svojih spona, pripomažu da sagledamo dinamiku cijelog događaja upravo pod prizmom otvorenosti ili zatvorenosti prema Bogu i ljudima. Vidljivo je iz ovog događaja da nije samo ovaj gluhi mucavac imao zatvorene uši, niti je problem bio samo u tome što nije mogao komunicirati s ljudima, kao što je razvidno da je bilo i onih koji su imali otvorene oči duha ne samo prema Isusu, već i prema bratu čovjeku.

Što se tiče zatvorenosti, već je rečeno da je ovaj čovjek imao problema s ušima. Bio je gluh, a zbog toga što su mu uši bile zatvorene nije mogao dobro niti artikulirati svoj govor.

Metla je jedno od pomagala
kojim se služimo kako bismo
držali čistim svoje prebivalište,
stan, kuću i okućnicu.
Redovito se njome čisti pod,
te uklanja prašina i paučina,
kao i razna druga onečišćenja
do kojih dođe neprimjetno
u svakodnevnome življenju.
I u duhovnom životu,
slično tome, ima mnogo
prašine i smeća koje se,
što primjetno što neprimjetno,
uhvati na stjenke duše,
te je onečišćuje i kvari ozračje
koje u njoj treba vladati.
Zato joj je neophodna
duhovna metla pokore
i odricanja da je učini
dostojnim prihvatilištem
živoga Boga koji može
prebivati samo u čistoj duši.

22. nedjelja kroz godinu – B

Dobro nam je poznat događaj opisan u današnjem Evanđelju. A i vrlo upečatljiv jer se takve scene događaju i danas, a nisu bile tek samo nekada kad je Sin Božji hodao zemljom sa svojim učenicima. Taj događaj je jedan od primjera kako se ljudi vrlo lako usredotočuju na ono nebitno, a izostavljaju ono bitno. Štoviše, čak se usmjeravaju prema nečemu što je pogrešno, samo da bi prekrili sebe i da vlastiti život ne dovedu do toga da propitaju svoj odnos s Gospodinom. Ne samo nekada, nego tako i danas vode se mnoge rasprave, prijepori i svađe oko mnogih sporednih stvari u životu Crkve i društva, umjesto da se svi skupa usredotočimo prema onome što nam savjetuje naš Gospodin ne samo današnjim evanđeoskim tekstom, nego i cjelinom svoga božanskog nauka.

Tako se i danas traže i pronalaze zamjerke mnogim svećenicima i biskupima, pa i samome Svetom Ocu. Optužuje ih se da su se loše postavili u ovom ili onom slučaju, situaciji ili problemu. Jednako tako se upućuju dubokoumne kritike političarima i pojedincima koji imaju društvene odgovornosti. Najčešće takve rasprave budu jalove i beskorisne, te se potroši mnogo vremena i snage, a od njih nikakve koristi za dušu. Štoviše, mnogima su samo prigoda da još više isprazne i onečiste

21. nedjelja kroz godinu – B

Mnogi kršćani su se navikli, pa i duhovno razmazili, jer su zaboravili ili zanemarili činjenicu da je Bog zahtijevan. Gotovo redovito očekujemo da Bog udovoljava naše prohtjeve, te da ima logiku i sklop razmišljanja poput našega. Pretpostavljamo da nam on treba govoriti ono što želimo čuti, te da od nas ne iziskuje nikakav napor kako bismo shvatili ono što govori. Čak i ne mislimo da trebamo rasti i odrasti kako bismo ga razumjeli bolje i dublje, uvjereni da se duhovni rast događa sam po sebi. Da bismo se to predočili, možemo usporediti s jednom slikom: misliti da je Bog tek tako po sebi shvatljiv, ma koliko je jednostavan i sveo se na mjeru čovjeka, isto je kao zamisliti da je malo neuko dijete kadro slušati i razumjeti sveučilišnog profesora. U životu dobro znamo da se treba mučiti i učiti kako bi se došlo do većih spoznaja, te nam je sasvim normalno da treba savladati niže razine znanja kako bi se pristupilo onim višima i dobro ih razumjelo.

Ako je to tako za naše ljudsko znanje, ne treba se čuditi ako tu istu logiku primijenimo i na znanje koje nam dolazi od Gospodina. On s nama ljudima ima poseban projekt, vrlo zahtijevan i odgovoran. Njegova očekivanja prema nama ljudima su doista visoka. Ali, uostalom, zar bi trebala biti niska? Čovjek je stvoren kao uzvišeno biće, te jednako takva trebaju biti Božja očekivanja i njegovi sveti planovi, kao i, shodno tome, ljudska ostvarenja.

Nitko nikad ne bi pomislio,
na temelju izvanjskog izgleda,
da postoji poveznica između
gusjenice i leptira.
Ali tko pozna razvoj ovog
divnog Božjeg stvora,
onda zna da se lijepi leptir
razvija iz neugledne gusjenice.
Leptir, naime, nastaje
potpunom preobrazbom
gusjenice koja se zakukulji,
te se u kukuljici događa
velika pretvorba:
organi gusjenice se razgrađuju,
a izgrađuju se organi leptira.
S preobrazbom gusjenice u leptira
može se usporediti ljudski život
koji mora proći kroz svoj stadij
čahure zemaljskoga života.
Nakon zemaljskoga života
po smrti i čahuri groba,
ljudski život dolazi do svoga
uskrsnog stadija kada ljudi
žive kao leptiri – anđeli Božji.
No postoji i jedan izuzetak,
a to je nebeska Majka Marija.
Ona je kao puna milosti
već unaprijed satkana i došla
kao Božji leptir s neba,
te kad je prošla i kroz
kukuljicu umiranja i groba,
prošla je kao leptir
i vratila se odakle je došla.
I nije tek nakon groba
postala leptirom poput
drugih ljudi koji su
postali leptirima tek
nakon što su se preobrazili
odbacujući status ličinke

Uznesenje Blažene Djevice Marije

Slavimo danas veliko otajstvo jedne obične, male i jednostavne žene koja to nije bila slučajno već izborom, te je i bila svjesna svoje malenosti, što potvrđuje njezin hvalospjev Veliča. To veliko otajstvo je uznesenje tijelom i dušom u nebesku slavu, cilj svakog vjernika koji hodi za uskrslim Kristom Gospodinom koji nam je otvorio vrata života vječnoga svojim uskrsnućem. Zato današnja svetkovina jasnije od bilo koje druge marijanske ili svetačke svetkovine govori o njezinoj povezanosti s pobjedom samoga Gospodina. Kristova pobjeda na križu počela je donositi plodove života, čemu je najjasniji primjer sama Marija u kojoj se ostvarila punina dara Kristova. Napokon je čovječanstvo moglo odahnuti jer je Krist ne samo pobijedio Đavla, a obeskrijepio Smrt kao posljednjeg starog neprijatelja, već je svakom čovjeku omogućio pristup u život. Njegova uskrsna pobjeda je dovela do toga da je zbačen s neba tužitelj naše braće koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim onemogućujući im pristup pred njegovo prijestolje.

Poniznost temelj života

No Marija ovaj dar i milost uznesenja nije stekla svojim silama, pa niti nezasluženim Božjim darom s kojim nije surađivala. Naprotiv, milost uznesenja na nebo tijelom i dušom primila je kao nezasluženi i potpuno besplatni Božji dar, ali je ona surađivala s milošću, te je tako opravdala da milost Božja u njoj nije bila uzaludna.