4. korizmena nedjelja – A
Jedan od Isusovih sedam čudesnih znakova koje je sveti Ivan opisao u svome Evanđelju je i čudo ozdravljenja slijepca od rođenja. Ovaj događaj nije znakovit samo u cjelini Ivanova Evanđelja, nego je poticajan i u našem korizmenom hodu. Stoga ovo čudo nosi dalekosežniju poruku, nego što je samo darivanje vida jednom slijepom čovjeku. Zato su mnogi tumači Ivanova Evanđelja i bili uvjereni da nam Evanđelist prenosi mnogo sadržajniju poruku i da nas suočava s istinama koje nadilaze samo izlječenje slijepoga, što se iščitava iz mnoštva znakovitih detalja kojima obiluje opis. Sveti Augustin tako s velikom jednostavnošću i lakoćom prepoznaje u ovom događaju radosnu poruku koja se tiče cijelog ljudskog roda, a ne samo jednog čovjeka. No prije nego što navijesti radost ozdravljenja vida i svjetla koje dolazi po Isusu, Augustin polazi od činjenica koje čovjek nerijetko izbjegava priznati, a neophodne su kako bi se dogodio Božji zahvat i ozdravljanje.
Ta istina tiče se sljepoće cijeloga ljudskog roda koji je slijep poradi grijeha koji mu je oduzeo duhovnu sposobnost vida. Slijepac od rođenja slika je ljudskoga roda i svakog čovjeka, jer se svi rađaju slijepima i žive u zastrašujućoj sljepoći. Radi se o sljepoći za Boga, Božju istinu i Božje vrijednosti. Do takve sljepoće ljude dovodi grijeh, i iskonski i osobni, na što je Isus farizejima jasno ukazao. U tom duhu će i sveti Augustin, tumačeći Ivanovo Evanđelje, poučavati svoje vjernike: “Ako razmišljamo o svemu što je učinio, shvaćamo da ovaj slijepac predstavlja ljudski rod. Ta sljepoća je po grijehu zahvatila prvog čovjeka u kojem svi imamo izvor ne samo smrti, nego i bezakonja. Ako je sljepoća nevjernost, a prosvjetljenje vjera, koga će Krist naći vjernim kad dođe? Pa o Apostol koji je rođen u proročkom narodu veli: I mi nekoć bijasmo po naravi sinovi gnjeva, kao i ostali. Ako sinovi gnjeva, onda sinovi osvete, sinovi kazne, sinovi pakla. Kako po naravi, ako li ne da je po grijehu prvoga čovjeka grijeh se ucijepio u narav? Ako se pak grijeh ucijepio u narav, onda je svaki čovjek rođen slijep po duhu. Ako bi vidio, ne bi mi trebao vodič; ako pak ima vodiča i prosvjetlitelja, onda je slijep od rođenja.“
Ali kao što sljepoća nije samo sljepoća jednog čovjeka, tako ni ozdravljenje nije samo ozdravljenje jednoga čovjeka, nego cijelog ljudskog roda. Liječeći ovog slijepog čovjeka, Isus liječi cijeli ljudski rod od sljepoće grijeha. A kako ga liječi u dva koraka, najprije mu maže oči, pa ga šalje da se opere u kupalištu, Augustin će u tome vidjeti sliku ona dva spasenjska koraka koja je Crkva prakticirala u sakramentalnoj praksi svetog krštenja. Zato Hiponski Biskup pomazanje očiju uspoređuje s katekumenatom, a ispiranje vodom u bazenu s krštenjem: „Već prepoznajete tko je poslan. Da Isus nije poslan, nikome od nas ne bi bilo oprošteno bezakonje. Slijepac pere oči u kupalištu zvanom Poslanik, kršten je u Kristu. Tako dakle, kad ga je u sebi samom na neki način krstio, tada ga je prosvijetlio, a kad mu je oči pomazao učinio ga je katekumenom.“
Upravo zato, jer liječenje duhovnog vida ima veze s krštenjem, korizma je u kršćanskoj starini bila povlašteno vrijeme liječenja duhovnog pogleda od opake mrene grijeha koji je potpuno zamutio i onemogućio vid ljudima. Doista, korizma je bila priprava za krštenje koje se podjeljivalo u uskrsnoj noći, te se ujedno zvalo prosvjetljenje, jer je ljude oslobađalo nečistoće grijeha i vraćalo im duhovni vid. Po krštenju su bili osposobljeni vidjeti Boga licem u lice po njegovom svetom Poslaniku Isusu Kristu, koji je Crkvi povjerio svoju vlast liječenja duhovnog vida, to jest oslobađanja od prljavštine grijeha.
Iskoristimo stoga i mi korizmeno vrijeme prisjećanjem na svoje krštenje, na trenutak kad nas je Gospodin prosvijetlio. Ne smetnimo s uma da je stoga jedna od naših bitnih obveza boriti se protiv pogubne sljepoće grijeha koja onečišćuje ljudski duh. Primajući sveto krštenje, potpuno smo izliječeni od te sljepoće i ne dopustimo da nam grijeh i mentalitet ovoga svijeta ponovno oduzmu vid. Po krštenju smo se susreli s Isusom oči u oči, te, prepuni zahvalnosti za darovani vid vjere, ne otklonimo nikad više svoj pogled od njega. Krsnom milošću obnovili smo i osvježili svoju dušu, te se ne prestanimo klanjati Bogu i naviještati čudesna djela koja je u nama učinio po svom Sinu.