17. nedjelja kroz godinu – A

U svijetu u kojemu živimo nije rijetkost doživjeti sukob između starih i mladih, ili pak između ljudi koji imaju takozvane konzervativne ideje i onih koji imaju napredne ideje. Pa čak i na području vjere postoji gotovo identičan scenarij: Postoje ljudi koji se drže običaja, te od njih ne odstupaju, pa čak ni onda kad im ne znaju smisao ni vrijednost, čak ni onda kad ih ne mogu uklopiti u živi život, ali ih drže pod cijenu života kao da je bit života sadržana u čuvanju običaja, a ne u ispravnom življenju života. Zato se i u Crkvi događa spor tradicionalista i progresista, pri čemu je opasnost da i jednima i drugima promakne ono bitno, a to je sam Gospodin Isus Krst. Dok se prepiru oko principa i odredbi, opasnost je da ne dožive i ne shvate njega koji je život, te nije ni princip ni odredba koju treba očuvati ili koju se može odbaciti.

Nešto slično što se događa danas kako na razini društva, tako i na razini vjere i stava prema vjerskim vrijednostima, događalo se i u Isusovo vrijeme. Bilo je onih koji su pošto poto htjeli očuvati običaje,

Pčelama bi bio uzaludan
sav trud oko proljetnog
skupljanja cvjetnog nektara
da nemaju gdje odložiti
i prikladno čuvati
prikupljeni materijal.
Za to im služe stanice saća
– skladište prerade nektara
u kojem nastaje obrada
svih korisnih sastojaka
i pretvaranje u med.
Sličan proces je potreban
u duhovnom iskustvu:
ako dobro ne uskladišti
na prikladnome mjestu
plod rada i mukotrpnog truda,
može mu se dogoditi da mu
sve što skuplja i stječe
propadne i bude beskorisno
za vječno spasenje.
Gospodin nam je zato
dao srce da sve što imamo
skladištimo u njega,
te obavijemo i zaštitimo ljubavlju
koja sav rad naših ruku
pretvara u slatki,
hranjivi med života
i nama i onima oko nas.

16. nedjelja kroz godinu – A

Drugu nedjelju za redom slušamo Isusove pouke u prispodobama uzete iz poljodjelskog seoskog života, a kojima je Gospodin opisivao važne duhovne stvarnosti. Dok je prošle nedjelje naglasak više bio na osobnome primanju sjemena Božje riječ i plodnosti, ovisno o mjeri i raspoloživosti primanja, dotle ove nedjelje slušamo prispodobu koja daje sličnu pouku, ali upravljenu za život društva. Jer o plodnosti ili neplodnosti pojedinca ovisi također i plodnost i neplodnost društva u cjelini. Doista, gotovo da nema nekoga od nas koji nije imao nešto što bismo mogli nazvati neobičnim iskustvom. Naime, kad se baš svojski potrudimo da sve činimo dobro, kad se založimo da sve što činimo bude na slavu Božju i sukladno njegovoj volji i odredbama, upravo tada prolazimo kroz velike kušnje i nailazimo na velik prepreke u životu. To nas tjera da se pitamo odakle i zašto se događa tako da upravo onda kad radimo sve kako treba, dođu kušnje i nevolje, razne protivštine i dodatne poteškoće? Ili pak to možemo vidjeti jasno i u odgoju djece. Nema toga roditelja koji ne želi dobro svojoj djeci i koji ne teži k tome. Potom ima i velik broj onih koji se trude do kraja prenijeti sve vrijednosti, odgojiti ih kao prave kršćane i vjernike. Koliki su se samo pitali kako je to moguće i zašto se događa da dijete kojemu se da sve najbolje

Poznato je pravilo odgoja
da je čovjek odgojen onda
kada mu je srce odgojeno.
A ono se ne odgaja silom,
već privlači sladorom.
Zato najučinkovitije sredstvo
odgoja srca nije sila ni zakon,
već slatkoća ljubavi.
Srce reagira najviše i vodi se,
onim što mu je slatko.
Ono započinje ljubiti slador
i ustrajno ide za tim,
te se prepušta zajedništvu
koje mu stvara ugodu slasti.
No ovu njegovu potrebu
poznaje i Zli koji mu nudi otrov
pod krinkom naslada srca,
te mnogi ljudi, kad shvate varku,
već im je kasno jer su u srce
primili otrov rastopljen u sladoru.
Dok za njega vrijedi narodna:
Na usnama med, a u srcu jed,
dotle Gospodin nije dopustio
da on lukavošću dovede u pitanje
istinsku odgojnu vrijednost
slatkoće Božjega srca,
kojom nas ljude privlači
i odgaja od samoga početka.
Jer nije htio da lutamo okorjela srca
kao žrtve naslada svijeta,
već je htio da iskusimo
medeni slador njegove riječi
koji nas vodi putem života,
zato i reče u Psalmu 81:
A svoj narod hranio bih
pšenicom najboljom
i sitio ga medom iz pećine.

U istom duhu i Isus nas poziva
da se odgajamo slatkim jarmom
njegova Presvetoga Srca:

Uzmite jaram moj na sebe,
učite se od mene jer sam
krotka i ponizna srca
i naći ćete spokoj dušama svojim.
Uistinu, jaram je moj sladak
i breme je moje lako.

15. nedjelja kroz godinu – A

Isus je vrlo aktivno promatrao ljudski život na zemlji, jer je, uostalom, radi toga i uzeo ljudsku narav i postao utjelovljeni Božji Sin. Bilo mu je stalo do čovjeka, ali je toliko puta morao otkriti da se sam čovjek ne ponaša na način dostojan svoga imena, niti svojim življenjem odražava onaj bitni smisao svoga postojanja. Štoviše čudio se neobičnoj pojavi koja je za mnoge ljude bila svakodnevnica, a to je da nijedno biće ne može tako živjeti i djelovati na svoju štetu kao čovjek. Nerazumna bića živeći po prirodnoj sili vlastite naravi i instinkta skrbe oko vlastite cjelovitosti i dobra, a čovjek kao razumsko biće koristi svoj razum za nerazumno življenje. I to je golemo proturječje ljudskoga života, pa čak neka vrsta samoubilačkog djelovanja kojim čovjek sam u sebi guši i ubija duhovni život.

A najveća ljudska nerazumnost sastoji se u tome da ne prepoznaje

14. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čitamo dvije kratke Isusove izreke, ali tako prodorne i duboke da se pred njima treba zamisliti. I ne samo to, već ih treba uzeti u obzir u praktičnom životu, jer su one nastale kao plod njegova promatranja života, te vrijede kao trajno pravilo. A Isusovo pravilo nije nikada neka lijepa teorija poput filozofskih teorija, već je riječ o nauku života koji je njemu tako jasno poznat, jer pozna božanske vrijednosti i domete ljudskoga života. S druge pak strane, kao utjelovljeni Bog promatrao je i život ljudi, te je jasno uviđao da njihov život počesto ne odgovara vrijednostima koje je Bog dao ljudima.

Upravo kao takav uočio je jednu zakonitost: Što su ljudi sebe smatrali pametnijima i samosvjesnijima,

Premda anđeli nemaju tijela
i ne hrane se zemaljskom hranom,
no i oni su Božja stvorenja,
te time ograničena bića,
pa je i njima potrebna hrana
kojom ih Bog hrani.
Ta hrana je Božji život
i Božja ljubav koju im je
Bog davao po svome Sinu
– vječnoj Riječi i Mudrosti.
Zato je on bio nazvan
Kruhom anđeoskim jer
anđeli nasićuju svoj život
razmatrajući puninu
koja je u njemu sadržana.
Ali kolika je tek čast iskazana
čovjeku koji nije bio u stanju
hraniti se izravno poput anđela
razmatrajući uzvišenost
njegova nedokučivoga božanstva,
pa se on odlučio utjeloviti.
Uzevši tijelo od Djevice
i predajući ga potom
u sebedarnom činu ljubavi
na Posljednjoj večeri
sveo se na mjeru ljudske
ograničene naravi.
Omogućivši nam da
blagujem Kruh anđeoski
postao je našom hranom
i pokazao nam je
koliko nas neizmjerno ljubi,
te što je sve spreman učiniti
za nas i naše spasenje.