5. vazmena nedjelja – B

U današnjem Evanđelju među riječima Isusove pouke, upravljene slikom trsa i loze, imamo i jednu neobičnu rečenicu s kojom se mnogi ne bi složili. A Gospodin doista, nakon što iznese sliku o trsu i lozi, reče: Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Mogli bismo reći da je to vrlo odvažna rečenica koju eventualno konkretan život pobija, o čemu svjedoče rezultati i našeg svijeta i vremena. Današnje društvo je vrlo razvijene i ostvaruje mnoge tehnološke uspjehe i hvali se vlastitim napretkom. A taj napredak ne samo ne ovisi o vjeri, već naprotiv. Čini se kao da što ljudi manje vjeruju, više izgrađuju društvo i ostvaruju napredak, jer se više angažiraju oko zemaljskih dobara i blagodati. Štoviše, čovjek našega vremena kao da baš zato nema vremena za duhovno, jer ga počesto smatra marginalnim i nevažnim u konkretnom životu. Ljudi u današnje vrijeme se vrlo često udaljuju od Boga i od njegova života te se odmiču u različite oblike agnosticizma i ateizma, kao da žele pokazati da je moguće biti nevjernici i tako živjeti, ali u isto vrijeme stvarati društvo i voditi društveni poredak prema napretku i razvoju.

No to je samo prividni dojam, jer tko bolje pogleda i sagleda situaciju, shvati će da se događa samo izvanjska dobrobit, ili napredak zemaljskog blagostanja, ali to je daleko od cjelovitog razvoja i od onog istinskog boljitka i napretka koji se ostvaruje razvojem duhovnog stanja i uvećanjem duhovnih dobara. Za zemaljske zasluge ljudi nam mogu izgraditi poneki kip ili napraviti sliku, imenovati neki trg ili ulicu u naše ime, ali nam ne mogu dati život vječni. Ono istinsko dobro nije vremenito, već vječno, nije zemaljsko, već nebesko, nije ljudsko, već božansko. A takvo dobro, kao i sva ona dobra i kreposti duše od kojih se stvarno živi, ne može se ostvariti bez Isusove prisutnosti i njegove pomoći. Upravo to su neprolazne i vječne istine i dobra. Ako ne žive stvarnim božanskim životom, ne samo pojedinci već i cijeli narodi propadaju i s time dolazi brisanje pamćenja jer dolazi do brisanja iz knjige života. Zato se tu pokazuje ljudska nemoć, jer propada sve ono zemaljsko na što su ljudi računali. A opet, ljudi ne uče iz povijesti, premda je zovu učiteljicom života. Jer ni tada se ne opredjeljuju za ona duhovna i neprolazna dobra koja nam daje Gospodin.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Ne samo da to osjećamo, već to često mi ljudi i kažemo kako je teško govoriti o trojstvenome Bogu. Lakše je govoriti uopćenim jezikom i nerazgovjetnim idejama o Bogu ili božanstvu, ali jasno artikulirati govor o njemu kao o trojstvenome mogu samo oni koji su se s njime suživjeli i osjećaju ga sasvim prisno i intenzivno kao trojstvenoga u vlastitom životu. Teško je o Bogu govoroti onima koji su od Boga daleko i prema njemu hladni, kao što je teško govoriti o bilo čemu što nam je nepoznato i za što nismo zainteresirani znati. No, ako se zanimamo za upoznati Boga i s njime stupiti u pravo zajedništvo, onda ćemo i sami naći načina o njemu progovoriti vrlo spontano kao o velikom otajstvu Trojstva, to jest jednome Bogu u tri osobe. Štoviše, lako ćemo i sami sebe bolje razumjeti, jer ne razumijemo ni svoj život bez dobrog razumijevanja Trojstva.

Primjer za to nam je život i nauk našega Gospodina, kao i njegovih apostola i učenika koji su potom naviještali objavu Božju kojoj su bili svjedoci i propovijedali istine kojima ih je on poučio. Tako i u današnjem evanđeoskom odlomku Isus u jednoj rečenici otkriva velika otajstva Božja: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Iz ove Isusove rečenice se razaznaje da je Bog u sebi život, i to ne bilo kakav, već onaj stvarni, vječni, neprolazni. Nadalje, on je u sebi i ljubav, te sve što čini, čini poradi ljubavi, te da preda, utvrdi i izgradi ljubav u ljudima. Upravo jer je je život i ljubav, on to što ima u sebi, ne čuva za sebe, nego daje svijetu, to jest ne svijetu na uopćen način, već ljudima koji vjeruju u njega i njegovo otajstvo.

Svetkovina bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije

Ako pred Bogom ima neka kategorija ljudi koja se u sebi osjećaju posebno loše, onda su to grešnici. To su ljudi koji su postalo žrtvama i robovima grijeha, te ih počesto prati osjećaj potištenosti, odbačenosti i nezadovoljstva. Teško ih je utješiti jer se osjećaju nesretnima, te je opasnost da njihovo stanje ne prijeđe u beznađe i očaj, jer sami po sebi nemaju snage izvući se iz grijeha, a nemaju uvijek prikladnu pomoć pri ruci. Kao što je bilo nekada u Gospodinovo doba, njih se gura na rub i unaprijed osuđuje i etiketira kao zle i izopačene, a da im se nije pokušalo pomoći. Znalo se dogoditi da budu u neznanju i nemoći, a ljudi su od njih okretali glavu i okretali im leđa, umjesto da im pomognu da se pridignu i da zamole oproštenje, te tako dođu do željenoga mira i spasenja.

Marijina raspoloživost prema grešnicima

Istina je da grešnika ima različitih vrsta, od onih podložnih svakodnevnim grijesima i slabostima, do onih koji imaju otvrdnuće srca prema Bogu i čovjeku, te odbijaju priznati svoj grijeh, zaokrenuti putanju kojom idu, te potom nastaviti putem spasenja. Ima onih koji uopće nemaju osjećaja za grijeh, ni svijesti kada čine grijeh, jer su tako otupjeli u savjesti, ali ima onih koji imaju istančanu savjest, ali nemaju snage pobijediti svoj grijehe i slabosti.

Osim toga, nekim ljudima poteškoća može biti da se ustručavaju Boga jer je on toliko uzvišen pa se mali obični čovjek grešnik osjeća nelagodno stati pred njega.

Svetkovina Velike Gospe

Čovjek je biće brzine i pokreta, biće stanovitog nemira i imperativa. On je biće nemirnoga duha i traženja. U sebi nosi potrebu ići dalje i osvajati još neosvojeno, doživjeti još nedoživljeno, promatrati još ne viđeno. Takva želja odražava unutarnji dinamizam koji je neophodan svakom živom biću, a napose čovjeku. Jer on svoj život i živost ne pokazuje samo biološkim rastom i dinamizmom, već prije svega onim duhovnim.

Što su i gdje su granice?

No, čovjeku je ostalo nejasno pitanje što su granice i gdje su granice ljudskoga dinamizma i rasta, njegova napretka i razvoja. Onaj koji ga je stvorio, stvorio ga je sa žeđu za rastom i napretkom, za dinamizmom i željom za životom. Osim toga, htio mu je pomoći da to i ostvari, te da ide tim putem duhovnog rasta i ostvarenja koje će biti nesputano granicama. Jedina granica koju mu je Gospodin odredio, bila je granica ćudoređa. Pozvao ga je da sluša glas koji će ga voditi putem zajedništva, što će mu biti jamstvo i zalog beskraja.

No, čovjek je radije htio praviti eksperimente, pa se opredijelio na izazov prema Bogu i njegovu glasu. Odlučio je tražiti granicu prema kojoj ići protiv Božje zapovijedi, misleći da će ga upravo ta granica odvesti do božanskog ostvarenja. Međutim, to se nije dogodilo. A čovjek je sebi time dušu uprljao i ostavio tragove besmisli u sebi, te neuredne želje da ide putem prekoračivanja Božje zapovijedi. Tako su Adam i Eva išli prekoračiti granicu ljudske naravi povodeći se za sotonskim obećanjem da će postati bogovi, a strovalili su se u provaliju podzemlja smrti. Htjeli su biti gospodari dobra i zla, a postali su žrtve zla, sputani sotonskim okovima i sponama. Umjesto da probiju granice i dođu do posvemašnje slobode, postali su robovi sputani vlastitom uskogrudnošću, nemoćni osloboditi se spona grijeha i slabosti, žrtve vlastitih neurednih želja u koje su se nepovratno zapleli.

Nisu htjeli vjerovati Bogu da ih je stvorio za bezgranični život, pa su ga htjeli ostvariti svojim snagama, opijeni mišlju da će sami sebi biti gospodari. Nisu htjeli niti promatrati svijet Božjih stvorenja da se u to osvjedoče, jer i priroda govori o tome na svoj način. Da su promatrali sjeme kako raste, shvatili bi da ono nadilazi granice kad se otvara novom životu. Da su pozorno promatrali stablo kako donosi plodove, zaključili bi da i ono tako nadilazi granicu vlastitoga života.

Marijin put preko granice

No ono što nije znala Eva i što nije htio Adam, učinila je naša nebeska Majka Marija čije uznesenje u nebo radosno slavimo. Upravo prihvaćajući Boga u poniznosti kao njegova skromna službenica, pokazala je kako se može prijeći granicu smrti i kako ući u život, kako prijeći granicu zemlje i popeti se na nebo. Ulaskom u nebesku slavu ona je primjer kako ljudsko biće može prijeći granicu ljudskosti i pobožanstveniti se.

Ako itko na ovoj zemlji, onda je Marija nadišla granicu zemlje i popela se na nebo, probila granicu smrti i ušla je u vječni život, ne samo dušom, već i tijelom. Živeći u posluhu Božjoj riječi, posvjedočila je kako je moguće nadići granicu ljudske naravi, koja nije bila stvorena da ostane zatvorena u sebe, već da raste prema mjerama Božje milosti i ljubavi. Jer, uostalom, to je bila i volja Božja da čovjek nadiđe granice svoje naravi snagom duha i vjernosti Bogu, to jest darom milosti i posvemašnje ljubavi Božje.

Tako je Presveta Djevica, upravo zato što je htjela ostati isključivo u okvirima Božje riječi i ljubavi, poniznošću i posluhom zaslužila, jer ga je tako primila u potpunosti kao Boga koji je neizmjerno ljubi. I ona mu je uzvratila ljubavlju. Ljubeći Boga iznad svega, pokazala je da ljubav ne pozna granice. Štoviše, samo ih istinska ljubav nadilazi. Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom je pokazatelj da Bog čovjeka iz odbačenosti vodi u život, iz grijeha u ljubav, iz propasti u vječnost, iz podzemlja u nebo. A ono što je čovjeku nemoguće, Bogu je moguće. Zato Bog čovjeka spašava i daje da mu biće ispuni božanska snaga kojom probija sve granice i ruši sve okvire ljudskoga vodeći ga u prostranstva neizmjernosti nebeske. Po Božjem neizmjernom daru i dobroti Marija je na najbolji način ostvarila sve imperative koje ljudsko biće nosi u sebi. Ona je, pronalazeći mir u Gospodinu, posvjedočila o najvećem napretku u nemiru srca koje čezne za Gospodinom. Ona je u sebi nosila i najveći imperativ koji čovjek može imati, a to je da dođe u puno zajedništvo s njime, te je zato ona puninom svoga bića prva doživjela ono što oko nije vidjelo ni uho čulo, a nju je obdario njezin Sin uvodeći je u slavu svoga nebeskog kraljevstva.

8. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak donosi nam više kratkih Isusovih pouka u slikama – prispodobama. Nemoguće je posvetiti se iscrpno svakoj od njih, onda je korisnije ovim razmišljanjem produbiti jednu konkretnu misao. A kako se nekoliko ovih izričaja i slika tiče oka, vida i gledanja, Isus time pruža dovoljno razloga da se upravo tu temu izdvoji za središnju poruku ove nedjelje. Gospodin, naime, ističe da ne može slijepac slijepca voditi, inače će obojica pasti u jamu. Time nam sugerira da ne budemo slijepi, ali isto tako da ne budemo slijepi vođe, to jest slijepi pomagači slijepcima. No kako pomoći slabovidnim osobama ili onima kojima je neki predmet upao u oko pa im onemogućuje dobar vid, kao što može biti zrnce prašine ili nešto slično? Nije li logično da ga pokušamo odstraniti i tako pomognemo svome bratu otklanjajući mu zapreku za dobar vid? Ali čini se da je sam Isus kritičan prema takvom pokušaju da pomognemo svome bratu, jer nam osporava pravo na takvu inicijativu govoreći: “Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš?” Kao da bi bilo bolje ostaviti trun u oku bratovu, nego mu pomoći izvaditi ga.

Međutim, već u drugom dijelu rečenice naslućuje se i razlog takvog Isusova stava. Naime, on je govorio o duhovnoj sljepoći i o duhovnim slijepcima. Doista, ima ljudi koji se usredotoče promatrati samo drugoga, a da ne promatraju sebe, te time dokazuju svoju dvostruku sljepoću. A najveći slijepac je onaj tko ne vidi svoje sljepoće, onaj tko ne vidi da je duhovno slijep. Tko se pravi učiteljem drugima, a ne prizna Boga za učitelja, uistinu je zahvaćen velikim sljepilom.

Božić – rođenje Gospodinovo (danja misa)

Riječ Božja koja nam danas odjekuje u ušima i koja nas vodi u dubljem shvaćanju ovog svetog dana i izuzetnog događaja u povijesti ljudskoga roda, otkriva nam Boga i njegovo zauzimanje za čovjeka. Tijekom povijesti nevidljivi Bog je otkrivao sebe i svoju ljubav, činio čudesa i na toliko drugih načina skrbio za svoj narod koji je redovito lutao u nezahvalnosti. Glede Božjeg djelovanja i očitovanja, puna nadahnuća i utjehe je riječ iz Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše Ocima u prorocima.” Ali i nakon toliko iskaza dobrote i skrbi, ljubavi i pažnje, narod bi uvijek odlutao od svoga Boga, to jest prisilio bi Boga da odstupi od njega prepuštajući ga njegovim krivim procjenama i slobodnim izborima. Ali ipak nikad ne odustajući, već tražeći novu priliku da im pokaže svu ljubav i da ih njome napokon do kraja obrati i privuče postojanom životu vjere i obraćenja. Zato je prorok i navijestio “po gorama ljupke noge glasonoše radosti koji oglašava mir, nosi sreću, i spasenje naviješta”. Jer je prorok osjetio da napokon može navijestiti na Sionu Božji nepovratni povratak. Napokon je Bog odlučio doći na takav način da trajno ostaje u ljudskom životu, da trajno ostaje kao kralj svoga grada Jeruzalema čije razvaline popravlja i učvršćuje svojom moći i prisutnošću.

No ovo Božje djelovanje kojim tješi svoj narod i otkupljuje Jeruzalem, kojim pokazuje spasenje svoje svim krajevima zemaljskim, ne događa se ipak na način na koji očekuju ljudi kojima je na pameti zemaljska sila i zemaljski način prisutnosti u povijesti. Bog, naime, izabire onaj istinski ljudski način, to jest izabire

Bezgrešno začeće Blažene Djevice

Iz vrle bliskih grčkoj mitologiji poznat je izraz Ahilova peta. Naime, u jednoj epskoj pjesmi opisan je život mitskog junaka Ahila – Ahileja kojega je navodno majka, božica Tetida, uronila u rijeku Stiks da bi postao neranjiv, te time besmrtan. No kako ga je majka prilikom uranjanja morala držati za petu, tako voda nije dodirnula petu koja je ostala jedini ranjivi dio njegova tijela. Kad je potom Ahilej kao junak sudjelovao u Trojanskome ratu, njego protivnik Paris je sazna za njegovu slabu točku, te je odapeo otrovnu strijelicu kojom ga je pogodio u petu i tako ga je usmrtio.

Adamova peta

To što priča grčka mitologija i pjesništvo, samo je odraz i pokušaj prepričavanja činjenice da svaki čovjek ima neku bolnu točku, bez obzira koliko on bio snažan i jak, sposoban i okretan. Bez obzira koliko želio besmrtnost, sam po sebi je ne može ostvariti, i upravo je to njegova bolna točka: želja da samostalno, bez Boga, ostvari sebe i dođe do besmrtnosti i blaženstva. Izraz ‘Ahilova peta’ govori o ranjenosti ljudskoga roda koji ima svoju petu, svoju slabost na koju Zli napadne i uništi čovjeka, jer mu čovjek ne treba biti cijeli izložen,

Vazam – nedjelja uskrsnuća Gospodnjega

Čitali smo danas na ovaj sveti dan odlomak iz Evanđelja svetog Ivana koji nas izvještava o događajima koji su se zbili na Isusovu grobu u uskrsno jutro. I neobično mu je bilo stalo naglasiti da je to bilo prvoga dana u tjednu: Prvoga dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Za Evanđelistu Ivana to nije tek obični kronološki detalj, već je bremenit teološkim sadržajem i porukom. Jer Ivan dobro zna da je prema starozavjetnim odredbama dan Pashe trebao biti najvažniji dan u godini, to jest u životu vjernika, jednako kao što je, iz istog razloga, mjesec Nisan trebao biti početak mjesecima i prvi mjesec u godini. Odredbe donesene u Knjizi izlaska glede svetkovanja pashe ovako vele: “Taj dan neka vam bude spomen-dan. Slavite ga kao blagdan u čast Gospodinu. Svetkujte ga po trajnoj uredbi od koljena do koljena. Prvoga već dana uklonite kvasac iz svojih kuća. (…) Prvoga dana držite sveto zborovanje, a tako i sedmoga dana. Nikakva posla tih dana nemojte raditi. Jedino jelo, što kome treba, možete pripraviti. Držite Blagdan beskvasnih kruhova! Toga sam, naime, dana izveo vaše čete iz zemlje egipatske. Držite zato taj dan kao blagdan od koljena do koljena: to je vječna naredba.”

U prom razdoblju kršćanstva, kada su se tek zajednice vjernika oblikovale diljem ondašnjega svijeta, kada još nije bilo ni crkava ni župa, a Crkva još uvijek bila pod progonima, temeljna zajednica bila je obitelj. Obitelj je tada bila kućna Crkva – domus Ecclesiae. Kao što ju je i sam Bog izabrao za mjesto svoga prebivanja među ljudima, tako je ona bila mjesto i okupljanja zajednice vjernika. Nosila je taj časni naziv, te su se vjernici najprije i okupljali u privatnim kućama kako bi kao Božja obitelj pod predsjedanjem biskupa ili svećenika, u jednosteavnosti molili i pjevali, tumačili Božju riječ i lomili kruh – blagovali euharistiju. 

Prigoda je prisjetiti se i danas tog časnog naziva za obitelj, te shvatiti da on nikada nije izišao iz mode ili nije postao suvišan, pogotovo ne nama vjernicima koji poštujemo obitelj

26. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku pronalazimo jedno iskreno svjedočanstvo o apostolima iz kojega se iščitava kako su teško usvajali Isusove pouke, to jest sporo prolazili kroz proces preobrazbe koju je on od njih očekivao i pred njih stavljao. Naime, apostol Ivan izviješta Isusa kako su susreli jednoga čovjeka koji je u njegovo ime izgonio zloduhe, ali su mu oni to branili, jer nije bio dio apostolskoga zbora ni skupine Isusovih učenika. Tako su apostoli pokazali određenu isključivost prema drugima jer im je vjerojatno bio cilj da sebe pokažu i prikažu kao važne. Zacijelo su se htjeli kititi i tuđim perjem, jer to što su bili uz Isusa im je pomagalo da izgrade sebi ime i poznanstvo. Zato su se osjećali ugroženi djelovanjem nekoga tko nije bio iz njihova kruga. Umjesto da ih to potakne na veće osobno zalaganje, na bolju dosljednost i revnost za Gospodina, oni su radije dotičnoga sprječavali u njegovu djelovanju u ime Isusovo. Vidimo da oni nisu intervenirali iz potreba da zaštite Isusa od mogućih neugodnosti, već iz potrebe da ne izgube svoj povlašten položaj kod njega. Oni su pokušali sačuvati moć i utjecaj koji im je pružala njegova blizina, umjesto da slijede njegov primjer i daju svoj život za druge.

Naravno da je onda Isus imao potrebu poučiti ih ispravnom stavu, to jest naznačiti im kako se trebaju ponašati prema onima koji i mimo njih djeluju u ime Isusovo, ali isto tako kakvi moraju biti oni sami. Za Isusa nije bilo dvojbe da bi oni trebali blagonaklono promatrati bilo koga tko čini istinsko dobro ljudima djelujući u ime Isusovo i Isusovom snagom. Jer u konačnici, onaj tko nešto čini u ime Isusovo, ne može vlastitom snagom činiti takvo što, već Isusovim darom. Tko ima takvo iskustvo Isusove prisutnosti, taj jednostavno ne može nakon toga Isusa pogrditi i tako izazvati sablazan onih malenih koji su povjerovali u njega.  Isus je bio svjestan da oni koji istinski djeluju u ime njegovo trebaju biti dosljedni, u protivnom izlažu se opasnosti da sablazne nekog od malenih i jednostavnih koji su povjerovali u Boga, to jest otvorili se Isusovu djelovanju. Zato tim riječima Isus izgovara upozorenje kako onima koji izgone zloduhe u njegovo ime, tako isto i apostolima i svim učenicima kojima je on udijelio zadaću naviještanja radosne vijesti. Svaki onaj tko naviješta Kristovu slavu treba pomno paziti da nakon toga svojim ponašanjem ne napravi sablazan i na taj način kompromitira to isto ime, ili pak zadaću i službu koju mu je Isus povjerio. Za one koji naviještaju Krista i djeluju u njegovo ime vrijedi obveza da životom posvjedoče koliko su mu privrženi i vjerni.

Ove Isusove riječi koje su odzvanjale s usana navjestitelja u prvome stoljeću, ne gube na svojoj aktualnosti ni danas u dvadesetprvom. Štoviše, smijemo reći da su još aktualnije u vrijeme globalne komunikacije kad se na vidjelo u javnost iznose grijesi mnogih crkvenih službenika, te se događa javna sablazan na mnogim razinama. Ove Isusove riječi su kao žuran i neodgodiv poziv cijeloj Crkvi, a napose službenicima, da ozbiljno shvate što znači djelovati u ime Kristovo. Biti Kristov službenik pretpostavlja ovo neponovljivo iskustvo Učiteljeve prisutnosti koje nas nosi i koje ispunja dušu dok je potpuno ne nadahne svojim Duhom. Biti službenik Kristov ili djelovati u njegovo ime pretpostavlja da doista zdušno vršimo svoje poslanje, te da ne padnemo u iskušenje zanijekati ili odbaciti Krista svojim riječima ili ponašanjem.

Na žalost, vrijeme u kojem živimo navodi nas da Kristu i njegovu imenu pretpostavimo sebe i svoje ime; da njegovoj slavi pretpostavimo onu svoju, njegovoj svetosti svoje slabosti, a njegovoj ljubavi svoju požudu i strasti. Trebamo se otrijezniti od pijanstva na koje nas navodi ovaj svijet, koji nam povlađuje onda kad se odvajamo od Kristove riječi i njegova nauka, da bi nas potom naveo na otvoreni grijeh i djelovanje potpuno suprotno svemu onome što nas je Gospodin učio. A kao završni čin našeg razgolićenja kad ne djelujemo sukladno Kristovu daru i očekivanju je javno prokazivanje svih grijeha i zala, od kojih je kasnije teško oprati ljagu s lica Crkve. Upravo radi delikatnosti trenutka u kojemu jesmo, ove riječi bismo trebali primjenjivati skoro pa doslovno, premda je se Isus poslužio slikovitim govorom. No govorim koji na izuzetan način ističe važnost onoga što je htio Isus istaknuti. Zato preko ovih riječi ne bismo trebali tek samo prijeći, već ih usvojiti i upiti do mjere da nas osnaže i preobraze za dosljedno djelovanje u njegovo ime i za njegovo sveto Kraljevstvo ovdje na zemlji. Trudimo se stoga ne tražiti povlastice niti način kako steći moć i utjecaj, već, naprotiv, slijedimo primjer svoga Učitelja i kao navjestitelji i svjedoci kraljevstva Božjega otvarajmo drugima vrata raja, umjesto da sebe i njih guramo u pakao.