10. nedjelja kroz godinu – B

Za cijeloga svoga djelovanja naš Gospodin je imao problema sa svojim protivnicima koji su ga htjeli ušutkati na različite načine. Ali, na njihovu žalost, nikada nisu imali dovoljno argumenata da to i ostvare, jer njihove optužbe nisu imale pokrića u stvarnosti, već su bile izmišljotine, laži i klevete na njegov račun. Jer kada zločestim i izopačenim umovima ponestane argumenata, onda se ne libe diskreditirati onoga koga uzmu na zub, jer se ne uklapa u njihove životne koncepcije. Jedna od prokušanih taktika diskreditiranja je lijepljenje etiketa. A jer je čovjek kojim gospodari zlo vrlo ograničen u svome iskustvu, on ne zna drukčije etiketirati, već sudeći po sebi. Takav svojim suparnicima lijepi etikete koje su izišle iz njegova srca, te nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Tako se i u toj situaciju pokazuje da svaki koji govori, najprije o sebi govori.

Upravo to se dogodilo i Gospodinu kojemu su htjeli koješta spočitnuti, ali jednostavno ne mogoše jer sve negativno što su mu htjeli pripisati, nije odgovaralo istini. A da su mu i imali što zamjeriti, ne bi uspjeli ništa od toga dokazati, jer jednostavno nisu bili na njegovoj razini. Ne posjedujući njegovo snagu duha, nisu bili kadri suočiti se i raspravljati s njime. Zato su kukavički djelovali iza leđa, te su

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Svetkovina Presvetoga Trojstva, te najuzvišenije tajne naše vjere, svima nam je poziv na prisnije zajedništvo vjere i na produbljenje spoznaje o Bogu i otajstvu njegova života. Pogotovo što živimo u svijetu u kojemu se o Bogu govori uopćeno i prilično nejasno i neprecizno. Kao da je govor u Bogu nešto usputno ili kao da je suvišno produbljivati istine koje se tiču njegova otajstva. Zato je Isus svoje učenike poučavao ne tehnikama življenja ni zemaljskoj dobrobiti, već ih je poučavao istini u trojstvenome Bogu. U tom smislu im je dao i poslanje nakon svoga uskrsnuća, kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!”. Apostoli su, dakle, trebali sve ljude poučavati istinama o Ocu i Sinu i Duhu Svetome, te d ih čuvaju čvrsto utisnutima u svoje biće, jer je to najvažniji nauk kojemu ih je on poučio.

A kada je već naš Gospodin poučavao svoje učenike, onda im je, otkrivajući tajnu Božjega Trojstva, skrenuo pozornost na činjenicu da Božje otajstvo se može usporediti s roditeljstvom, te tako barem malo bolje odškrinuti njegovu tajnu i produbiti spoznaju. Zato nam je i predstavio Boga kao Oca, Sina i Duha Svetoga,

U ovim složenim vremenima
pandemije koronavirusa
mnogi teški plućni bolesnici
završe na respiratoru,
što je krajnja pomoć onima
kojima otkažu pluća,
te ne mogu doći
do neophodnog kisika.
U tim uvjetima korisna je
takva medicinska naprava
da ih održi u životu,
s nadom da će im liječnici
uspjeti vratiti zdravlje
i omogućiti normalno disanje
redovitim putem.

U duhovnom smislu se
događa slična stvar.
Čovjek je grijehom iz sebe
odbacio onaj božanski dah
koji je ispunjao njegova
duhovna pluća,
čime je sebe doveo
u smrtnu opasnost.
Sam Bog je potom domislio
da mu uskrsnućem svoga Sina
dadne duhovni respirator
kojim će ga održati u životu.
Tako mu Uskrsli Gospodin
udahnjuje svoj besmrtni dah
– silu Duha Svetoga kojom ga
ne samo održava u životu,
nego i ozdravlja njegova
ugrožena i zaražena pluća.
Po tom božanskom zahvatu
čovjek napokon ozdravlja
te se njegova pluća vraćaju
u onu iskonsku funkciju:
da udišu dah Božji
i da po njemu žive
bez ikakve ugroze grijeha
po sve vijeke vjekova.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Nedjelja Pedesetnice ili Duhovi kruna su uskrsnoga otajstva i vremena, kruna su odgojnog procesa izgradnje Isusovih učenika koji su snagom Duha Svetoga dostigli neophodnu zrelost. Dar Duha Svetoga je dar koji je Isus zajamčio i počeo davati svojim uskrsnućem, sve do dana dok nisu primili konačni izljev Duha Svetoga. Tim darom su se osnažili za naviještanje uskrsnuća sukladno nalogu koji im je dao uskrsli Gospodin koji ih je poslao da vrše njegovo poslanje: “Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas!” Onda dakle imaju vršiti ono što je njemu zapovjedio Otac kad ga je poslao da svijetu navijesti novi život za koji ih je osposobio svojim uskrsnućem. Otkako si primili dar Duha Svetoga započeli su svjedočiti za Isusa i njegovo uskrsnuće izvlačeći ljude iz bijede grijeha i zla u koje su bili upali. Od toga trenutka nisu sebi uzimali za pravo naviještati ljudske istine ili poluistine, nuditi ljudima samo prizemljenu viziju života, već su život dali kako bi ljudi osjetili uzvišeni smisao postojanja, te započeli živjeti obnovljenim načinom života sukladnog daru Duha Božjega.

Od tog trenutka apostoli su preuzeli na sebe njegovo spasenjsko djelo,

7. vazmena nedjelja – B

Svojim uzašašćem k Ocu Isus je svoje učenike lišio svoje tjelesne prisutnosti, ali to ne znači da ih je napustio. Naprotiv, kao i u procesu ljudskoga rasta, postoji trenutak kada se mlada osoba treba odvojiti od roditelja i osamostaliti. Bilo bi doista nepravilno da dijete ostane živjeti cijeloga života uz svoje roditelje na istovjetan način kako je živjelo u djetinjstvu. Roditelj donese na svijet novi život s ciljem da ga izgradi u cjelovitu osobu, te stoga, prihvaćajući to kao svoje poslanje, služi svome djetetu u izgradnji do trenutka kada ga može otpraviti u život kako bi živjelo samostalno. Ono će uvijek ostati dijete svoga roditelja, ali će na drugi način, ovisno o dobi, prihvaćati zahtjeve života, te ako je kreposno i čestito odgojeno, ono će u nekom trenutku prihvaćati odgovornost za stare roditelje i skrbiti o njima, umjesto da doživotno živi kao nedorasla osoba, bez stava i uvjerenja, bez zrelosti i samostalnosti u odnosu na roditelje.

Nije rijetkost da roditelji razviju neku vrstu posesivne ljubavi i krivog zaštitničkog odnosa

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo 

Četrdeset dana od uskrsnuća Gospodinova slavi se blagdan njegova slavnog uznesenja. Tim blagdanom ne slavi se samo njegov povratak Ocu od kojega je došao, već se tim blagdanom slavi njegov povratak u tjelesnom obliku, to jest uzdignuće njegove ljudskosti u Božju slavu. On kao vječni Božji Sin uvijek je u potpunoj slavi Očevoj, te je s Ocem i Duhom Svetim jedan Bog. Ali kao utjelovljeni Bog on je sebi pridružio i ljudsku narav koja je primila ne samo milost jedinstva s osobom Božjega Sina, Božje Riječi, u vremenu, već je primila milost besmrtnosti i neraspadljivosti u vječnosti. Upravo to otajstvo ljudskosti obdarene besmrtnošću slavi se blagdanom Uzašašća Gospodinova. Ovo je otajstvo kao jedna neminovna posljedica njegova uskrsnuća koje je bilo temeljna proslava njegove ljudskosti koja je pobijedila smrt i propadljivost. Kao konačni čin proslave ljudskosti, a utemeljen na uskrsnuću, je uzašašće u nebesku slavu, to jest o desnu Očevu, kako se izrazi evanđelist sv. Marko u današnjem odlomku. 

Svojim slavnim uzašašćem Isus i nas poziva da svomu životu damo ispravan smisao i cilj. Taj smisao i cilj je život za Božju slavu i vječno nebesko proslavljenje ljudskosti. Naša ljudskost nije stvorena za zemlju, već za nebo. Naša ljudskost nije određena za propadljivost, već za nepropadljivost. Naša ljudskost nije određena za prolaznost, već za neprolaznost. Smisao naše ljudskosti nije ograničena ljudska slava, već ona neograničena nebeska. Zato bi i za nas vjernike svaka druga opcija življenja bila promašaj. Isplati se živjeti samo za slavu Božju, jer tada naša ljudskost dolazi do punine svoga ostvarenja, kao što je bio slučaj i s ljudskošću našega Gospodina. 

I kao što je Isus sjeo zdesna Bogu, tako i nama veli da smo pozvani naći se uz njega i sjesti zdesna Bogu u njegovoj slavi. To je ista slava kojom je Otac proslavio čovještvo svoga Sina. Dok tako govorimo svojim ljudskim jezikom trudeći se izraziti Božje otajstvo, ne mislimo da ćemo se naći na nekom prostoru zdesna Bogu, već da ćemo se naći u časti koju je Bog za nas odredio i kojom nas časti kao nagradu za vjernost njegovu Sinu. Sjesti zdesna Ocu znači primiti nagradu koju nam je Otac svojom milošću odredio. Kako bi se jednom i za nas dogodilo isto što se dogodilo s proslavljenom Kristovom ljudskošću, neophodno je sada živjeti na način da nam Bog uvijek bude pomoćnik u svim našim nastojanjima, da ga držimo sebi zdesna, to jest da smo uvijek svjesni njegove prisutnosti. Nakon toga će nas on nagraditi istinskom nagradom vječnoga života i proslave sebi zdesna. Za taj sveti, vječni, neponovljivi cilj doista se isplati živjeti revno i vjerno na zemlji, te nakon privremenog truda i napora steći vječnu proslavu u nebesima. 

6. vazmena nedjelja – B 

Isusov život nije bio samo teorija, već vrlo konkretan život u kojemu nije zanemarivao nijednu od bitnih sastavnica ljudskoga života. A jedna od najcjenjenijih vrijednosti za ljude kao društvena bića je prijateljstvo. Doista je nasušna potrebe družiti se i biti u prisnom i iskrenom zajedništvu sa svojim bližnjima. Tko se ne bi družio i tko ne bi uznastojao oko prijateljstva, pokazivao bi neprimjerene, ali i neodržive oblike ponašanja. Jer čovjek ne samo da ne može živjeti izolirano od drugih ljudi, već ne može živjeti bez onih u koje ima povjerenja, te s kojima ima životne vizije i planove, s kojima dijeli svoje ideje i nastojanja, s kojima se osjeća miran i bezbrižan, priznat i uvažen. Svakome je poželjno imati oko sebe osobe s kojima ne mora navlačiti i nositi maske i vježbati ‘glumačke’ vještine, već biti ono što jest u dubini svoga bića. U životu je važno imati pred kojima možemo ogoliti dušu i pronaći utjehu i pomoć u svakoj potrebi i nevolji. 

Na taj način je funkcionirao i došao među nas ljudi i Božji Sin koji se utjelovio, te nije propustio niti izgrađivati odnose prijateljstva s ljudima koje je susretao, pri čemu Evanđelja spominju neke od njih. Naravno, povlašteni u tom smislu bili su njegovi učenici, točnije dvanaestorica koje je izabrao za posebno važnu zadaću služenja. Upravo njima će objasniti koji je smisao njegova prijateljstva s njima, pri čemu ih je poticao da i oni međusobno izgrađuju istovjetne odnose koje su naučili od njega. A vrlo značajna stvar kojoj ih je učio bila je ispravan pogled na prijateljstvo. Pri tome nije bilo važno samo da im ukaže da ljudi ne mogu biti prijatelji jedni drugima ako se potiču na zlo. Oni mogu biti solidarni i zajedničkim snagama činiti zlo, ali takvo što se nipošto ne može smatrati prijateljstvom, već nekom vrstom suradnje i savezništva. No da bi se međusobni odnosi mogli definirati prijateljstvom, oni pretpostavljaju dobro i istinu kao temelj. Prava podloga prijateljstvu ne može biti zlo i zločin, nepravda i kriminal, već samo dobrota i požrtvovnost, pravednost i sebedarje. 

Ali i nakon toga, kada odbacimo zlo kao moguću pretpostavku i podlogu prijateljstva, još uvijek nisu ispunjeni uvjeti pravoga prijateljstva. Pravo prijateljstvo, naime, iziskuje još jedan korak, a to je da, ne samo da nije utemeljeno u zlu, već da je utemeljeno u Bogu. Zato će Isus reći da je svojim učenicima prenio sve što je čuo od Oca svoga. On im svjesno ne kaže da im je prenio sve što sam zna, već ono što je čuo od Oca svoga. To znači i u našim ljudskim razmjerima da pravo prijateljstvo nije ono u kojemu prijatelji izmjenjuju i prenose svoja ljudska iskustva i uvjerenja, već ukoliko prenose spoznaje koja im je povjerio Otac nebeski. Pravo prijateljstvo se odlikuje time da prijatelji jedan drugoga vode prema Bogu, a ne samo da jedan drugome povjeravaju ljudske tajne i informacije. 

Doista, nije svejedno koga izabiremo za prijatelja. Nije dostatno da izabiremo one s kojima pronađemo suglasje i zajednički jezik kad se treba ići u zabave i sudjelovati u prizemljenim inicijativama. Neophodno je izabirati za prijatelje one koju su kadri otvarati nam obzorja prema nebu i voditi nas Božjim putem. Za kvalitetu našega života, nije nebitno tko su nam i tko će nam biti prijatelji, kao što se i sami morao odgojiti da budemo prijatelji na ozbiljan i uzvišen način. Prijateljstvo treba postati stvarnost koja traje i nakon ovoga života, ono treba biti neprolazni ideal koji živimo u vremenu, ali nas usmjerava iza granice vremenitoga. Zato među prijateljima vrijedi pravilo koje je Gospodin izrekao apostolima: pravi su prijatelji tek ako jedni drugima prenose ono što su čuli od Oca nebeskoga. Za istinsko prijateljstvo nije dostatna ljudska iskrenost, već ga treba živjeti u božanskoj istini. Iskrenost i dobra volja je pretpostavka, ali pravi sadržaj na kojem se gradi prijateljstvo nije ljudski, već je božanski: Božja riječ, volja i istina je sadržaj koji prijatelji trebaju primati jedan od drugoga i jedan drugome povjeravati. Sve drugo bi, i uz najbolju volju, bilo nedostatno i prije ili poslije bi prošlo. Jedino ako se prijateljstvo gradi na Bogu i na njegovoj istini, onda ima čvrsti temelj na kojemu počiva i koji nitko ne može razoriti, ni u vremenu, ni u vječnosti. To je pravo prijateljstvo po mjeri čovjeka, dok je sve drugo manje od toga. 

Nadalje, Isus povjerava svojim učenicima ne neki privatni, tajni, skriveni nauk, već ono što je primio od Oca. Prijateljstvo, shodno tome, nije izgradnja zakulisnih igara i odnosa, već prenošenje Božjih otajstava. Prijateljstvo nije stoga tek neko ljudsko povjerenje, već povjeravanja otajstava života koja nam je Bog učinio dostupnima po svome Sinu. Isus se svojim uskrsnućem potpuno s nama solidarizirao i pokazao nam koliko nam je prijatelj, te nam je predao svoj život i sve svoje darove kao istinskim prijateljima svojim i Božjim, te očekuje da mi kao prijatelji živimo od povjerenog dara prijateljstva i od božanskog povjerenja koje nam je iskazao kao naš najbolji prijatelj.