e) Oci Kapadočani: Basilije Cezarejski, Grgur Nazijanski i Grgur Nisenski


BASILIJE CEZAREJSKI

Život       

Bazilije je rođen u kapadocijskoj Cezareji u bogatoj kršćanskoj obitelji, poznatoj po kršćanskom duhu. Bazilijev otac, poznati retor u Neocezareji na Crnom Moru i sin svete Makrine starije, sinu je dao temeljno obrazovanje. Majka mu se zvala Emelija, kći mučenika, imala je desetero djece od kojih se četvero časte kao sveci: tri biskupa (Bazilije, Petar iz Sebaste, Grgur iz Nise) i Makrina mlađa. Bazilije je bio slabašan, stidljiv i ne osobitog zdravlja, ali je već od mladosti posjedovao autoritet koji je izbijao iz cijele njegove osobe. Što se tiče višeg obrazovanja, Bazilije je pohađao školu retorike u rodnom gradu, a zatim u Carigradu i na kraju u Ateni. U Ateni je upoznao Grgura Nazijanskog s kojim će uspostaviti prijateljstvo koje će trajati do konca života. Oko 356. vraća se u rodni grad gdje započinje retorsku karijeru, od koje će kasnije odustati, na poticaj sestre Makrine, da bi se potpuno posvetio Bogu.
Premda je u obitelji primio solidnu kršćansku pouku, ipak nije bio kršten, te se krstio nakon velikih životnih odluka koje je donio u ovom razdoblju života: 358., nakon očeve smrti, odustaje od svjetovne karijere, prodaje svoja dobra, traži krštenje (krstio ga je cezarejski biskup Dijanej) i povlači se u Anesi, na imanje svoje obitelji na rijeci Iris na Pontu, s majkom i sestrom Makrinom. Prethodio mu je i stariji brat Naukracije, a na stanoviti način, ovaj stil života podijelio je i mlađi brat Grgur Nisenski, sve dok se nije vjenčao. Grgur Nazijanski nije u tome pronašao životni ideal, ali je ipak u Anesi uživao gostoprimstvo te je svojim dugim boravkom doprinio Bazilijevoj formaciji.
Nakon putovanja u sirijskim i egipatskim centrima gdje se raširilo monaštvo, Bazilije je sastavio „dossier“ od 1500 novozavjetnih redaka, takozvana Moralna pravila, sažetak kršćanskih dužnosti u odnosu prema onodobnoj krizi. U isto vrijeme se posvetio, zajedno s Grgurom Nazijanskim, proučavanju Origenove misli, izvlačeći iz njegovih djela egzegetsku i filozofsku metodologiju, uslijed čega je nastalo djelo Filokalija. Također se osjeti da poznaje spise Euzebija Cezarejskog, premda će od 360. zauzeti jasniji stav protiv anomejaca, te će biti mnogo oprezniji glede određenog subordinacionističkog origenizma. Nešto prije 364. napisati će tri knjige Protiv Eunomija (Contra Eunomium).
A kako je, osnivajući samostane, pokazao da je čovjek akcije, tako je cezarejski biskup Euzebije odlučio zarediti ga za svećenika, želeći staviti njegov potencijal na službu cijele Crkve. Oko 364. je prihvatio biti zaređen, ali je već iste godine došao u spor sa svojim biskupom, što ga je natjeralo da se još jednom povuče u samoću. Posredovanjem Grgura Nazijanskog nesuglasica je izglađena, te se Bazilije vraća i punih pet godina pomaže svom biskupu u pastoralnom radu, gdje se ističe asketskim aktivnostima i karitativnim radom. Asketske zajednice, pa i one koje su nastale prije njega i koje su relativno bile neovisne o njemu, ipak se oslanjahu na nj, te mu u isto vrijeme davahu potporu. Ujedno su ga pozivali da odgovori na njihove upite glede tumačenja Evanđelja, iz čega je nastao Asceticon, zbirka odgovora. Ovo izdanje će biti nazvano Mali Ascetikon, za razliku od Velikog koji će nastati nešto kasnije.
Na temelju teoloških uvjerenja može se reći da je Bazilije tada pripadao homojuzijscima naklonjenima nicejskoj ispovijesti, koji su odlučno odbacili carevu homejsku ispovijest.već kao svećenik Bazilije je preuzeo u ruke upravu biskupije, budući da cezarejski biskup Euzebije nije bio na visini zadatka tako složene situacije. Odmah je počeo provoditi dva bitna cilja koji će mu biti prioritet cijeloga života: borba protiv carske filo-homejske politike i ujedinjavanje istočnih homojuzijskih Crkva na tragu Nicejske ispovijesti i zajedništva s Rimom. U tom duhu su bili održane sinode u Lampsaku (364.) i Tijani (366.), a isto tako je bio potaknut otpor grada Cezareje protiv cara Valenta (365.).
Kad je 370 umro Euzebije, Bazilije ga je naslijedio kao metropolit kapadocijske Cezareje. Usprkos snažnog protivljenja carske politike i dijela episkopata i klera, narod je ipak bio za njega. Postavši biskupom požurio se staviti uz bok Atanaziju u borbi protiv arijanizma, zauzvrat primio je zalog zajedništva sa Zapadom.
U novoj ulozi njegova asketska i karitativna djelatnost postala je još intenzivnija, jer je imao veće mogućnosti i prihode. Tako je 374. osnovao izvan gradskih zidina svoga biskupskog sjedišta novi grad, takozvanu Bazilijadu, s ciljem da prihvati i skrbi za gubave, ozlijeđene, bolesne, siromašne, hodočasnike. Ovaj grad, koji je uzeo Bazilijevo ime, predstavlja se kao ostvarenje evanđeoskih principa siromaštva i karitativne ljubavi.
Što se tiče unutarcrkvenih rasprava, ni kasniji pokušaji samoga cara Valenta 372. nisu urodili plodom da se Bazilija odvrati pravovjerja od zacrtanih ciljeva. Pa čak kad je stvorena nova pokrajina, Kapadocija II s glavnim sjedištem u Tijani, Bazilije nije dopustio da mu stvari izmaknu iz ruku, nego je uvećao broj biskupskih sjedišta na području svoje jurisdikcije. Zato je imenova brata Grgura biskupom u Nisu, prijatelja Grgura biskupom u Sazimu, a učenika Amfilohija u Ikonij. Bazilije je svim silama radio oko jedinstva Crkve trudeći se smanjiti razlike među maloazijskim biskupima. Podržavao je umjerenu dogmatsku formulu koja je jamčila ispovijest vjere bez nametanja različitim predajama više od onoga što je tražilo Pismo: ispovijest Nicejske vjere i prekidanje zajedništva s onima što su Duha Svetoga držali stvorenjem, s time da nije nametao nove i pozitivne formule. Bilo je teško održati zajedništvo s biskupima različitih struja koji nisu imali povjerenja jedan u drugoga, kao što je bilo između Eustacija iz Sebaste i njegovih prijatelja, Teodota iz Nikapolija (Melecijev legat) i Atarabija iz Neocezareje. Godine 373. u Sebasti, usprkos nekoliko dana prijateljskih i mirnih razgovora, gdje se u jednom trenutku uspjelo doći do dogovora o jedinstvu štovanja Oca i Sina i Duha Svetoga, Eustacije je povukao svoj pristanak i optužio samog Bazilija za odstupanje od vjere. Nakon dvije godine šutnje Bazilije je objavio spis O Duhu Svetome, raskidajući ujedno zajedništvo s Eustacijem.
Bazilije će poživjeti još nekoliko godina nakon toga, s time da je izgleda već 378. njegova aktivnost bila prilično smanjena. Dočekat će smrt cara Valenta (378.), a time i bolja vremena za Crkvu, premda ne i konačno rješenje spora, što će se dogoditi na Carigradskom saboru 381. Umrijet će 1. siječnja 379.

Djela

U izlaganju je jasan i sređen.

  • Dogmatski spisi:
    • Adversus Eunomium (Protiv Eunomija), nastao između 363. i 365.: Pobija Eunomijevu Apologiju objavljenu oko 361. Eunomije je bio jedan od najistaknutijih predstavnika radikalnog arijanizma – anomejaca.
    • De Spiritu Sancto (O Duhu Svetome) govori o istobitnosti Sina i Duha Svetoga s Ocem.
  • Asketski spisi:
    • Moralia (najranije napisani spis); skup od 80 pravila ili moralnih uputa, potkrijepljenih novozavjetnim navodima.
    • Dva monaška Pravila –Detaljno pravilo i Kratko pravilo: okosnica monaškog života bio bi zajednički život i djela milosrđa
  • Pedagoški spisi:
    • Ad adolescentes; upućuje mladiće kao zauzeti kršćanski stav pred književnošću i poganskom poukom u školama.
  • Propovijedi i Govori:
    • 9 homilija o danima stvaranja (In Hexaemeron)
    • Homilije o Psalmima (Homeliae in Psalmos)
    • Komentar na Izaiju (Enneratio in prophetam Isaiam)
  • Pisma (više od 300): među njima prijateljska pisma, preporuke, pisma utjehe, kanonska pisma, moralna i asketska, dogmatska, liturgijska, povijesna.
  • Liturgija: u njegova velika ostvarenja ubraja se i obnova liturgije u Cezareji iz vremena kad je još bio svećenik.

 

Nauk 

Bazilijev nauk je usmjeren na obranu nicejskog nauka protiv različitih arijanskih frakcija. Bio je vjeran prijatelj svetom Atanaziju prepoznajući u njemu prvaka pravovjerja, no Bazilije je čak išao dalje od Atanacija i doprinio je pojašnjenju trojstvene i kristološke terminologije.

 

Trojstvena teologija

Najznačajniji Bazilijev doprinos u raspravama protiv arijanaca je bio taj da je doprinio vraćanju jednog dijela homojuzijaca u zajedništvo s nicejskom strujom, te da je jednom zasvagda odredio smisao pojmovima ousia i hypostasis. Naime, još na Aleksandrijskoj sinodi govorilo se o zakonitoj upotrebi ovih pojmova, ali nitko ih nije točno definirao da među njima odredi razliku. A doista je bilo zbunjujuće ukoliko se govorilo o jednoj hipostazi i trima hipostazama. Bazilije je prvi inzistirao na razlikovanju, držeći da je prihvatljiva formula samo jedna ousia i tri hypostaseis, gdje je pojmu ousia pridao značenje biti, a pojmu hypostasis značenje osobe (mia ousia, tres hypostaseis). Po njemu ousa je označavala postojanje ili bit ili jedinstvo supstancije u Bogu, a hypostasis postojanje na poseban način, način postojanja pojedine osobe. Ousia odgovora latinskom substantia i predstavlja supstancijalni bitak koji posjeduju kao zajednički Otac, Sin i Duh Sveti. Bazilije definira hypostasis kao vlastiti predikat koji označava ograničenje, odvajanje u odnosu na opću ideju određenih sadržaja koji bijahu sadržani u općem, a koji odgovaraju pojmu persona (osoba) pravne terminologije Latina. Po njemu bit (ousia) stoji u odnosua prema osobi (hypostasis) kao opće u odnosu prema pojedinačnom. Isto tako valja naglasiti da Bazilije radije koristi pojam hypostasi nego prosopon, koji se također rabio za osobu. Osobna Očeva karakteristika je očinstvo, Sinova je sinovstvo, a Duha Svetoga je posvećenje.
Bazilije, kako vidimo, jasno razlikuje tri osobe u Trojstvu, a to razlikovanje je nastalo iz potrebe da se pobija sabelijanizam koji je govorio o jednoj hipostazi. Zato je jasno razlikovanje pojmova ousia i hypostasis, termina koje su često držali istoznačnima (redovito upotrebljavani u smislu „supstancije“). Dok je za Bazilija pojam ousia mnogo općenitiji i naznačuje cjelokupnost vlastitosti zajedničkih trima osobama Trojstva, dotle se hypostasis odnosi na jednu individualnu jedinku (suštinu, bitnost), te dobija značenje koje se u biti podudara s pojmom „osoba“. „Između pojma ousia i hypostasis postoji razlika kao između onog što je opće i što je pojedinačno: stoga dopuštamo da je u božanstvu jedna jedina bit (supstancija)…, ali također držimo da postoji individualnost hipostaze, na način da je ideja koju imamo o Ocu, Sinu i Duhu Svetome lišeno zbrke i vrlo jasna.

Otac je princip svega, uzrok postojanja svih bića, korijen svih živih bića, korijen i izvor Sina i Duha Svetoga. Otac ne proizlazi iz nijednog drugog bića, nerođen je i nepropadljiv, neizmjeran je i nije podložan kronologiji vremena (starosti i mladosti). Činjenica da je Otac nerođen, Bazilije ne tumači kao Eunomije koji je tvrdio da je to izraz njegove biti, te posljedica njegove prethodnosti u odnosu na sva bića. No u toj činjenici da je Otac nerođen Bazlije vidi tek jednu sporednu posljedicu i stečenu vlastitost u odnosu prema Sinu, te dakle stranu iskonskoj biti (sporedna posljedica i stečena vlastitost ne mogu pripadati biti – ousia). Bazilije tako odbacuje Eunomijevu definiciju Oca i njegove biti (nerođena bit, nedostatak rođenja) kojom je arijanac htio dokazati različitost između njegove biti i Sinove.

 

Istobitnost Sina i Oca  

Druga osoba presvetoga Trojstva je Logos, izraz Očeve volje, po Baziliju je prvi pokret njegova razuma. Postoji prije vjekova, njegovo rođenje isključuje bilo kakvu ideju stvaranja, kako su htjeli arijanci. Zajedništvo naravi praktički se poistovjećuje s nicejskom formulom homoousios, kojom se potvrđuje jednakost dostojanstva Sina sa Ocem.

Upravo zahvaljujući preciziranju pojmova ousia i hypostasis Bazilije je doprinio da se oko nicejskog pojma istobitan (homoousios) stvori široki konsenzus, te također prema pobjedi stava Kapadočana na Carigradskom saboru. Nisu stoga u pravu oni koji predbacuju Kapadočanima (novi nicejci) da su nicejski pojam istobitan sveli na sličnobitan (homoiousios), jer Bazilije ispovijeda jedinstvo u Bogu, gdje s jedne strane izbjegava politeističku koncepciju, a s druge strane sabelijansku koja nije razlikovala tri osobe. U svojoj teologiji je insistirao na govoru o jednoj biti (ousia) a tri osobe (hypostaseis). Ousia je bitak i bit tj. supstancionalno jedinstvo koje postoji u Bogu. Hipostaza je označavala postojanje na određeni način. Kod Bazilija je to postojanje pojedinih osoba. Jedna ousia je opća za cijelo Božanstvo, a hipostaza je način na koji pojedina osoba posjeduje to Božanstvo. Druga božanska osoba je homousios.

Sin je rođen na način da ne unosi nikakvu promjenu u Očevoj biti, jer se njegovo rađanje ne događa u kronologiji vremena. Otac ostaje savršen kakav je i bio, kao što je savršen i Sin. Sina nije moguće lokalizirati na nekom određenom mjestu, nego je on neizmjeran i posvudašnji je; poput Oca lišen je oblika i lika, nema veličine ni kvantitete, niti je složen.

Po Bazliju Logos ima ne samo ulogu Demijurga, već je moć koja steže, drži zajedno i upravlja svemir, iz čega se opet zaključuje na njegovo gospodstvo nad svemirom, te potom i dalje na njegovo božanstvo. Zato on ne može biti stvorenje, nego je Stvoritelj. Valja također naglasiti da identitet biti između Oca i Sina Bazilije ne shvaća kao jednu vrstu naravi koja je postavljena iznad dviju osoba, niti kao neki izvorni i prethodni supstrat iz kojeg bi izišli kao dva brata uslijed procesa podjele.

Duh Sveti 

Već je rečeno da je Bazilije napisao traktat O Duhu Svetomu. U pneumatologiji slijedi Atanazija i Didima, autore koji su već prije izlagali o božanstvu Duha Svetoga i njegovoj jednakosti s Ocem i Sinom. No zanimljivo je da u ovom djelu O Duhu Svetome ipak ni na jednom mjestu nije za Duha upotrijebio pojam Bog (theos), premda implicitno podrazumijeva da je Bog. Zbog toga je bilo teologa koji su ga smatrali poluarijancem, no takav sud je neprimjeren. Bazilije je imao rezervu prema pojmovima, potaknut osjećajem za razboritost, no nije imao rezervu prema sadržaju. Pa i kad nije tražio od svih struja da rabe nebiblijske pojmove, pa i kad je i sam izbjegavao nametati formulacije kojih nije bilo u pojedinoj crkvenoj predaji, kao što je istobitan, ipak nije imao nikakve dvojbe o božanstvu Duha Svetoga, svjestan da je zasebna osoba, te da nije drugi Očev Sin, kako su tvrdili arijanci krivo tumačeći teologiju pravovjernih teologa. On je u svojim spisima naučavao božanstvo i istobitnost Duha Svetoga na implicitan način, premda nije rabio pojam za treću osobu Presvetoga Trojstva „istobitan Ocu“ (homoousios to patri). Bazilije navodima Svetoga pisma i Predajom dokazuje da je Duh Sveti Bog jer mu pripada ista čast i slava kao Ocu i Sinu. Istočasnost se temelji na jednakosti naravi.
S većinom otaca Bazilije je uvjerenja da Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu (kao što je naučavao i Didim), koji dolazi od Oca, premda ne putem rođenja poput Sina. Duh Sveti je dah iz usta Očevih, ali također i urođena dobrota, naravno posvećenje i kraljevsko dostojanstvo. Njega se zove i Duhom Kristovim, ali to ne uključuje da bi Sin bio jedini izvor Duha, kako je tvrdio Eunomije, jer ga Sveto pismo zove i Očevim Duhom. Bazilije daje razumjeti, ne tvrdeći otvoreno, da je Duh Sveti u određenom smislu iz Sina (ex Filio) i izlazi od Sina.
Glede načina na koji treba upravljati molitvu Presvetom Trojstvu, Bazilije počinje koristiti negdašnji doksološki izraz koji je bio gotovo zaboravljen: Slava Ocu Ocu sa Sinom i s Duhom Svetim, umjesto uobičajenoga: Slava Ocu po Sinu u Duhu Svetomu. Duha se nije moglo smatrati samo posrednikom pohvala Bogu, nego osobi koja je i sama subjekt tih pohvala i sama čašćena istom čašću koja se pridaje Ocu.
Zbog svega rečenog Bazilije će utrti put jasnoći teologije Carigradskog sabora, koji ni sam neće upotrijebiti riječ Bog (tehos) za Duha Svetoga, ali će nedvojbeno definirati njegovu istobitnost s Ocem i Sinom, kao i njegovo božanstvo. Tako je Bazilije u teologiji izradio sintezu između nicejskog nauka (koji je bio više proegipatski i prozapadnjački orijentiran jer je naglašavao jedinstvo, zbog čega su ga istočnjaci definirali sabelijanskim) i nauka istočnjaka (Antiohija) koji je naglašavao više tri hipostaze. Kapadočani su, na izvana, insistiraju više na razlikovanju osoba nego na jedinstvu supstancije (zbog čega ih Harnack naziva neonicejcima, misleći time na semiarijanski nauk u ruhu nicejskih pojmova), ali u biti oni uspostavljaju pravovjerni nauk dajući dajući svakom pojmu konačno značenje u teologiji.

Misao dana

Najveće ljepote skrivene su u srcu
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
02-Jan-2011 15:38, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 200.0mm, 0.01 sec, ISO 100
Close
02-Jan-2011 11:39, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 130.0mm, 0.006 sec, ISO 400
 
Close
01-Jan-2011 11:39, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 80.0mm, 0.002 sec, ISO 200
Close
02-Jan-2011 11:47, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.0, 75.0mm, 0.003 sec, ISO 400
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930