c) Sirijske škole i književnost u ovom razdoblju

 



AFRAAT
– Život: Prvi je crkveni otac Sirijske Crkve, nazvan «perzijski mudrac», iz čega se razaznaje da je bio podložnik perzijskog kraljevstva. Ostali biografski podaci su vrlo oskudni, te se može samo pretpostaviti da je rođen oko 270.?, a umro 345.?. Iz njegovih djela se razaznaje da je bio član asketskog kruga koji se u to doba zvao «sinovi saveza», ali se ne radi o monasima u današnjem smislu riječi. Radilo se o asketima oba spola koji su ostajali u svijetu, živeći radikalnim kršćanskim životom. Izgleda da su odluku o celibatu donosili još prije krštenja, nakon čega je krštenjem postajala potvrđenom obvezom. Osim što je bio član tog asketkskog kruga, izgleda da je Afraat obavljao visoku funkciju unutar perzijske Crkve, a možda je bio i biskup. U najmanju ruku bio je poglavar ili duhovnik «sinova saveza», kojima je bio upućen veći dio njegovih djela.

– Djela: Njegovi spisi sačuvani su nam u cijelosti. Radi se o 23 Traktata, Pisma ili Homilije koje u kodeksima imaju naslov Dokazi – Demonstrationes (tahwaitha), napisanih između 337-345. Izvorno je njihov broj bio 22 (broj slova sirijske abecede) i svaki je počinjao jednim slovom, ali je autor naknadno dodao još jedan. Prvih deset, u kojima razvija tadiconalne teme kršćanske askeze i teologije, je napisano 337., dok ostalih 13 pripada razdoblju između 343. i 345.  Samo se 14. pojavljuje u obliku pisma nekom biskupskom sinodu, a sadržajno opominje teške zloporabe (mane i pogreške) od strane nekih pripadnika klera. Posljednja je napisana u zimu 344-345. , to jest na početku krvavog progona Shapura II. protiv kršćana.

– Nauk i značenje: Nauk sadržan u njegovim spisima je isključivo svetopisamski, bez utjecaja grčke filozofije. Autor sebe naziva učenikom Svetoga pisma. Premda na liniji pravovjerja, njegov trojstveni i kristološki nauk ne pozna rezultate Nicejskog sabora, na koji, izgleda, perzijska Crkva nije poslala svog predstavnika. Teologija o Duhu Svetom kao o osobi Trojstva nije izričita. Izvornost Afraatove teologije počiva na biblijskom simbolizmu, obogaćenom doprinosom targumimske tradicije, a prenesen u Mezopotamiju preko prvih judeokršćanskih zajednica, u vrijeme kad je nastao razlaz između Crkve i sinagoge. Do tada je Crkva mnogo razmatrala simbole koji se odnose na Krista i Crkvu, te se s druge strane opaža utjecaj rabinske egzegeze na njegovo djelo. Jedan vid Afraatova djela se odnosi na antižidovsku polemiku u kojoj raspravlja o klasičnim temama: obrezanje, božanstvo Kristovo (na temelju teologije imena), subota, izabranje Izraela… Za razliku od Efrema, u polemici sa židovima piše s mnogo mira i umjerenim tonom, daleko od svake žestine.
Naročito je značajan njegov doprinos za teologiju duhovnosti, koja je poglavito prisutna u prvih deset Demonstracija, upućenih sinovima saveza. Nauk je klasičan, te potpuno ovisan o Svetom pismu. Temeljne odrednice su: 1) Primat ljubavi, kojoj su predmet tri božanske osobe, a raste ukorak s nastanjenjem Duha Svetoga u duši; 2) savršena ljubav je podređena odricanju od bračnog života; 3) apsolutna nužnost ljubavi prema bližnjemu; 4) temelj cijelog zdanja je vjera; 5) insistiranje na kreposti poniznosti, raspoznajnoj značajki sirijske duhovnosti. Afraatova duhovnost je obilježena optimizmom, uronjena u ozračje mira: «Može se reći da je to nauk mira do kojeg se stiže po vjeri, a ostvaruje se u ljubavi Božjoj».

EFREM SIRAC 
– Život: Rođen je u Nisibi (Mezopotamija) u kršćanskoj obitelji oko 306. Odrastao je pod budnom skrbi biskupa Jakova (303-338.) s kojim je utemeljio teološku školu u Nisibi. Postavši đakonom Efrem i za vrijeme njegovih nasljednika postaje glavni animator. Kad je Nisiba morala pripasti Perzijancima 363. (smrću Julijana apostate) Efrem je morao napustiti grad i preseliti se u Edesu, gdje je, do svoje smrti (373.), nastavio svoj teološki rad pisca, polemičara, učitelja, egzegete, propovjednika i religioznog pjesnika. U Edesi je bio na čelu čuvene teološke škole zvane «Perzijska». Mnogi su mislili da je bio monah ili anakoreta, ali je on jednostavno bio u punom smislu član kršćanske zajednice, to jest njezine elite, budući da je posvetio život Kristu u uzdržljivosti i djevičanstvu.

– Djela: Teško je uspostaviti kronologiju njegovih djela. Napisao je brojne biblijske komentare koji su izgubljeni u sirijskom originalu, osim Komentara na Postanak i Izlazak. U armenskom prijevodu imamo komentar na Djela apostolska i na Pavlove poslanice. Kao egzegeta Efrem slijedi antiohijsku povijesno-gramatičku školu. Golemu vrijednost ima njegov komentar Tacijanova Diatessarona.
Uz egzegetska djela Efrem se ističe kao polemičar, propovjednik i naročito kao pjesnik. Njegova najanačajnija autentična djela su: Carmina nisibena (77 pjesama o nevoljama Nisibe za vrijeme rata)Hymni de fide (protiv arijevaca, gnostika, Julijana apostate),Hymni contra haereses (56 himana protiv hereza)Hymni de NativitateHymni De CrucifixioneHymni De ResurrectioneDe ParadisoHymni de virginitate (na Afraatovoj liniji veliča djevičanstvo; govori o sinovima saveza)De Ecclesia, De ieiunio.

– Značenje: Efrem je nedvojbeno najpoznatiji od sirijski otaca i najveći pjesnik patrističkog razdoblja. Efremovo djelu, bitno pjesničko, odražava aramejsko i mezopotamijsko kršćanstvo, koje je prilično arhaično u odnosu na kršćanstvo njegovih suvremenika (npr. Kapadočani). Nisibijski naučitelj je privilegirani svjedok primitivne perzijske Crkve koja je živjela na marginama grčke kulture, čiji jezik Efrem nije niti poznavao. S druge strane je odbacivao racionalizam koji je bio prerogativa heretika, «radoznalih», protiv kojih se on neprekidno borio (Bardesane, Marcion, Mani, arijanci). Usprkos svojih žestokih polemika sa židovima, ipak s židovskim, judeo-kršćanskim i prenicijesko-azijskim tradicijama ima najviše zajedničkoga. Njegovo tumačenje starozavjetnih tekstova je često bliska s targumskim i midraškim tumačenjima, dok za Novi zavjet koristi svjedočanstva (testimonia) i tipološki paralelizam poput onog Melitona iz Sarda.
U svom pjesničko-kontemplativnom pristupu Božjem otajstvu, premda daje naslutiti poznavanje iz druge ruke nekih stoičkih tema i koristi ponekad pojmove koji će kasnije postati tehničkima (osoba, hipostaza, narav), Efrem se izolira u jednom radikalnom agnosticizmu koji se odražava u šutnji i poniznosti (unutarnji sklad) i koji ga čuva od modalističkih, triteističkih i subordinacionističkih devijacija. Čvor njegova vjerskog traženja, zainteresiran sačuvati cjelovitost ljudske slobode i to ne pojednostavljene, jer odbacuje od samog početka svetopisamski fundamentalizam spekulativaca, je u semantičkom otvaranju, u polisemiji simbola, božanskih imena koja ne uzima samo iz Pisma (Kralj, Pastir, Zaručnik), iz stare Mezopotamije (Tvorac, Fizičar, Sredstvo/Životni lijek), nego i iz prirode. Doista, savršeni Božanski red i red stvaranja, koja pronalazi svoje ukorjenjenje u «dijalektici» utjelovljenja Sina Božjega, otvara vrata analoškom iskustvu Boga.
Efrem nije zalazio u dogmatsku spekulaciju. U trojstvenoj nauci govori o Trojstvu rabeći različite slike (sunce, zraka, toplina); govori o odnosu Oca i Sina kao o stablu i plodu. Govori o Duhu Svetome koji se procjenjuje po sakramentima (krštenje, ređenje, euharistija). U kristološkoj o dvije naravi u jednoj Kristovoj osobi. Ekonomija spasenja je kao cesta koja ide od «stabla do križa, od drveta do drveta, iz Edena do Siona, od Siona do svete Crkve i od Crkve do Kraljevstva». Govori o ljudskoj slobodnoj volji i o njezinoj suradnji s milošću, poznaje sakrament Potvrde, Petrov primat, zagovor svetih, štovanje slika, stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, a najljepše stranice su posvećene ulozi Djevice Marije u Kristovu utjelovljenju. Efremove su pjesme jedan istinski splet slika, čisto beskrajno tkanje pojmova i biblijskih reminiscencija.
Poput svih otaca koji su pisali sirijskim jezikom, Efrem je ostao gotovo nepoznat na Zapadu sve do 18. st., kad se pojavilo u Rimu (1737.) prvo tiskano izdanje njegovih spisa na sirijskom jeziku. Ali tek što je Katolička Crkva uzdigla Efrema na čast učitelja Crkve, na latinskom Zapadu započela je intenzivna izdavačka djelatnost. Na Istoku je, međutim, bio vrlo poznat, te ga se mnogo izučavalo i prevodilo na druge jezike. Njegovi spisi su izvršili snažan utjecaj na slavenski svijet.

Misao dana

Strpljenjem svoju nevolju pretvarate u blagoslov
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
01-Jan-2011 11:20, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 8.0, 18.0mm, 0.002 sec, ISO 200
Close
01-Jan-2011 11:17, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 22.0mm, 0.001 sec, ISO 200
 
Close
21-Nov-2011 15:07, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 16.1mm, 0.006 sec, ISO 800
Close
02-Jan-2011 11:24, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 140.0mm, 0.002 sec, ISO 400
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930