23. nedjelja kroz godinu – C

Nitko od nas u svojoj sredini ne voli proračunate ljude, premda se svakome od nas događa da smo u određenim stvarima u većoj ili manjoj mjeri proračunati. No nisu nam po volji ljudi koji u svemu traže svoju računicu i ništa ne rade bez računice. U tom smislu zlorabe i ljude oko sebe, jer drugi nisu osobe s dostojanstvom, već samo dio njihove računice, što znači da u svakome pored sebe traže način kako se njime okoristiti za vlastiti probitak. Svakome su mrski oni koji su spremni i rodbinske i prijateljske veze promatrati isključivo kroz prizmu materijalne koristi. Onaj tko je proračunat pokazuje da ne poštuje i ne cijeni ljude kao svetinju do koje bi mu trebalo stati, jer je čovjek po sebi dragocjenost. Naprotiv, proračunati ljudi promatraju ljude oko sebe samo u onoj mjeri u kojoj ih mogu iskoristiti za ograničene i prizemljene ciljeve. Proračunatu čovjeku ne znači ništa ni prijateljsko ni rodbinsko zajedništvo, već korist koju može imati od nekoga.

Govor o proračunatosti nas dotiče utoliko što smo svi, barem dijelom, proračunati, jer mnogo toga činimo za vlastitu računicu, koja uvijek počiva na zemaljskoj logici. Tako svi mi držimo da živimo dobro onda kad uživamo zemaljske blagodati i imamo sigurnost u materijalnim dobrima, to jest kad nam zemaljska računica ide u prilog. Nije rijetkost da u tu računicu uvlačimo i Boga. Zovemo ga, naime, u pomoć kako bismo ostvarili vlastite naume. On postaje dio naše računice, jer računamo da će i on odraditi za nas zadaću koju mu povjerimo. Na taj način naš stav prema njemu nije neposredan i iskren, već obojen probitkom. Bogu ne pristupamo radi njega samoga, već radi koristi i svoje računice. A ako ima nešto što je mrsko Bogu, onda je to da ga uvlačimo u svoju računicu, te se potom čudimo ako se on ne želi uklopiti u nju, već ima drukčiju logiku drukčije razloge djelovanja. U tom se svjetlo najbolje razumiju Isusove vrlo oštre i neobične riječi: Dođe li tko meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik.

Zanimjivo je kako se Isus koji je protiv računice u životu, protiv probitaka, služi s jedne strane tim oštrim riječima, a s druge jezikom računice kako bi upozorio svoje slušatelje na pogubnost života prema zemaljskoj računici. Stoga i priča dvije prispodobe kojima upozorava one koji žele ići za njim da prije sjednu i izračunaju imaju li dovoljno snage i razloga ići za njim. U prvoj prispodobi govori o čovjeku koji gradi kuću, ističući kako je neophodno da prije izračuna ima li dovoljno novca da je i dovrši. U drugoj pak govori o kralju koji polazi u rat protiv drugoga kralja, pri čemu mu je neophodno izračunati ima li dovoljno vojske krenuti u rat protiv moćnijega od sebe. Isus donosi ta dva primjera u kojima ističe kako je neophodno napraviti procjenu, to jest izračunati ima li smisla nešto započeti, dakle poduzeti određene korake.

No ove dvije prispodobe su ispričane kako bi svoje učenike potakao da krenu za njim bez računice, to jest ne tražeći svoj probitak. U biti one koji idu za njim odvraća tvrdeći da ne trebaju ići za njim ako imaju određenu računicu s Bogom, to jest svoja ljudska očekivanja, jer Bog na njih ne reagira. Štoviše, Isus čak, suprotno, traži od njih da se odreknu svega što imaju, umjesto da prave računicu kako će Bog nagraditi njih i njihove obitelji zemaljskom dobrobiti ako budu išli za njim. Stoga je poruka koju nam Isus upravlja upravo suprotstavljena svakoj računici. Ono što se traži od onoga tko ide za Isusom je sljedeće: izračunati može li za njim ići bez ikakve računice. Isus stoga unaprijed kaže ne samo da neće nikome dati zemaljskih dobara kao naknadu, nego da će od njih tražiti da se odreknu i onoga što posjeduju, ako žele biti njegovi pravi učenici.

Jedini dobitak onima koji to učine je na razini duhovnoga zajedništva s njime, jer to je pravo blago koje netko može steći na ovome svijetu. A blago zajedništva s njime nespojivo je sa zemaljskim probitkom, te je zato Isus kategoričan kad govori o odricanju od svega. Vjernik koji bi to bio sam zato jer traži određene zemaljske ustupke ili usluge, pokazao bi da nije razumio koje je pravo blago i pravi smisao života na zemlji. Isus nas doista ne želi zakinuti ni lišiti onoga što imamo, kao što ne želi da mrzimo svoje ukućane, već ne želi da se njime poslužimo za prizemljenu korist, kad je on sam došao među nas kako bi nam ukazao ljepotu i vrijednost vječnih, nebeskih darova.  Nastojmo biti iskreni njegovi učenici, pa ćemo imati snage za sve izazove, kao što ćemo imati ispravnu ljubav prema svima koji na nju računaju. I iskreno i potpuno prianjanje uz njega doista je najbolja računica koju možemo napravit i za svoje i za tuđe dobro.

22. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o jednoj svakodnevnoj situaciji koja je Isusu bila prigoda uputiti duhovnu pouku svojim slušateljima. Naime, nema ništa jednostavnije od svakodnevnoga druženja koje se obavljalo redovito uz obiteljski stol i prigodne gozbe. No i u tim svakodnevnim situacijama ljudi su pokazivali vlastitu razinu duhovnosti obojene probitcima umjesto da uživaju u jednostavnom zajedništvu, pa Isus nije mogao a da ih ne pouči ispravnoj duhovnosti i ispravnom stavu i u svakodnevnom životu. Primijetio je naime kako određeni ljudi biraju prva mjesta na gozbama, te mu je bilo jasno da su ljudi i takve prigode za zajedništvo pretvorili u sredstva vlastitih dokazivanja i pokazivanja vlastite veličine koja izvire iz mora taštine u kojoj žive.

No ovo na što je Isus upozorio svoje suvremenike i sugovornike da ne biraju prva mjesta i da se ne uzvisuju pred drugima, nije bio samo njihov problem, već je pomalo to problem svih nas i ljudi u svakome vremenu. Jer svakome od nas se događa da sebe visoko cijenimo, te uz to očekujemo da nas drugi jednako tako cijene. I sami već znamo gdje je naše mjesto u tuđemu životu, već prema mjeri veličine kojom smo sami sebe izmjerili. A onaj tko se tako postavi u životu, pokazuje kako ima očekivanja od drugih ljudi, te je time napravio najveći previd. Znači da je stupio u komunikaciju s drugima ne bez primisli, kao što bi trebao, već s jasnom i preciznom nakanom kako bi izgradio vlastiti položaj, poboljšao ugled i pokazao svoju veličinu. Umjesto da služimo drugima i činili sve da ih obogatimo svojom prisutnošću i iskustvom, mi usiljeno tražimo ‘pravo’ mjesto koje nam oni trebaju dati u svome životu. U biti tražimo priznanje za vlastitu veličinu i apetite, umjesto da budemo jednostavni i dopustimo da se dogodi život, pa i razmjena životnih vrijednosti. Neupitno je da svatko od nas nekome može i treba značiti, ali da mi polažemo pravo na to da budemo netko u tuđemu životu, pokazuje nedostatan osjećaj za ljude oko nas, pa i za ono što drugi trebaju biti u našemu životu.

Doista, takvim stavom pokazujemo da ne znamo koje mjesto imamo u tuđemu životu, niti kako se stječe određeno mjesto ili pravo da budemo netko nekome drugome. Takvo mjesto ne stječe se umjetnim nametanjem, niti izvanjskim ugledom i bogatstvom, već isključivo vrijednošću duše. Onaj tko izgrađuje svoju dušu kako bi njome bio svjedok Božje dobrote može zauzeti pravo mjesto u tuđemu životu, ali doista tada se neće dogoditi da on zauzme mjesto ili da tuđi život popunjava svojom ljudskošću, već isključivo Božjim darom iznutra. I samo onaj tko ne donosi sebe u tuđi život, već donosi Boga, taj zna koje mu je mjesto u nečijemu životu i neće nikada pokušati na nametljiv način uzeti prostor u duši onih koje poznaje i s kojima živi. Doista, nikada neće stavljati sebe u tuđi život, već će u svaku poru prostora u nečijoj duši nastojati donijeti Boga.

Upravo to je činio Gospodin Isus, koji i kad je dolazio na ljudske gozbe i bio dio njihove svakodnevnice, ali ne s ciljem da poveća svoj ugled, već je u svakom trenutku naviještao Boga, te je znao kako svi trebaju biti svjesni Božje prisutnosti, a ne da svojataju pravo na svoju veličinu i priznanje vlastitoga dostojanstva. Ali čovjek bez skromnosti i koji ima očekivanja od drugih, izgradio je krivu sliku o sebi i o svome životu, a da toga u prvi mah nije ni svjestan. On uvijek drugima donose sebe, a ne Boga, te se mora dogoditi neki neuspjeh ili neugodna situacija kako bi to shvatio. A tada, umjesto da se popravi, on se uvrijedi na ponašanje onih oko sebe kad ogole njegovu veličinu.

Tako mi ljudi, osim što imamo krivu sliku o sebi, ujedno je teško ispravljamo, dok smo skloni olako suditi druge i ‘popravljati’ ih onda kad imaju nedostanu sliku o našoj veličini. A mi se ne znamo spustit na zemlju, dok bismo rado druge spuštali kako bismo mi bili veći uz njih ponižene. Zato nas Isus govorom o poniznosti uči steći pravu sliku o sebi. A kad nam govori da na gozbe pozivamo one koji nam ne mogu uzvratiti, uči nas voditi brigu o onima koji se redovito zapostavljani i zabačeni. Praveći gozbu za njih i skrbeći o njima, učimo se poniznosti zahvaljujući kojoj stječemo pravu sliku o sebi i pokazujemo pravo lice koje valja pokazati pred drugima. Nastojmo stoga naučiti od Gospodina koje nam je mjesto u tuđemu životu, te učeći se poniznosti ispraviti krivu sliku koju imamo o sebi, kao i krive nakane koje nosimo sa sobom kad je riječ o drugim ljudima. Sve čemu nas uči on nam je pokazao svojim primjerom, pa stoga prihvatimo školu poniznosti u kojoj ćemo ispraviti krivu sliku o sebi, te ćemo pomoći drugima da dođu do spoznaje Božje.

21. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje svjedoči o jednom dijalogu između Isusa i nekog čovjeka koji je pitao Isusa je li malo onih koji se spašavaju. Naizgled, pitanje je sasvim zakonito i ozbiljno. Jer nema ništa važnije ni ozbiljnije nego se zanimati za spasenje. Dapače, hvale je vrijedno, u svijetu u kojemu mnogi i ne razmišljaju o spasenju, poticati razgovor o toj temi i na neki način tražiti prave odgovore o spasenju. No zanimljivo je da Isus ne odgovara izravno na pitanje, već svoj odgovor usmjerava prema drugim sadržajima, to jest usmjerava prema jednoj drugačijoj perspektivi pozornost onoga koji je pitao i svih koji su slušali.

Počesto smo i mi samo radoznali i težimo za otkrivanjem odgovora na neka zamršena pitanja, ali u biti ne želimo jasnoću glede spasenja. Štoviše, bježimo od nje odlazeći u

20. nedjelja kroz godinu – C

Nema toga od nas ljudi koji nije u pojedinim situacijama načinio određeni kompromis, jer u zajedničkom životu valja imati razumijevanja i prema drugima, te ne provoditi samovolju ili terorizirati druge svojim stavovima, uvjerenjima i odlukama. Sve se to čini u ime zajedničkoga života i neophodne sloge koja treba vladati u uređenim ljudskim zajednicama kao što su obitelji ili države u kojima živi jedan narod ili više njih. Međutim činjenica je kako se ljudi često ne snalaze koje su sadržaji i koji je prostor kompromisa, a gdje bi trebali imati čvrsta uvjerenja koja ne podliježu nikakvim kompromisima, jer nisu takva da bi se njima moglo trgovati. Doista postoje stvari koje su čovjeku dane i kojima je on zadan, te ih ne može mijenjati, dok s druge strane ima mnogo toga što je manje bitno i drugotno u životu, gdje se onda može razmišljati o kompromisima i dogovorima poradi kvalitetnijega zajedničkog suživota u društvu.

U tom smislu znamo da je i naš Gospodin Isus došao među ljude kako bi im donio

Svetkovina Marijina uznesenja na nebo

Čovjek je oduvijek sanjao doći do neba, pa i onda kada je samo sanjao letjeti. No upravo takva njegova želja svjedoči o njegovim duhovnim upućenostima prema nebeskim visinama. Ali jedno je bila želja i potreba dosegnuti nebesa, a drugo je bila stvarnost i mogućnost. Nikada nitko nije uspio ostvariti tu vječnu želju i težnju koja postoji u ljudskim grudima. Jer je nebo bilo i previsoko i predaleko, nedostupno za običnoga čovjeka da bi se mogao do njega popeti, to jest uzići na nebesa.

Isus otvara nebesa

U povijesti ljudskoga roda, međutim, dogodilo se nešto izuzetno onda kad je Sin Božji sišao s neba utjelovivši se kao čovjek. Služeći se slikovitim govorom možemo reći kako je Bog

19. nedjelja kroz godinu – C

Već prošlu nedjelju imali smo prigodu razmišljati o Gospodinovim upozorenjima glede pohlepe koja bi se mogla definirati požudom za materijalnim dobrima. U današnjemu Evanđelju čitamo dodatne upute i preporuke kojima Isus produbljuje tu temu koristeći nekoliko slika iz svakodnevnoga života kojima vrlo zorno izražava svoje božanske stavove. Tako nam dočarava i opisuje opasnosti koje zemaljska dobra predstavljaju za duhovni život ukoliko ih se ne postavi na pravo mjesto, nakon čega nisu više dobra, nego kamen spoticanja. Iz Gospodinovih riječi razabiremo da su zemaljska dobra kao neka vrsta magneta na koji reagira ljudsko srce jer se daje privući njihovom privlačnošću i korišću. Ili bi se pak moglo reći kako su stanoviti regulator kojim se reguliraju želje i misli našega srca. A kad kažemo srce, onda valja imati u vidu da je riječ o

18. nedjelja kroz godinu – C

Tema koju nam nudi događaj iz današnjeg Evanđelja o problemu podjeli zemaljskih dobara među ljudima vječna je tema koja ne mimoilazi nijednoga čovjeka. Takvih scena i sudbina kao što je ova iz Evanđelja kad jedan čovjek pokušava doći do dijela zemaljskih dobara, tražeći načina uvjeriti svoga brata da s njim podijeli, ima i danas na svakome koraku. I kao što se taj čovjek pozvao na Isusov autoritet, tako se i danas mnogi pozivaju na autoritet vjere i Božje pravednosti kada vide da se ne može računati na ljudsko poštenje i ljubav. S time se svakodnevno susreću mnogi roditelji, braća, sestre, rodbina. Jer svaki roditelj osjeća jednom od temeljnih zadaća priskrbiti svojoj djeci dovoljnu količinu zemaljskih dobara u baštinu, premda ne uspijevaju uvijek udovoljiti svima kako bi htjeli. Tko ne uspije, osjeća se promašeno i nesretno. Kao da se cijeli život mučio uzaludno ako nije iza sebe ostavio velike količine imovine od koje bi mlađi naraštaj mogao lagodno živjeti. Osim toga, i danas kao nekada, pitanje zemaljskih dobara izazove rasprave i svađe u obitelji

17. nedjelja kroz godinu – C

Iz današnjeg evanđeoskog odlomka mogli bismo na prvi pogled izvući određene zaključke koji bi išli u prilog nama, to jest čovjeku našega vremena koji je posve zapustio molitvu i molitveni život u korist drugih sadržaja koji ga više privlače ili ih smatra korisnijima. Osim toga bilo tko se želi ispričati odbacivanjem molitve, mogao bi pronaći izgovor i u Isusovu ponašanju. Naime, uvijek bi se moglo postaviti pitanje zašto on nije svoje učenike učio kako moliti prije nego su oni njega zamolili da ih pouči. Jer da je to smatrao važnim za njih, onda bi ih sigurno poučio sam od sebe, a ne tek na njihovo traženje. Moglo bi se ići i dalje te tumačiti kako je on bio protivan određenim molitvenim oblicima i formulama, te je držao dostatnim da svatko na svome mjestu bude dobar čovjek i radi svoj posao, te bi se tako moglo pretpostaviti kako mu baš i nije stalo mnogo do toga