ognjisteOvih jesenskih i zimskih dana did Mate, sjedeći na svome ognjištu, ložeći vatru i grijući se, razmišlja, kako je već njegov običaj, o vremenu u kojemu živi, o stanju i sudbini svoga naroda. Česte su to teme i njegovih sugovornika, pa je tako svratio do njega i susjed Stipan na čašicu razgovora. Slušao je Stipan razne rasprave i ostao je u nedoumici glede mnogih stvari. Zbunjuju ga prijepori glede poimanja naroda i dužnosnika na vlasti. Svaka vlast se poziva na narod i djeluje u ime naroda, i to ne samo u novije demokratsko doba, nego i prije. A pogotovo one demokratski izabrane vlasti imaju doista pokriće naroda, jer su izabrani voljom većine birača, te se kao takvi nazivaju narodnom vlasti. Čuje on i vidi da neki dužnosnici s prijezirom govore o svom narodu, to jest o jednom dijelu nazivajući ga glupim. Za njih je pravi narod onaj koji im plješće i odobrava njihove poteze, a čim to ne čini, onda je glupi narod i svjetina. Ima li on na to pravo? A isto tako, ima li zakonito pravo jedan dio naroda ne slagati se s potezima onih koji su na vlasti? Kako u tom slučaju treba tretirati taj dio naroda? Je li taj narod, narod ili je doista glupi narod? Niže tako kum Stipan pitanja i razmišljanja kako bi došao na čistac je li i sam glup ili pametan, je li narod ili nenarod. Više ne zna tko je, što je i što mu je činiti. Ako je i on glupi narod, treba li onda tu istu vlast tretirati kao svoju i narodnu, ili odbacivati kao nenarodnu? Je li narod samo masa ruku i većina biračkoga tijela? Je li onda ona manjina koja nije dala svoj glas za neku vlast izuzeta iz naroda? Mogu li oni i trebaju li biti narod? I kad su narod, kad i sami odobravaju svaki potez vlasti ili pak kad se distanciraju od nje?

Teško mi je bilo odgovoriti na bujicu pitanja koja je i mene prisilila izbistriti ideje o tim temama, zavirujući malo dublje u povijesno iskustvo koje je učiteljica života, kako su govorili stari Latini. Nekima je narodna vlast ona vlast koja ima trenutno pokriće većine birača. Tako je postalo moderno u suvremenom svijetu vladati u ime naroda, to jest preglasavanjem većine. A koliko je to dobro ili ne, treba vidjeti od slučaja do slučaja. U ime naroda se u mnogim slučajevima ozakonilo samorazaranje naroda i potpisuje njegovo samouništenje predajući ga u ruke smrti, pošasti poroka i slobodnom robovanju ovisnostima. Ali (z)broj ruku nije vrijednosna kategorija, ma koliko ih bilo, da bi se na temelju toga definiralo narod ili pak narodnu vlast, to jest onu vlast koja je za narod. Jer imati vlast nad jednim narodom, ne znači ujedno biti narodna vlast. Narod je zajednica okupljena oko čvrstih vrijednosti kao što su jezik, povijest, predaja, samosvijest, ćudoredne vrijednosti, kultura… U duhu toga narodna vlast je ona vlast koja se bori za istinske i iskonske vrijednosti na kojima je narod nastao i iz kojih crpi svoje postojanje. Vlast koja podržava narodni rast i uvijek trajnije i bolje ukorijenjenje naroda na neotuđivim vrijednostima, može se smatrati narodnom vlasti. Ona vlast koja osluškuje bilo svoga naroda i njegovu žilu kucavicu, koja osjeća prisutnost Duha u njegovim plućima, te koja poštuje njegovu povijest i običaje, može se bez lažne skromnosti smatrati narodnom vlasti.

Oni koji su udaljeni od duše svoga naroda ne mogu biti narodna vlast, bez obzira na broj glasača koji ih podupirao. Pa sve kad bi zlatom optočili cijelu zemlju, ako bi dušu njegovu zanemarili, oni nisu narodna vlast. Pa i u komunizmu, koji svi mi stariji dobro pamtimo i na vlastitoj koži, takozvana ‘narodna vlast’ je imala biračku potporu većine birača, ali nije bila narodna. Ne samo zato što je do glasova dolazila snagom prisile, nego i zato što je gazila samu bit naroda, njegove vrijednosti i uvjerenja, kulturu i običaje, jezik i samosvijest. Narodna vlast koja je kadra pogaziti sve duhovno naslijeđe svoga naroda, zanemariti dušu svoga naroda, ili, što je još gore, isprljati je, nije nikakva narodna vlast, bez obzira koliko glasačkih ruku imala. Narodna vlast koja pokušava ubiti Boga u svome narodu nije narodna vlast, nego je bezbožna vlast. Narodna vlast koja se kune u humanizam i kojoj najveći legitimitet daje čovjek, nije uopće ni narodna ni humana vlast, pa i onda kad bi sve činila po zakonima i kad bi se hvastala izuzetnim humanističkim pothvatima. Ona bi bila obična ideološka vlast, najčešće bez ideje, jer čim je ideološka nema što ponuditi čovjeku osim obmane. A time što netko ima vlast nad narodom, koju će svatko od nas koji vjerujemo poradi Boga poštivati kao svoju zakonitu vlast u vremenu, ne znači da je samim time narodna.

Tako ovaj pojam ‘narodna vlast’ ima različito značenje ovisno iz kojega se kuta promatra. Svojedobno se, kako rekoh, govorilo o narodnoj vlasti, samo da se ospori božansko porijeklo vlasti. Vjernici su vjerovali, kako je Isus posvjedočio pred Pilatom, da je svaka vlast od Boga, a bezbošci, revolucionari i ideolozi ustvrdiše da je vlast od čovjeka. Takvi su narodnom stoga proglašavalo svoju vlast za koju su tvrdili da nije od Boga, budući da su partijski čelnici odlučili da Boga nema. A da bi sebi ipak dali neko pokriće i legitimitet u narodu, nazivali su se narodnom vlasti. Prema njihovoj logici vlast dolazi od naroda, od ljudi, premda nisu pitali taj isti narod za mišljenje kad su uzeli vlast u ruke. Osim toga, jer su vlast držali ljudskom tvorevinom, uzimali su sebi za pravo, sukladno teorijama vlastitih ideologa, podizati revolucije i rušiti zakonite vlasti bilo kojim raspoloživim sredstvima samo zato jer im se nisu sviđale ili nisu bile po njihovoj mjeri. Naravno, ako se već netko toliko trudi dokazati da njegova vlast i vladavina nema veze s Bogom, onda za njega vrijedi ono što je govorio moj pokojni did: ‘Sinko moj, ako ima vlasti koja ne želi prihvatiti da je od Boga, onda ona služi vragu paklenome. Trećega nema.’

Za druge pak, i ja bih se priklonio tom viđenju, pojam narodna vlast označava onu vlast koja se bori za stvarno dobro naroda sukladno vrijednosnom sustavu, to jest sustavu neprolaznih vrijednosti, uvažavanja njegove povijesti, kulture, duha i tradicija. Jao onoj vlasti kojoj legitimitet i pokriće daje samo broj ruku glasača, a ne čista savjest i trud oko očuvanja vrijednosti i cjelovite izgradnje tog istog naroda, što uključuje njegov identitet i njegovu dušu. Jer lako se razmetati parolom: U ime naroda! Nekoć su drugovi u onom režimu dolazili na vrata crkava odvoditi biskupe ‘u ime naroda’, dok je taj isti goloruki narod svojim tijelima branio svoje pastire. Doista, nekoć su skorojevići ovoga naroda progonili Crkvu ‘u ime naroda’, zaboravljajući da je ona od njegovih početaka na ovim prostorima bila utkana u njegov život i dijelila njegovu sudbinu. Zaboravljali su da je ona postala najbolji dio tog istog naroda, dupa njegove duše i tijelo njegova bića, trajno prisutna u svim njegovim usponima i padovima, teškim i lakim trenutcima. A da je Crkva pokleknula i sišla s križa povijesne odgovornosti da bude spona Boga i naroda, i da je našem narodu ponestalo Božje snage da iznese križ svoje povijesti, ne bismo danas imali o čemu razgovarati. I da to potkrijepim jednim primjerom: da se naš narod u onih 50 godina vladavine ‘narodne vlasti’ pretvorio u ono što je ta ‘narodna vlast’ htjela, nas danas ne bi bilo i ne bismo imalo ni naroda ni svoje države.

Moj dragi kume Stipane, ovaj glupi narod, kako ga neki zovu, je cijelu svoju povijest ginuo za svoje ideale, radije nego da okalja obraz ubijajući druge za svoje ideologije! I ja sam ponosan upravo na taj dio svoga naroda! To je za mene narod. I bez truna sumnje znam: narod je onoliko narod koliko sluša glas živoga Boga i živi za istinske vrijednosti. Takvom narodu nitko ne može prodavati maglu i zaslijepiti mu oči, jer on vidi Božjim očima. Takav narod ne mogu voditi kao guske u magli, jer on za vođu ima živoga Boga. Takvom narodu ne mogu nametnuti ideologiju, jer on ima ideju i viziju vječne budućnosti. Takvome narodu ne mogu podmetati laži oni koji na svaki spomen Boga i Crkve reagiraju agresivno kao bik na crvenu krpu, jer on u svojim genima i žilama ima istinu Boga živoga od koje ga oni ne mogu odvojiti!

Dida Matu to uče one svete knjige koje zovemo Svetim pismom, a u kojima je, između ostaloga, opisana povijest izabranoga naroda. Zato su proroci taj isti narod zvali ne-narodom onda kad je odbacivanjem Boga potkopavao bit svoga postojanja i dovodio u pitanje svoju budućnost. Kršeći Božji zakon sjekao je granu na kojoj je sjedio. A oni koji to nisu vidjeli ili su svjesno pred tim zatvarali oči nazvani su bili slijepcima i slijepim vođama. Kao što je vrijedilo nekada, tako vrijedi i sada. Za sva vremena i prostore, za svaku vlast, bilo slijeva ili zdesna, bilo za crvene ili crne, bilo za zelene ili plave. Kako je bilo do sada, tako će biti i od sada, vrijeme će pokazati da je did Mate pravo zborio. Vlasti i sile ovoga svijeta prolaze, a ostaje onaj narod koji čuva neprolazne vrijednosti, kao što je bio slučaj i onog ‘Ostatka Izraelova’ koji se nikad nije pokolebao i prignuo koljeno pred idolima ideologija i pred lažnim bogovima, nego je odvažno živio i svjedočio istinu o Bogu u čijem je svjetlu spoznavao pravu istinu o samome sebi.

Share: