30. nedjelja kroz godinu – A

Kolikogod nam današnje Evanđelje djeluje jasnim i očitim, ipak bi površni čitatelj moga krivo tumačiti i uzvući sasvim neprimjerene zaključke iz njega. Pogotovo ako se usredotočimo na drugu zapovijed koju Gospodin ovdje nalaže, vidimo da reče: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga, a zanemarimo cjelovitu pouku koju nam daje u ovih nekoliko rečenica. Netko bi iz ove zapovijedi mogao izvući sasvim sebične zaključke, te tumačiti da ga je Gospodin ovlastio da se pobrine najprije za sebe, pa da tek onda misli na druge. Isto tako ovo bi moglo značiti da je Gospodin nama prepustio da mi procijenimo što je to prava ljubav, što je to što mi želimo ili ne želimo ljubiti, te kao što procijenimo za sebe, da tako činimo i prema drugima.  Upravo na takva tumačenja navodi nas individualizam današnjega svijeta koji ne samo da nam daje za pravo da sami odlučujemo što ćemo i kako ljubiti, nego nas na to potiče. I ako bismo k tome svome tumačenju dali Gospodinovo pokriće, imamo onda savršenu kombinaciju da činimo kako se nam sviđa, to jest da ljubimo kako mi procijenimo.

29. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čitamo kako farizeji žele uhvatiti Isusa u riječi pitajući ga: “Učitelju! Znamo da si istini te po istini putu Božjemu učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?” Pitanje je bilo vrlo opako, jer je moglo biti preformulirano: “Trebamo li dopustiti da nam car oduzme dio slobode? Da nam uzima naša dobra i učvršćuje svoju vlast nad nama?” No Isus je više nego jasan, te ga nisu mogli uhvatiti u riječi kako bi ga optužili i diskreditirali. On zna koje je njegovo poslanje i što je to važno u ljudskome životu, te se ne da navući na tanak led. Zato je njegov odgovor, nakon što je zatražio da mu pokaži monetu s carevim likom, više nego kategoričan: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” Jer bilo je zanimljivo da u svakodnevnom životu nisu odbijali koristiti rimski novac, premda je na njemu bio carev lik, ali su postavljali pitanje je li dopušteno plaćati porez caru.

U vojnome rječniku
brisani prostor
označava prostor koji je
izložen neprijateljskom
borbenom djelovanju.
Tko se misli probijati
preko takvog prostora,
mora znati da se izlaže
velikom riziku i računati
na velike žrtve i gubitke.
Kako bi spasio čovjeka
od spona grijeha i smrti
Gospodin Isus se nije
ustručavao prijeći preko
brisanog prostora
i okrutne vjetrometine
naše zemaljske povijesti.
Utjelovio se i došao među nas
nezaštićen kako bi nas
oslobodio svojim predanjem
i darom svoga života.
Na brisanom prostoru
ljudske nepravde i zloće
položio je život na drvu križa,
no uskrsnom pobjedom
ne samo sebe već i nas
je vratio iz mrtvih.
Tako je izbrisao zavijek
zadužnicu ljudskih opačina
na brisanom prostoru zla
pretvorivši ga u prostor
vječne nebeske pobjede.

28. nedjelja kroz godinu – A

Teško je znati koliko pojedini vjernik razumije svoj poziv pred Bogom, a još teže znati koliko ga svaki od nas vrši zdušno i besprijekorno. Kad pogledamo sebe i oko sebe, ne vidimo baš previše ljudi oduševljenih Bogom niti zajedništvom s njime. U redovitim susretima pričamo više o svome nego o njegovu životu, bavimo se svojim problemima, a ne njegovim otajstvima. Posvećeni smo kojekakvim ljudskim i zemaljskim stvarima koje onda s tolikom pomnjom obavljamo, a kad je riječ o onome što nam nudi Gospodin, onda se u tome slabo snalazimo i gotovo nikako ne usklađujemo s njime. Naš dnevni ritam ovisi o koječemu i vrti se oko toliko suvišnih i sporednih stvari u koje ulažemo vrijeme i sposobnosti, snagu i energiju, a kad je riječ o vlastitoj duši, onda nismo baš toliko revni. Kad se družimo s ljudima koji su nam dragi, veselimo se i uživamo u tome, ali kad odlazimo na susret s Bogom, ne zračimo radošću i ne pričamo o tome drugima, pogotovo što ne osjetimo da smo nešto doživjeli u tom susretu.

Upravo radi toga je dobro došla i nama ova prispodoba koju Isus priča o svadbenoj gozbi koju kralj pripravlja za svoga sina. Kralj je uzaludno očekivao da će se njegovi podanici iskreno radovati i da će

Zastara je po definiciji gubitak
prava zahtjeva za ostvarenje
nekog subjektivnoga građanskog prava
protekom roka određenog zakonom.
No zastarom se znaju vješto
poslužiti i prekršitelji zakona,
jer i njihova kaznena odgovornost
može otići u zastaru ako se
slučaj nije na vrijeme riješio.
Tako se zakonito pravi
dodatna nepravda umjesto
da se provodi dužna pravda.
Rupe u zakonu koje ljudi pronalaze
u nesavršenim ljudskim
zakonskim sustavima
neće upaliti kad se jednom
nađemo pred Gospodinom.
Jer ništa od našega života
neće i ne može otići u zastaru,
već će sve biti očito i očitovano.
Baš zato nam Gospodin
daje još bolju opciju,
to jest prigodu da za života
tražimo oproštenje,
obraćamo se od zla
i kajemo za grijehe.
Nakon toga on nam
velikodušno oprašta,
te u njegovo kraljevstvo
ne ulazimo kao kradljivci
već kao djeca koju s radošću
čeka i prima nakon što ih je
sam očistio milosnim
oproštenjem za život vječni.

27. nedjelja kroz godinu – A

Nije rijedak slučaj u svakodnevnome životu da roditelji svojoj djeci priskrbe mnogo sigurnosti, blagostanja i baštine, a da uopće ne očekuju od njih, niti ih uče, osobnom zalaganju i odgovornosti da to zasluže i da nauče time upravljati. I upravo jer to bude tako, djeca nenavikla raditi i živjeti odgovorno, te nesposobna upravljati onim oko čega se nisu trudili, vrlo brzo upropaste sve što su im roditelji priskrbili i stavili u ruke. I to redovito jer su duhovno neizgrađeni i nedorasli izazovima i poteškoćama, te ne znaju dobro ni cijeniti trud i odricanje koji stoje iza stečenih dobara. Ovakva životna situacije nam pomaže razumjeti bolje Isusovu prispodobu o vinogradarima iz današnjega Evanđelja, ma koliko se to ne činilo na prvi pogled.

Isus, naime, priča prispodobu u kojoj glavnu ulogu ima domaćin koji sadi vinograd. On je taj koji je odlučio podići vinograd. On ga je zasadio i ogradio, te opskrbio svime što je potrebno da se kasnije može osigurati dobar urod. No imao je nesreću da su se sluge kojima je povjerio svoj vinograd počeli bahatiti,

Daltonist je osoba koja ima
poremećaj prepoznavanja boja
zvan daltonizam po znanstveniku
Johnu Daltonu koji je prvi
opisao spomenuti poremećaj.
Redovito je problem u
receptorima oka koji
ne razdvajaju pravilno
te osobe ili ne prepoznaju boje
ili zamijene jednu za drugu.
Poput tjelesnog daltonizma
ima i onaj duhovni.
To je neraspoznavanje
ljepote stvorenoga svijeta,
njegova smisla i svrhovitosti.
Čovjek bez vjere je daltonist
koji oko sebe vidi
samo crno-bijeli svijet,
ili mu je pak sve sivo.
Dok onaj tko vjeruje
vidi svu ljepotu svijeta
i zaključuje mnogo jasnije
o autoru tih ljepota i boja.
Doista, bez Boga ne vidimo
boje života koje su utkane
u stvoreni svijet da obogate
naš pogled i osjećaj življenja.
A samo s pogledom vjere
jasno raspoznajemo dubinu
i oštro vidimo svaku nijansu
otkrivajući koliko je bogat
život koji se utiskuje u nas
jer je u nj čudesno utkana
neizmjerna ljepota živoga Boga.

26. nedjelja kroz godinu – A

Današnjom prispodobom Isus u prvi plan stavlja temu dosljednoga i nedosljednoga života pred Bogom. Pozadina ove prispodobe bilo je hvastanje određenih krugova uvjerenih da žive ispravno i vjerno Bogu, te ujedno njihov prijezir prema onima koje su oni smatrali grešnicima i nedostojnima vjere i Boga. Ne slažući se s njihovim tumačenjem, Isus im priča u par rečenica ovu prispodobu nakon koje slijedi i pouka. Isus se ovo prispodobom suprotstavlja svakom površnom tumačenju i onim ljudskim reakcijama koje mi ljudi činimo bez dubljeg uvida u tuđe živote, u ljudska srca, kajanje i obraćenje. No kako se ne mijenjaju vremena ni ljudi, tako Isusova riječ nosi poruku i za nas danas ništa manje ozbiljnu i aktualnu.

Na sebi svojstven način, prispodobom u par rečenica, Isus tumači kako se mi ljudi često razbacujemo velikim riječima i obećanjima želeći pred drugima ostaviti dobara dojam, to jest na prvi pogled ih osvojiti i tako ostaviti pod dojmom, a u biti s krivim zaključcima,