Kada se u nekim prijašnjim
vremenima bez vatrenog oružja
poput onoga koje ljudi danas
posjeduju i nazivaju vatrenim,
trebalo je imati prikladnu opremu
kako za napad tako za obranu.
Jedan od važnih dijelova
obrambene opreme bio je štit
kojim se štitilo od ubojitog
protivničkog oružja i oruđa.
Napose je bio važan za obranu
od dalekometnog oružja
kao što su strijele i koplja,
ali je bio koristan i obrani izbliza
protiv udaraca mača
i drugih smrtonosnih naprava.
Takvim ‘smrtonosnim’ oružjem
i drugim napravama služi se
i neprijatelj ljudskoga roda
koji izdaleka i izbliza pokušava
usmrtiti čovjeka ubojitim
oružjem grijeha i svakog zla.
Želeći svoje vjernike poučiti
duhovnome boju i zaštititi od zla,
sveti im je Pavao preporučio
cijeli sustav obrane, a između
ostaloga im je rekao da si
priskrbe i dobar štit protiv
ognjenih strijela zloga:

 „U svemu imajte uza se štit vjere:
njime ćete moći ugasiti
ognjene strijele Zloga.“
Ovim posebnim oružjem vjere
branimo se od navala zla koje nas
pokušava usmrtiti ili barem
teško raniti grijehom i slabošću,
kako bismo se sačuvali neporočni
i cjeloviti za slavu nebesku.

Deoksiribonukleinska kiselina
skraćeno se zove DNK, a sadrži
genetske upute za poseban biološki
razvoj staničnih oblika života.
Osnovna je molekula nasljeđivanja
i odgovorna je za prenošenje
nasljednog materijala i osobina,
od boje kose do sklonosti
prema nekim bolestima.
Kao što se DNK nasljeđuje od
roditelja, tako je isto prisutna
Osim toga, DNK svake osobe
naslijeđen je od roditelja,
te se bez njezina koda neće
događati ni novi život a da
ne bude obilježen nasljednim
osobinama prethodnika.
Kao što posjedujemo biološku
DNK od tjelesnih roditelja,
tako imamo i onaj duhovni DNK
od Boga, našeg Oca i stvoritelja,
na čiju smo sliku stvoreni.
Doista, kodirani smo njegovim
bićem, životom i darovima:
nesebičnom ljubavlju i milošću,
jasnom istinom i dobrotom,
koje su utkane u naše postojanje,
te nas određuju u djelovanju
sve do dolaska u vječno blaženstvo.

Dobro je poznato da u proljeće,
ali i u kišnim jesenskim mjesecima,
prijeti opasnost od poplava na
rijekama koje nabujaju od velikog
priliva vode i goleme vodene mase.
Neophodno je stoga graditi brane
kojima se regulira vodeni režim,
te se omogućuje bolje korištenje
vode za vodoopskrbu, natapanje,
proizvodnju električne energije,
te plovidbu i rekreaciju.

Kao što je potrebno regulirati
vode u rijekama, tako je važno
znati regulirati i pritoke života,
te njegovo bujanje koje se ćuti
iz dana u dan u organizmu.
Zato je i u duhovnom životu
potrebno napraviti brane
savladavanja i mrtvljenja,
te svake druge kreposti, koje
mogu regulirati bujicu života
da ne postane rušilačka sila,
već da životu donese najveću
moguću spasenjsku korist.
Uz pomoć duhovnih brana
u biću se doista skuplja korisni
potencijal koji postojano natapa
i hrani život, te ogromna energija
od koje mogu i drugi živjeti
i napajati se spasenjem.

Za prijenos različitih rasutih
ili tekućih tereta koriste se vreće
i vrećice koje mogu biti od
jute ili platna, papira ili plastike.
No u svemu tome važno je da je vreća
cjelovita i kompaktna, jer u protivnom
od nje ne bi bilo baš nikakve koristi.
Kad bi bila probušena samo na
jednom mjestu iz nje bi se rasuo
sav teret koji joj se povjeri.
Gore rečeno možemo primijeniti
na ono što zapisa sveti Pavao
u svojoj Poslanici Rimljanima:
„Ta ljubav je Božja razlivena
u srcima našim po Duhu
Svetomu koji nam je dan!“
Bog u naša srca ulijeva ljubav,
po daru i milosti Duha Svetoga,
ali ako naša srca nisu kao vreće
spremne i cjelovite da ga prime,
onda je uzaludno to što on
za nas čini i svi njegovi darovi
postaju uzaludni i propadaju
zbog toga što ih mi razasipamo.
No ako srca čuvamo u istini
i pazimo kreposnim životom
da ih ne oštetimo i probijemo,
onda smo primatelji i nositelji
neprocjenjivoga bogatstva koje
daje smisao našim srcima i životima.

Kako u ribolovu, tako i u lovu na
divlje zvijeri, pa i druge životinje,
treba znati odabrati mamac,
te ga vješto postaviti da privuče
željenu životinju u pogubnu zamku.
Poznato je kako su nekada lovci
ostavljali janje u kavezu nasred tora,
što je bio mamac za krvoločnog vuka
koji bi ušao u labirint sve do janjeta,
ali nakon toga nije mogao lako vani,
pa bi stradao kao žrtva svoje krvoločnosti.
Nešto slično je napravio i Gospodin
kada je kao nevino Janje bio izložen,
ali za razliku od janjeta u lovu na vuka,
bio je potpuno nezaštićen.
Želeći usmrtiti krvoločnu smrt kojoj
se nitko nije mogao ispriječiti,
on je izložio svoje tijelo kao mamac
na koji se ona naivno uhvatila.
I kad je već pomislila da ga je
pobijedila usmrtivši ga na križu,
te u grobu rastočila propadljivošću,
on je nju u svome grobu usmrtio.
Pošla je za njim slavodobitno u grob,
ne misleći da će njegova smrt
njoj nanijeti smrt, te da će on nju
u svome grobu konačno pokopati,
a svoje tijelo zaštititi blaženom
neraspadljivošću i uskrisiti na
neprolazan i vječan život.

Govoreći o potrebi otkupljenja,
sveti Pavao je stanje pada
i grijeha prvoga čovjeka
prispodobio potpisivanju zadužnice.
Adam je, dakle, vlastoručno
potpisao ispravu o zaduživanju
kod sotone koji ga je svjesno
doveo do sloma, pri čemu se
svjesno i voljno lišio svih
Božjih dobara, otišavši pri tom
u neizdrživo dužničko ropstvo.
No dobro Bog u svojoj ljubavi
nije ga ostavio pod vlašću sotone,
već se po svome Sinu patniku
očitovao kao milosrdni spasitelj,
te će sveti Pavao napisati Kološanima:
„Milostivo nam je oprostio prijestupe,
izbrisao zadužnicu koja propisima
bijaše protiv nas, protivila nam se.
Nju on ukloni pribivši je na križ.“
Od tada je, po Križu Kristovu,
čovjek ponovno zadobio slobodu,
te uživa obilje darova koje mu je
Otac nebeski pripravio.

Slikarstvo je grana umjetnosti,
a umjetnici koji se njome bave
nastoje unutarnji doživljaj
i umjetničku viziju staviti na
papir ili platno, drvo ili zid.
Tako slika nastaje i izranja
iz umjetnikove tišine,
te bez riječi, svojom tišinom
glasno svjedoči o dinamizmu
koji se zbio u umjetnikovoj duši.
No slikarstvo je božanska stvarnost,
jer je sojom metodom tek odraz
onoga što se zbiva u Božjoj duši.
U vječnim božanskim odnosima
Presveta Trojica se ljube na
savršen način do mjere da je Sin
savršena i potpuna slika Očeva.
On je odraz Božje tišine i u tišini,
bez riječi, izriče savršeno lice Očevo.
Kao takav, u jednostavnosti i tišini,
došao je među nas kao vidljiva slika
vječnoga i nevidljivoga Boga.
U nama je time obnovio svijest
da smo i sami stvoreni na sliku Božju,
te da uz njegovu pomoć trebamo
i možemo vjerno i vjerodostojno
svjedočiti da smo i sami izišli
iz dubine i tišine njegova bića.

Ima ljudi kojima je teško
čekati od ljeta do ljeta,
pa traže načina i preko godine
zadržati preplanuli ten.
U tu svrhu se služe tehničkim
napravama za zračenje tijela.
Takve naprave zovemo solariji,
a odlika im je da imaju
ultraljubičaste cijevi i lampe
kojima oponašaju svjetlost
poput sunčeve svjetlosti,
što za učinak ima tamnjenje kože.
No osim u estetske svrhe,
solariji se mogu koristiti i u
medicinske svrhe, osobito
za liječenje kožnih bolesti.

Takva potreba da se izloži
sunčevim zrakama čovjeku
dolazi iznutra iz duše.
No čovjek mnogo manje vodi
brigu o duhovnoj estetici
i zdravlju, nego o onoj tjelesnoj.
Kada bi barem bio toliko skrban
izlagati dušu Božjemu Suncu
kao što čini da zadovolji
svoje zemaljske potrebe.
A Božji Sin nam nije donio s neba
imitaciju ili privid Božjeg Svjetla,
već samo Svjetlo u svome biću,
čime je postao naš duhovni solarij.
I da bi nam omogućio primiti ga
i njime dušu osvijetliti i ogrijati,
on se sve na našu mjeru,
čime nam je učinio dostupnim
i prihvatljivim njegov vječni sjaj
i neugasivi božanski žar.

Nastaniti se negdje znači
izgraditi, kupiti ili iznajmiti sebi
stan u koji se smjestiti bilo kao
pojedinac bilo s vlastitom obitelji.
Na žalost danas stanovi ne služe
da bi ljudi bili bliže jedni drugima
ili jedni za druge, već da se
izoliraju i ograde jedni od drugih
u svoj komoditet, anonimnost ili pak
u neredan i neuredan život.
Tako stanovi više skrivaju,
nego otkrivaju pojedince.
Za Isusa nastaniti se negdje
znači, međutim, biti za ljude
i živjeti javno i otvoreno svoj
identitet i svoje poslanje.
U tom duhu zapisa sveti Matej:
„nastani se u Kafarnaumu, uz more,
na području Zebulonovu i Naftalijevu“.
Jednako kao što se nastanio u tijelu
da bi nam otkrio svoje božanstvo,
tako se nastanjuje i prebiva
i u kafarnaumskom stanu
da očituje mesijansko poslanje
i ljudima donese svjetlo spasenja.
Od tada svaki stan i nastanjenje
ima mnogo dublji smisao
nego tome pripisuju ljudi.
Isus je postao mjera nastanjenja,
te svaki vjernički stan bi
prvotno trebao biti mjesto
Kristova nastanjenja i prebivanja
dok ne dođemo u vječne stanove
koje nam je pripravio na nebesima.