c) Kratki pregled informacija o ostalim grčkim apologetima iz ovog stoljeća

 

Ostali grčki apologeti iz ovog stoljeća su:

Kvadrat; Aristid; Ariston iz Pele; Tacijan; Atenagora; Meliton iz Sarda; Teofil Antiohijski; Poslanica Diognetu; Apolinar Hijerapolski; Hermija 

 

— Kvadrat 
Najstariji je poznati kršćanski apologet, ali mu se djela nisu sačuvala. Zna se da je uputio apologiju caru Hadrijanu (117-138), najvjerojatnije za Hadrijanova boravka u Maloj Aziji (123/4. ili 129). Sačuvan mu je samo fragment kod Euzebija, koji tvrdi da je imao kopiju tog spisa u ruci. Na temelju toga se pretpostavlja da je živio i djelovao u trećemu desetljeću 2. stoljeća. Euzebije hvali njegov književni talent  i apostolsko pravovjerje. Euzebije citira jedan odlomak u kojem Kvadrat tvrdi da su neki od onih koje je Isus ozdravio i od mrtvih uskrisio još živi «do naših dana». Kvadrat piše učenim grčkim, atenskim. Neki su mislili da njegova izgubljena apologija nije drugo doli Poslanica Diognetu, međutim to nije vjerojatno. Teško bi bilo dokazati da bi Kvadrat bio prorok i apostolski učenik Kvadrat kojeg spominje Euzebije na jednom drugom mjestu svoje Crkvene povijesti (3, 37, 1; 5, 17, 2), a bilo bi potpuno pogrešno poistovjetiti ga s istoimenim atenskim biskupom koji je živio u vrijeme Marka Aurelija, kako je učinio Jeronim.

Aristid iz Atene

Najstarija sačuvana Apologija je ona filozofa iz Atene Aristida, koju upravlja caru Hadrijanu, pretpostavlja se između 124-126. godine, dok drugih podataka o njemu nemamo. Da je bio filozof, to nam svjedoči Euzebije.

Aristid započinje dokazivanjem Božje opstojnosti polazeći od aristotelovskog dokaza iz gibanja, premda opisuje božanstvo u stoičkim kategorijama. U apologiji objašnjava kako je, meditirajući red i harmoniju svemira, došao do spoznaje Stvoritelja, Prvog Pokretača, koji ujedno uzdržava cijeli svemir (argument iz reda u svemiru). Koristeći razumsko zaključivanje za dokaz o Božjoj, Aristidu je cilj pokazati poganima da vjera što je ispovijedaju kršćani nije nelogična niti u suprotnosti s ljudskim razumom, nego dapače pročišćena od svih primjesa laž i opsjene. Promatrajući svijet kao svima nedvojbenu uređenu očevidnost, pokazuje da ni kršćani ne ispovijedaju drukčije istine o Boga od onih koji se pronalaze u zahtjevima ljudske razumnosti.Takva apologetska metodolgija je vrlo promišljena i neophodna da bi se uspostavile dodirne točke sa sugovornikom  argumentacijom iz razuma je nužan korak u ono vrijeme, jer kad se susreću s poganskom elitom nužno je da im argumentacija ne bude samo iz Pisma nego i iz razuma. Aristid tvrdi da je moguće doći do nekih Božjih epiteta razumom, i to negativnim načinom. Tako da se govori što Bog nije. Bog nije konačan, nije prolazan, nije izmjerljiv… pa dajemo epitete kako je Bog neizmjeran, nedokučiv, beskonačan, vječan. Utvrđuje da je istina ono što navještavaju kršćani. I on tvrdi da je istinita riječ Objave i riječ razuma, ne suprotstavljaju se.
Aristid dijeli ljude na 3 kategorije, ovisno o tome kakvo poimanje božanstva imaju, a shodno tome i o načinu kako ga štuju. Tako razlikuje mnogobošce tj. štovatelje bogova (Kaldejci, Grci i Egipćani), od monoteista u koje spadaju židovi i kršćani koji tvore zasebne kategorije. Pripadnost pojedinoj kategoriji procjenjuje se na temelju spoznaje i štovanja Boga.
–                Mnogobošci: Kaldejci nemaju spoznaje pravoga Boga, pa su se dali u klanjanje stvorenja (nebo, zemlja, more, zvijezde, mjesec, nebeska tijela, čovjek) umjesto Stvoritelja. U drugu skupinu ubraja Grke, te premda se ponose svojom mudrošću, ipak su i oni upali u zabludu mnogoboštva, učeći kako ima više bogova među kojima postoje muški i ženski, podložni strasti poput ljudi, što bi bilo nedostojno pravoga Boga. Najgorom vrstom poganske religioznosti Aristid drži egipatsku religiju koja bićima bez razuma, zemaljskim i vodenim, biljkama i sjemenju, pridaje božanske atribute, što ih je odvelo u ludost i nemoral najgore vrste. Svi autori patrističkih priručnika govore kako Aristid dijeli ljude na četiri kategorije: barbare, Grke, Židove i kršćane, međutim takva podjela ne odgovara Aristidovu tekstu i nakani. Istina, on na jednom mjestu (usp. 13, 5) spominje neke učene među Grcima koji su spoznali određene zakonitosti i stekli znanje o Božjoj prirodi, ali su bili nedosljedni, jer su se pod pritiskom politeizma morali odreći tih istih zakona. Samo ovaj tekst ne ovlaštava nas vidjeti podjelu drukčijom od onog što je definirao Aristid, koji i Grke uključuje u mnogobožačku skupinu naroda.
–                Židovi.  Za Židove Aristid tvrdi da štuju samo jednoga Boga Stvoritelja svega, ali ga ne poznaju potpuno jer niječu da je Isus Krist Sin Božji su na visokom stupnju jer imaju Objavu. Hvali ih zbog monoteizma, te stoga drži da su na većem stupnju spoznaje od ostalih naroda. No, zamjera im da se nisu odredili prema Isusu Kristu kao Spasitelju, čime su i sami upali u veliku zabludu.
Kršćani. Bilo po jasnoći spoznate istine, bilo po intenzitetu moralnoga življenja, kršćani nadmašuju sve ostale narode. Oni su spoznali Boga na najuzvišeniji način, jer su prihvatili Isusovo spasiteljsko djelo u kojem se Bog objavio u punini. Oni su nova vrsta ljudi koju je Bog oblikovao po svome Sinu, a prednjačeći u kreposnom i moralnom življenju cilj im je i zadatak izvući ljudski rod iz nepoznavanja istine i blata nemorala.Celzo je poznavao Aristidovu Apologiju, te je iz nje vadio neke argumente protiv židova, kao i polazišta da ismijava učenje o Providnosti. Stil Apologije je jednostavan i bez većih književnih pretenzija, ali svjedoči o iskrenosti autorova osvjedočenja.

Ariston iz Pele
Aristonu se pripisuje prvi apologetski spis protiv židovstva Disputa kršćanina Jasona sa židovom Papiskom o Kristu, koji je Celzo pročitao i s prijezirom ocijenio kao niz apsurdnosti. Apologiju piše u obliku polemike između (judeo)kršćanina Jasona i Židova Papiska, u kojoj kršćanin s toliko žara i uvjerljivosti pokazuje da su se u Kristu ispunila starozavjetna proroštva da se Papisko obraća priznajući Krista Sinom Božjim i tražeći krštenje. Mjesto polemike je po svoj prilici Aleksandrija, jer se Jasno služi alegorijskom metodom, a vrijeme je oko 140. god. Djelo nije sačuvano, a o njemu se zna samo iz Origenova svjedočanstva, jer je brani protiv Celza.

Tacijan Sirac
Život: Tacijan je podrijetlom iz Sirije, rođen oko 120-125. godine, a obratio se u Rimu oko 160., nakon čega je bio učenik sv. Justina. Jeronim kaže da je bio školovani retor i stekao je nemalu slavu u govorničkom umijeću. Nakon Justinove smrti (oko 165. godine) i sam otvara školu, ali se nije dugo zadržao jer je cinik Krescent, koji je spletkario protiv Justina, i protiv njega kovao zavjere. Stoga odlazi na Istok, a po Irenejevu svjedočanstvu upao je u gnosticizam dvanaeste godine cara Marka Aurelija (172/3.) postavši osnivačem sekte enkratita (enkrateia = uzdržljivost), no danas međutim prevladava mišljenje da Tacijan nije bio gnostik. Ova sekta je pozivala na krajnju uzdržljivost, pa je stoga odbacivala brak kao preljub, zabranjivala blagovanje mesa i nije dopuštala korištenje vina za slavljenje euharistije, već samo vodu, te su ih zvali i aquarii.

Djela: Poznata su nam njegova dva spisa: Govor Grcima i Diatessaron. Govor Grcima (Oratio ad Graecos) je polemički spis, sastavljen nakon Justinove smrti, a prije nego je Tacijan prešao u herezu, vjerojatno oko 170. godine u Grčkoj. Rigorizam i nepopustljivost glavne su odrednice Tacijanova karaktera, što onda prelazi u žestoko, nesmiljeno polemiziranje uslijed kojeg potpuno odbacuje grčku filozofiju, kulturu, poeziju, umjetnost, govorništvo, religiju kao apsurd, iluziju, nemoral, bez ikakve vrijednosti. Po njemu, sve što Grci imaju plod je perverzije, jer postoji starija i bolja civilizacija od njihove, a to je barbarska (židovsko-kršćanska), koja je jedina izvorna, a od koje su Grci plagirali. I sam je jedno vrijeme bio dionik helenističke mudrosti, a onda je prignuo koljeno jedino pred Pismom, čija jednostavna dubina osuđuje ispraznu oholost grčke filozofije. Premda i sam koristi bogatstvo grčke filozofije, na poseban način stoičkih elemenata, ipak odbacuje u bloku helenističku mudrost i uvjerenja, tako da njegova polemika postaje rušilačka više nego apologetska. Ekstremni rigorizam i nepopustljivost su ga i udaljili od vjere, koju je već bio tako žarko prigrlio i branio.

Diatesaron je jedna vrsta konkordancija četiriju evanđelja, sastavljen vjerojatno nakon što se Tacijan vratio na Istok. Uzimajući dijelove iz sva četiri kanonska Evanđelja sastavio je prvi „život Isusov“, koji se je nametnuo čak kao službeno Evanđelje sirijske Crkve u Edesi sve do 5. st. kad ga smjenjuju kanonska Evanđelja. Osobito žestoko je protiv njega ustao Teodoret Cirski koji je dao spaliti 200 primjeraka. Efreme Sirski je polovicom 4. st. napisao komentar Diatessarona koji se sačuvao u armenskom prijevodu. Raspravljalo se je li napisano na sirijskom ili grčkom, ali je bjelodano da je sirijski prijevod nastao neposredno nakon izvornika, vjerojatno nastojanjem samog Tacijana. Ipak grčki i sirijski tekst je izgubljen, dok je rekonstrukcija moguća na temelju ostalih prijevoda (latinski, arapski, itd.). Prijevodi svjedoče kako je velik ugled uživao u svoje vrijeme.

Nauk: – Odbacivanje grčke filozofije i kulture: Po ovoj nauci, Tacijan je prava suprotnost svome učitelju Justinu. U kontekstu odbacivanja grčke filozofije i kulture Tacijan dokazuje da je kršćanstva, koje je prava filozofija, suprotna grčkoj filozofiji, starije od Homera, a ujedno je i prava religija, jer je kao takvo postojalo od početka, samo su ga ljudi pod utjecajem demona iskvarili, a Krist vraća na početnu čistoću. Tacijan nema osjećaja za perspektivu povijesnog razvitka, te kod njega nema mjesta za ono što se naziva poviješću spasenja. Premda odbacujući formalno grčku filozofiju i kulturu, ipak se Tacijan služi mnogo više od Justina pojmovima i metodologijom srednjeg platonizma da bi pojasnio nauk o Bogu, o Logosu, o stvaranju, isto kao što je njegov govor mnogo više pod utjecajem tradicionalne retorike. Uzdizanjem «barbarske filozofije» Tacijan ne podrazumijeva semitsku kulturu, nego stanje prvobitnog čovječanstva koje je upoznalo istinu bez unakaženosti grčke filozofije, i prema kojem se kršćanstvo postavlja kao prema vraćanju na izvore. Dok za Justina gubitak istine u filozofiji nije bio potpun, dotle je kod Tacijana jasan stav između kontrasta biblijske tradicije s jedne strane i grčke s druge strane.
– Logos: U nauci o Logosu Tacijan nastavlja Justinovu teologiju razlikujući dva stadija: Bog je u početku bio sam, dok još nije stvoren svijet, ali je od početka u njemu bio Logos in potentia(dynamis Logou). Ako je u Bogu dynamis Logou od početka, njegova opstojnost nije imala početka (Oratio 5). Bog, Gospodar kozmosa, po njemu je sve držao. Činom volje ta je božanska sila (dynamis) proizišla iz njegove jednostavnosti kao Logos. Tacijan razlikuje dakle dynamis Logou i Logos: prvo je stanje Logosa odvijeka, a drugo je kad je od Oca proizišao. Rađanje Logosa iz Boga, nije Boga lišilo Logosa. Logos, proizišavši od Oca, ima demijuršku funkciju, te tako organizira materiju. Materija pak, po Tacijanu, nije bez početka. Njezino je počelo «Stvoritelj kozmosa» koji je stvara, te daje iz sebe Logosa koji je organizira. Rađanje Logosa Tacijan tumači usporedbom baklje od koje se užižu svjetla. To rađanje uključuje podjelu (merismòn), a ne odsijecanje (apokopén), jer «ono što je odsječeno odstranjeno je od svoga izvora, a ono što je podijeljeno učinjeno je u cilju raspodjele ekonomije, te ne osiromašuje izvor od kojega dolazi». Kap što se od jedne baklje zapale druge baklje, a da se ona sama ne umanji, teko i Logos koji izlazi iz moći Očeve ne lišava Logosa onoga od koga potječe. Prije stvaranja Bog je sam i Logos je Bogu imanentan kao potencijalitet za stvaranje svega, no u času stvaranja Logos ižaruje iz Oca kao njegovo «primordijalno djelo». Jednom rođen kao «duh od duha izašao, razumnost proizašla iz razumne moći», Logos postaje Očevo sredstvo za stvaranje i upravljanje svemirom, navlastito za stvaranje čovjeka na sliku Božju.
– Antropologija: Tacijanova antropologija dala je povoda da su ga neki smatrali gnostikom, ali on ipak nije gnostik, jer ne zastupa ontološko-kozmološki dualizam karakterističan za gnostičke sustave. Po Tacijanu Bog stvara i materijalni svijet, a Logos, koji je od početka s Bogom jedno, svijet organizira, dok u gnostičkim sustavima materijalni svijet je plod grijeha i pada. Čovjek je po Tacijanu sastavljen od materije (hyle) i dva duha (pneumata), jednoga nižega (psyhé) koji je materijalne naravi i nije besmrtan i drugoga višega (pneuma) koji je na sliku i priliku Božju. Čovjekova duša (psyhé) nije besmrtna, ali može i ne umrijeti. Ona umire i raspada se zajedno s tijelom, ali će kasnije uskrsnuti na vječnu smrt (smrt u besmrtnosti) ukoliko nije spoznala istinu, to jest imala višu dušu po kojoj je na sliku Božju; ta će joj smrt biti vječna kazna. Međutim, ukoliko je spoznala Boga, to jest ukoliko ima višu dušu (pneuma), ona ne umire, makar se privremeno zajedno s tijelom raspala, jer će uskrsnuti na vječni život. Prema tome, duh Božji nije nipošto u svim ljudima, nego je sišao u neke, koji žive pravedno, i sjedinio se s njihovom dušom, te je preko njihovih proroštava navijestio drugima skrivene stvari. Duša koja je sjedinjena s duhom ima od njega krila da može letjeti. Duša, budući da je po grijehu odbacila duha, izgubila je krila, te je iz raja pala na zemlju kao mala ptičica koja još nema perja. Po Tacijanu raj zemaljski nije bio na ovoj zemlji, nego na drugoj ljepšoj koja je iznad ovog vidljivog neba, i odanle su dušu pale na ovu zemlju. Ovaj mitološki element pokazuje neku sličnost s gnosticizmom, ali je Tacijan i pod utjecajem platonizma.

Atenagora iz Atene
Atenagora je bio Tacijanov suvremenik, rodom iz Atene, jer se u apologiji naziva «filozof kršćanin iz Atene». O njemu nema mnogo sigurnih informacija (Euzebije i Jeronim o njemu ništa ne govore), osim vijesti koju o njemu daje ne baš pouzdani povjesničar Filip iz Side (oko 430. godine), kad tvrdi kako je bio poganski filozof kojemu je stalo napisati nešto protiv kršćana, pa se dao na proučavanje božanskih Pisama da bi ih pobijao, što ga se toliko dojmilo da je postao učiteljem vjere koju je htio progoniti. Neki misle da je čak neko vrijeme proveo u aleksandrijskoj katehetskoj školi.
Od njega su ostala sačuvana dva djela: apologija Legatio pro Christianis (Poslanstvo za kršćane) i spis O uskrsnuću mrtvih. Sposobnošću izražavanja, ljepotom jezika i jednostavnošću dispozicije nadvisuje Justina. Stil mu je bez retorike i strogo filozofski koncizan, s malo slika, a rado navodi pjesnike i filozofe. Nikad ne gubi iz vida svoj predmet koji obrađuje, a u digresijama je kratak. Prema grčkoj filozofiji, osobito prema Platnou, odnosi se prijateljski. Uspoređujući ga s Justinom i Tacijanom, moglo bi se reći da je Justin apostol, Tacijan polemičar, a Atenagora pravi filozof.
Legatio pro Christianis (Molba za kršćane) Apologiju Legatio pro Christianis (Presbeía perì tòn christianón) caru piše Marku Aureliju i sinu mu Komodu, između 176. i 180. godine, a najvjerojatnije 177. Kao i Justin, Atenagora se traži put pomirenja između kršćanstva i carstva, kršćanskog nauka i poganske filozofije. Drži da su stari pjesnici i filozofi, prihvaćajući u biti monoteizam, pripravili put kršćanstvu, a kršćani nastavljaju put najboljih tradicija poganskih filozofa, koji su također bili progonjeni, kao i kršćani, zbog izopačenosti demona. Upravo su demoni izobličili pogansku religiju i društvo, te su ih okaljali i nemoralom.
Atenagorina apologija je razumska obrana kršćanstva: on navodi i Sveto pismo, ali svoje dokazivanje temelji na razumu. Premda ne štedi kritika na račun poganskih mana, stav mu je dobrohotan a oblik uljudan. Kao mislilac se odlikuje jasnoćom i savršenim ekvilibrijem. Teološka mu je misao izražena jasno i logično, poduprta točnim formama i harmoničnom stilom. Središnje točke su: jedinstvo Božje (najstariji razumski dokaz monoteizma); božanstvo Kristovo i Duha Svetoga, jedinstvo i razlikovanje u Trojstvu; anđeli i demoni; djevičanstvo kao plod kršćanskog morala; rađanje je primarni cilj braka; uskrsnuće tijela. Na poseban način, na planu kršćanske moralnosti, Atenagora opovrgava optužbe za ateizam, kanibalizam i incest. Kršćani su monoteisti, a to ne samo nije zločin, već je i u skladu s rezultatima poimanja kod nekih poganskih filozofa i pjesnika koje nitko nije optužio za njihovo monoteističko poimanje božanstva, premda potkrijepljeno nesavršenim dokazima, dok su kršćani za svoja monoteistička uvjerenja primili božansku objavu po prorocima koje je nadahnuo Duh Sveti. Stoga oni posjeduju obilje razumskih dokaza koji potvrđuju njihovu vjeru. Njihovo poimanje Boga je mnogo čistije i savršenije od bilo kojeg filozofskog, a svoju vjeru potvrđuju ne samo riječima, već i djelima. Zbog svoga monoteizma kršćani nisu mnogobošci. Ne moraju poput pogana prinositi žrtve bogovima, niti vjerovati u njih. Štoviše, zabranjeno im je štovati svijet, nego časte svoga Stvoritelja.
Kršćane, nadalje se ne može optužiti radi ljudožderstva, jer oni imaju mnogo više poštovanje za ljudski život od pogana. Ne samo da ne ubijaju, nego im je zabranjeno i gledati kako se ljudi ubijaju u gladijatorskim igrama, a osuđuju abortuse i izlaganje novorođene djece kao zločin. Ova i slična nedjela kršćanima zabranjuje vjera u uskrsnuće tijela na temelju koje se prema ljudskom tijelu ne mogu odnositi kao oni koji ne vjeruju u uskrsnuće. Na optužbe za incest, Atenagora odgovara da si kršćani ne dopuštaju griješiti niti mišlju, što pokazuje kršćansko poimanje braka i djevičanstva, te se čudi da pogani, koji su napunili društvo svakom vrstom nemorala (homoseksualnost, preljub), prozivaju kršćane kao nemoralne.

O uskrsnuću mrtvih

Ovaj spis, u kojem Atenagora argumentima iz razuma dokazuje kršćansku vjeru u uskrsnuće tijela, izrazito je filozofski. Dijeli se u dva dijela. U prvom dijelu raspravlja o Bogu i o uskrsnuću dokazujući kako se Božja mudrost, svemogućnost i pravda ne protive uskrsnuću tijela nego je sukladna tome, napose jer je Bog svojom voljom autor uskrsnuća. U drugom dijelu raspravlja o čovjeku i o uskrsnuću, predstavljajući uskrsnuće tijela nužnošću ljudske prirode prije svega jer je čovjek stvoren za vječnost. Drugi vrlo važni argument proizlazi iz činjenice da je čovjek jedinka sastavljana od duše i tijela. Njegovo se jedinstvo ruši smrću, no uskrsnućem od mrtvih ono mu se vraća da bi mogao živjeti zauvijek. Isto tako i radi toga što tijelo također treba primiti nagradu ili kaznu za ljudska djela jer su oboje podložni moralnom redu, u protivnom bilo bi nepravedno nagraditi samo dušu za dobra djela u kojima je surađivalo i tijelo. Naposljetku, čovjek je stvoren da bude sretan, a kako se to ne može ostvariti ovdje na zemlji, jasno je da se to mora dogoditi u drugom životu. Dakle, po Atnenagori, postoji uskrsnuće tijela i Bog će cijelome čovjeku dati po njegovim djelima nagradu ili kaznu u životu vječnomu.

Teologija: Osim što dokazuje postojanje jednoga Boga iz razuma, Atenagora je izvrstan svjedok prednicejske vjere u Presveto Trojstvo. Koristeći razumski dokaz, svjestan je da je taj dokaz potvrđen i po prorocima u samom Pismu. Odlučnije od Justina i s manje rezerve definira božanstvo Logosa i njegovo bitno jedinstvo s Ocem. Krist je bio u Bogu odvijeka kao «nous» i «logos», i onda u svrhu stvaranja iz njega izišao, ali sam nije stvorenje (slično su govorili Justin, Tertulijan, Teofil, Hipolit). On je proizišao iz Boga da bude ideja i moć (idea kai energeia) za sve materijalne stvari koje su bile bez oblika. Što se tiče Duha Svetoga kaže za nj da je izljev Boga koji proistječe i vraća se kao zraka sunca. Iz ovakvih promišljanja proizlazi i njegova definicija Trojstva: «Tko se neće čuditi da se ateistima nazvani oni koji tvrde da jest Bog Otac i Sin Bog i Duh Sveti, te dokazuju i njihovu moć u jedinstvu i razliku u poretku.»
Isto tako je Atenagora značajan svjedok nauka o nadahnuću i božanskoj objavi. Za razliku od proroka i filozofa koji su po sposobnosti vlastite duše tražili istinu, te su uspjeli spoznati, ali ne i pronaći bitak, jer se nisu udostojali naučiti od Boga ono što se tiče Boga, pa je tako došlo i do raznolikosti mišljenja i poimanja o Bogu, svijetu, materiji. Kršćani, naprotiv, za ono što misle i vjeruju za svjedoke imaju proroke koji su govorili o Bogu i božanskim stvarima po djelovanju božanskog duha. Kršćanima bi bilo nerazumno prestati vjerovati Duhu Božjemu koji je govorio preko proroka kao preko svojih sredstava, da bi potom svoje spoznaje temeljili na ljudskim mišljenjima.

Meliton Sardski
Meliton je kršćanski pisac iz 2. st., spomenut u jednom pismu efeškog biskupa Polikrata papi Viktoru, tvrdeći kako je sav živio u Duhu Svetom (Euzebije, HE V, 24, 2-8). Euzebije ga naziva biskupom Crkve u Sardu u vrijeme Marka Aurelija, kojem upravlja i jednu Apologiju (god. 170.). Pohodio je sveta mjesta da bi proučio starozavjetni kanon. Svjedok je kvartodecimanske tradicije slavljenja Uskrsa. Bio je plodan i priznat teolog, najjači predstavnik prvotne maloazijske kršćanske teologije, čije naslijeđe je uglavnom izgubljeno.
Od Apologije su ostali fragmenti u Euzebija. Meliton izvješćuje cara da se «rod onih koji Boga štuju» progoni u Maloj Aziji na temelju novih odredaba, da razni denuncijanti haraju i pljačkaju «one koji nisu načinili nikakve nepravde». Drži da takve nepravedne odredbe nije mogao propisati pravedan car, pa ga zato moli da ne prepusti kršćane takvom javnom pljačkanju. Što se tiče kršćanskog bogoštovlja, oni ne štuju «kamenje», nego «štuju jedinoga Boga koji je prije svega i iznad svega, i Krista njegova koji je Božji Sin i Logos prije vjekova».
Kršćanstvo drži filozofijom. Nastalo je kod barbara, proširilo se u doba Augusta. Poziva se potom da carevi nisi progonili kršćane, osim Nerona i Domcijana, a ujedno svjedoči kako su i kršćani zauzeli lojalan stav prema rimskoj vlasti.
Značajne su njegove dvije pashalne homilije (Pashalna homilija i In sanctum Pascha) u kojima Meliton, pod utjecajem pashalne židovske hagade tumači biblijski opis ustanove Pashe: oslobođenje Izraelaca iz Egipta je prefiguracija Kristove žrtve koja je istinska Pasha koja oslobađa čovječanstvo od ropstva grijeha i smrti. Naglasak je stavljen ne toliko na uskrsnuće Kristovo koliko na otkupiteljsku muku. Teologija mu je bitno usmjerena na odnose dvaju Zavjeta u djelokrugu jedne povijesti spasenja. Meliton se po svojoj kristološkoj spekulaciji može staviti uz bok Justinu i Ireneju. On Krista priznaje Bogom i čovjekom, te su njegove formulacije važna etapa za kasniju terminologiju (diofizitizam, communicatio idiomatum). Za slikovito označavanje sjedinjenja božanskog i ljudskog elementa u Kristu Meliton posebno upotrebljava sliku oblačenja: u djevičinu se krilu obukao u čovjeka i proizišao kao čovjek. O Duhu Svetom takoreći ne govori.Govori o univerzalnosti grijeha i smrti, ali se ne može točno reći upušta li se u razmišljanje o istočnom grijehu u strogom smislu riječi. Antropologija mu je dihotomična: čovjek je slika Božja po duši, a zlo čovjekovo poslije pada je u razorenju sklada između duše i tijela. Krist ponovno uspostavlja razoreno jedinstvo. Soteriologija mu je prepoznatljiva po naslovima koje pridaje Kristu: otpuštenje, Pasha spasenja, Janje zaklano za ljude, otkupnina, život, uskrsnuće, svjetlo, spasenje, kralj…

Teofil Antiohijski
Život: Teofil je rođen oko rijeke Eufrata od poganskih roditelja. Odgojen je u helenističkoj kulturi, u zreloj dobi se obratio, kako sam veli, čitajući Svete knjige i utvrdivši istinitost proroštava koja su u njima sadržana. Kasnije postaje antiohijski biskup, šesti po redu. Dobro je upućen u Sveto pismo, a prvi je autor koji je zastupao nadahnutost knjiga Novoga zavjeta.

Djela: Od mnogih djela koja spominju Jeronim i Euzebije, sačuvano je samo “Ad Autolychum”. Pretpostavlja se da je nastalo nakon 180. god. i u tom djelu on piše prijatelju Autolihu, učenom poganinu, odgojenom u grčkom duhu i vjerojatno visokom činovniku i prijatelju Teofilovu.

U prvoj knjizi Teofil odgovara na precizna Autolihova pitanja o naravi i spoznaji Boga, naglašavajući da Boga ne možemo vidjeti tjelesnim očima nego samo očima duše. Da bi se Boga spoznalo, potrebna je čistoća srca, a potpuno ćemo ga spoznati nakon uskrsnuća tijela. Teofil ujedno podvrgava kritici apsurdnost poganske religije, osuđujući idolatriju kao apsurd. Osude protiv kršćana su nepravda jer oni poštuju cara i mole se za nj, dok mu se ne klanjaju jer on nije Bog.

U drugoj knjizi govori o proročkim nadahnućima i uspoređuje ih opet s poganskim djelima, govoreći kako su ona isprazna. Kritizira pogansku mitologiju i zablude u koje su upali poganski pjesnici i filozofi. Svemu tome suprotstavlja istinitu nauku sadržanu u svetim knjigama: izlaže i tumači, uglavnom alegorijski, opis knjige Postanka o stvaranju svijeta, o stvaranju čovjeka, o Adamovu grijehu i povijesti prvih ljudi sve do raspršivanja ljudskoga roda koje je uslijedilo nakon uništenja kule babilonske. Kao autoritet navodi i Sibiline knjige donoseći 84 Sibilina stiha koji veličaju vjeru u jednoga Boga.

U trećoj knjizi je primjena kršćanstva u životu. Pokazuje koliko su kršćani na moralnom planu superiorniji od pogana. Iznova se vraća na izlaganje zabluda i izopačenosti koje se nalaze u pjesnicima i filozofima, kojima suprotstavlja ćudoređe sadržano u Svetim knjigama koje vrše kršćani. Na koncu sastavlja prvu kronologiju da pokaže kako je Mojsije stariji od grčkih pjesnika i filozofa i da ima vjerodostojnost. Od postanka svijeta do Marka Aurelija broji 5695 godina. Krist se rodio u 5550. god. od postanka svijeta, dok je Mojsije pisao oko 1000 godina prije Trojanskog rata.

Nauk: Osim što je prvi kršćanski pisac koji govori o nadahnuću novozavjetnih spisa, prvi je upotrijebio i pojam Trojstvo (trias) da jednim imenom označi Boga Oca (Bog) i Sina (Riječ) i Duha Svetoga (Mudrost). U nauci o Logosu Teofil razlikuje unutarnji ili imenentni Logos (endiathetos) od izvanjskog ili izrečenog (prophorikos). Logos je najprije u Bogu od vijeka (endiathetos), a onda ga je Bog, prije stvaranja svijeta, iz sebe izrekao da mu bude služitelj kod stvaranja i da po njemu stvori sve stvari. Logos je razgovarao s Adamom u raju zemaljskom.
Teofilova antropologija pruža također zanimljive crte: Čovjek je stvoren u dostojanstvu i postavljen u raj zemaljski, koji je bio smješten na zemlji (nije nebeska zemlja kao za Tacijana). Čovjek je stvoren u srednjem stanju (mesos), ni posve besmrtan ni posve smrtan, nego sposoban za jedno i za drugo. Adam je bio dijete (nepios), po dobi. Bog je u čovjeka stavio «način za napredovanje, da razvijajući se postane savršen, dapače proglašen Bogom, i na taj se način uspne na nebo, stičući besmrtnost» (II, 24). Čovjek je sagriješio, nije sačuvao svoju djetinju nevinost (akakia) i jednostavnost (haplotes), neposluhom prema Bogu (a ne zato što bi drvo spoznanja u sebi sadržavalo zlo) navukao je na sebe kaznu, trpljenje, i napokon samu smrt. Izbačen je iz raja kao u neko izagnanstvo, ali je to bio znak Božje dobrohotnosti, jer ga je ponovno pozvao da se popravi i prizna krivnju. To izagnanstvo je imalo pedagoško značenje, da se čovjek kod uskrsnuća nađe zdrav, tj. čist, pravedan i besmrtan. Ponovno čovjekovo vraćanje u raj zbit će se kod uskrsnuća. Smrt je za Teofila čovjekovo odvajanje od Boga, a odvajanje duše od tijela ima značaj nečega samo prolaznoga.

Golema je razlika između Tacijanove i Teofilove antropologije, uza sve sličnosti. To se najbolje vidi po tumačenju istočnoga grijeha. Dok je istočni grijeh za Teofila nerazboritost jednog djeteta, dotle je za Tacijana pad jednog nebeskog bića. U Teofilovoj antropologiji postoje pretpostavke za pravi povijesni razvoj, za istinsku povijest spasenja, čega nema kod Tacijana.

 

 Poslanica Diognetu
Radi se o tekstu nepoznatog autora osobi koja se zove Diognet, međutim nije jasno o kome je riječ. Neki misle da bi to mogao biti stoički filozof Diognet, učitelj Marka Aurelija, no svi pokušaji da se sa sigurnošću utvrdi njegov identitet nisu dali željene rezultate. Iz Uvoda se vidi da je u kontaktu s kršćanstvom i kršćanima, te kao ugledni i naobraženi poganin želi dublje upoznati kršćanstvo.
Bilo je mnogo polemika i oko vremena nastanka, no prevladalo je mišljenje da je spis nastao vjerojatno u Aleksandriji koncem 2. ili početkom 3. stoljeća. Sadržajem je doktrinalno-apologetski, a zbog svoje književne ljepote nazvan je „draguljem kršćanske starine“.
Tri su glavna pitanja za koja se zanima Diognet tražeći od autora kršćanina da mu na njih odgovori: a) kakvo je bogoštovlje kod kršćana i čime se ono razlikuje od poganskog i židovskog; b) kakav je socijalni život kršćana, napose njihova međusobna ljubav; c) zašto se kršćanska religija tako kasno pojavila u svijetu. Autor odgovara da poganski bogovi nisu bogovi, a židovski kult je, premda dobar ipak nesavršen, te u konačnici i sam završava u praznovjerju, poradi čega sliči poganskome. Pravo i savršeno bogoštovlje imaju samo kršćani. Govoreći o kršćanskom identitetu i odnosu kršćana prema svijetu, autor naglašava izvornost kršćanskih moralno-duhovnih vrijednosti, premda živeći na zemlji žive između neba i zemlje, između potrebe da kršćanstvo bude utjelovljeno i da bude transcendentno. Kršćani su, nakon pogana i židova, treća vrsta ljudi (tertium genus), i religija i društvo, obilježeni univerzalnošću. Njihova uloga u svijetu je aktivna i pozitivna, jer žive u srcu svijeta, oživljavaju ga iznutra i u isto vrijeme ga nadilaze izmičući opasnosti da ostanu u njemu zarobljeni. Štoviše, njihova uloga u svijetu je kozmička, jer ne samo da obuhvaća društvo i čovječanstvo, nego se odnosi na cijeli svijet (kršćani drže svijet). Kršćanski nauk nije ljudski, nego božanski, jer je Bog poslao ljudima ne bilo kakvo biće, već Riječ po kojoj je sve stvoreno, a on je došao da bi ljubio i spasio ljudski rod. Autor također drži da je ljudska filozofija nemoćna da spozna Božju bit, jer se Bog objavljuje samo po vjeri, jedinom putu kojim se može pristupiti njemu i uživati plodove njegove dobrote i spasenja.
A na upit zašto se Bog tako kasno objavio svijetu, odgovara: Bog je dopustio da ljudi prethodnih naraštaja ostanu u grijehu, da bi se očitovalo kako su nemoćni opravdati se sami od sebe, nego da ima je potrebno milosno Božje djelovanje. Stoga autor poziva Diogneta da se obrati, jer samo vjera u Božju spasenjsku poruku uvodi u pravu spoznaju Oca, kojeg treba ljubiti i nasljedovati u dobru, to jest dijelit svoja dobra s potrebnima. Otvarajući se kraljevstvu Božjemu i prezirući fizičku smrt, dolazi se do stupnja kad se boji samo duhovne smrti i ognja neugasivoga.
I za kraj autor izjavljuje da želi prenijeti apostolsku predaju onome koji želi postati učenik Riječi, koja, premda od početka, pojavila se kao nova, a pronađena je kao stara, uvijek mlada u srcima svetih. Nezamjenjiva je, također, uloga Crkve koja nastavlja poslanje utjelovljene Riječi, a povijest spasenje se ostvaruje na liniji kontinuiteta između Starog i Novog zavjeta. Autor, nasljednik apostola, postavlja se kao vjeroučitelj-navjestitelj evanđelja poganima. Polemizirajući u posljednjem poglavlju protiv gnostika, cilj mu je također ideju gnoze istrgnuti iz ruku heretika, te predstaviti kršćanstvo kao pravu gnozu, koja se sastoji u tome da prihvate pravu spoznaju koju objavljuje Riječ, čime se shvaća jedinstvo spoznaje i života.
Poslanica Diognetu ide u red apologija i može se reći da ima bitne značajke apologija, i to s naglašenom misijskom notom, pa je dragocjen njezin kerigmatski značaj u odnosu prema poganima. Pisac ne smatra potrebnim da u okviru davanja informacija o kršćanstvu govori o Isusu, o njegovoj povijesti, pa niti o uskrsnuću, dok je pitanje uskrsnuća tijela tek površno taknuto. Naglasak je stavljen na pravi pojam Boga i na etički vid kršćanstva s osloncem na pravo poimanje Boga. To pimanje se usredotočuje na spoznaju Boga kao Oca, ali se očinstvo obrazlaže prvenstveno u odnosu prema ljudima, gdje očinstvo nadasve znači Božje čovjekoljublje (philantrophia) i suosjećanje prema ljudima.
Jasno naučava da je Krist Božji Sin, ali ne zadire u problem njegova odnosa s Ocem i nikako ne osjeća da bi time mogao biti problematiziran monoteizam, koji inače zastupa. Jasno naučava da je Sin (Logos) Bog, što daje dojam polemičkog duha protiv gnostika (i Marciona), pa se isključuje da bi poslanica potjecala iz tih krugova. Ideja Logosa je iskorištena prvenstveno u funkciji objave Boga ljudima, ali se teologija o Logosu ni izdaleka ne razvija u onolikoj mjeri kao kod drugih apologeta.

 

Apolinar Hierapolski
Apolinar je bio nasljednik Papijin na biskupskoj stolici u Hierapolisu. Prema Euzebiju bio je plodan pisac. Napisao je jednu Apologiju upravljenu caru, zatim pet knjiga protiv Grka, dvije protiv Židova, te više knjiga protiv montanizma koji je tada nastao u Frigiji gdje je Apolinar bio rođen. Osim toga napisao je i spis O Pashi, te sudjelovao u velikoj disputi o proslavljanju Uskrsa u Laodiceji (164/166.). predstavnik je kvartodecimanske tradicije.
Od svih djela ostalo je tek samo nešto malo fragmenata, a čini se da je njegova Apologija skupa s onom Melitonovom upravljena u istim okolnostima caru Marku Aureliju.

Hermija
O autoru se ne zna nego tek samo ime Hermija. Od njega nam dolazi kratki spis pod imenom «Ismijavanje poganskih filozofa» (Irrisio). U djelcu od deset poglavlja autor se, uz pomoć sarkazma, trudi pokazati ništavnost poganske filozofije. Proziva suprotnosti u nauku koji se tiče Božjeg postojanja, duše i svijeta. Najviše je prostora posvetio ismijavanju pitagorejskog učenja o brojevima, mjerama, likovima, kao o biti svijeta, a ruga se i Epikurovom učenju o mnoštvu svjetova. Zaključak je da je istraživanje filozofa sasvim beskorisno.
Autor nije po struci filozof, niti je osobno i duboko istraživao filozofiju, nego svoje spoznaje uzima iz filozofskih priručnika. Djelo je satiričkog a ne didaktičkog karaktera, a nadahnjuje se na tekstu iz 2 Kor (3,19): Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom.
Hermija nije osobit kršćanski mislilac. Ne govori ni o Kristu ni o Crkvi. Čak se postavljala hipoteza da je to u stvari protufilozofska satira nekog poganskog pisca, koju je poslije neki kršćanin «posudio» kao oružje protiv «mudrosti ovoga svijeta», stavljajući na početak dvije kršćanske rečenice.
Datiranje spisa nije jednostavno jer nigdje u starini nema spomena o njemu, tako da se razilaze mišljenja, od 2. do 6. st., no uglavnom prevladava mišljenje da je nastao početkom trećega.

Misao dana

Najveće ljepote skrivene su u srcu
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
21-Nov-2011 14:59, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 6.7mm, 0.01 sec, ISO 200
Close
01-Jan-2011 11:21, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 10.0, 18.0mm, 0.004 sec, ISO 200
 
Close
01-Jan-2011 12:51, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 60.0mm, 0.005 sec, ISO 200
Close
01-Jan-2011 11:40, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 120.0mm, 0.003 sec, ISO 200
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930