Kateheza o Ambroziju Milanskom

 

 

Papina kateheza o sv. Ambroziju

na općoj audijenciji
u srijedu 24. listopada 2007.

Pouka u vjeri neodvojiva je od primjera životom

 

Draga braćo i sestre,
sveti biskup Ambrozije – o kojemu ću danas govoriti – umro je u Milanu noću između 3. i 4. travnja 397. godine, u zoru Velike subote. Dan ranije, oko pet poslijepodne, počeo je moliti, polegnut u postelju, raširenih ruku u obliku križa. Sudjelovao je, tako, u svečanom vazmenom trodnevlju, u smrti i uskrsnuću Gospodinovu. “Vidjeli smo kako mu se miču usne, no nismo mu čuli glasa”, svjedočio je Paulin, vjerni đakon koji je na Augustinov poticaj napisao Ambrozijev Život. U jednom trenutku stanje mu se pogoršalo. Honorata, biskupa Vercellija, koji je tada pomagao Ambroziju i spavao na gornjem katu, probudio je glas koji mu je ponavljao: “Ustani, brzo! Ambrozijo umire…” Honorat je hitro sišao – nastavlja Paulin – “i ponudio svecu Tijelo Gospodinovo. Tek što ga je primio i progutao, Ambrozije je predao duh, uzimajući sa sobom i tu popudbinu. Tako njegova duša, okrijepljena snagom te hrane, sada uživa u društvu anđela” (Vita 47). Toga Velikog petka 397. godine širom raširene ruke umirućega Ambrozija izrekle su njegovo mistično sudioništvo u smrti i uskrsnuću Gospodinovu. Bila je to njegova posljednja kateheza: kad su utihnule njegove riječi on je još govorio svjedočanstvom života.
Ambrozije nije bio star kad je umro. Nije imao ni šezdeset godina, budući da se rodio oko 340. godine u Trevirima, gdje mu je otac bio kao prefekt Galije. Obitelj mu je bila kršćanska. Nakon očeve smrti, majka ga je povela u Rim dok je još bio dječak, te ga je pripremala za državnu karijeru, pruživši mu dobro obrazovanje u retorici i pravu. Oko 370. godine pozvan je da bude upravitelj pokrajina Emilije i Ligurije, sa sjedištem u Milanu. Upravo se ondje ražarila borba između pravovjernih kršćana i arijevaca, posebice nakon smrti arijevskoga biskupa Auksencija. Ambrozije se uključio u spor kako bi primirio protivničke strane, a njegov je autoritet bio toliki da ga je, premda tek običan katekumen, narod aklamacijom izabrao za milanskoga biskupa.
Do tog trenutka Ambrozije je bio najviši državni službenik Rimskoga Carstva u sjevernoj Italiji. Imao je izrazito dobru kulturnu pripremu, no, lišen poznavanja Svetoga pisma, novi se biskup posvetio ubrzanome studiju. Upoznao je i naučio tumačiti Bibliju prema djelima Origena, neupitnoga učitelja “aleksandrijske škole.” Na taj je način Ambrozije u latinsko područje prenio onakvo promišljanje o Pismima kakvo je započeo Origen, označivši tako na Zapadu početak prakticiranja božanskoga čitanja Svetog pisma – lectio divina. Metoda takva čitanja bila je vodiljom sveg Ambrozijeva propovijedanja i svih spisa, koji su se nadahnjivali upravo na molitvenom slušanju Božje Riječi. Poznati uvod u jednu od Ambrozijevih kateheza dobro pokazuje kako je ovaj sveti biskup Stari zavjet primjenjivao na kršćanski život: “Dok su se čitala izvješća o Praocima i misli iz Mudrih izreka, svakoga smo dana raspravljali o moralu – kaže milanski biskup svojim katekumenima i novokrštenicima – da se, njima oblikovani i poučeni, naviknete stupati stazama Praotaca i slijediti put poslušnosti božanskim zapovijedima” (I misteri 1,1). Drugim riječima, novokrštenici i katekumeni, po biskupovu mišljenju, naučivši kako dobro živjeti, mogli su se već smatrati pripravljenima za velika otajstva Krista. Tako Ambrozijevo propovijedanje – koje predstavlja srž njegova ogromna pisana djela – počinje od čitanja svetih knjiga (“Praoci” kod njega predstavljaju Povijesne knjige, a “Izreke” Mudrosne knjige), koje potiču na život u skladu s božanskom Objavom.
Očito je da osobno svjedočanstvo propovjednikovo i uzoran život kršćanske zajednice uvjetuju učinkovitost propovijedi. S te točke gledišta značajan je jedan odlomak Augustinovih Ispovijesti. Augustin je došao u Milano kao profesor retorike. Nije bio kršćanin, nego skeptik. Tražio je, ali nije uspijevao doista naći kršćansku istinu. Ono što je pokrenulo srce mladoga retora iz Afrike, skeptika i očajnika, i što ga je potaklo na konačno obraćenje, nisu bile lijepe Ambrozijeve propovijedi (premda ih je držao na visokoj cijeni). Bilo je to, međutim, svjedočanstvo toga biskupa i milanske Crkve, koja je molila i pjevala, jedinstvena kao jedno tijelo. Crkva koja se može suprotstaviti drskosti cara i njegove majke, koji su se početkom 386. godine vratili kako bi tražili da preuzmu jednu bogomolju za arijevske obrede. U zdanju koje je trebalo biti oduzeto – pripovijeda Augustin – “pobožni je narod bdio, spreman i umrijeti uz svoga biskupa.” Ovo svjedočanstvo iz Ispovijesti osobito je dragocjeno, jer pokazuje da se nešto počelo mijenjati u Augustinovoj nutrini. On tako nastavlja: “I mi, iako još uvijek duhovno mlaki, sudjelovali smo u uzbuđenosti svega naroda” (Ispovijesti 9,7).
Iz života i primjera biskupa Ambrozija, Augustin je naučio vjerovati i propovijedati. Možemo ovdje podsjetiti na poznatu propovijed ovoga afričkoga biskupa, koja je zaslužila da se mnogo stoljeća kasnije nađe citiranom u koncilskoj konstituciji Dei Verbum: “Stoga svi klerici – upozorava tako Dei Verbum u broju 25 – i ostali koji kao katehisti zakonito djeluju u službi riječi, moraju prianjati uz Pisma neumornim svetim čitanjem i brižljivim proučavanjem, tako da nitko od njih ne postane – i ovdje počinje navođenje Augustinovih riječi – “jalov propovjednik Božje riječi izvana jer je ne sluša iznutra”. Upravo je od Ambrozija naučio ovo “slušanje iznutra”, ovu ustrajnost u čitanju Svetoga pisma u molitvenom stavu, tako da se može doista primiti u svoje srce i usvojiti Riječ Božja.
Draga braćo i sestre, htio bih vam predložiti za razmišljanje još jednu svojevrsnu “patrističku ikonu” koja, protumačena u svjetlu rečenoga, dobro oslikava “srce” Ambrozijeva nauka. U šestoj knjizi svojih Ispovijesti, Augustin pripovijeda o svome susretu s Ambrozijem, susretu od zasigurno velike važnosti za povijest Crkve. On doslovno piše da je, odlazeći milanskome biskupu, obično nalazio Ambrozija zauzeta s gomilama osoba punih problema i zbog čijih se potreba često žrtvovao. Uvijek je ondje bio dugi red ljudi koji su čekali na razgovor s njime, nadajući se da će im on pružiti utjehu i nadu. Kad Ambrozije nije bio s njima, s narodom (a takva su razdoblja bila vrlo kratka), ili je krijepio tijelo potrebnom hranom ili je hranio duh čitanjem. Ovdje se Augustin čudi, jer je Ambrozije čitao Pisma zatvorenih usta, samo očima (usp. Ispovijesti 6,3). Zapravo je u prvim stoljećima kršćanstva čitanje bilo shvaćeno isključivo u svrhu navještaja, a čitanje naglas olakšavalo je razumijevanje i samome čitatelju. Primjećujući da je Ambrozije mogao prelaziti stranice samo očima, Augustin izražava svoje divljenje jedinstvenoj sposobnosti čitanja i bliskosti Pismima. Dakle, u tom “čitanju vrškovima usana”, pri čemu srce nastoji postići razumijevanje Božje Riječi – evo “ikone” o kojoj govorimo – može se naslutiti metoda Ambrozijeve kateheze: samo Pismo, iznutra usvojeno, predlaže sadržaje navještaja koji će voditi do obraćenja srdaca.
Tako je, prema Ambrozijevu i Augustinovu nauku, kateheza neodvojiva od svjedočanstva životom. Može se odnositi i na katehista ono što sam napisao u Uvodu u kršćanstvo o teologu. Tko poučava u vjeri ne može riskirati da sliči nekakvo klaunu koji bio ponavljao nekakav tekst, shvaćajući to kao posao. Naprotiv – služeći se slikom koja je bila draga Origenu, piscu što ga je Ambrozije osobito cijenio – on mora biti poput ljubljenoga učenika koji je položio glavu na srce Učiteljevo i odande primio način razmišljanja, govora i djelovanja. Na koncu, pravi je učenik onaj koji naviješta Evanđelje na vjerodostojniji i učinkovit način.
Poput apostola Ivana, biskup Ambrozije – koji je uvijek neumorno ponavljao: “Omnia Christus est nobis!; Krist nam je sve!” istinski je svjedok Gospodinov. Samim njegovim riječima, punim ljubavi za Isusa, zaključujemo našu katehezu: “Omnia Christus est nobis! Želiš li izliječiti ranu, on je liječnik; ako si isušen vrućicom, on je izvor; tlači li te nepravda, on je pravda; ako ti je potrebna pomoć, on je snaga; straši li te smrt, on je život; žudiš li nebo, on je put; jesi li u tami, on je svjetlo… Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blažen čovjek koji se u njega uzda!” (De virginitate 16,99). Uzdajmo se i mi u Krista i bit ćemo blaženi i živjeti u miru.

Misao dana

Najveće ljepote skrivene su u srcu
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
21-Nov-2011 15:16, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 7.3mm, 0.003 sec, ISO 800
Close
02-Jan-2011 11:40, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 55.0mm, 0.008 sec, ISO 200
 
Close
01-Jan-2011 11:23, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 88.0mm, 0.003 sec, ISO 200
Close
02-Jan-2011 11:45, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 180.0mm, 0.004 sec, ISO 100
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930