Treća uskrsna nedjelja – C
Odlomak iz svetog Evanđelja po Ivanu koji smo upravo čuli opisuje treće Gospodinovo postuskrsno ukazanje apostolima. Ivan nas je izvijestio o prvom Gospodinovu ukazanju na dan uskrsnuća, te potom i o onom koje se zbilo nakon 8 dana kad je u središtu pozornosti bio sveti Toma, te naposljetku i o ovom na obali Galilejskoga mora kojem se ne može sa sigurnošću odrediti nadnevak. Iz svih ukazanja je razvidno kako apostoli još uvijek nisu imali potpunu jasnoću o svemu što se dogodilo, tako da, osim što im je bilo teško uriječiti događaj uskrsnuća, imali su poteškoću i predočiti sebi Uskrsloga. Gospodin im se ukazao u par navrata, ali na način da su ga tek počeli prepoznavati kao uskrsloga, te dok su stjecali sigurnosti o uskrsnuću, ujedno su ih pratile dvojbe i sumnje. Petar je čak podlegao napasti da se vrati ribarenju, svojoj svakidašnjoj aktivnosti od koje ga je odvojio Gospodin kad ga je pozvao.
I premda nam sveti Ivan u današnjem tekstu želi poručiti da su ga ipak prepoznali, iz njegovih riječi iščitavamo da bi se o tome moglo dvojiti, ili barem da to treba pozornije pročitati i razumjeti. U tom smislu Evanđelist opaža kako se ‘nitko ne usudi pitati ga: „Tko si ti?“ Znali su da je to Gospodin’. Da su apostoli baš tako jasno znali i vidjeli da je to on, onda Ivan ovo nije trebao zabilježiti. No u njima je očito bilo ovo pitanje, a pitanje je nastajalo u trenutku kad nisu bili do kraja sigurni tko je taj koji im je omogućio velik ulov, pripremio ribu i žeravicu, te im dao jesti. Osim što je u njima postojalo pitanje, imali su i dozu straha ili nelagode, jer se nisu usuđivali pitati ga, premda je Ivan to ‘pokrio’ govoreći da su znali da je Gospodin.
Iz svega rečenoga nameću nam se zaključci da apostoli nisu baš tako jasno znali, u protivnom Evanđelist to ne bi ni spomenuo, jer bi bilo suvišno spominjati tako nedvosmislenu stvarnost. S druge pak strane postaje očito kako su Gospodinova ukazanja bila takva da ih se može nazvati školom prepoznavanja. Ona se nisu ticala samo onog tjelesnog prepoznavanja koje se ostvaruje pogledom ili dodirom, kao što su htjeli oni, pri čemu je znakovit Tomin slučaj. Prije svega je trebalo izvršiti ono duhovno prepoznavanje koje se ostvaruje pogledom vjere i zajedništvom ljubavi. I kad im se Gospodin ukazivao u tjelesnom obličju, od njih se uvijek tražilo da ga i vjerom prepoznaju, a ljubavlju prihvate, čim se stvarala cjelovita slika o njegovu proslavljenom liku i stanju. I kad god se susretao s njima nakon uskrsnuća, dijelom im se otkrivao a dijelom ostajao skriven. Na njima je bilo da čitaju njegove znakove i da prate tragove, kako bi izvukli ispravan zaključak. To je očito i u tekstu koji smo čuli. Jedan od tih znakova bio je i čudesni ulov ribe, poput ulova koji im je Gospodin omogućio prije nego će ih pozvati. Isto tako pristavljena žeravica i pečena riba koju im je davao zajedno s kruhom bili su drugi znak po kojem će ga prepoznavati, pamtiti i naviještati.
Tako razaznajemo od svetog Evanđeliste da su Gospodinova ukazanja nadilazila ljudska osjetila, premda im se ukazivao da su ga i njima mogli ‘registrirati’. Umjesto tjelesnih osjetila, bili su pozvani aktivirati prije svega osjećaje duha, pri čemu je prednjačila ljubav prema Bogu. Nije stoga čudo da ga prvo prepoznaje ‘onaj učenik kojega je Isus ljubio’. Stoga ovom Učeniku nije ni bilo stalo da nam opisuje ‘kakvoću’ Isusova tijela, to jest obličje uskrslog Gospodina. Zato nam nije ni ostavio podatke o tome, jer je znao da Gospodinovo tjelesno pokazivanje ne zadire u bit proslavljenog života, kao što u bit ne zadire niti tjelesno prepoznavanje, nego ono duhovno. Očekivao se njihov napor da se potrude prepoznati ga na nov način kojim je sad živio, što su mogli i morali prije svega čvrstom vjerom i žarkom ljubavlju. Postuskrsna Gospodinova ukazanja imala su upravo taj cilj i smisao da ga nauče prepoznavati, jer uskrsnućem je prešao u novi način postojanja, nadilazeći prostor i vrijeme, kako bi ga mogli osjetiti i prepoznati u svakom trenutku i na svakom mjestu do konca vijeka i svijeta.
Prepoznavanje na koje su pozvani apostoli i učenici prve kršćanske zajednice ostaje znakovito Crkvi u svakom trenutku, pa tako i nama danas. I mi poput apostola živimo od susreta s Uskrslim i od spoznaje njegova života, blizine i prisutnosti. I mi smo pozvani ne gledati samo očima i ne tažiti samo dodirom ruke, nego prije svega ljubavlju – dodirom srca i vjerom – dodirom uma. I kao što su apostoli u svojoj svakodnevnoj aktivnosti kao što je ribarenje prepoznali da je Gospodin s njima, tako i nama danas valja prepoznavati njegovu prisutnost u svakodnevnom životu, kako bismo stjecali jasnoću, sigurnost i znanje o njegovu slavnom uskrslom životu. Kamo sreće kad bi se i za nas moglo potom ustvrditi što Ivan ustvrdi za njih dok su blagovali s Gospodinom: Znali su da je Gospodin! Kamo sreće kad bi se iz života i ponašanja nas kršćana moglo izvesti zaključak da svjedočimo dosljedno svojim životom, jer znamo da je Uskrsli Gospodin uz nas. Jer kao što je on ostavio svojim apostolima znakove i tragove, tako i kršćansko svjedočanstvo u svijetu postaje ljudima znak ljubavi i trag vjere koji vodi u život vječni.