Veliki petak 2009.
Dok danas čitamo evanđeoski izvještaj spominjući se dana Kristove muke, razmišljamo o događaju kojim je čovjek htio Bogu osporiti pravo na ljudski život, to jest uskratiti pravo na prisutnost i pouku među ljudima. Za one koji su ga osudili i kaznu izvršili nije se možda zbilo ništa posebno u tom trenutku, jer je čovjek navikao eliminirati svoje neistomišljenike. No polazeći od činjenice koju mi sada znamo, a to je da je čovjek digao ruku na samoga Boga, koji nije htio ništa drugo nego poučiti čovjeka da je pravo čovjekoljublje i život življen na potpuno ljudski način, onaj koji se živi sukladno Božjoj objavi i prisutnosti, pitamo se kako se to dogodilo? Što se dogodilo s čovjekom da sebi dopusti toliku slobodu? Zašto je sam Bog dopustio da se dogodi to što se dogodilo, ako je mogao izbijeći tragediju Kalvarije? Zar nije mogao na neki drugi način doći među ljude i izvršiti djelo otkupljenja, umjesto da dopusti da se prolije još jedna krv nevina?
Mnošto je pitanja što pljušte, vezanih uz ovaj otajstveni događaj. Odgovore može znati samo onaj tko se iskreno suživi s voljom Božjom i Božjim načinom života i djelovanja. Polazišna točka je da je Bog bio spreman prihvatiti čovjeka onakvim kakav on u stvari jest. A čovjek je spreman neistomišljenicima i onima koji ne dijele njegov stav i ideje oduzeti život. Drugo što je razvidno u ovom dramatičnom odnosu jest da čovjek, ne priihvaća da se Bog bori za njegov interes. Ne dopušta mogućnost da ga Bog može najbolje i natemeljitije zastupati, te radije polazi od pretpostavke, ubačene sotonskom zavišću, da ga Bog na ovaj ili onaj način ugrožava. A događaj velikog petka bio je onaj konačni sukob koji se zbio između ove dvije životne postavke, božanske i ljudske, između Isusa koji naviještao Božju blizinu i onih kojima je Bog bio stereotipna šablona.
A kako je takav Bog uvijek nezgodan i uznemiruje čovjeka, kao da je čovjek htio biti siguran da mu ovaj put neće umaći živ iz vremena i prostora, da mu neće uvjetovati povijest, život i odluke, te će napokon vjekovni spor s Bogom biti riješen u trenutku kad se čovjek drzne ubiti Baštinika. Na veliki petak događa se svojevrsni reductio ad absurdum – svođenje na apsurd svih božanskih nastojanja i inicijativa. I to ne verbalno niti logičkim zaključcima, nego upravo suprotno, nelogičnim zaključcima i putem sile. Što se Bog više spuštao do čovjeka, to ga je čovjek više odbacivao. Što se Bog više objavljivao kao ljubav, to je ljudska mržnja i bijes prema njemu bila jača.
I u tragediji velikoga petka, dobro što ne razumijemo sebe i one koji učiniše što učiniše, nego ne razumijemo Boga koji to dopusti i koji se tome podloži. Podložio se svoj pristranosti i pogrešivosti ljudskoj, pa se ne možemo ne upitati zašto je to učinio. Ne možemo se ne pitati što mu je još trebala smrt križa? Zar nije sve skupa mogao jednostavnije izvesti? Što mu je trebalo biti doslovno satrven u prašinu, sveden na ništavilo, pogažen i popljuvan? Zašto je htio još jednom dopustiti čovjeku da isproba moć smrti kojom raspolaže, toliko strašnu da njome može i Boga usmritit?
Bog je ovim događajem jedino htio očitovati svoju ljubav prema čovjeku, koja ovim događajem raspršuje svaku sumnju i neuvjerljivost. Stvarnost Božjeg života među ljudima, a potom i smrti, morala je na tako radikalan i dubok način dodirnuti ljude da shvate zbiljnost i veličinu onog što se dogodilo. Radikalnost Božje ljubavi mogla se razumijeti najbolje u smrti i po smrti. Zar bi čovjek ikada tako lako prihvatio i povjerovao da je Bog došao među ljude, da se taj isti Bog nije podložio onoj neupitnoj i neospornoj stvarnosti kao što je smrt? Da ondašnji čovjek nije vidio Krista umrijeti, zar bi današnji ikad prihvatio da je postojao? Zar ga ne bi radije bio proglasio pričom, bajkom, mitom umjesto neizbježnom stvarnošću, da ga nije promatrao pribijenog i probodenog na drvetu križa?
Zato je Gospodin dopustio da čovjek osjeti moć nad nemoćnim osuđenikom, da izvrši jednu smrtnu presudu, da osjeti sigurnost da je eliminirao božanskog protivnika uvjerivši se kako je umro pod udarcima i prijebijanju na križ, da bi se naknadno, nakon uskrsnuća, duboko urezalo u svaku svijest koliko je bila moćna i velika Božja ljubav prema čovjeku, koja nije dopustila pobjedu smrti ni grijeha. Samo iz poniženja Božje smrti mogla je izrasti ona iznimna svijest Božje prisutnosti i ljubavi prema čovjeku i svijetu. Prihvaćajući križ nekada, htio je da i mi danas ne tražimo neki srednji, mlaki put, već da radikalno znamo kako je naš Bog umro za nas, ne dopuštajući da se njegova ljubav iskorijeni iz svijeta. Vjerujući u Krista raspetoga vjerujemo, priznajemo i znamo da nema srednjega puta, nego samo izbor između života i smrti, prihvaćanja Boga i odbacivanja, ostvarenja svoga čovještva po Bogu i zlokobne autonomije života bez Boga.
Neka nas ovaj događaj osnaži u našem vjerničkom življenju. Neka se duboko ureže u našu svijest, uz zahvalnost koju imamo prema njemu što nam je križem pokazao i objavio ljubav, koju mi ljudi tako sporo shvaćamo i površno doživljavamo. Neka nas prožme divljenje prema Bogu koji ne može zanijekati sebe i svoju ljubav prema čovjeku, pa i pod cijenu muke i smrti za nj, da bismo mi okusili snagu božanskog života na koji smo pozvani i za koji nam je križem otvoren prolaz do neba. Amen.

Share: