Veliki četvrtak

Dok u ovoj svetoj jubilejskoj godini slavimo sveto vazmeno trodnevlje dobro se prisjetiti da je Božji Sin došao među nas ljude kao istinski hodočasnik ljubavi kojemu je bio cilj nas ljude obdariti svojom ljubavlju. Ali i on je kao i svaki drugi hodočasnik trebao logističku potporu među nama kada je došao i kada je vršio svoje nebesko poslanje. I sam je kao čovjek trebao našu pomoć, te se oslanjao na onaj najbliži krug s kojim je dijelio svoju svakodnevnicu, kao što je bila njegova sveta Majka. Ali isto tako i krug rođaka, učenika i apostola bio je takav da je računao i na njih. Primao je pomoć i drugih prijatelja kako što su bili Lazar, Marta i Marija, koji su ga rado primali u svoj dom kad je prolazio njihovim krajem. Štoviše bilo je i drugih pobožnih duša, kao što su bile neke žene koje su išle za njim iz Galileje, koje su mu posluživale od svojih dobara. Sve u svemu računao je na njihovu pomoć i prisutnost u svome životu na različite načine za vrijeme svoga hodočasničkog poslanja među ljudima.

S druge pak strane kao Božji Sin on je tim istim ljudima donosio mir i duhovnu svježinu. Jer u konačnici, premda su mu mnogi pomagali i bili na raspolaganju, on ipak nije došao da mu se služi, već je došao služiti njima da dođu do veće spoznaje Boga i njegova spasenja. On je došao među svoj narod da mu navijesti da bude hodočasnički narod, kao što je i on bio istinski hodočasnik koji je došao iz krila Očeva.

Cvjetnica – Nedjelja muke Gospodnje

Na današnju nedjelju spominjemo se slavnog Isusova ulaska u Jeruzalem koji se zbio u ozračju proslave blagdana Pashe, a neposredno prije nego će podnijeti svoju muku, te stoga ovu nedjelju nazivamo dvostrukim nazivom. Ona je s jedene strane cvjetna nedjelja, ili palmena nedjelja – dominica in palmis, kako joj kaže latinski naziv, a s druge strane je nedjelja muke Gospodnje, jer čitanjem izviješća o Muci daje se ključ čitanja svih dolazećih dana i događanja. Isus dakle ulazi u Jeruzalem svjestan da ima podnijeti muku i smrt, te ga stoga nije moglo zanijeti ni zavarati klicanje mnoštva dok se spuštao niz Maslinsku goru. On je dobro znao koje je njegovo poslanje i što se ima zbiti, te je u tom duhu i ušao u Jeruzalem jašući ponizno na magaretu. Uistinu, sa svime što se događalo oko njega bio je sporazuman, te je također to odobravao, s time da je dobro znao da se sve molitve i iščekivanja puka imaju ispuniti na otajstven način. A to znači ne u zemaljskom smislu i ostvarenju zemaljskih dobara i blagodati, već u onom nebeskom i božanskom smislu po kojem se dogodila radost oslobođenja ljudskoga roda po njegovoj muci i smrti, po daru njegova života i svetoj krvi.

Upravo zato što nije bilo straha da njihovo klicanje shvati u zemaljskom smislu, niti da njime zavlada neki samoponos, dopustio je da mu kliču: „Blagoslovljen Kralj, onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“ Uopće nije ima dvojbe oko svoga kraljevstva, jer ih je uvijek učio da je njegovo kraljevstvo nebesko kraljevstvo i da on kao kralj dolazi s neba i ulazi u naš zemaljski grad kao nebeski kralj koji dolazi u ime samoga Boga. Nadalje, dolazi u ime Božje ne da nad nama vlada na način na koji vladaju zemaljski kraljevi, već da nas nauči živjeti kraljevski, a to će reći božanski. Došao je kao kralj da nas ljude izmiri s nebom, te zato sveti Luka prenosi da su mu klicali i: „Na nebu mir!“ No to bi bilo proturječno, jer na nebu je inače uvijek mir, a na zemlji je nemir, pa je možda trebalo klicati: Na zemlji mir! Mađutim, postojao je nemir i rat između neba i zemlje, jer su ljudi živjeli grešno i bezbožno, pa je zato došao on da uspostavi mir između  neba i zemlja. Nebo je bilo ‘nemirno’ ili bolje rečeno na nebu nije bilo mira, jer zemlja nebu nametnula rat.

5. korizmena nedjelja – C

Nakon što pročitamo Evanđelje današnjega dana možda se danas i sablažnjavamo pitajući se kakvi su to bili ljudi pismoznanci i farizeji koji su se bavili time da javno izlažu osudi i kazni ženu koju su uhvatili u preljubu. Jer uvjereni smo da bi danas bili osuđeni oni koji bi takvo što pokušali. Njih bi javnost i mediji vrlo brzo otkrili i prokazali kao protivnike čovječnosti i promicatelje nesnošljivosti. Naravno, to je samo zato što je stav današnjega čovjeka štititi određene kategorije ljudi, pa i određena ponašanja koja su nekad bila nezaštićena, pogotovo ako se radilo o grijesima. Jer danas se mnogo toga želi proglasiti normalnim, te se pokriva plaštem privatnosti koji je dovoljno velik da pokrije mnoga loša ponašanja. Pa ipak to sve ne može u čovjeku utažiti žeđ za skandaloznim i potrebu da osuđuje druge i njihova ponašanja, kao što su imali i farizeji i pismoznanci. Ne može se primijetiti da i danas javnost i vijesti koje se vrte po medijima dobrim dijelom žive od sadržaja koje možemo nazvati skandaloznima, te da ih rado i često pretresa i od njih živi. Tako uz radoznalost ljudi razvijaju i onu urođenu sklonost komentiranja i osuđivanja drugih ljudi, čime skreću pogled i pozornost sa samih se na druge ljude. Po tome vidimo da se vrijeme nije ništa promijenilo u odnosu na nekada. Pa i onda ako nekoga ne bismo kamenovali kamenjem, ima i danas mnogo kamenovanja riječima i postupcima, osudama i nepomirljivošću koji mogu biti tvrđi od kamenja.

S druge pak strane ti isti ljudi koji se bave osudama i prozivanjima, manje ili više javnima, najprije govore o sebi, a onda tek o drugima. Jer svojim riječima i postupcima svjedoče najprije o tome što im je u srcu, a potom se tek vidi i zna nešto i onima o kojima govore, to jest o onima koje prozivaju, sude i osuđuju. Oni koji se bave time da hvataju druge u prijestupu drugima očituju žalosno stanje svoje duše, ali i beskraj svoje dvoličnosti i izopačenosti. Takve stvari Isus vrlo brzo prozre, što je pokazao u događaju koji smo danas čitali. Vrhunac farizejštine je u ime prava i pravednosti hvatati ljude u prekršaju i osuđivati ih. Poradit takvih je Isus rekao: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“

4. korizmena nedjelja – C

Jedna od važnih stvari u životu je samosvijest. To je izrazito ljudska kvaliteta bez koje nema punine osobnoga života. Ukoliko čovjeku nedostaje samosvijest, to jest svijest o tome tko je i što je, jednostavno mu nedostaje bitna sastavnica za cjelovit ljudski život. A svijest o samome sebi čovjek stječe kako raste od samoga rođenja i posjeduje je sve do smrti. No može se dogoditi da netko ostane bez svijesti o sebi, bilo da je od početka zbog nekog prirodnog poremećaja rođen ili ostao bez nje, bilo da je poslije u tijeku svog života izgubi, ovisno o čimbenicima koji na nj djeluju. Tako na samosvijest mogu djelovati mnogi društveni čimbenici, to jest odgoj i život u određenom okruženju. Određene životne navike ili ponašanje mogu čovjeka dovesti da izgubi svijest o sebi, te bude uvjeren da je netko drugi. Jednako kao što se može dogoditi da ima i iskrivljenu sliku društva i ljudi oko sebe na temelju vlastite loše samosvijesti. Osim toga važno je reći da je suvremeni čovjek napravio određene pomake u promicanju samosvijesti, premda je takvih iskustava bilo i prije, što ljudi danas baš i ne znaju. Čovjek našega vremena se voli dokazivati kao svjestan i samosvjestan, te gradi samostalnost tako što promiče viziju pojedinačne svijesti kao presudne za život, te u ime toga čak žrtvuje zdrave ljudske odnose. Tako u ime vlastite samosvijesti dovodi u pitanje sve one pozitivne odnose koji mu pomažu da stekne pravu svijest o sebi, ali ne tek kao o izoliranoj jedinki, već o osobi koja ima višestruku svjesnost i odgovornost.

No, suvremeni čovjek zanemaruje još jedan važan čimbenik samosvijesti. Taj čimbenik je odnos prema Bogu, to jest nedostatak takvog odnosa koji čovjeka gurne u duhovnu zapuštenost i grijeh. Ili rečeno drugim riječima, nedostatan odnos s Bogom, duhovna zapuštenost i grijeh onemogućuju čovjeka da izgradi samosvijest u iskonskom opsegu i veličini. Na žalost, današnje čovjek u svojoj samosvijesti ne samo da polaže pravo na slobodu od Boga i od zajedništva s njime, već ističe i određene grešne elemente kao dio svoje samosvijesti, pa se čak trude što više dokazivati koliko su samosvjesni time što se hvale svojim grešnim navikama i odlukama. U tom smislu možemo sagledati i današnji evanđeoski odlomak u kojem Isus priča prispodobu o milosrdnom Ocu i dvojici njegovih sinova. No povod ovoj prispodobi bila je reakcija farizeja i pismoznanaca na činjenicu da su se oko Isusa okupljali carinici i grešnica da ga slušaju.

3. korizmena nedjelja – C

U svojoj neobičnosti mi ljudi smo skloni previdjeti ono važno, a usredotočiti se na pogrešno, površno i usputno. Naravno, grešnost je jedna od nezaobilaznih stvarni u životu, jer nema čovjeka koji nije grešan. Ali mi ljudi možemo različito pristupiti grijehu. U tom rasponu ima onih koji ga minimaliziraju do onih koji ga uopće ne vide. Ima onih ljudi koji ga vide kod drugih ljudi, a ne vide za sebe same, te su onda prema sebi popustljivi, ali prema drugima nepopustljivi. Zato su i njihove mjere nepravedne, te što sebi dopuštaju, drugima zamjeraju. To se najbolje vidi u tegobnim situacijama života koje izmiču našem shvaćanju i tumačenju. Kad se dogodi neka nesreća vrlo često ne znamo protumačiti prave razloge tome zašto je neke ljude zadesila takva nesreća. Ali najčudnije je da, kad se spoji nesreća i neznanje, da ima ljudi koji imaju odgovor koji smatraju ispravnim, što je vrlo nelogično. No to čine samo zato što se radi o tuđim životima, pa sebi onda dopuštaju takve nelogičnosti i kriva tumačenja.

Takvu situaciju pronalazimo i u današnjem Evanđelju u kojem čitamo da neki ljudi javljaju Isusu da se dogodila tragedija jer je Pilat dao masakrirati neke Galilejce. Oni koji dojaviše Isusu za ovu tragičnu vijest očekivali su i njegov komentar, no jednako tako imali su svoje uvriježeno mišljenje. Zato ih Isus želi poučiti jer je znao da imaju krivo tumačenje tog što se dogodilo, a od njega su očekivali neku vrstu potvrde vlastitog mišljenja.

2. korizmena nedjelja – C

Nema tog čovjeka koji ne sanja boljitak društva i životnih okolnosti, kako svojih tako i osoba pored sebe. No nijedan pomak i napredak se ne ostvaruju sami od sebe, već je potreban dužni napor da se dogodi ona pozitivna promjena. No ako ne znamo pravi put kako izvršiti promjenu ili ne primijenimo prava sredstva, ta pozitivna promjena često ostane na razini plana i želje, a da se ne dogodi u stvarnosti. Jer uglavnom kad mi ljudi planiramo promjena, onda redovito mislimo na to da je jedini put do boljitka mijenjati stvari oko sebe, to jest poboljšavati sustav i uređenje u kojemu živimo. Međutim, kolikogod to bio jedan od ciljeva da se poboljšaju uvjeti života i životno okruženje, najčešće zaboravljamo koji je pravi način koji nas dovede do promjena. Ili pak zaboravimo ili previdimo što prava promjena mora sadržavati, pa se onda damo uvjeriti da je dovoljno unijeti u društvo više novca i novih ulaganja kako bi došlo do preobrazbe. Istina je da je i to potrebno, te oko sebe uočavamo da se događaju poboljšanja koja zovemo infrastrukturnima. I ona su prijeko potrebna za bolje funkcioniranje društva, te i njih treba vrednovati pozitivno, ali samo poboljšanje infrastrukture i društvenih sustava nije dovoljno da bi se moglo optimistično proglasiti napredak čovjeka i društva.

Naprotiv, ako društvene promjene nisu plod unutarnje preobrazbe čovjeka, onda ostaju samo na površini i riječima, a ne dotiču čovjeka i ne ostavljaju dubljega traga u životu. Zato nas naš Gospodin Isus uči na našem korizmenom putu da je jedina preobrazba kojoj trebamo težiti i koju trebamo ostvarivati ona unutarnja, duhovna, te o njoj ovisi svaki drugi plod i napredak. On svoje učenike poziva na goru i pred njima se preobražava da im pokaže što treba biti stvarni cilj ljudskih nastojanja. A ukoliko se ostvari taj cilj, to jest kad se čovjek preobrazi sukladno božanskom modelu, to će za posljedicu imati i preobrazbu društva jer će tako unijeti nove odnose u svoju životnu stvarnost. Jer samo preobražen čovjek može preobražavati stvarnost oko sebe, a mi uzalud očekujemo da bolji zemaljski uvjeti stvore bolje ljude, što se nikad ne događa.

1. korizmena nedjelja – C

U današnje vrijeme se često može čuti da ne treba činiti posta ni pokore, jer bilo bi mnogo važnije da postimo od zlih riječi i ponašanja, od zlobe, osvetoljubivosti, ogovaranja, klevetanja, psovke. Navodno, potrebnije se odreći srdžbe, bijesa, mržnje, zloće nego nekog komada mesa. I nitko tko ne dovodi u pitanje, jer neosporno je da ništa od tih zala i grijeha nijedan kršćanin ne bi trebao činiti. A ako netko to čini, već je upao u đavolske zamke i igra đavolsko kolo, te se sotona i ne treba truditi oko njega da ga zavede i prevari. Sotono su međutim mnogo zanimljiviji oni koji ozbiljno žive svoj kršćanski život i žele napredovati u duhovnosti i zajedništvu s Gospodinom odlučni da se intenzivno posvećuju kroz korizmeno vrijeme. Zato se on služi raznim trikovima i manipulacijama da dođe do svoga cilja, to jest da ih odvrati s Gospodnjega puta. I ako uspije da učini da ne idu za njim, onda je ostvario svoj uspjeh.

Upravo zato nam je spasonosno i ljekovito današnje Evanđelje u kojemu čitamo kako je đavao napasnik kušao Isusa. Nije ga kušao tako što bi mu izravno sugerirao da čini neko zlo i grijeh, da laže i mrzi, da vara i krade, već ga odvraća s dobroga puta kojim je išao. Odvraća ga od posta i pokore koju je činio i po kojoj je svoju ljudskost učvršćivao u većem zajedništvu s Ocem nebeskim do mjere da i kao čovjek odbaci sve zablude i prevarantske naume. Đavao Isusa poziva na neko dobro, i svoju ponudu mu predstavlja sa strane dobra. Pakira je u humanu ponudu, da se ne primijeti što je u pozadini iste ponude. Jer tko može osporiti da je dobro za čovjeka da ima kruha i da zasiti svoju glad, jer je to jedna od bitnih životnih potreba? Ili pak tko bi osporio da ima vlast i da upravlja kraljevstvima zemlje? Ili pak tko bi dvojio oko toga da uistinu nema ničeg lošega u tome da je slavan i poznat, jer zemaljska slava može biti odraz one nebeske u kojoj se nalaze anđeli koji bdiju nad našim djelima i moćima? Ako je sve to dobro i zakonito, a je, mnogi se onda pitaju zašto si ne bi to priuštili.

8. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom tekstu čitamo nekoliko Gospodinovih kratkih pouka za duhovni život njegovih učenika i svih onih koji su ga dolazili slušati i od njegove riječi živjeti. No premda je riječ o kratkim poukama, ne znači da su manje važne i duboke. Naprotiv, od izuzetne su važnosti za duhovni život i za međusobne odnose s drugim ljudima. No da bi ih se razumjelo u svem opsegu i dubini, neophodno je razumjeti njihovu pozadinu i kontekst u kojem su nastale.

Otajstvo ljudske nutrine

Isus na poseban način dotiče tri različite teme služeći se slikovitim govorom iz svakodnevnoga života, a sve tri teme dotiču važnost ljudske nutrine. Riječ je o prispodobama o slijepcu koji vodi slijepca, o trunu i brvnu u oku, te o dobrim i lošim stablima. Ali Isus ne priča samo neke lijepe pričice, već upućuje svakoga od nas na bitni realizam na tragu koje smo dužni suočiti se sa sobom i s onim što nosimo u svojoj nutrini. Jer u našoj nutrini su skrivene i tjelesnom vidu nevidljive nakane i motivacije, stavovi i vrijednosti. Doista, često djelujemo potaknuti onime što nosimo u duši, a da drugim ljudima ne dajemo na uvid vlastitu motivaciju, cilj i nakanu. Ali to što skrivamo pred drugima, ne može tajno ostati skriveno, jer nas prije ili poslije razotkriju riječi i djela koja očituju koliko smo u stvari (ne)sposobni. Upravo o tome Isus želi govoriti i poučiti nas.

7. nedjelja kroz godinu – C

Neupitno je i potpuno očito da smo mi ljudi ograničena bića. Ali bića koja po Božjem daru teže prijeći iz ograničenosti u neograničen život, jer u sebi nosimo žeđ za neograničenošću. Sve to izražavamo potrebom za uzvišenim životom koji nadilazi granice vremena i prostora, skučenih odnosa i krutih ostvarenja. Koliko smo ograničeni možemo razumjeti ako iskreno promatramo sami sebe. U tome nam može pomoći i današnji evanđeoski odlomak u kojem nam Isus skreće pozornost upravo na mnoga od ograničenja kojima smo podložni i podliježemo. Ograničenost pokazujemo onda kad mrzimo neprijatelje, kad činimo zlo svojim mrziteljima, kada proklinjemo one koji nas proklinju i zlostavljamo one koji nas zlostavljaju. Ograničeni smo jer ne znamo pružiti drugi obraz, a ne znamo niti odustati od potraživanja dobara koja nam drugi otuđuju. Jednako samo ograničeni kad ne znamo velikodušno davati onima koji ištu, te kada ne znamo mi prvi činiti ono što želimo da bude nama. Tako smo razapeti između želja i ograničenja, između mogućnosti i potreba. A ono što nas čini posebno ograničenima je probitak i osvetoljubivost, zlo koje nam drugi čine, mržnja i nepravde koje nam nanose kad nas zakidaju i potkradaju. Međutim, ne treba smetnuti s uma da nas jednako tako mogu ograničiti i dobročinstva kojima nas drugi obdaruju onda kad ih čine ne poradi dobra, već poradi vlastite koristi. Ograničava nas sve ono i svi oni koji nas navode na lošu reakciju, na osvetu, na uzvraćanje, na uskraćivanje pomirenja, ne pružanje dobara i dužne pomoći.

Doista je mnogo toga što nas ograničava, to jest ne dopušta nam da budemo slobodni u sebi, jer unutarnja sloboda je ključ nadilaženja svih ograničenja i okvira. Jednako nas može ograničiti zlo, kao i lažno ili prividno dobro, mržnja kao i lažna ljubav, laž kao i nedovoljno jasna istina. No na žalost, kao ljudi sami smo krivi za svoja ograničenja, jer ili ne želimo izići iz svoje ograničenosti, ili ne znamo to učiniti. Ili samo sebe zavaravamo ili dopuštamo da nas drugi uvjere nedostatnim dokazima da ostanemo u okvirima koje bismo navodno htjeli izbjeći. Toliko smo ograničeni da onda i kada želimo izići iz okvira svoje ograničenosti, to činimo na krivi način. A krvi način je da to želimo postići samostalno i reagirajući isključivo na ljudski način. Taj ljudski način pretpostavlja da zaboravljamo da nas Bog želi izvesti iz ograničenosti i uvesti u neograničeni život, ili mu pak ne vjerujemo da to želi i da oko toga skrbi.