Euharistija u Pavlovoj predaji

 


Problem obraćenika iz poganstva

Pavao se, kako piše u 11. poglavlju Prve poslanice Korinćanima, susreće s problemom neprimjerenoga okupljanja vjernika na zajedničko blagovanje Gospodnje večere. On u 5. poglavlju te iste poslanice naznačuje da je večera Gospodnja ona pashalna večera koju je Krist slavio po židovskom obredu, ali budući da je Krist istinska Pasha žrtvovana za spas svijeta, Pavao se poziva ponajprije na obred koji je primio od Gospodina, a ne na židovski pashalni obred koji je dobro poznavao. Stoga upućujući svojim vjernicima poziv da odbace loše navike iz razdoblja prije obraćenja te stavljajući za primjer upravo događaj beskvasnoga kruha u kojemu prepoznaje Krista Pashu našu – koji se žrtvovao, Pavao traži od vjernika da budu bez kvasca zloće da bi mogli biti novo beskvasno tijesto čistoće i istine. Govoreći svojim vjernicima da su i oni beskvasni, u beskvasnom kruhu prepoznaje Krista koji je svojom žrtvom obnovio čovjeka, pa je stoga svaki kršćanin pozvan živjeti tu kristološku dimenziju u svome tijelu, budući da su, kako će napisati nekoliko poglavlja poslije, kršćani udovi tijela Kristova i trebali bi živjeti sukladno onom Duhu kojega su primili na krštenju. Vidi se da je pokušaj da se Gospodnja večera nastavi slaviti u sklopu pashalne židovske večere povlačio za sobom potrebu katehizacije i objašnjenja starozavjetnih figura, kao što je bila Pasha, pashalno janje, beskvasni kruhovi i svi ostali elementi, ali je očito da tako kompleksnu tradiciju nije bilo lako istrgnuti iz okvira židovstva i ucijepiti na poganski mentalitet.
Pokušaj da se i u zajednicama toga profila Euharistija smjesti unutar gozbe doživio je kriznih trenutaka i naišao na neuspjeh, budući da vjernici pridošli iz poganskog mentaliteta nisu bili u stanju do kraja ozbiljno i religiozno pristupiti slavljenju Gospodnje večere, za razliku od Pavla koji je po rođenju bio Židov i kao takav u genima nosio poštovanje prema pashalnim tradicijama i poznavao do u tančine njihov smisao. Usprkos navještaju i tumačenju onoga što su bile starozavjetne figure u odnosu na Krista, ipak kršćani pridošli iz poganstva nisu uvijek spontano i duboko doživljavali prenesene tradicije. Poganski mentalitet je bio različit od židovskoga jer nije imao istovjetan stav prema prikazivanju žrtava u njihovoj tradiciji, a to se napose odražavalo u neumjerenim susretima gozbenoga karaktera koji su bili neprimjereni svetosti kršćanskoga slavlja. Događalo se stoga da su se za vrijeme takvih okupljanja, na koje je svatko uza se donosio hranu, jedni razmetali i opijali, a drugi koji nisu imali bili su prisiljeni gladovati, u čemu Pavao uočava prezir prema zajednici Crkve i postiđivanje sirotinje koja nije bila u mogućnosti priuštiti si jelo za takve susrete.

Primat Gospodnje tradicije

Za Pavla, ipak, Gospodnja večera nije sporedna stvar u životu zajednice da bi je mogao dokinuti zbog nepravilnosti i zloupotreba onih koji su olako pristupali kršćanskim okupljanjima i svrstavali ih na istu razinu s onima poganskog karaktera, te stoga nastoji povući određene poteze da bi probudio kršćansku svijest. On zbog toga odlučuje odvojiti privatnu večeru od Euharistije na kojoj se okuplja zajednica koja bi trebala biti jedno tijelo i jedna duša, pa ne bi trebalo biti niti razlika u blagovanju. Traži od vjernika da ne dolaze na blagovanje Gospodnje večere kao na običnu gozbu na kojoj bi bio cilj zasititi se jelima i pićima moleći ih da jedu i piju kod svojih kuća, nego je treba prihvatiti kao stvarnost koju je utemeljio Gospodin. Pavao ne može ne izvršiti odredbu Gospodnju, te tvrdi da predaje samo ono što je od Gospodina primio, a ta predaja se sastoji u obnavljanju onoga što je učinio Isus za vrijeme posljednje večere ili, kako kaže Pavao, one noći kad je bio predan. Pavao svjedoči da je Isus tada uzeo kruh, zahvalio, razlomio i dao svojim učenicima rekavši: “Ovo je moje tijelo za vas.” Riječima “za vas” izriče se žrtveni karakter Euharistije u kojoj se Isus predaje za svoje učenike, a isto vrijedi i za čašu koja je novi Savez u krvi Kristovoj.
Pavao podsjeća da je Euharistija spomen-čin, budući da je sam Gospodin zatražio da se to “čini njemu na spomen”, međutim jasno mu je da se ne radi samo tek o pukom sjećanju, nego da se tim činom navješćuje smrt Gospodnja dok on ne dođe, kao i činjenica da sudjelujući na tim susretima vjernici jedu kruh Gospodnji i piju njegovu čašu. To ponovno za sobom povlači svijest i odgovornost da na takve susrete vjernici ne mogu dolaziti nepripravni, jer blaguju tijelo i krv Gospodnju ili na spasenje ili na osudu, ovisno kakvim duhom pristupaju tim susretima, budući da se radi o stvarnom tijelu i krvi Gospodnjoj, kao i o istinskoj žrtvi po kojoj se ostvaruje zajedništvo između Boga i čovjeka. Učinak Kristove žrtve nije nešto automatsko, nego je to čin kojemu treba pristupiti svjesno i odgovorno, inače se ne participira na daru života koji Gospodin obnavlja svojom mukom, nego se blaguje na vlastitu osudu. U tom smislu podsjeća u 10. poglavlju da su se svi Izraelci hranili istom duhovnom hranom i da su pili isto duhovno piće, ali većina njih nije bila po volji Bogu i bili su poubijani po pustinji, a starozavjetna događanja su pralik koji treba poslužiti kao upozorenje kršćanima da ostanu vjerni izboru koji su učinili prigrlivši riječ koja im je naviještena, te da se paze idolopoklonstva.

Kohezijski element
Pavlovim zajednicama, kojima zajednički nazivnik nije bilo židovstvo nego su se obratili izravno iz poganstva na kršćanstvo, trebao je kohezijski element, a taj je bio zajedništvo u tijelu i krvi Kristovoj i u okupljanjima prvoga dana u tjednu jer je to bio dan uskrsnuća Gospodnjega. Religioznu prazninu koju je za sobom ostavljalo poganstvo Pavao je nastojao osmisliti s jedne strane katehezom, navješćujući Krista i tumačeći Pisma, ne zahtijevajući prelaženje na židovske tradicije, a s druge strane euharistijskim slavljima koja su predstavljala puninu i ostvarenje u odnosu na starozavjetne pralikove i obećanja. Euharistijska slavlja su označavala, i bila, potpuno zajedništvo s uskrslim Gospodinom te stoga nije čudo da je učestalost kršćanskih okupljanja bila određena danom njegova uskrsnuća. Ta okupljanja su postala, u pavlovskim zajednicama, privilegirani izraz kulta od kojega je zajednica živjela svoju svakodnevnu stvarnost, crpeći svijest o vlastitom identitetu i inspiraciju o moralnoj dosljednosti pred Bogom i pred zajednicom.

(Preuzeto iz knjige I. Bodrožić, Euharistija od povijesti do vječnosti, GK, Zagreb 2002.)

Misao dana

Najveće ljepote skrivene su u srcu
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
02-Jan-2011 11:22, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 55.0mm, 0.005 sec, ISO 400
Close
21-Nov-2011 15:00, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 3.5, 18.1mm, 0.01 sec, ISO 200
 
Close
02-Jan-2011 15:12, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 55.0mm, 0.001 sec, ISO 1600
Close
01-Jan-2011 11:21, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 18.0mm, 0.002 sec, ISO 200
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930