Krštenje Gospodinovo – C

Premda je mnogo razlika po kojima se razlikuje krštenje koje je Isus primio od Ivana Krstitelja na Jordanu od krštenje koje je potom on sam ustanovio za svoje vjernike, ipak blagdan njegova krštenja koji danas slavimo nosi višestruku poruku za naš kršćanski život. Naime, kršćansko krštenje koje primamo zahvaljujući Gospodinovu nalogu apostolima da idu i da krste sve ljude, snažnije je i uzvišenije u svojim učincima od Ivanova krštenja u onoj mjeri u kojoj je naš Gospodin uzvišeniji od Ivana Krstitelja koji ga je krstio. To nam danas u evanđeoskom tekstu potvrđuju riječi Ivana Krstitelja: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Unatoč spomenutim razlikama koje postoje između ova dva krštenja, ipak iz današnjega blagdana možemo iščitavati poruke koje se tiču našeg kršćanskog života i zadaća koje izviru iz sakramenta svetoga krštenja kojim smo se ucijepili u Kristov život.

Ispunjenje iščekivanja

Jedna bitna poveznica koja postoji između Isusovog i našeg krštenja je očekivanje koje je vezano uz ostvarenje mesijanskih nagovještaja i dolazak samoga Mesije. U prvom čitanju glede toga čitamo da prorok Izaija svjedoči da „otoci žude za njegovim naukom“, a u Evanđelju evanđelist Luka će to očekivanje izraziti riječima: „Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist.“ Pojavak Gospodinov je doista bio ispunjenje očekivanja koja je imao narod, koji se čak pitao nije li možda Ivan Krstitelj najavljeni Pomazanik, što je on odlučno odbio. Na ovo očekivanje naroda, odgovorio je sam Ivan svjedočeći da će iza njega doći jači od njega, jednako kao što je za Isusa posvjedočio glas Očev s neba i Duh Sveti u liku golubice koja se spustila na njega. Time je Ivan posvjedočio narodu, te upravio njegova očekivanja prema nebu, to jest pokušao je ukazati da onaj koji ima doći na svijet nije čovjek poput njega, već je daleko veći i uzvišeniji. Štoviše, jedina stvarnost dostojna naših očekivanja nisu zemaljski probitci i stremljenja, već nebeske nade i očitovanja.

Bogojavljenje – Tri kralja

Poznato je da su oduvijek ljudi pridavali snovima određenu važnost, pa i danas stoji činjenica da su snovi izazovna i zanimljiva stvarnost. Upravo zato jer nisu jednoznačni, moglo se dogoditi da im se pripisuje važnost koje nemaju, ali je isto tako mogao postojati i rizik da ih ljudi ne znaju pročitati na dostatan način. Pogotovo ako ljudi nisu bili u stanju razumjeti što su snovi, kako nastaju i, pogotovo, kako ih tumačiti, padali su u iskušenje iskriviti njihovo značenje. Zato se događalo da im se pripisuje značenje i važnost koju nemaju, a da s druge strane nisu u njima pronalazili pomoć onda kad je to bilo moguće. Jer i snovi imaju svoju draž, moć i ulogu čak u Božjim planovima i njegovoj objavi čovjeku, o čemu nam Božja riječ na više mjesta svjedoči. No na žalost, malo tko zna razumjeti kada nam Bog progovara i u snovima, pa se odnos čovjeka prema snovima sveo na one upitne i štetne, a nerijetko i mračne i grešne razine. Nije rijetkost da im se i danas pripisuje neko magijsko značenje, pa se onda mnogi ljudi obraćaju vračevima, gatarima i drugim osobama sličnog ‘zanimanja’ da im odgonetnu značenje pojedinih snove koje su sanjali. U pozadini takvih potreba je strah od neke sile, manje ili više božanske, ali svakako tajanstvene sile koja nadvisuje čovjeka, te uvjerenje da im je takva ‘sila’ progovorila tajanstvenim putem preko snova koje treba onda ispravno protumačiti da bi se došlo do dobrog ishoda i izbjeglo moguće pritiske i kazne tih skrivenih sila.

U tom kontekstu poimanja snova čitamo u današnjem Evanđelju da su i mudraci bili upućeni u snu da se ne vraćaju Herodu, već otiđoše drugim putem u svoju zemlju. No ovi ljudi su bili mudraci, što će reći i filozofi koji su se bavili znanošću i znanstvenim tumačenjima stvarnosti, pa se doista postavlja pitanje kako to da su tako lako potpadali pod utjecaj snova prema kojima su se ravnali. Za pretpostaviti je da su kao mudri ljudi bili upućeni u filozofsko-znanstveno tumačenje snova, te su mogli znati da snovi nastaju kada smo intenzivno usredotočeni na pojave oko sebe, te se zna dogoditi da sanjamo ono što nas je tijekom dana mučilo ili nam je izazivalo vrlo snaže osjećaje i doživljaje. Međutim, oni kao pametni ljudi koji su htjeli saznati gdje je i tko je Mesija nisu mogli ne razgovarati o tome. Jednako tako nisu mogli ne razmišljati o svemu što su čuli i vidjeli u Jeruzalemu. Bili su puni dojmova nakon susreta s Herodom i pismoznancima, ali sigurno i s mnogim drugim ljudima koje su susreli, te su trebali složiti mozaik o svemu što su čuli i saznali. Nisu mogli ne saznati da je Herod imao izopačen život i mračne planove, te da je u više navrata prolio krv nevinu u strahu za vlastiti položaj.

2. nedjelja po Božiću

Dok nam sveti Ivan govori o Kristu Božjem Sinu kao o Riječi koja bijaše od početka, te koja bijaše u Bogu i koja bijaše Bog, on nas potiče da razmišljamo o njemu kao o Božjoj Misli ili Božjoj Mudrosti. Zato ga i zove imenom Logos – Riječ. Doista Božji Sin je vjekovna Božja Riječ u kojoj Otac izrazi cijeloga sebe u ljubavi Duha Svetoga. Sve što je mislio bio je On, njegova vječna misao. Sve što je ljubio bio je On, njegov ljubljeni Jedinorođenac. To je pretpostavka svega onoga što potom slijedi. A potom doista slijedi sve ostalo, bez ikakvoga izuzetka. Jer bez ove Riječi Božje ništa ne postade. Doista, živi i svemogući Bog u svojoj ljubavi i slobodi odlučio je stvoriti svijet, te ga je stvorio po svojoj vječnoj Riječi u kojoj je sva mudrost i sav život, jer je u njemu sva istina i sva ljubav. Tako Bog koji čini sve, pokazuje da je u samome sebi posvemašnje predanje, te da iz obilje unutarnjeg trojstvenog predanja stvara svijet u dimenziji i dinamici dara, to jest predanja. Kao što Otac u sebi sve posjeduje i sve predaje Sinu ne tražeći ništa nego potpuni cjeloviti uzvrat ljubavi, teko isto stvara iz ničega sav svijet ne tražeći za uzvrat ništa, nego da svijet živi u skladu određenom ljubavlju. To na poseban način vrijedi za čovjeka.

No znamo da se to nije dogodilo prema Božjemu planu, jer su ljudi više ljubili tamu nego svjetlo, smrt nego život, laž nego istinu, ludost nego mudrost, nered nego red, nesklad nego sklad, mržnju nego ljubav. Ali ljudi nikada neće reći da ljube na nerazuman i nerazborit način, već ljube lažne sadržaje pod krinkom tolikih izgovora i obrazloženja. Točnije, oni su za sebe tamu proglasili svjetlom, smrt životom, laž istinom, ludost mudrošću, nered redom, nesklad skladom, mržnju ljubavlju, i tako redom. Samo su prestali s Bogom održavati djetinji odnos povjerenja i ljubavi i čudo života je tu prestalo postojati. Od tada čovjek laže samoga sebe tražeći svoj put, ali ga ne može naći, jer za čovjeka nema puta bez Boga.

Sveta Bogorodica Marija

Dok u liturgiji današnjega dana, osmoga nakon Božića, čitamo čitanja koja govore o Božjem blagoslovu i smilovanju nad čovjekom i čovječanstvom, u središtu naše pozornosti je lik Presvete Djevice koja je, ne prestajući biti djevica, postala ujedno i majkom. Točnije, postala je majkom Božjemu Sinu, te je zato častimo kao Bogorodicu. Marija iz Nazareta postaje primjer koji potvrđuje da je Bog htio u izobilju izliti svoj blagoslov na svako pripadnika svoga naroda. Jer ako je nekoga Gospodin blagoslovio u punini, onda je blagoslovio nju koju je predodredio i izabrao za majku svome Sinu, a ona je u potpunoj vjernosti vršila svoje poslanje. Primila je izobilje blagoslova po punini milosti kojom ju je obdario, te su se svi oni pobožni zazivi kojima su Izraelci trebali zazivati blagoslov jedni na druge, u njoj došli do cjelovitog ostvarenja. Nju je Gospodin blagoslovio i čuvao, na nju je svratio svoj pogled i ispunio je svojim mirom, te je od tog trenutka ona bila nositeljica milosti, mira i blagoslova koji su se nastanili u njezinom biću snagom Duha Svetoga i utjelovljenjem Sina Božjega. Ako je postojalo ljudsko biće obasjano licem Gospodnjim, onda je to bila ona koja je rodila na svijet Svjetlo svijeta, to jest Svjetlo koje je od vijeka izišlo od Svjetla.

No čin rađanja ne određuje samo onoga koji je rođen, već određuje i onoga koji rađa. Onaj tko rađa koristi svoju moć života, to jest moć koju je primio od Boga izvora svakoga života. Onaj tko rađa koristi moć da daje primljeni život, no tim darivanjem života uspostavlja jedan novi odnos. Osoba koja rađa postaje majkom, roditeljkom jednom novom biću. Rađanjem je ušla u novi životni odnos koji do toga trenutka nije postojao. A taj novi odnos je zahtijeva njene dodatna snage i odgovornost. Tako Marija iz Nazareta nije više samo Nazaretska Djevica Bogu potpuno posvećena, već je ona ujedno i Majka koja ipak nije izgubila svoje djevičanstvo. A jer je rodila Sina Božjega kada je došao trenutak da ga Bog pošalje na zemlju da izvrši poslanje u svijetu primila je najuzvišeniji naslov Majke. Time se između Boga i čovjeka, ali i čovjeka i Boga ostvario jedan novi odnos: Bog se sveo na mjeru čovjeka, a ljudsko biće je primilo uzvišeno dostojanstvo po mjeri Božjega očinstva. Božji Sin se ponizio da postane čovjekom, a Mariju je uzvisio do mjere da je postala Bogorodicom, to jest Majkom Božjom.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Utjelovivši se i rodivši se kao čovjek, Sin Božji je došao u ljudsku obitelj, te stoga Crkva u nedjelju nakon Božića slavi blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Time produbljuje svijest da je živi Bog postavši članom jedne ljudske obitelji istaknuo neizmjernu važnost obitelji, koju ni sam nije htio zaobići. Živeći kao čovjek u obitelji svim ljudskim obiteljima je skrenuo pozornost na model života koji predstavlja Sveta obitelj, o čemu je pružio i živi primjer. U tom duhu čitali smo i današnja čitanja koja nam govore o otajstvu ljudske obitelji koje postoji po volji Božjoj od stvaranja čovjeka. Ali postoji kao otajstvo koje je nerijetko ugroženo i zapostavljeno među ljudima i u ljudskom društvu kao neki kamen spoticanja koji smeta tolikim pojedincima, skupinama, pa nerijetko i društvu u cjelini. Nije slučajno da se upravo obitelj nalazi na vjetrometini i na udaru različitih struktura moći. Baš zato Sin Božji pokazuje svoju opredijeljenost za obitelj i za život kojemu ona služi, te je zbog toga htio ne samo uzeti tijelo i postati čovjekom, već u pravome smislu riječi biti dio ljudske obitelji. Time je prihvatio i sve one izazove koje nosi život u obitelji, kao što nam to pokazuje i današnji evanđeoski odlomak, ali i drugi odlomci koji opisuju njegovo začeće i rođenje u obitelji.

Sveti Luka, naime, u današnjem evanđeoskom tekstu opisuje Marijinu i Josipovu odgovornost u skrbi oko ljudskog odrastanja i odgoja Sina Božjega. Njihova ljubav i poštovanje bili su mu najbolje ozračje u kojem je rastao kao dječak prema mladenačkoj i zreloj dobi. Njihova vjernost Bogu bila je svakodnevna hrana kojom su hranili svoje duše, te i njemu kao dječaku osiguravali ono najpotrebnije za ispunjen i dostojanstven život. Zato Evanđelist i kaže, s ciljem da opiše njihovu pobožnost, da su svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. No kada je Isusu bilo dvanaest godina, on je ostao u Jeruzalemu bez njihova znanja, dok su se oni bezbrižno vraćali misleći da je među suputnicima. Kad su shvatili da ga nema, bili su prisiljeni vratiti se i puni žalosti ga tražiti pomišljajući uvijek na onaj najgori scenarij.

Božić – rođenje Gospodinovo

Lako nam se može dogoditi da se zavaravamo i da mislimo da poznamo život. Doduše, logično bi bilo da poznamo što je život kad ga već živimo, ali to nije uvijek tako. Doista, najčešće svi znamo samo onu površnu stranu ili dimenziju života, što nije dovoljno da možemo reći da poznamo život kao takav. A opet, ponašamo se kao da znamo što živimo i što nam je stavljeno na raspolaganje kad nam je bio povjeren život. Ili uzimamo zdravo za gotovo da sve znamo o životu, a da prije toga nismo ozbiljno i temeljito razmatrali o njemu. Pa i onda kad najozbiljnije kažemo da volimo život, najčešće volimo samo neke od njegovih pojavnosti koje nam se sviđaju, ili neke od njegovih sastavnica koje smatramo korisnima, ali ne i život u cijelosti. U tom smislu često govorimo da volimo i želimo bolji život, kako sebi tako i drugima, kako svojoj obitelji, tako i cijelome društvu. Štoviše, čak mnogo toga činimo i poduzimamo jer nam je stalo do boljega života, te nam to postaje pokriće ili izgovor za stavove i odluke. A u stvari izvanjski tehnološki napredak i društvo zabave poistovjetimo s ‘boljim’ ili ‘kvalitetnijim životom’, te je onda nemoguće da kao ljudi i društvo živimo dobro i ispravno ako ne znamo niti što je to život.

Tako na primjer, radimo i mučimo se, provodimo dane i trošimo vrijeme, a da ne znamo točno što je život, te čemu služi i kamo vodi. Ako i imamo neku uopćenu predodžbu, ipak ne razbijamo previše glavu oko toga što bi to moralo značiti za naše konkretno djelovanje. Nije nam uvijek jasna zadaća glede života, kao ni cilj što nam je činiti s njim. U nekoj mjeri znamo čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i sve što posjedujemo, ali ne znamo čemu služi život. No ako nam nije dano shvatiti odakle dolazi i čemu služi život, onda ne znamo niti toliko dobro čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i razum, čemu srce i volja. Zato nam se dogodi da život podredimo potrebama nogu i ruku, ili bolje rečeno stomaka i drugih osjetila, umjesto da sve što imamo služi životu kao takvome, njegovom smislu i cilju.

Misa ponoćka – rođenje Gospodinovo

Stvarajući ljude, Bog ih je stvorio na svoju sliku, te im je dao od svojega života, od svoje moći i snage, razuma i volje. Dao im je svijest i slobodu, dao im je smisao i svjetlo u dušu, i toliko drugih darova. No oni su radije voljeli upravljati tim istim darovima kao neosporni gospodari, nego zahvalna djeca koja duguju svome Ocu ljubav i poštovanje, te se služe sa svima što im je dao na način koji je on to predvidio i sukladan njegovoj svetoj volji i želji. U biti sve što su primili, podredili su svojim ispraznim željama, umjesto da razviju i umnože pretvarajući sve što imaju u obilje života. Tako si nekada činili moćnici i narodi u vrijeme proroka, tako su činili rimski carevi i njihovi podanici u vrijeme dolaska našega Gospodina, a tako ljudi i narodi čine i danas. Naime, unatoč tome što slutimo Boga i osjećamo njegovu blizinu, mi ljudi ipak u dobroj mjeri uređujemo svoje živote i odnose, kako osobne, tako i obiteljske i društvene, bez Boga. Štoviše, vrlo često se pozivamo i na pravo i na potrebu da svoje odnose i društvo uređujemo bez njega u punoj autonomiji od njega.

Tako počinjemo koristiti razum i misliti kao da njega nema i kao da nam ne treba, gotovo da pomišljamo da ćemo mi bolje znati bez njega urediti svoje društvo, nego držeći se duhovnih i ćudorednih kriterija koje nam je on postavio kada nas je stvorio. Zato podliježemo staroj i trajnost napasti uređivati svoje društvo ne mareći za Boga i njegovu riječ, čak odbacujući njegovu objavu, zakone i odredbe, te prezirući njegovu volju i ljubav. Zato nije čudo da se naša ljudska povijest na zemlji najčešće definira kao povijest naroda koji hodi u mraku, a naš život na zemlji kao na život u mrklini, kako čitamo večeras iz Knjige proroka Izaije. Doista, ljudska povijest bez Boga je puna zamki i rizika, puna nepravdi i tlačenja, jednako kao što je ljudski život bez Boga blijed i neprepoznatljiv, ispran i isprazan, otrcan i potrošen, bez imalo svježine i žara.

4. nedjelja došašća – C

Nakon tri nedjelje u kojima nas je riječ Božja pripravljala za blagdan rođenja Gospodinova, nudeći nam na poseban način da intenzivno razmišljamo o načinu na koji je Ivan Krstitelj pripremao puk Božji za dolazak Mesije, ove nedjelje upravljena riječ otkriva nove detalje Božjega dolaska među nas ljude. Jer običan čovjek je mogao imati svojih očekivanja glede samoga Mesije, te ga zamišljati prema svojoj viziji ili prema svojim potrebama. No onaj tko je navikao na neobičnu Božju logiku, dobro je znao da će Bog na neki način iznenaditi čovjeka, premda je ljude na sebi svojstven i profinjen način pripremao. Naime, pozorni slušatelj i u današnjim tekstovima treba razaznati nijansiranu poruku koja prodire u dušu, krijepi je i jača, te s druge strane ima sigurnost da neće pasti u zamku ishitrenog zaključivanja. Jer i u prvom čitanju iz Knjige proroka Miheja se otkriva da će onaj koji dolazi „izvoditi svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom imena Boga svojega“, te će „rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemlje“. A ni psalam ne zaostaje u tome zazivajući Boga nad vojskama koji sjedi nad kerubima da zablista, da probudi silu svoju i da pritekne u pomoć.

U prvi mah se i nama svima čini tako privlačnom ideja da Bog dođe u svojoj moći, te da umjesto nas obavi određene poslove tako što će svojom snagom i mišicom urediti stvari za koje mi mislimo da su u neredu, da posloži ono što nije složeno kako treba, te da će na taj način zajamčiti mir i stabilnost ne samo jednom čovjeku i narodu, već svim narodima i ljudima. No ako potom promatramo reakciju svete Elizabete kad joj dolazi Presveta Djevica, vidimo da ona prepoznaje u skromnom liku svoje nazaretske rođakinje Božju prisutnost koja ne dolazi izvanjskom moću i silom, već tiho u utrobi ponizne i čiste žene.

3. nedjelja došašća – C

Premda su ljudi doživjeli, a Evanđelisti opisali svetog Ivana Krstitelja kao glas koji viče u pustinji, on nije ostao samo na riječima, već je tražio da se riječi pretvore u djela. Ponajprije jer je sam živio ono što je govorio, te je dosljedno djelima odražavao što je drugima naviještao. Njegove riječi i djela nisu mogla proći nezapaženo kod ljudi koji su ga slušali i promatrali njegovo svjedočenje. Zato smo i čuli u Evanđelju kako mnoštvo pita: „Što nam je dakle činiti?“ A jednako to su pitali i carinici koji su došli krstiti se, kao i vojnici. Znači da su svi razumjeli da ih Ivan poziva da djelima potvrde da misle ozbiljno poslušati što im govori o duhovnom životu. Osjetili su da duhovni život nije samo poslušati nekoliko pobožnih rečenica, već ozbiljno zasukati rukave te prionuti na ozbiljan rad i konkretna djela ljubavi, dobrote i pravednosti. Štoviše, ni Ivan Krstitelj nije smatrao da je dovoljno da se krste oni koji mu pristupaju, već je uz krštenje smatrao da je neophodan zaokret u životu koji moraju pokazati dobrim djelima: velikodušnim odricanjem i poštenim radom.

Slična svijest bi nam trebala i danas kada kao vjernici bolujemo od istog nesnalaženja koje su pokazali vjernici onoga vremena. I danas ne znamo što nam je činiti u svakodnevnici i prema čemu bismo se trebali usredotočiti kad govorimo o konkretnim vjerničkim ciljevima i planovima. I danas mislimo da je dovoljno krstiti se, a da uopće ne smatramo da trebamo vjeru živjeti i potvrđivati konkretnim djelima. Zato se i danas čudimo da se u društvu ne osjeti nikakav pomak ni napredak u osnovnim stvarima života. Čudimo se koliko je prijevara, kriminala, podmetanja, krađe i gramzivosti, lošem radu državnih ustanova i koječemu drugome. Isto tako se žalimo da nam društvo nazaduje jer je premalo ljudskosti i dosljednog ponašanja, unatoč tome što se većina ispovijeda kršćanima.