d) Monarhijanizam i početak trojstvenih rasprava

Vjera u jednoga Boga, naslijeđena iz židovstva, od prvog trenutka bila je za kršćane jasni znak raspoznavanja u odnosu na pogansko mnogoboštvo. Međutim, takvu vjeru je trebalo uskladiti s vjerom u Kristovo božanstvo, što se i nije činilo tako lako pomirljivim. Teologija 2. st. s apologetima se je nedvosmisleno opredijelila za Logos-kristologiju koja je izazvala reakcije u drugim teološkim ambijentima koji su se bojali da govor o Kristovu božanstvu ne dovede u pitanje monoteizam koji je bio s jedne strane zahtjev razuma, a s druge strane židovske religioznosti. Trebalo je ponuditi objašnjenje koje bi sačuvalo nedirnutim činjenicu monoteizma, a s druge strane iznese na vidjelo događaj Isusa Krista.
Stavljajući naglasak na govor o božanskom Logosu, koji je prije vjekova i koji je izišao od Oca u funkciji stvaranja svijeta, apologeti su zastupali njegovo neizrecivo sjedinjenje s Ocem, ali držeći ga u isto vrijeme drugim u odnosu na Oca i od Oca manjim (subordinacionizam). Kao misao koja izlazi iz uma Očeva bio je tumač volje Božje u odnosu prema stvorenome svijetu.
Ovakvo poimanje Logosa kao drugoga u odnosu na Oca, neki su smatrali pretjeranim, pa čak i bezbožnim dvoboštvom u odnosu na biblijski objavljeni monoteizam.
Stoga se protiv ovakve teologije, a i protiv gnostičkih spekulacija o Logosu (i marcionita!), javila teološka reakcija koja je nazvana monarhijanizam, jer je sebi stavila kao primarni zadatak sačuvati govor o božanskoj monarhiji, to jest o monoteizmu. U početku se ovaj pojam pojavio da označi patripasijance (tako Tertulijan naziva Praxeu u Adv. Prax. 10, 1), ali je s vremenom bio korišten da označi i drugu radikalno monoteističku struju adopcionista. Adopcionisti su držali Krista običnim čovjekom od Boga posvojenim zbog svojih zasluga; a patripasianisti (suvremeni ga zovu modalizam) su govorili kako je Krist samo ime ili način na koji se objavljuje Otac. I u jednom i u drugom obliku radikalni monarhijanci su nijekali razlikovanje osoba.

a) Patripasionizam – začetnik mu je koncem 2. st. Noet iz Smirne, da bi se potom njegov nauk prenio u Rim, gdje je u prvim desetljećima 3. st. imao dosta uspjeha (Epigon, Kleomen, Praksea, Sabelije). Kako im i ime kaže, tvrdili su da postoji samo jedan Bog, i to je Otac, te da je upravo on trpio.

Patripasionizam (razvijeni) – U moderno vrijeme naziva ga se i «modalizam». To je nauk onih koji su tvrdili da je Otac trpio, ako je Otac trpio, kako se onda u Novom zavjetu spominju Sin i Duh? Modalisti na to odgovaraju da se to Otac objavljuje na razne načine. U SZ-u objavio se kao Otac, a u NZ-u kao Sin. Sin nije osoba nego modus, način na koji se otac objavljuje. Nakon što se proširenosti u Maloj Aziji pojavljuje početkom 3. stoljeća u Rimu, Sabelije postaje njegov najizrazitiji predstavnik, te se pod imenom sabelijanizma raširio u Egiptu polovicom 3. st., a odatle i po drugim dijelovima Istoka. Sabelije govori da se isti Bog javlja i u Duhu Svetom i ograđuje se od Noeta koji govori da je Otac trpio. U želji da obrani monoteizam došao je do toga da se Bog objavljuje na različite načine. Protivnik je Origenove teologije koja je razlikovala tri osobe u božanstvu tj. tri hipostaze u Trojstvu. Sabelijanci su govorili da Otac, Sin i Duh Sveti čine samo jednu osobu, jednu hipostazu. 

b) Adopcionizam (dinamički monarhijanizam) se javlja koncem 2. st. i nikad nije bio osobito snažan i utjecajan kao pokret. Teodot iz Bizancija je započeo širiti adopcionističke teze u Rimu koncem 2. st., da bi ih onda preuzeo Artemon (između 230-250.). Svoj vrhunac su doživjeli u Antiohiji oko 260-270. s Pavlom Samosatskim, a polovicom 4. st. predstavnik mu je bio i Fotin iz Sirmija. 

Pavao Samosatski –je najizričitiji predstavnik razvijenog adopcionizma. On je imao u vidu i razvoj teologije Logosa, dakle, nije se zadržavao samo na jednostavnom adopcionizmu. Bio je biskup u Antiohiji i visoki državni službenik (brinuo za financije) između 264. i 268. godine. Više se ponašao kao državnik nego kao biskup mjesne Crkve. Optužili su ga radi ponašanja i radi čudnog nauka. 268. godine uspjeli su ga uvjeriti da je heretik i nagovorili ga da se odrekne službe, no on je ipak želio zadržati svoje crkvene posjede (to mu nije uspjelo).
Pavao razvija nauku o posvojenju. Razlikuje da u Bogu postoji određena sila, dynamis i ta sila je Logos. Ona nije osoba. U Starom zavjetu nazivaju tu silu Mudrost. To je neka vrsta Božje operativne sposobnosti, to je red i zapovijed Božja po kojoj Bog djeluje u svijetu. Postoji na zemlji čovjek Isus kojega čak naziva i Sin Božji. Logos nije Sin Božji već Isus. U Isusa dolazi ta Božanska sila, Logos i u njemu boravi kao u šatoru, hramu. Božji Logos zaogrnuo se čovjekom (Isusom) kao haljinom. Postoji neko jedinstvo između Isusa iLogosa što uzdiže Isusa iznad svih stvorenja. Taj čovjek bio svojoj konstituciji različit je od drugih ljudi, međutim to jedinstvo koje se stvara između čovjeka iLogosa ostaje izvanjsko, na moralnoj razini, ne na ontološkoj. Za Logosa se ne može reći incarnatus (da se utjelovio), on se samo nastanio u čovjeku.  

c) Umjereni monarhijanizam
Osim ovih dviju radikalnih monarhijanskih struja, postojao je i monarhijanizam umjerenog tipa, to jest jedan opći monarhijanizam koji se odlikovao podozrivošću prema teologiji Logosa, koja se u polemici s radikalnim monarhijancima sve više razvijala. U tom smislu u Rimu je bio osuđen radikalni monarhijanizam, što ne znači da u vjeri rimske zajednice nije prevladavao i dalje umjereni monarhijanizam. Istok je imao posebno istančan osjećaj za monarhijanizam, te se tamo stvorilo žestoko protivljenje prema Origenovoj teologiji (vjernici koji su oko 257. godine tužili u Rim biskupa Dionzija iz Aleksandrije bili su monarhijanci, premda ne i sabelijanci, dakle nisu bili heretici). Vjerojatno je iz ovog ambijenta proizišla tvrdnja da je Sin istobitan (homoousios) s Ocem, u suprotnosti prema teolozima Logos-teologije gdje se razvijao nauk o dvije biti (supstancije) Oca i Sina.
Uglavnom je teško precizirati karakter ovog tipa monarhijanizma, jer je rijetko pronalazio izričaj u literarnom obliku (na primjer početkom 4. st. Eustacije Antiohijski), a i radi toga što su predstavnici teologije Logosa lako svoje protivnike mogli ušutkati optužujući ih za sabelijanizam, dakle za herezu, ne ulazeći u suptilna razlikovanja između umjerenog i radikalnog  monarhijanizma. Međutim, ova potreba da se o Bogu govori i pod vidom božanske monarhije utjecala je prilično, protiv radikalizirane teologije Logosa koja je našla svoj izričaj u Ariju, na odluke Nicejskog sabora, te posljedično i na konačno oblikovanje trojstvene dogme stavljajući naglasak na jedinstvo božanskih osoba.

Misao dana

Najveće ljepote skrivene su u srcu
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
01-Jan-2011 11:21, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 33.0mm, 0.001 sec, ISO 200
Close
22-Feb-2009 09:09, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 25.2mm, 0.003 sec, ISO 80
 
Close
02-Jan-2011 15:38, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 200.0mm, 0.005 sec, ISO 100
Close
21-Nov-2011 15:05, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 34.9mm, 0.003 sec, ISO 400
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930