26. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak započinje spominjanjem neobične scene, to jest svojevrsnog sukoba koji su Gospodinovi učenici doživjeli i prepričali. Naime, susreli su jednog čovjeka koji je izgonio zloduhe u ime Isusovo, ali nije bio dio kruga bliskih sljedbenika Isusovih. Apostoli su tom čovjeku zabranjivali da to čini, jer su se više strašili da ne izgube povlašteni položaj, nego što su promatrali plodove djelovanja spomenutog čovjeka, te u njima vidjeli dobro koje činio. Razumljiva je stoga Gospodinova reakcija i pouka: Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.

Premda su reagirali u dobroj namjeri, svjesni kako je prisno zajedništvo s Gospodinom jamstvo da se ne odluta i zastrani s pravoga puta, Gospodin ih ipak prekorava poradi njihova stava, te ih uvjerava kako se ne trebaju bojati takvog razvoja situacije. Apostoli tada doista nisu ni slutili koliko je njihov stav bio riskantan i neprimjeren biti Isusove poruke. Bio je neprimjeren jer je odisao duhom isključivosti i ideološkog odnosa, te bi njegov rezultat bio zatvaranje Crkve u svojevrsno geto ili sektu, a Isus upravo to nije htio.

Apostoli nisu gospodari Božje snage ni Božjega Duha koji puše gdje hoće, nego su povlašteni primatelji, što ne znači da se Božje djelovanje može i smije svesti i ograničiti na njihovu aktivnost. Oni su po Kristu doživjeli veću snagu i intenzitet Božje prisutnosti, što ne znači da Bog ne djeluje i ne zahvaća i druge ljude mimo redovnog djelovanja Crkve. Jer Bog želi svakoga spasiti, te sa svakim uspostavlja svojevrsnu komunikaciju, koja ne mora uvijek biti posredovana djelovanjem crkvenih službenika. Zato je prva Crkva u svemu onome što je bilo razumsku u društvu uočavala i prepoznavala prisutnost Božjeg Logosa koji je pripremao srca i um vjernika kako bi mogli prihvatiti njegov navještaj. Sva ljudska mudrost do koje su ljudi došli, svi vrijedni zaključci i dobra djela nisu u konačnici autonomni, nego su u svakom slučaju i plod Božjih nadahnuća i poticaja čovjeku. Crkva je stoga uvijek prihvaćala sve oblike razboritog i kreposnog života kao plod djelovanja Duha kojim je Duh pripravljao čovječanstvo da se u punini otvori njegovu djelovanju. Duh je Božji, kao i Božja Riječ – Logos, poticao svako razumsko ostvarenje među ljudima, te bi bilo neprimjereno da ljudi, pa taman kad je riječ o apostolima, sputavaju njegovo djelovanje.

Zato bi bio ideološki stav priječiti nekome da čini dobro, samo zato što nije dio moje zajednice ili kruga. Gospodin Isus je ostavio traga na mnogim ljudima, pa i na onima koji nisu bili njegovi sljedbenici u striktnom smislu riječi. Bio je nadahnuće i poticaj za dobro i onima koji ga nisu slijedili izbliza, ili pak koje on sam nije izabrao da ga nasljeduju poput apostola. No on nije bio isključiv, niti je apostolima dopustio isključivost, nego se veselio što je bio poticaj i drugim ljudima da se bore protiv zla i Zloga. Mnoštvo onih koji su ga slijedili bili su zahvaćeni u različitom opsegu i intenzitetu. U njemu su otkrivali snagu i nadahnuće za borbu protiv svega onog što nije bilo dostojno čovjeka.

Zato smo i mi danas pozvani biti na braniku vrijednosti, ne radi toga što bi ih predstavljali kao isključivo svojima, nego zato što ih držimo općeljudskim vrijednostima. U tom duhu treba ići i naš doprinos u društvu, jer ne postoji neko katoličko dobro ni neka katolička vrijednost, nego postoji dobro i vrijednosti koje smo upili s naukom Katoličke Crkve koja naviješta Božju istinu, ali to dobro i takve vrijednosti su dobri i vrijednosti za čovjeka kao takvoga. Doista, dobro koje se čini, ono je univerzalno dobri i uvijek dobro. Dobro koje bi bilo samo za neke ili pak samo u nekom trenutku, ne bi bilo istinsko dobro i trebalo bi ga se odreći.

Na žalost u vremenu i društvu u kojemu živimo pokušava se vrijednosti o kojima mi kršćani svjedočimo protumačiti kao privatne vrijednosti ili kao vrijednosti koje se temelje na isključivosti prema drugima, što nije točno. U tu zamku bi bili upali apostoli da ih Gospodin nije poučio. Vrijednosti koje mi svjedočimo u svijetu ne tiču se samo nas, niti mi preko njih tražimo ikakve povlastice, nego ih naviještamo kao radosno vijest kojom je Bog došao ususret svakom čovjeku. Upravo to je ljepota i snaga kršćanstva. Tako je za nas vrijedno sve što je dobro i pošteno, lijepo i plemenito, te to podržavamo svim silama, bez obzira tko iza toga stajao. Dobro, bez obzira tko ga činio, uvijek je dobro, te se ne bismo smjeli ustručavati to reći, pogotovo što smo i sami u našem hrvatskom društvu opterećeni ideološkim odnosom prema dobru i svom vrijednostima, što često osjetimo na svojoj koži upravo mi vjernici. Mi nismo za privatno dobro, pa niti da se prema vrijednostima koje živimo, branimo i naviještamo drugi odnose kao da se radi o privatnim vrijednostima i interesima za ograničenu skupinu ljudi. Mnogi krivo reagiraju, te kad čuju da mi vjernici nešto zastupamo, odmah se postavljaju kao da se to ne tiče dobra cijeloga društva i svih građana, što je sasvim krivo.

Danas je, na žalost, tendencija promatrati čovjeka lišena svih kategorija nacionalnoga, vjerskoga, spolnoga i drugih obilježja, kao da bi tako ‘ogoljeni’ čovjek bio onaj pravi, objektivni i univerzalni, te se u suvremenom društvu potiče upravo ovakve skupine koje odbacuju i zanemaruju spomenuta obilježja čovjeka, držeći ih čak štetnima i zaprekama pravog ostvarenja čovjeka. Takav ‘univerzalni’ čovjek bio bi prije svega neka vrsta recikliranog čovjeka ili ispranoga čovjeka, koji ne postoji u konkretnosti nego samo u apstrakciji. Takav čovjek ne bi bio nepristran i neutralan, kako se misli i čuje, nego neutraliziran u svojoj ljudskosti.

Takav čovjek dopušta da se danas zlo i grijeh proglasi ljudskim, u ime neutralnosti i ravnopravnosti ljudskih vrijednosti. A to ne može biti po zahtjevu samog razuma. Ne može se zlo, u ime jednakosti, objektivnosti i univerzalnosti, staviti na razinu dobra, kao što ni apostoli nisu smjeli zabraniti onom čovjeku da čini dobro, samo zato što ne ide s njima. Ako se čovjek liši svih kvaliteta, onda je to umjetni, bezlični čovjek. Ne može se stoga nekvalitete koje ga nagrđuju proglasiti jednakopravnim stvarnim i neprolaznim vrijednostima.

Potrudimo se stoga mi vjernici pokazati univerzalnost vrijednosti koje živimo, te potvrđujmo i potičimo sve što se čini dobra u našem društvu, jer, kako rečen Gospodin: Tko nije protiv nas, za nas je! A mi budimo na strani dobra i na strani svih koji čine dobro ljudima!

25. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo kako je Gospodin Isus dao jednu veliku životu lekciju svojim učenicima, čije su ambicije bile tako nezasitne, a međusobno poštivanje na minimalnoj razini, ako ga je uopće bilo. Dok je on njih poučavao o otajstvima svoga života i ljudskog spasenja, oni su se bavili prilično prizemljenim stvarima, to jest raspravljali su tko je od njih najveći. Uzimajući dijete u zagrljaj, svjestan jednostavnosti i nevinosti djetinjeg života, Gospodin ih poučava najprije da ne smiju hlepiti k tome da budu prvi nego posljednji, to jest sluge i poslužitelji svoje braće. Samo ako dijeleći s nekim životnu stvarnost kao što su apostoli bili dio jedne zajednice okupljene oko njega, skrbimo za onoga koji je pored nas, onda ga doista doživljavamo s ljubavlju i poštovanjem. Apostoli su kao prijatelji i drugovi dijelili isti poziv i imali isto poslanje, te je bilo normalno da im sve bude zajedničko. A njihova pohlepa i ambicioznost je bila toliko velika da su jedan drugoga htjeli nadvisiti vlastitim ostvarenjem. Nisu razumijevali ono što im je on naviještao, ali su uredno razumjeli kako poznanstvo s njim pretvoriti u vlastiti interes.

Zato im Isus, pozivajući ih da znaju primiti dijete u njegovo ime, daje pouku koju bismo mogli nazvati lekcijom djeteta, to jest lekcijom poniznosti koju nisu imali ni na kraj pameti: Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla. Ova lekcija ima nekoliko značajnih točki koje valja uočiti, istaknuti i propitati. Isus, dakle, očekuje od njih da, umjesto da teže k častima i moći, radije se usredotoče kako živjeti u jednostavnosti pred Bogom, te kako služiti onima koji su potrebni pažnje i ljubavi. No, prije svega, primiti dijete znači biti sposoban prepoznavati jednostavnost i malenost, te uzeti za program svoga života skrbiti o malenima, radije nego skrbiti oko vlastite veličine.

Osim toga kad Isus od njih očekuje da prime dijete u njegovo ime, te po tome primiti njega samoga, kao i Oca koji ga je poslao, onda to znači da očekuje od njih da se obogate darom koji im dijete može pružiti. A dar i bogatstvo djeteta sastoji se u jednostavnosti i nevinosti koju dijete posjeduje, još uvijek nedotaknuto i nezaraženo ambicijama odraslih. Znači prvenstveno pozvani su učiti od djeteta promatrajući odlike njegova života. No s druge pak strane, odrasli nisu samo pozvani učiti od djeteta, nego su pozvani i odgajati djecu, te stoga onaj izraz ‘primiti dijete’ pretpostavlja i takvu zadaću koju Isus daje svojima. Ako su ispravno naučili koje su najveće vrijednosti djeteta, onda se u njima treba probuditi svijest odgovornosti za to što je najdragocjenije i najsvetije u djetetu. Odgovornost za takvo što pretpostavlja i napor da skrbe oko djece na način da djeca ne izgube dar i vrijednost koja im dolazi od Boga, nego da im svojim ponašanjem zaštite i sačuvaju upravo taj dar. Isusovi učenici, to jest svaki odrasli vjernik, treba paziti da svojim ponašanjem ne iskvari dijete, to jest da ne uguši dar sličnosti s Bogom. Truditi mu se da nezdravim ambicijama ne usmjeri životni put krivim tijekom, nego naprotiv putem spasenja.

Doista, mnogo odraslih ne zna ili ne sluša to što je Gospodin rekao. Ne znaju usvajati od djece ono izvorno životno, ali isto tako ne znaju odgajati djecu čuvajući u njima upravo to iskonsko i božansko, da se ne onečisti natruhama zemaljskih stremljenja i interesa. Najčešće ne učimo od djece onu lekciju čistoće i nevinosti, u protivnom bismo je i sami držali. Najčešće nam ne dopire do svijesti kolika se odgovornost potom traži kako bismo skrbili da se u njima očuva to nepatvoreno kao najdragocjeniji dar i najveća vrijednost života. To jednostavno znači da ne primamo djecu u Gospodinovo ime, čime činimo nesagledivu štetu i sebi i djeci koja su nam povjerena da ih odgojimo za Božje vrijednosti. Jer ako im predajemo nešto što nije u duhu očuvanja one iskonske neiskvarenosti koja je u njima, kroz koju nam se očituje sam Bog, onda neodgovorno gušimo u njima ono što je najživotnije. Ako dopuštamo da se u njima širi prisutnost grešnoga, koja stoji u svakom čovjeku u klici istočnoga grijeha, ni tada ih onda nismo znali primiti u Gospodinovo ime. Jer da ih primamo u Gospodinovo ime, onda bismo se trudili u prvom redu odstraniti iz njihovih duša klicu grijeha, kako bi rasli u potpunoj čistoći, te bismo im onda osigurali i ozračje društvenoga života da se mogu razvijati u cjelovitom zdravlju duše i tijela. Da ih primamo u Gospodinovo ime, onda odgovorni u našem društvu ne bi dizali paniku kako se nezdravo hrane, a u isto vrijeme smišljali pakleni plan kako ih duhovno zatrovati.

Zato uzmimo ozbiljno u obzir lekciju djeteta koju je Gospodin izrekao svojim apostolima i drugim učenicima. Čitajmo u dječjoj nevinost znak prisutnosti Božje i trudimo se biti svjesni koliko je svako dijete izloženo, upravo poradi svoje nevinosti i nezaštićenosti, grijehu koji razara čisto tkivno života. Primajmo djecu u Gospodinovo ime, to jest ne dajimo im samo ono što je ljudsko, nego se trudimo u njima otkriti ono što je Božje, te ga štitimo svim silama, jer to je najvrjednije i najdragocjenije u životu. Primajmo ih u Gospodinovo ime, to jest ne dopustimo da budu izloženi grijehu i napasti, a priskrbimo im raste u Božjoj izvornosti. Tako ćemo shvatiti koliko nas Bog po djeci odgaja, kako bismo i mi znali njih odgajati u svemu što je istinski ljudsko i Božje, te ih usmjeriti, ne samo stazama ljudskih ostvarenja, nego i putem života vječnoga.

Mislio je kako je lijepo i korisno
imati tako istančan osjet
za svaki dašak vjetra oko sebe.
No njegova časna zadaća
bila je ujedno prirodna mana
i osobna kobna nedaća.
No nije shvaćao koliko je
neprimjereno povodljiv i povitljiv
pred svim tim vjetrovima
što kruže oplošjem zemlje
i tjeraju nestabilne prevrtljivce
da im se bez opiranja klanjaju.
Okretao se na krovu kuće,
mada se često ponosno kočoperio,
a da nikad nije izgradio svoj stav,
ni shvatio koliko je ponižavajuće
izgubiti svoj ja i čvrstoću karaktera.

Poput vjetrokaza na krovu
i suvremeni je čovjek
koji se bez razmišljanja okreće
za svakim vjetrom ljudske misli,
uvjeren u intelektualnu tankoćutnost.
Ali ne samo da nema osjećaj
za šum Božjeg lahora s neba,
nego da se na nj spusti
i snažna oluja Božjeg Duha,
on bi radije izabrao
biti nošen vjetrovima ovoga svijeta,
koji će ga nemilosrdno otpuhnuti
s povijesne scene bez ikakva traga.
Pa ipak radije voli biti u vrtlogu
nestalnosti ljudske misli,
nego izgraditi čvrsti stav
kojem je polazište i uporište
Božja Misao i Vječna Riječ.
Šteta što je odbio otkriti
da je njegova prvotna zadaća,
za koju je stvoren i osposobljen,
trebala upravo biti ova:
otkrivati šum Duha Božjega
instrumentima svoga duha
stvorenog na sliku Njegovu.

24. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisan u današnjem Evanđelju neobičan je i plijeni pozornost zbog više svojih detalja. Ponajprije jer Isus ispituje svoje učenike o tome što ljudi govore o njemu i njegovu božanskom djelovanju. A kao drugo, jer je sastavljan od dvije scene vrlo suprotstavljene i proturječne. S jedne strane Isus hvali Petra zbog riječi koje je izgovorio kad ga je priznao Pomazanikom – Mesijom, a s druge strane taj isti Petar je doživio najstroži ukor i vrlo teške riječi koje Gospodin Isus nije nikome izgovorio. Suvremenim sociološkim rječnikom rečeno, rekli bismo da je Isus provodio istraživanje javnog mnijenja o vjerskoj upućenosti svoga naroda koja se ticala uglavnom stava prema njegovu identitetu i glasu koji je uživao među njima. A takva istraživanja javnog mnijenja su uvijek bila popularna među ljudima, kao što je to i danas. Bilo što da se dogodi ili planira raditi, odmah u akciju stupaju medijske kuće i razne agencije koje su zadužene za istraživanje javnog mnijenja. Pa i kad se ne sazna ništa novoga, ljudi se time bave vole čuti brojke i žive od razglabanja o njima. A svako takvo istraživanje se svede na to da se pokaže kako ima u društvu cijela lepeza ljudskih mišljenja koja treba na prikladan način uzeti u obzir, a da se među njima jednostavno ne razlučuje koje je vrjednije, a koje manje vrijedno, koje odgovara istini a koje ne. Isto u biti vrijedi za sva istraživanja javnog mnijenja, kao i za ona koja se tiču vjere i vjerskih sadržaja.

Ovim događajem Isus pokazuje da se ipak valja suočiti s onim što ljudi kažu, pogotovo ako im se želi navijestiti Božja istina. Treba znati saslušati, ali isto tako ogoliti i nadići njihova mišljenja naviještajući im istinu. Zato je drugi korak koji Isus traži od svojih apostola, da se odrede prema tome što ljudi kažu: A vi, što vi kažete, tko sam ja? A treći korak, onaj posljednji, je imati mišljenje koje nije djelomično i površno, nego je u stvari izgrađeni čvrsti stav i spoznaja koja ne ovisi o ljudima, nego dolazi od Boga. Takvoga koji ima takav stav o vjeri izgrađen iznutra objavom Božjom, ljudi ne mogu otjerati iz vjere i Crkve, kao što se događa tolikima da za svoj vjerski nemar optužuju uvijek nekog drugog. Za onoga tko je darom takve vjere susreo Boga, ne postoje kao važna ljudska mišljenja. U tom trenutku kad je primio prosvjetljenje Božje iznutra, u njemu su se raspršila i ogoljela sva ljudska mišljenja kao magla što je vjetar razgoni. U tom trenutku se shvaća koliko su ljudska mišljenja ništa i ništavna, koliko nedorečena i neizgrađena, koliko štetna i suvišna. Tek kad dopustimo da živi Bog u nama izgrađuje stav, onda je to istinski stav života.

Danas, na žalost, o pitanju vjerski istina i religijskih fenomena, ustručavamo se reći istinu. U društvu nam to mnogi priječe i nazivaju isključivošću, a nas etiketiraju fundamentalistima. Ali se zato u isto vrijeme dopušta svakome da u tim stvarima iznosi svoje mišljenje. Tako smo danas zapljusnuti mnoštvom mišljenja, te se nalazimo kao u nekoj šumi ili labirintu u kojem se teško orijentiramo. Iz te šume ljudskoga i ljudskih mišljenja može nas doista spasiti samo Bog koji nam daje dar da izgrađujemo čvrst stav, stav istine i života.

Gospodin Isus ne želi da mi svoj život svedemo na prepričavanje i komentiranje onoga što ljudi kažu, kao što se događa u svakodnevnici u kojoj je mnogima život sastavljen samo od toga. Ne želi da živimo kao drugi u društvu što se hrane raspravama i sučeljavanjima, sporovima i prepucavanjima o tome tko je što vidio i čuo, tko je što rekao ili doživio. Gospodin ne želi da i mi u takvom kontekstu stječemo svoje spoznaje o životu i Bogu. Jer nam gutanje takvih vijesti ne širi vidike niti bistri obzorja. Jer količina spoznaje o tome što je tko rekao ne može biti mjera našeg znanja o životu. Doista znanje o životu ne možemo svesti na to da naučimo što su ljudi rekli, nego na ono što nam je Bog stvoritelj i objavio o njemu posredstvom svoga Sina. U protivnom postali bismo žrtve nestalnosti ljudskih mišljenja, te bi nas nosili valovi moda i pomodarstava, koje bismo pokušavali čak i znanstveno-razumski opravdavati raznim teorijama, tezama i hipotezama i potkrjepljivati istraživanjima o ljudskim mišljenjima.

Isus ne želi da njegovi učenici žive prema ovoj kulturi prepričavanja, umjesto da budu ljudi koji su izgradili svoj stav imajući iskustvo njegove prisutnosti, nauka i uskrsnuća. Kršćani trebaju biti ljudi čiji su stavovi i uvjerenja utemeljeni u Božjem znanju i Božjoj objavi, a ne u nesigurnim i nestalnim ljudskim mišljenjima koja su mnogo puta tek samo naklapanja. Kršćani ne mogu graditi svoje stavove idući linijom manjeg otpora, to jest slušajući što ljudi govore, nego slušajući Krista Gospodina otkrivati uzvišenu dubinu njegova riječi kojom potvrđuje da je istinski Pomazanik Božji. Svaki od nas treba u srcu osjetiti da su riječi koje je Isus izgovorio neponovljiva Božja mudrost. Treba iskustvom doživjeti da njegov nauk nije ljudski, nego božanski, ali da je u isto vrijeme nešto najvjerodostojnije i najljepše što čovjek traži i čime se očovječuje.

Pa i onda kad je naše iskustvo dvojako, poput Petrova, koji se nedugo nakon uzvišene ispovijesti vraća ljudskim zaključcima, ipak nam nema drugog puta, jer samo tako izgrađujemo pravu kršćansku svijest. Naša vjera u Boga ne može biti zbroj ljudskih mišljenja, ma koliko ih bilo na hrpi, nego svijest i znanje Bogom objavljeno, koje pronalazi odjek u najdubljoj biti našega bića. Naša vjera doista treba biti znanje koje dolazi od Boga živoga, ne samo kao skup informacija, nego kao jasna svijest koju stječemo u susretu s Bogom živim. Stvoreni smo kako bismo primali Božje poticaje i stekli takvu svijest, te stoga prionimo uz Krista Gospodina koji je u nama i potiče.

23. nedjelja kroz godinu – B

Nedavno sam imao prigodu upoznati jednog mladića s poteškoćom sluha i govora, slično onome što je mogao imati čovjek opisan u današnjem evanđeoskom odlomku, a kojeg sveti Marko definira gluhim mucavcem. Kod osoba s ovakvim poteškoćama problem nastaje od poteškoće sa sluhom, te osoba, u nemogućnosti da dobro čuje, onda ne može niti artikulirati riječi i izraziti smisao. I osobe poput ovog mog poznanika, koje nisu potpuno gluhonijeme, ulažu dodatni napor kako bi komunicirali s drugima, a to se prvenstveno misli na sposobnost čitanja riječi sa sugovornikovih usana. Zato je on jednom zgodom, kad se s jednim svojim prijateljem zatekao u polumraku zamolio: Molim te, upali svjetlo da te čujem! I kolikogod nama može biti smiješna ova rečenica, u njoj se doista krije mnogo životne istine, koja se prvenstveno može i treba primijeniti na duhovni život, jer na sličan način Gospodin Isus je zahvatio u život svakoga od nas, koji smo u duhovnom smislu doista gluhonijemi.

Na takav i sveti Marko u današnjem Evanđelju opisuje Gospodinovu iscjeliteljsku djelatnost kad mu dovode spomenutog gluhog mucavca. Isus se prema njemu postavlja kao onaj koji ima vlast razriješiti spone kojima su sputana ljudska osjetila i dar govora. No Isus nije gospodar samo tjelesnih osjetila i one izvanjske riječi, nego on u prvom redu ozdravlja naša duhovna osjetila i daje našoj riječi snagu duha. On otvara naše duhovno uho i driješi svih spona riječ koja može biti sputana grješnim i nečistim životom, te nikad ne dosegnuti potrebnu snagu i dužnu puninu. Zato Gospodin sa svom diskretnošću ozdravlja ovog čovjeka, jer ga uzima nasamo od mnoštva, želeći da ovo ne bude događaj senzacije, niti samo tjelesno ozdravljenje, nego da osjeti pravo duhovno iskustvo Božje blizine i skrbi. Isus ga uzima nasamo od mnoštva, jer se u mnoštvu i među mnoštvom ne može osobno čuti Božja riječ, niti dogoditi stvarno ozdravljenje koje se događa uspostavljanjem iskrenog odnosa s Bogom. Mnoštvo stvara žamor i buku od čega i dolazi zamor ušiju i zaplitanje jezika. U takvom okruženju Bog nam ne može otvoriti uši, niti odriješiti spona jezika. Među mnoštvom ne može doći do izražaja niti naša riječ, jer kad govorimo među mnoštvom, a nema onih koji nas žele čuti, to je gore nego da ne možemo govoriti ili da govorimo s tolikom poteškoćom kao osobe koje mucaju.

Evanđelje nam jasno svjedoči kako je samo Kristovim zahvatom čovjek sposoban za život i za komunikaciju. Zato Crkva svakom svom vjerniku revno prenosi, iz naraštaja u naraštaj, iskustvo koje je ovaj bolesni čovjek ima u trenutku ozdravljenja. Ovaj događaj se simboličkom gestom događa na duhovan način i danas prigodom svakog obreda krštenja kad svećenik dotiče uši i usta novokrštenika. Taj dio krsnog obreda zove se prema riječima koje je izgovorio Isus dok je iscjeljivao ovog čovjeka: Effata – Otvori se! Time se jasno pokazuje kako je događaj krštenja u izravnoj i jasnoj vezi s događajem opisanim u Evanđelju. To nam svjedoči kako u obredu krštenja postoji otvaranje duhovnog uha Božjoj riječi i duhovnim sadržajima, kao i razvezivanje duhovnih spona jezika.

Krštenje je doista sakrament koji se u starini zvao prosvjetljenje, što će reći da je vjernik bivao prosvijetljen kako bi bolje čuo i vidio. Tako nas Krist Gospodin po krsnoj milosti prosvjetljuje, čime nam se otvaraju uči i driješi spona jezika na duhovnoj razini. Snagom tog prosvjetljenja pozvani smo slušati Božju riječ, to jest osposobljeni smo čitati s Božjih usana svaku riječ koju izgovara, kako bismo potom mogli i usnama svjedočiti pred ljudima. Oslobađajući nas mraka grijeha, Crkva čini isto što je učinio Gospodin Isus gluhom mucavcu iz današnjeg Evanđelja. Tek kad smo oslobođeni tame zla i grijeha u kojoj se nalazi ljudski rod, onda smo istinski ozdravljeni i možemo razgovijetno naviještati dobrotu Božju i milosti koje nam je udijelio. Raspoložimo se i sami dopuštajući Gospodinu takav čudesno zahvat i nad našim životom, kako bismo se oslobodili gluhoće i mucanja ovoga svijeta koja nas prati onda kad ne razaznajemo jasno Božju riječ i ne uspijevamo svoje riječi suobličiti riječi njegovoj, jer nije jasno ušla u naše uši. Upalimo i mi svjetlo koje nam je zasvijetlilo na krštenju, kako bi se i na nama ostvarilo čudo Isusove božanske snage, te kako bismo i sami mogli posvjedočiti: Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.