20. nedjelja kroz godinu – C

Nema toga od nas ljudi koji nije u pojedinim situacijama načinio određeni kompromis, jer u zajedničkom životu valja imati razumijevanja i prema drugima, te ne provoditi samovolju ili terorizirati druge svojim stavovima, uvjerenjima i odlukama. Sve se to čini u ime zajedničkoga života i neophodne sloge koja treba vladati u uređenim ljudskim zajednicama kao što su obitelji ili države u kojima živi jedan narod ili više njih. Međutim činjenica je kako se ljudi često ne snalaze koje su sadržaji i koji je prostor kompromisa, a gdje bi trebali imati čvrsta uvjerenja koja ne podliježu nikakvim kompromisima, jer nisu takva da bi se njima moglo trgovati. Doista postoje stvari koje su čovjeku dane i kojima je on zadan, te ih ne može mijenjati, dok s druge strane ima mnogo toga što je manje bitno i drugotno u životu, gdje se onda može razmišljati o kompromisima i dogovorima poradi kvalitetnijega zajedničkog suživota u društvu.

U tom smislu znamo da je i naš Gospodin Isus došao među ljude kako bi im donio

Svetkovina Marijina uznesenja na nebo

Čovjek je oduvijek sanjao doći do neba, pa i onda kada je samo sanjao letjeti. No upravo takva njegova želja svjedoči o njegovim duhovnim upućenostima prema nebeskim visinama. Ali jedno je bila želja i potreba dosegnuti nebesa, a drugo je bila stvarnost i mogućnost. Nikada nitko nije uspio ostvariti tu vječnu želju i težnju koja postoji u ljudskim grudima. Jer je nebo bilo i previsoko i predaleko, nedostupno za običnoga čovjeka da bi se mogao do njega popeti, to jest uzići na nebesa.

Isus otvara nebesa

U povijesti ljudskoga roda, međutim, dogodilo se nešto izuzetno onda kad je Sin Božji sišao s neba utjelovivši se kao čovjek. Služeći se slikovitim govorom možemo reći kako je Bog

19. nedjelja kroz godinu – C

Već prošlu nedjelju imali smo prigodu razmišljati o Gospodinovim upozorenjima glede pohlepe koja bi se mogla definirati požudom za materijalnim dobrima. U današnjemu Evanđelju čitamo dodatne upute i preporuke kojima Isus produbljuje tu temu koristeći nekoliko slika iz svakodnevnoga života kojima vrlo zorno izražava svoje božanske stavove. Tako nam dočarava i opisuje opasnosti koje zemaljska dobra predstavljaju za duhovni život ukoliko ih se ne postavi na pravo mjesto, nakon čega nisu više dobra, nego kamen spoticanja. Iz Gospodinovih riječi razabiremo da su zemaljska dobra kao neka vrsta magneta na koji reagira ljudsko srce jer se daje privući njihovom privlačnošću i korišću. Ili bi se pak moglo reći kako su stanoviti regulator kojim se reguliraju želje i misli našega srca. A kad kažemo srce, onda valja imati u vidu da je riječ o

18. nedjelja kroz godinu – C

Tema koju nam nudi događaj iz današnjeg Evanđelja o problemu podjeli zemaljskih dobara među ljudima vječna je tema koja ne mimoilazi nijednoga čovjeka. Takvih scena i sudbina kao što je ova iz Evanđelja kad jedan čovjek pokušava doći do dijela zemaljskih dobara, tražeći načina uvjeriti svoga brata da s njim podijeli, ima i danas na svakome koraku. I kao što se taj čovjek pozvao na Isusov autoritet, tako se i danas mnogi pozivaju na autoritet vjere i Božje pravednosti kada vide da se ne može računati na ljudsko poštenje i ljubav. S time se svakodnevno susreću mnogi roditelji, braća, sestre, rodbina. Jer svaki roditelj osjeća jednom od temeljnih zadaća priskrbiti svojoj djeci dovoljnu količinu zemaljskih dobara u baštinu, premda ne uspijevaju uvijek udovoljiti svima kako bi htjeli. Tko ne uspije, osjeća se promašeno i nesretno. Kao da se cijeli život mučio uzaludno ako nije iza sebe ostavio velike količine imovine od koje bi mlađi naraštaj mogao lagodno živjeti. Osim toga, i danas kao nekada, pitanje zemaljskih dobara izazove rasprave i svađe u obitelji

17. nedjelja kroz godinu – C

Iz današnjeg evanđeoskog odlomka mogli bismo na prvi pogled izvući određene zaključke koji bi išli u prilog nama, to jest čovjeku našega vremena koji je posve zapustio molitvu i molitveni život u korist drugih sadržaja koji ga više privlače ili ih smatra korisnijima. Osim toga bilo tko se želi ispričati odbacivanjem molitve, mogao bi pronaći izgovor i u Isusovu ponašanju. Naime, uvijek bi se moglo postaviti pitanje zašto on nije svoje učenike učio kako moliti prije nego su oni njega zamolili da ih pouči. Jer da je to smatrao važnim za njih, onda bi ih sigurno poučio sam od sebe, a ne tek na njihovo traženje. Moglo bi se ići i dalje te tumačiti kako je on bio protivan određenim molitvenim oblicima i formulama, te je držao dostatnim da svatko na svome mjestu bude dobar čovjek i radi svoj posao, te bi se tako moglo pretpostaviti kako mu baš i nije stalo mnogo do toga

16. nedjelja kroz godinu – C

Dobro znani događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku izaziva nas da ga još dublje razmatramo primjenjujući na sebe i svoj život u današnjem svijetu. U njemu pronalazimo dva modela ponašanja, kako nam primjerom pokazuju dvije sestre Marta i Marija koje u svoj dom ugostiše jednom zgodom Gospodina. I jedna i druga su se potpuno stavile njemu na raspolaganje, ali svaka na drukčiji način. Štoviše, dijametralno suprotan i suprotstavljen do mjere da je svakoj od njih moglo djelovati da ona druga ne služi Gospodinu na prikladan način. Upravo to je natjeralo Martu da reagira prozivajući svoju sestru

Kad nalijevamo gorivo u auta
i druga motorna vozila
pazimo koju vrstu motora imamo
kako bismo ulili ispravo gorivo.
U dizalaše na ulijevamo super,
niti u benzinca dizel gorivo.
A i kad nalijevamo ispravnu vrstu
poželjno je uliti što je moguće
kvalitetnije i čistije gorivo.
U protivnom bi se dogodilo
da motor zaštopa i ošteti se
zbog neopreznosti
ili želje da prođemo jeftinije.

Ista stvar je s našim srcem.
Ono je motor svega života.
Stvoritelj je zamislio
da mu pokretačko gorivo
bude njegova sveta ljubav.
No ne pazimo uvijek na to
i nalijevamo mu u spremnike
i štetna ‘goriva’ koja ga
oštećuju i uništavaju.
Ili pak ona zakonita,
od Boga nam preporučena,
ali s primjesama nečistoća
i drugih ljudskih ‘kemija’.
Trudimo se ipak zdušno
ispunjavati ga čistom
i svetom Božjom ljubavlju,
jer ona je jedino jamstvo
njegove dugovječnosti
i našega dolska na cilj.

15. nedjelja kroz godinu – C

U svakome od nas postoji golemi potencijal života, to jest izuzetna mogućnost djelovati na takav način da zahvaljujući svojim činima dođemo do vječnosti. Najčešće nam se, međutim, dogodi da taj potencijal ne iskoristimo u praksi, već nam ostane kao dobra teorija, ali nikad primijenjena. Eventualno te naše sile koje posjedujemo ulažemo u neke druge dimenzije života, ali počesto ne u ono najbitnije. Na ovaj ili na onaj način taj potencijal u nama se zatomljuje i guši ili se razvija na nepravilan način. Jer i kad imamo dovoljno oštroumnog rasuđivanja,