b) Origen: značenje i utjecaj (egzegeta, teolog, mistik)

 

 

— Život 
Jedan od najvećih mislilaca kršćanstva uopće i najveći predstavnik katehetske Aleksandrijske škole. Rođen je u kršćanskoj obitelji oko 185. godine kao prvo od brojne djece. Njegov otac Leonida ga je uputio u poznavanje profanih znanosti, ali nadasve u studij Svetoga pisma. Kad Leonida završava u zatvoru 202. godine, za vrijeme progona kršćana koje je pokrenuo rimski car Septimije Sever, Origen, još mladić, i sam imajući želju za mučeništvom, bodri ga s cijelom obitelji da ustraje u vjeri. Leonida umire kao mučenik, a Origne se na čelu obitelji mora suočiti s materijalnim poteškoćama, te počinje raditi kao učitelj. Kad mu je bilo svega 18 godina mjesni biskup Demetrije ga poziva da vodi katehetsku školu poučavajući katekumene, čemu se on zdušno posvećuje, napustivši i prijašnji rad u školi.
Aleksandrijska škola je za kratko vrijeme doživjela svoj procvat. Budući da su je pohađali i pogani, Origen je dijeli na dva stupnja: osnovni, namijenjen katekumenima, i viši koji je bio otvoren svima. Katekumene je vodio Herakla, dok je viši studij (filozofija, teologija i Sveto pismo) preuzeo Origen. Tom reformom Aleksandrijska škola postaje prava škola koja je podrazumijevala viši studij religiozne kulture pod kontrolom mjesne hijerarhije. Uslijed odgovornosti Origen je bio prisiljen produbiti filozofsku kulturu pod vodstvom neoplatoničara Amonija Sake koji je bio i Plotinov učitelj. Tih se godina, ponukan mladenačkim žarom, tumačeći doslovno Mt 19,12, a i da izbjegne ogovaranja, dao kastrirati.
U nekoliko je navrata prekidao poučavanje poradi određenih putovanja. Oko 212. odlazi u Rim da «vidi najstariju Crkvu», gdje susreće Hipolita, jednog od najznačajnijih teologa svoga doba. Malo nakon toga, 215., odlazi u Arabiju, gdje je išao poučiti rimskog upravitelja, a isto tako je i 224. išao odvratiti od monarhijanizma biskupa Berila. Zatim se zna da je bio i u Antiohiji na poziv Julije Mameje (220.), majke kasnijeg cara Severa, koja ga je htjela čuti. Kad je Karakala opljačkao Aleksandriju, zatvorio škole i progonio učitelje, Origen odluči otići u Palestinu (216.). Palestinski biskupi su ga molili da im tumači Pismo i da im propovijeda, premda nije bio svećenik, što je izazvalo reakciju njegova biskupa Demetrija. Poslušan na prijekore i opomene, vratio se u Aleksandriju.
Petnaest godina kasnije, prigodom jednog putovanja prema Grčkoj, gdje ga je poslao biskup da pobija krivovjerce, jeruzalemski biskup Aleksandar i cezarejski Teoktist su ga zaredili za svećenika, što je onda dodatno pogoršalo njegove odnose s mjesnim biskupom (koji je vjerojatno bio zavidan). Demetrije saziva dva sabora u Aleksandrij, te ga najprije izopćio iz aleksandijske zajednice, a potom mu oduzeo i svećeničke ovlasti. Nakon Demtrijeve smrti (232.) Origen se ponadao da će novi biskup Herakla povući spomenute odredbe, ali se to nije dogodilo, tako da je se onda potpuno preselio u Cezareju, gdje osniva školu po uzoru na onu u Aleksandriji i vodi je gotovo dvadeset godina. Škola je praktički «misionarskog» karaktera u odnosu prema poganskoj mladeži koja je simpatizirala kršćanstvo. U pouci je bio cilj predstaviti kršćansku verziju filozofskih problema, ne ulazeći u kršćanske istine u vlastitom smislu riječi. Za vrijeme Decijeva progona (250.) bio je uhvaćen i mučen podnoseći razne muke i kušnje. Tom prigodom Dionizije Aleksandrijski, njegov negdašnji učenik, izmirio ga je s aleksandrijskom Crkvom. Htjelo ga se pod svaku cijenu prisiliti da se odreče vjere, jer bi to imalo ogroman odjek u javnosti, no on ostaje vjeran i u najtežim mukama. Umire vjerojatno 254. u Tiru od posljedica mučenja. Nazvan je Adamantios (čelični) čime se želi označiti jakost njegova rasuđivanja, vječno trajanje njegovih spisa i željezna volja za radom.

— Djela 
Origen je vjerojatno jedan od najplodnijih kršćanskih autora starine. Epifanije veli da je napisao oko 6000 djela, Pamfilije nabraja 2000, a Jeronim 800, no od svega toga sačuvalo se vrlo malo i to najviše u latinskim prijevodima iz 4. i 5. st.
Heksapla: Njegovo je djelo Heksapla – tekst Staroga zavjeta u 6 stupaca (hebrejski tekst na hebrejskom i u grčkoj transkripciji i 4 grčka prijevoda: Akvila, Simah, Septuaginta i Teodocion; za neke dijelove imao je i druge komentare).
Od egzegetskih djela pisao je komentare, propovijedi i sholije.
Komentari: Komentirao je velik dio Svetoga pisma, od čega imamo sačuvanih komentara: Na Matejevo evanđelje 8/23 knjige; na Ivana 9/30. Potom je sačuvano 10 knjiga komentara na poslanicu Rimljanima, 4 na Pjesmu nad pjesmama.
Propovijedi: Sačuvano je također oko 300 propovijedi, a misli se da ih je bilo nekoliko tisuća. Propovijedi su pisane i govorene za puk, dok su komentari pisani za «školske» potrebe.
Scholije: to su kratke egzegetski zapis o svetopisamskim odlomcima, često su bili skupljani u zbirke.
Antologije: Zbirke izabranih tekstova: Apologija za Origena koju je napisao mučenik Panfilije iz Cezareje i Euzebije; Filocalia koju su priredili Grgur Nazijanski i Bazilije Cezarejski.
Ostala značajna djela: Počela, Contra Celsum (apologija), De oratione, Rasprava s Heraklidom, Exhortatio ad martyrium. Postoje fragmenti i drugih djela poput De resurrectione i Stromati. Od korespondencije sačuvana su cjelovito dva pisma.

  — Obilježja Origenove misli:

  • Origen se nikad nije trudio «definirati» jasno svoju teološku misao. On mnogo ovisi o biblijskom tekstu koji komentira i slijedi redak po redak, ne brinući se o tome kako uravnotežiti pojedine izjave s onima na drugim mjestima. Često se događa da propituje više dvije ili tri različite varijante vrlo jasno i dosljedno, ali ostavljajući čitatelju da sam zaključuje. Zato ga ne valja nikad suditi na temelju nekog izoliranoga teksta, nego treba tražiti misao u cjelini;
  • U cjelom svom opusu Origen je egzegeta, spekulativni teolog i čovjek duhovnosti. Ove tri dimenzije su u uzajamnom odnosu, što nikad ne treba smetnuti s uma.
  • Origen poznaje vrlo dobro filozofiju i znanosti svoga vremena, te su u planu pouke u njegovoj školi. Ali nije filozof, već koristi filozofiju kao teolog, dok mu znanosti služe za tumačenje doslovnoga smisla Pisma.

— Egzegeta:

  • Zajedno s Jeronimom Origen je najveći kritički egzegeta i najveći egzegeta doslovnoga smisla u starini. Nevjerojatno je radoznao prema različitim varijantama koje pronalazi u manuskriptima Starog i Novog zavjeta;
  • Po njemu grčki tekst ima prednost nad židovskim, jer misli da je to tekst koji su apostoli dali Crkvi;
  • Svetopisamski tekst ima tri smisla: doslovni, moralni i duhovni, shodno podjeli koja postoji u čovjeku na tijelo, dušu i duh, ili pak kao što postoji razlikovanje vjernika na početnici, napredujući i savršeni
  • Literarni smisao je za nj je materijalno značenje slova, a ne, kao za nas, značenje koje je htio dati sveti pisac. Stoga drži da kad Biblija govori figurativnim jezikom, onda ne postoji valjani literarni smisao. No, on vjeruje u povijesnost svetopisamskih tekstova, premda joj ne posvećuje veliku pozornost.
  • Origen drži da je Duh Sveti želio duhovno značenje Svetoga pisma, te posvećuje mnogo više vremena njegovu traženju. Taj smisao se pronalazi prvenstveno u Novom zavjetu i u prethodnoj predaji. Dok u egzegezi prevladava alegorizam, ponekad i pretjerani, manje drži do ljudskog autora.
  • Stari zavjet je objava utoliko ukoliko je u cjelini proročanstvo o Kristu, te egzegeza treba pokazati da je Krist ključ njegova razumijevanja.
  • Što se tiče novozavjetne egzegeze, ona primjenjuje na svakog kršćanina ono što je rečeno o Kristu i pokazuje u Kristovu djelovanju proročanstvo i anticipirano posjedovanje eshatoloških dobara. Prvi Kristov dolazak je istovremeno i ispunjenje vremena koje prethodi eshatonu i proročanstvo budućeg dolaska.

Duhovni nauk  
·         Duhovni nauk je prisutan u svakom egzegetskom spisu. Njegova asketsko-moralna poimanja su još treba istraživati. Antropologijom i angeologijom dominira duhovni boj.
·         Čovjek je u isto vrijeme duh (pneuma), duša i tijelo: duh je dar Božji svakom čovjeku kojim ga vodi u spoznaji, molitvi i kreposti. Duša je dvostruka: duh odgaja njezin viši dio, razum (nous) ili srce, što je ujedno dio ili sposobnost duše koja prima milost. Niži dio duše, «tijelo» ili «tjelesna misao» odgovara u određenom smislu požudi koja vuče čovjeka prema tijelu. Osim toga, dušu privlače anđeli i demoni koji stoje iza svojih vojskovođa: Krista i Sotone.
·         Origen je tvorac mnogih mističkih tema koje će poslije preuzeti njegovi nasljednici. Tradicionalnoj zajedničarskoj egzegezi koja u zaručnici iz Pjesme nad pjesmama vidi Crkvu, on dodaje i individualnu egzegezu koja se primjenjuje na dušu.
·         Da bi Kristovo utjelovljenje proizvelo plodove u svakome, treba se roditi i rasti u svakoj duši. Duhovno uzdizanje, uz pomoć molitve i kreposti, predstavljena je penjanjem apostola na brdo preobraženja gdje im na vrhu Isus otkriva božanstvo, koje izbija iz čovještva: preobraženje je simbol najviše spoznaje koju čovjek može imati na zemlji o Bogu u njegovu Sinu. Pet duhovnih osjeta koji se razvijaju u onome tko napreduje, dopuštaju mu, analogno tjelesnim osjetima, da spozna intuitivno i naravno (conaturaliter) božanske stvarnosti kojima je u prvi mah dao pristanak pomoću vjere. Ovaj naravni odnos događa se po sudjelovanju na slici Božjoj, Riječi, koju je čovjek primio od trenutka stvaranja i koju uvećava u sebi kršćanskim životom i prakticiranjem kreposti, budući da samo sličan može spoznati sličnoga, sve dok ne dođe do stupnja sličnosti u blaženstvu koje se podudara sa savršenim promatranjem.
·         Predmet spoznaje su otajstva, ona vidljivih i nevidljivih bića, ona trojstvenih odnosa, svi ujedinjeni u osobi Sina, Otajstva na najuzvišeniji način, Slike Očeve, Razumskoga Svijeta: u njemu, Mudrosti Božjoj, nalaze se planovi i klice stvorenja. Otajstvo se razumijeva u svjetlu koje dolazi iz božanskih Osoba, gdje Sin, suobličujući se na različite načine prema sposobnosti pojedinca, postaje hrana koja hrani čovjeka božanskom naravi, koju Sin neprekidno prima od Oca; on je i vino koje razveseljava dušu ispunjavajući je slatkoćom, slašću, zanosom, osjećajima koje doživljava poradi božanske prisutnosti.
·         Spoznaja je susret božanske slobode koja se daruje i ljudske koja prima dar: Bog ne dominira čovjekom protiv njegove volje, u ekstazi koja bi mu oduzela svijest i temeljene slobode, jer samo đavao djeluje tako da sebi podvrgava one koje opsjedne ili u kojima se nastanjuje po strasti.
·         Redovito je polazna točka spoznaje egzegeza Svetoga pisma, razmatrana u odricanju od grijeha i svijeta, te u čistoći srca. Vjera joj je nužno počelo, ali njen predmet je uvijek prisutniji duhovnim osjetima, te se na posljetku spoznaja stapa s ljubavlju.
·         Najveće dobro za čovjeka sastoji se u tome da postane što je moguće više sličan Bogu, što se ostvaruje  osobnim naporima i milošću. Najbolji put kršćanskog savršenstva je nasljedovanje Krista. Nisu svi učenici bilo pozvani da postanu apostoli, ali su svi pozvani na nasljedovanje.
Prva dionica toga puta je upoznati sebe. Neophodno je znati što moramo činiti, izbjegavati, poboljšavati i zadržavati. Učinak ovog upoznavanja će biti svijest da moramo uzeti oružje protiv grijeha, te zapreke koja sprječava postizanje savršenstva. Potreban je potpuni odmaku od svijeta, koji se ostvaruje asketizmom. Origen daje također opis etapa unutarnjeg uspona, koji započinje bijegom od svijeta, nastavlja se borbom protiv đavla i demona dok se ne stekne krepost. Potom se rađa jaka želja za duhovnim stvarnostima i za Kristom, sve dok se ne ostvari mistično jedinstvo s Logosom. Zato govori o Kristovom rađanju u srcima i o njegovu rastu u duši. Ipak najdraža slika kojom izražava odnos duše i Logosa je duhovni brak.

Spekulativni teolog  

  • Njegova teologija je nedjeljiva od egzegeze i duhovnog nauka, te je na njima nadahnuta. Origen ostaje vjeran pravilu vjere svoga vremena koje izlaže u uvodu Počela. Polazeći od njega, uz pomoć Pisma, razuma i vlastitog duhovnog i pastoralnog iskustva, istražuje bez pretenzija dogmatiziranja (De principiis je teologija u traženju – en gimnasia).
  • Njegova teologija u dobroj mjeri se razvija kao reakcija na krivovjerja onoga vremena. Protiv marcionita potvrđuje Stvoriteljevu dobrotu i identitet s Ocem Isusa Krista, suglasje Starog i Novog zavjeta, te vrijednost Staroga. Protiv valentinovaca naglašava slobodnu volju, osobnu odgovornost, odbacivanje predodređenja kao da bi to bio zakon prirode. U sporu s docetima govori o Kristovom autentičnom čovještvu kao uvjetu otkupljenja. Isto tako se suprotstavlja dvjema trojstvenim krivovjerjima: u odnosu na modaliste govori o vlastitoj osobnosti svake Osobe, a prema adopcionistima govori o vječnom rođenju Božje Riječi. Struje unutar kršćanstva koje su ispovijedale antropomorfizam, milenarizam i doslovna tumačenja Pisma, daju mu prigodu ispovijedati bestjelesnost Boga, duše i konačnog blaženstva, te dokidanje židovskog zakona Kristovim dolaskom.
  • Filozofija kojom se koristi je Srednji platonizam, čija je odlika da je eklektičan, miješan s dosta stoicizma i nešto aristotelizma. Ali Origen nije filozof, jer on koristi svoje filozofske spoznaje kao teolog.
  • Što se tiče trojstvene teologije, Origen više nastoji izraziti na dinamički način nego na ontološki jedinstvo osoba i osobnosti svake od njih. Prisan je s pojmom trojstvo (trias). Otac je izvor božanstva koje on saopćava Sinu vječnim i trajnim rađanjem i Duhu Svetome, na način da Sin jest i ostaje u Ocu, kao što je Otac u Sinu. Sin je u Ocu i onda kad je, utjelovljen, na zemlji sa svojom dušom. U Origena se prvi put susreće formula glede vječnog Sinova rađanja: «nije bilo (trenutka) kad ga nije bilo». S druge strana valentinovsko predstavljanje Sinova rođenja kao probolè ili prolatio, to jest predstavljanje koje pretpostavlja, kao u ljudskom ili životinjskom rađanju, dijeljenja supstancije. Sin ne proizlazi iz Oca dijeljenjem supstancije, nego duhovnim činom rađanja, na način na koji volja izlazi iz razuma. A budući da je u Bogu sve vječno, onda je i čin rađanja vječan (aeterna ac sempiterna generatio). Sin nije sin posvojenjem (per adoptionem) nego po naravi (sed natura filius). Otac je prvi u koliko je počelo i jer on daje poslanje Sinu i Duhu: ovdje je središnja točka Origenova «subordinacionizma», iz čega ne proizlazi, uz izuzetak nekoliko neuspjelih izraza, da su manji po moći od Oca.
  • U kristologiji Origen prvi rabi pojam Bogočovjek (theantropos). Sin ima, u jedinstvu osobe, mnogostruke nazive (epinoiai):  različita imena koja mu Pismo pridaje izražavaju različite vidove njegova odnosa s Ocem i ljudima. Kao Mudrost on je razumski Svijet koji sadrži principe i sjemena bića i sve poznavanje otajstava; kao Logos on ih objavljuje i izvršava stvaranje. Jedinstvo Logosa s ljudskom dušom se dogodilo prije utjelovljenja, jer je, po njemu, Kristova duša bila stvorena s drugim dušama u preegzistenciji: po njezinu sjedinjenju s Riječju ona je bila «u obličju Božjemu», bezgrešna, a Krist, u svojoj ljudskosti, je dakle zaručnik Crkve koja, u preegzistenciji, bijaše oblikovana s drugim dušama. Da bi otkupio svoju palu zaručnicu, On se je utjelovio u krilu Djevice Marije, a s njime i Riječ. Tijelo u koje je ušla Kristova ljudska duša, sjedinjena s Logosom, je uzeto od neoskvrnjene i čiste Djevice i oblikovano djelovanjem Duha Svetoga (ex incontaminata virgine assumpta et casta sancti spiritus operatione formata). On objavljuje ljudima božanstvo pretvarajući ga u ljudsku osobu (čineći da bude i ljudska osoba). Jedinstvo dviju naravi u Kristu je krajnje snažno tako da Isusova duša i tijelo čine jedno biće s Logosom nakon utjelovljenja (oikonomia). Kristova ljudska duša je u trenutku muke dana sotoni kao otkupnina, da bi, nakon što je sišla u podzemlje, oslobodila duše pravednika izvodeći ih sa sobom. Origen prvi, na svoj način, formulira nauk o hipostatskom jedinstvu i komunikaciji vlastitosti (communicatio idiomatum).
    Duh Sveti dolazi od Oca po Sinu koji mu saopćava svoje nazive: on je Posvetitelj i sačinjava «materiju» ili «narav» karizmi koje odgovaraju aktualnoj milosti skolastičke teologije.
  • Origen razrađuje nauk o anđelima i demonima: čuvari pojedinaca i naroda, ili stavljeni na čelo različitih kraljevstva prirode. Čovjek je bio stvoren, kao i anđeo, na sliku Božju, to jest na sliku Riječi: participira na postojanju i božanstvu Očevu, na sinovstvu i na razumnosti Sinovoj, jasno, više u nadnaravnom nego naravnom smislu riječi. Ali grijeh prekriva sliku Božju u čovjeku đavolskim i bestijalnim slikama, koje samo Otkupitelj može otjerati.
    Spekulacije oko uskrsnog tijela idu k tome da u isto vrijeme potvrde njihov identitet i njihovo razlikovanje od zemaljskog tijela.
  • Premda Origen ne tvrdi da je Marija potpuno izuzeta od grijeha, prvi je ustvrdio s jasnoćom trajno djevičanstvo. U njoj promatra jednog od velikih tipoloških likova duhovnog čovjeka, a po povjesničaru Sokratu, tvrdio je za nju da je Bogorodica (Theotokos). Premda ovo nije posvjedočeno u spisima koje posjedujemo, ipak se zna da je aleksandrijska škola rabila ovaj naslov za Mariju mnogo prije sporova kojima je predmet bilo njeno bogomajčinstvo početkom 5. st. U svakom slučaju Origen već na neki način formulira sveopće Marijino majčinstvo: Nitko ne može razumjeti Evanđelje ako nije poput Ivana počivao na grudima Isusovim i ako nije poput njega primio Mariju za majku.
  • Origen definira Crkvu kao zajednicu kršćanskog naroda (coetus populi christiani) ili zajednicu svih svetih (coetus omnium sanctorum ili credentium plebs). Ali u njoj vidi i mistično tijelo Kristovo. Kao što duša stanuje u tijelu, tako i Logos živi u svojoj Crkvi. Prvi govori o tome da je Crkva grad/država Božji na zemlji. Budući da je država Božja na zemlji, živi pored civilne države. Ima svoje zakone koji su sukladni vlasti u svakoj zemlji. Crkva je danas država u državi, ali će snaga Logosa koji djeluje u njoj učiniti da trijumfira nad svjetovnom vlašću. Prosvijetljena Logosom Crkva postaje svemir svemira (kosmos tou kosmou). Izvan ove Crkve ne može biti spasenja (extra hanc domum, id est ecclesiam, nemo salvatur). Samo u Crkvi se nalazi nauk i zakoni koje je Krist donio čovječanstvu, kao i krv koju je prolio za naše spasenje. Dakle, ne može biti vjere izvan ove Crkve. Vjere krivovjeraca ne zaslužuje ime vjere (fides). Nije ništa drugo nego pristrana lakovjernost (credulitas).
  • Krštenje i istočni grijeh: Origen potvrđuje vjeru u istočni grijeh, te praksu krštavanja djece. Svako ljudsko biće se rađa u grijehu, radi čega apostolska predaja određuje da se krštava novorođenčad.
  • Pokora i opraštanje grijeha: Origen više puta naglašava da, u striktnom smislu, ne postoji nego  samo jedno oproštenje grijeha, ono koje se zadobiva krštenjem, s time da kršćanska vjera daje moć i milost da se nadvlada zle strasti. Postoje međutim razna sredstva za oproštenje grijeha počinjenih nakon krštenja. Origen ih nabraja 6: mučeništvo, milostinja, oproštenje uvreda, obraćenje nekog grešnika, ljubav (caritas) i oproštenje koje se ostvaruje pokorom i ispovijedanjem grijeha pred svećenikom kao službenikom Crkve. Na svećeniku je da odluči treba li grijehe priznati javno ili ne. Postavljalo se naprotiv pitanje smatra li Origen da su svi grijesi oprostivi, jer jedan tekst iz traktata O molitvi kao da potvrđuje suprotno kad govori o tome kako se neki svećenici hvale da mogu otpustiti grijeh idolatrije, preljuba i bludničenja, kao da bi njihova molitva bila tako jaka da može opraštati smrtne grijehe. Međutim, Origen ne tvrdi u apsolutnom smislu da su neoprostivi, nego da su neoprostivi bez prethodnog okajanja od onog tko ih je počinio, bez javnog izopćenja i dužeg razdoblja. Svećenik samo svojom molitvom nema moć opraštati na takav način, premda ima moć opraštati smrtne grijehe, ali samo nakon što procijeni da je i Bog oprostio grešniku nakon što se ovaj podvrgao javnoj pokori.
  • Euharistija: euharistijski kruh Origen naziva «svetim tijelom», ali također i izričitije «tijelom Gospodinovim» koje treba primati s dužnim poštovanjem, pazeći da koja mrvica kruha ne ispadne. Isto tako vjeruje u žrtveni karakter euharistije, tvrdeći kako oltari nisu više škropljeni krvlju životinja, nego posvećeni Kristovom krvlju.
    Postoje također i drugi tekstovi koji govore kako «tijelo i krv» Gospodinova u euharistiji predstavljaju Kristovu riječ kojom se hrane duše. Za Origena Riječ ima soteriološku i «sakramentalnu» ulogu koja je iznad ikakvom liturgijskog obreda. Stoga on teži sustavno premjestiti naglasak s euharistijskog blagovanja na duhovno blagovanje Riječi u razumskom svijetu Duha. «Blagovati tijelo» i «piti krv» idu prema tome da postaju sinonimi za «prihvatiti Kristove riječi». Izričito veli da se Kristovu krv može piti na dva načina: sakramentalno (sacramentorum ritu) i «kad primamo njegove oživljujuće riječi». On prihvaća da postoji doslovni način razumijevanja svete pričesti, što je opće tumačenje, te ga pripisuje jednostavnim dušama. Međutim, simboličko tumačenje mu se čini dostojnijim Boga, i to je ona koju ispovijedaju učeni.
  • Eshatologija: najtipičniji primjer Origenove teološke spekulacije je nauk o apokatastazi – sveopća obnova svih stvari u njihovom primitivnom, čisto duhovnom, stanju. Konac svijeta će doći kada svatko bude podvrgnut kaznama prema vlastitim grijesima. Duše onih koji su griješili na zemlji bit će podvrgnute nakon smrti plamenu što pročišćava. On drži da će dobrota Božja po Kristovu djelovanju pozvati sve stvari jednom jedinom cilju/smislu. Kao što podlaganje Sina Ocu označava reintegraciju svega stvorenoga, tako podlaganje neprijatelja Sinu označava spasenje podvrgnutih i reintegraciju izgubljenih. Uništavanje posljednjeg neprijatelja ne znači uništenje supstancije koju je stvorio Bog, nego uništenje sklonosti neprijateljske volje koja nema svoje počelo u Bogu, nego u neprijatelju. Bit će dakle uništen, ne da ne bi više postojao, nego da ne bude više neprijatelj i smrt, veli Origen, što se protumačilo kao potvrda spasenja i samog Đavla. Neće dakle biti uništena đavlova supstancija nego će doći do eshatološkog eliminiranja zla, te je vječno postojanje samo dobra središte nauka o apokatastazi. Treba imati u vidu antignostičku funkciju ove Origenove nauke kojom želi ustvrditi kako postoji Božje gospodstvo nad cijelim stvorenjem, te pobiti tvrdnju onih koji su govorili o kategorijama ljudi kojima je po naravi bilo nemoguće spasiti se (hilici i psihici). Apokatastaza, nakon što se dogodi pročišćavanje stvorenja od krivice koja proizlazi iz aktualiziranja slobodne volje, potvrdit će neraskidivu vezu između Božje dobrote i pravednosti, protiv razdijeljenosti u Bogu i stvorenju koju je propagirao gnosticizam i marcionizam, te uništenje zla kao kontingentne stvarnosti, suprotno ontologizaciji koja je proizlazila iz gnostičke i marcionitske postavke. Apokatastaza je predstavljena također kao univerzalno izliječenje koje čini Logos, najveći liječnik: Logos i njegova iscjeliteljska moć su jači od svih zala koji prebivaju u duši, te zato ne može biti drukčiji zaključak nego da će doći do potpunog uništenja zla. Po njemu Logos će jednoga dana biti gospodar svih razumskih bića, i preobrazit će svaku dušu u savršenstvo koje je njemu vlastito, sve dok svaki pojedinac, koristeći jednostavno vlastitu slobodu, ne bude izabirao ono što želi Logos i naći će se u stanju koje bude izabrao.

Imajući u vidu sve pozitivne rezultate, kao i nedostatke (pretjerani alegorizam, apokatastaza, ovisnost nekih ideja o grčkoj filozofiji) i nedorečenosti Origenove misli, valja podvući da je kršćanska teologija s Origenom postigla zrelost kojom je bila u stanju zadovoljiti najizoštrenije zahtjeve razmišljanja, odstranjujući konačno svaku gnostičku umišljenost o intelektualnoj superiornosti u odnosu na kršćane. Kršćanska se teologija napokon nametnula kao vrijedna pažnje i kod najizobraženije intelektualne klase poganskog svijeta.

Misao dana

Najveće ljepote skrivene su u srcu
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
02-Jan-2011 11:40, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 55.0mm, 0.008 sec, ISO 400
Close
01-Jan-2011 11:11, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 55.0mm, 0.004 sec, ISO 200
 
Close
01-Jan-2011 13:05, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 130.0mm, 0.001 sec, ISO 100
Close
02-Jan-2011 15:38, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 200.0mm, 0.006 sec, ISO 100
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930