Kateheza o Afraatu Mudracu

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 21. studenoga 2007.

Ponizan se čovjek uzdiže do božanskih visina

Draga braćo i sestre, sirijske kršćanske Crkve kroz 4. stoljeće šire se Bliskim istokom, od Svete zemlje do Libanona i do Mezopotamije. U tom stoljeću, koje je bilo razdoblje oblikovanja Crkve i crkvene književnosti, ove su zajednice bile u svojoj biti semitske, što znači da nisu potpale pod utjecaj grčke misli. Sama pojava asketskoga monaštva sirijskoga podrijetla imat će autohtone značajke koje nisu ovisile o egipatskome monaštvu. Sirske zajednice 4. stoljeća predstavljaju, dakle, semitski svijet iz kojega je izašla sama Biblija, te su izraz onoga kršćanstva čije teološko oblikovanje još nije ostvarilo kontakt s različitim kulturnim strujanjima, nego je njegov život bio obilježen vlastitom mišlju. To su Crkve u kojima askeza u raznim oblicima pustinjaštva (samotnici u pustinji, u špiljama, rekluzi, stiliti) i monaštvo zajedničkoga života imaju životnu važnost za razvoj teološke i duhovne misli.
Afraat, poznat i pod nadimkom “Mudrac”, bio je jedan od najznačajnijih, no istodobno i najzagonetnijih likova sirijskoga kršćanstva 4. stoljeća. Podrijetlom iz područja Ninive odnosno Mosula, živio je u prvoj polovici 4. stoljeća. Imamo malo podataka o njegovu životu. Znamo da je održavao blisku vezu s asketsko-monaškim ambijentima sirske Crkve, o kojoj nam je ostavio bilješke u svome djelu i kojoj posvećuje dio svoga razmišljanja. Prema nekim izvorima bio je čak na čelu nekog samostana, a na kraju i posvećen za biskupa. Napisao je 23 govora poznatih pod naslovom Izlaganja ili Dokazivanja, u kojima obrađuje razne teme kršćanskoga života, kao što je vjera, ljubav, post, poniznost, molitva, asketski život, te odnos židovstva i kršćanstva i odnos Starog i Novog zavjeta. Piše jednostavnim stilom, kratkim rečenicama koje se poput mozaika slažu u dosljedan govor, kojim jasno razlaže različite teme kojima se bavi.
Afraat je podrijetlom bio iz crkvene zajednice koja se nalazila na granici između židovstva i kršćanstva. Ta je zajednica bila usko povezana s Crkvom-majkom u Jeruzalemu, a njezini su biskupi tradicionalno birani među takozvanim “rođacima” Jakova, “brata Gospodinova” (usp. Mk 6,3). Bile su to osobe u krvnom srodstvu i vjerom povezane s jeruzalemskom Crkvom. Afraatov jezik bio je sirski, to jest semitski jezik poput starozavjetnog hebrejskog i poput aramejskog kojim je govorio Isus. Crkvena zajednica u kojoj je Afraat živio nastojala je ostati vjerna judeo-kršćanskoj tradiciji čijom se kćerkom osjećala. Održavala je stoga bliske veze sa svijetom židovstva i s njegovim svetim knjigama. Znakovito je da se Afraat naziva “učenikom Svetog pisma” Staroga i Novoga zavjeta (Izlaganje 22,26), koje drži jedinim svojim izvorom nadahnuća, i kojemu se tako često utječe da je od njega načinio središte svoga razmišljanja.
U svojim Izlaganjima Afraat razvija različite teme. Vjeran sirskoj predaji, često spasenje što ga je Krist izvršio predstavlja kao izlječenje, a samoga Krista kao liječnika. Grijeh je, pak, viđen kao rana što je samo pokora može zacijeliti: “Čovjek koji je bio ranjen u bitki – kaže Afraat – ne stidi se predati u ruke mudroga liječnika…; isto tako, koga je ranio Sotona, ne smije se stidjeti priznati svoj grijeh i od njega se udaljiti, tražeći lijek pokore” (Izlaganje 7,3). Drugi važan vid Afraatova djela njegov je nauk o molitvi, a posebice o Kristu kao učitelju molitve. Kršćanin moli slijedeći nauk Isusov i njegov molitveni primjer: “Naš je Spasitelj naučavao da se ovako moli: “Moli u tajnosti Onoga koji je skriven, ali sve vidi”, i dalje: “Uđi u svoju sobu i pomoli se svome Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti” (Mt 6,6)… Naš Spasitelj želi pokazati da Bog poznaje želje i misli srca” (Izlaganje 4,10).
Za Afraata kršćanski je život usredotočen na nasljedovanje Krista, na uzimanje njegova jarma i nasljedovanje njega putem Evanđelja. Jedna od kreposti koja najviše pristoji Kristovu učeniku jest poniznost. Ona nije od drugotne važnosti u duhovnome životu kršćanina: čovjekova je narav ponizna, a Bog je taj koji je uzvisuje u svoju vlastitu slavu. Poniznost, primjećuje Afraat, nije negativna vrijednost: “Ako je čovjekov korijen usađen u zemlju, njegovi se plodovi uzdižu do Gospodina veličanstva” (Izlaganje 9,14). Ostajući ponizan, pa i u zemaljskoj stvarnosti u kojoj živi, kršćanin može ući u odnos s Gospodinom: “Ponizan jest ponizan, no njegovo se srce uzdiže do uzvišenih visina. Oči njegova lica promatraju zemlju, a oči njegova uma uzvišenu visinu” (Izlaganje 9,2).
Afraatovo viđenje čovjeka i njegove tjelesne stvarnosti vrlo je pozitivno: ljudsko tijelo, po primjeru poniznoga Krista, pozvano je na ljepotu, na radost i na svjetlo: “Bog se približava čovjeku kojega ljubi, i pravo je ljubiti poniznost i ostati u stavu poniznosti. Ponizni su jednostavni, strpljivi, ljubljeni, pošteni, pravedni, iskušani u dobru, razboriti, vedri, mudri, spokojni, miroljubivi, milosrdni, spremni na obraćenje, dobrohotni, duboki, uravnoteženi, lijepi i željeni” (Izlaganje 9,14). Često je kod Afraata kršćanski život predstavljen u jasnom asketskom i duhovnom svjetlu: vjera je temelj takva života, njegovo ishodište; ona od čovjeka stvara hram u kojem sam Krist prebiva. Vjera, dakle, omogućuje iskrenu ljubav koja se izriče u ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Druga važna stvar za Afraata jest post koji on shvaća u širem smislu. Govori on tako o postu od hrane kao neizbježnom želi li se biti milosrdan i djevičanski, o postu kao suzdržavanju poradi postizanja svetosti, o postu od ispraznih ili ružnih riječi, o postu od srdžbe, o postu od posjedovanja dobara kako bi se moglo služiti, o postu od sna kako bi se moglo nazočiti molitvi.
Draga braćo i sestre, vratimo zaključno opet Afraatovu nauku o molitvi. Prema ovom drevnom “Mudracu”, molitva se ostvaruje kad Krist prebiva u kršćaninovu srcu, te ga poziva na dosljedno djelovanje u ljubavi prema bližnjemu. On tako piše:
“Pomozi izmorenima, pohodi bolesne,
budi brižan prema siromasima: to je molitva.
Molitva je dobra i njezina su djela lijepa.
Molitva je Bogu mila, kad pomaže bližnjemu.
Molitva je uslišana, kad se u njoj nađe i oproštenje uvreda.
Molitva je snažna, kad je puna snage Božje” (Izlaganje 4,14-16).

Misao dana

Život je zov Beskraja
~*

Propovijed

  • Život vječni između Boga i siromaha

    28. nedjelja kroz godinu – B Događaj koji nam zapisa sv. Marko u današnjem Evanđelju vrlo je izazovan, ne samo nekada, već i nama danas. Naime, pitanje koje postavlja ovaj mladići Isusu, pitanje je koje u biti muči svakoga čovjeka. Nema nikoga tko se ne bi zanimao za život vječni i za… »

Meditacija

  • Začin

              Svima je dobro poznato koliko su bitni začini za hranu, te kako je dovoljno tek malo dobrog začina da hrana dobije novi okus i novu kvalitetu. S prikladnim začinima hrana postaje sasvim drugačija, ukusnija i jestivija. Nešto slično… »

Iz galerije

Close
01-Jan-2011 11:12, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 80.0mm, 0.001 sec, ISO 200
Close
01-Jan-2011 13:10, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 55.0mm, 0.002 sec, ISO 100
 
Close
21-Nov-2011 15:03, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 51.1mm, 0.008 sec, ISO 200
Close
01-Jan-2011 09:55, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 105.0mm, 0.003 sec, ISO 200
 

Kalendar

October 2018
M T W T F S S
« Sep    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031