Sakrament ljubavi (I.)

Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis (Sakrament ljubavi) jedan je u nizu dokumenata i inicijativa kojima je Učiteljstvo posljednjih godina poticalo Crkvu da dublje i intenzivnije promišlja euharistijsko otajstvo.

Euharistija kao otajstvo

Povod tolikoj učestalosti su s jedne strane oni »negativni« razlozi: površnost i slabost kojom i svećenici i vjernici pristupaju svetim otajstvima; pogrešno tumačenje koncilskih odredaba i pogrešna praksa; labilni/laksni stavovi pojedinca kojima se onda u pastoral unosi dosta zbrke.

S druge strane postoje oni »pozitivni« razlozi: potreba da vjernici stalno rastu u spoznaji Božjeg otajstva i da budu otvoreni njegovim dubinama. Papa želi dati novi poticaj svjestan neizmjernog doktrinarnog i disciplinskog bogatstva vezanog uz taj sakrament.

Euharistijsko otajstvo upućuje vjernike da zastanu pred otajstvenom stvarnošću koja ih trajno nadilazi. Euharistija je tajna pred kojom, poput Mojsija pred gorućim grmom, svakodnevno treba skidati obuću s nogu i približavati se na koljenima. Euharistija u sebi nosi sadržaje koje čovjek nikad u potpunosti neće moći do kraja shvatiti, što ga ne oslobađa obveze i potrebe, dapače, da trajno pred njima zastaje i razmatra ih. Ako se vjernik navikava ili se navikao na euharistiju kao na nešto svakodnevno ili obično, onda je izgubio smisao za sveto i osjećaj za otajstvenost Božje prisutnosti i djelovanja. Euharistiji se ne smije pristupati površno, rubnim dijelovima bića, jer Bog koji je u nju stavio svoje srce očekuje da joj se pristupa srcem. Zato je govor o euharistiji uvijek smješten u dubine i središte bića, bilo božanskoga bilo ljudskoga. Stoga Papa, da još snažnije naglasi otajstvenost, uz riječ sakrament (sacramentum) upotrebljava i riječ mysterium, budući da je riječ sacramentum tijekom stoljeća postala tehnički pojam za sedam sakramenata.

Društvene pretpostavke

Ostavljajući po strani strukturu pobudnice, potrebno je izvući nekoliko hermeneutskih linija tumačenja iz kojih se iščitava Papina intimna briga i način doživljavanja toga otajstva. Prije svega valja upozoriti na određene društvene pretpostavke modernoga svijeta i vremena, jer Papa ne ignorira stanje i težnje društva u kojem živimo. Istina, one nisu u prvome planu, niti Benedikt XVI. od njih polazi, ali u svemu što kaže svjestan je mentaliteta koji se uvlači u srca vjernika.

Stoga upozorava na sekularizaciju koja stavlja vjeru na margine (usp. SC 77), dok bi vjera trebala biti u središtu života, stvarnost koja potpuno obuhvaća i prožima sav vjernički život. Teško griješi i dobro se vara onaj tko bi pomislio da je Isus nečija privatna stvarnost, netko tko mora ostati u privatnoj sferi, ili je navodno apstrakcija. Isus Krist je, kako na više mjesta i u svojim teološkim radovima iznosi Ratzinger, jest utjelovljena Božja Riječ, Božji Logos, prisutan u svemu što je razumsko i logično, te u isto vrijeme u središtu ljudske povijesti i života svakog pojedinca.

Nadalje, Papa je svjestan da je svijet ušao u nezaustavljiv proces globalizacije, koji je nerijetko postavljen na krive kolosijeke, tako da stvara još veće društvene razlike između bogatih i siromašnih na svjetskoj razini, umjesto da potiče razvoj i jednakost među ljudima i državama. Nasuprot takvim težnjama, euharistija je od svojih početaka bila škola, kako iskrene religioznosti, tako i društvene osjetljivosti i solidarnosti.

Papina teologija divljenja i čuđenja

 

Prva hermeneutska linija pobudnice je Papina teologija divljenja, koja se proteže od prvoga pa do posljednjeg odlomka. Evo kako se Papa izražava već na prvoj stranici: »Koje čuđenje (stupor) je moralo obuzeti srca apostola zbog Gospodinovih čina i riječi za vrijeme posljednje večere! Koje divljenje (admiratio) u našim srcima mora izazvati euharistijsko otajstvo!« Kroz te dvije ključne riječi (stupor i admiratio) iščitava se Papin odnos prema euharistiji, i njegov osjećaj za nju. Stalo mu je da i svaki vjernik doživi te osjećaje, te se, njima ispunjen, približi euharistiji.

U svijetu koji banalizira vrijednosti i koji je izgubio moć čuđenja pred tajnom i pred unutarnjom ljepotom, u svijetu koji više ne vidi i ne divi se onome što je očima skriveno, koji više ne zna čitati unutra (intus legere), to jest razumijevati (intellegere); u svijetu koji nema osjećaj za sveto iz perspektive čuđenja, već eventualno iz instrumentalne perspektive traženja čuda, vjernici bi uvijek morali sačuvati čuđenje, divljenje pred tim otajstvom. Ako postoji otajstvo kojemu se treba diviti, onda je to otajstvo Božjeg utjelovljenog života kojim krijepi čovjeka. Ako postoji čudo u ljudskom životu, onda je to čudo kojim je Bog izliječio ljudsku smrtnost dajući mu život vječni.

Ako su filozofi govorili da filozofija počinje čuđenjem, divljenjem, koliko više mora biti čuđenja u odnosu prema Bogu i Presvetom sakramentu koji sadrži Boga. Svećenik, veli Papa, izgovarajući riječi »tajna vjere«, naviješta i svoje divljenje pred ovim otajstvom, svoje čuđenje nad onim što se dogodilo u pretvorbi kruha i vina u Kristovo tijelo i krv (SC 6), čuđenje koje bi i svećenici i vjernici trebali sačuvati klanjajući se Gospodinu u Presvetom oltarskom sakramentu (SC 67).

Budući da čovjek nije samo duhovno već je i tjelesno biće, cijeli bogoslužni prostor, njegova arhitektonska struktura i estetska dotjeranost trebaju biti takvi da u vjernicima izazivaju divljenje za otajstvo Božje, da potiču pobožnost i pokazuju jedinstvo vjere (SC 41). Ali ne samo izvanjskim elementi, već najveće divljenje treba izazvati Evanđelje, to jest osoba Isusa Krista (SC 84). Njegovo otajstvo bi se na takav način trebalo urezati u živote vjernika da ih oblikuju u nova stvorenja koja žive od tog divljenja, svjedočeći ga životom. Divljenje zbog dara koji je Bog dao čovjeku u Kristu utiskuje vjerničkom postojanju novi dinamizam, potičući ga da bude svjedokom Božje ljubavi riječima, djelima i načinom življenja iz kojega postaje razvidno da se u njemu pokazuje i preko njega saopćava netko Drugi (SC 85). Tko se divi ljepoti Božje istine i snazi njegove ljubavi, ne može ne priopćavati istu istinu i ljubav svojim životom da bi i kod drugih izazvao iste osjećaje divljenja za neizmjerna djela Božja. Euharistija kao priopćavanje Ljepote kojom Bog izaziva divljenje u čovjeku iziskuje takvo poslanje od onoga tko se njome hrani.

Kao što je započeo pobudnicu razmišljanjem o čuđenju što su ga Kristove riječi i čini izazvali u apostolima za vrijeme posljednje večere, koristeći i riječ stupor i admiratio, tako je Papa i završio pobudnicu koristeći u posljednjem poglavlju obje te riječi, potičući vjernike da, po zagovoru Blažene Djevice Marije, Duh Sveti upali u njima isti žar koji su imali učenici iz Emausa i da obnovi u njihovu životu »euharistijsko čuđenje za sjaj i ljepotu koji se odražavaju u liturgijskom obredu, koji je djelotvorni znak neizmjerne ljepote svetog Božjeg otajstva«, te da onda »ispunjeni radošću i divljenjem u susretu s svetom Euharistijom« naviještaju drugima istinu da je Isus prisutan sa svojom Crkvom do svršetka svijeta (SC 97).

Zvanje ljubavi

Drugi hermeneutski princip pobudnice je ljubav. Euharistija je, naime, sakrament ljubavi. A kako sv. Ivan veli da je Bog ljubav, onda je ona sakrament samoga Boga, preko kojega Bog prenosi svoju ljubav, svoju božansku bit čovjeku, čineći ga dionikom svoga božanskog života.

U Kristu je istina ljubavi, kaže Papa u pobudnici. On je uosobljena Istina. On je objavio Božju bit koja je ljubav (SC 2). Binom istina-ljubav u Kristu je nerazdvojan te svjedoči o potrebi traženja istine u ljubavi, i življenja ljubavi u istini, pri čemu se susreću razumski i voljni element.

Nadalje, govor o ljubavi objavljuje primat Božje ljubavi u odnosu na ljudsku. Bog je prvi ljubi čovjeka, i to od vječnosti, što čini središnju istinu kako božanskog života i tako povijesti spasenja (SC 14).

Da je euharistija ljubav, Papa veli i kad sa sv. Augustinom objašnjava ulogu svećenika u slavljenju svetih otajstava tvrdeći da je svećeništvo amoris officium, služba ljubavi (SC 23). Budući da je Bog ljubav te se daje u euharistiji koja je bitno ljubav, svećeništvo ne može ne biti služba ljubavi. Svećenik služi Bogu koji je ljubav i koji se iz ljubavi predao za spasenje čovjeka. On je službenik euharistije koja je sami, ako se tako smije reći, »koncentrat« ljubavi, stopostotna ljubav. Stoga svećeničku službu ljubavi ne bi smio vršiti nitko tko nije svjestan toga iznimnog dara ljubavi kojom ga Bog obdaruje pozivajući ga u službu. Pozvan je da bi služio nedokučivoj ljubavi Božjoj, koja ljubi čovjeka prva i ljubi ga dok još bijaše grešnik.

Svećenik koji živi službu kao ljubav, živi i radi za čovjeka grešnika, ali mu služi na poseban način ljubavlju prema Istini (SC 29). Svako drukčije služenje je pogrešno i šteti duhovnoj cjelovitosti na koju je pozvan čovjek. Poluistine i laži bile bi samo zavaravanje čovjeka pred pravom i cjelovitom Istinom koja, življena u ljubavi, jedina može osloboditi čovjeka.

Ljepotom svoga bitka, svoje osobnosti i djelovanja, Krist oduševljava i privlači čovjeka koji nakon ushita i divljenja počinje doživljavati ljepotu Božje ljubavi te dopušta da ga takav ushit ponese izvan sebe samoga, i počinje doživljavati ljubav kao svoje pravo zvanje (SC 35). Papi je neobično stalo da kršćani budu svjesni da je pravi Bog Bog ljubavi, to jest sama Ljubav kojom Bog ujedno privlači k sebi. Ni filozofija ni druge religije ne poznaju Boga na tako revolucionaran i radikalan način.

Život i poziv kršćanina sastoji se upravo u tome da spozna Boga kao Ljubav i da ga onda objavljuje. Uzvratiti Bogu ljubavlju za ljubav istinsko je zvanje koje započinje u trenutku kad čovjek dopusti da ga Bog zadivi ljepotom svoga bitka koji je ljubav. Primajući takvu milost, čovjek ulazi u dinamizam bez kraja, jer ljubav nikad ne prestaje i ne umire. Ona trajno živi i iziskuje živ i dinamičan duhovni stav. Shvatiti kršćansku vjeru drukčije od euharistijskog dinamizma koji predlaže Papa, značilo bi ne shvatiti baš ništa, značilo bi pretvoriti je u puki tehnicizam, to jest umrtviti njezinu vitalnost pretvarajući je u beživotnu okaminu.

Glas Koncila, broj 27 (1724), 8.7.2007.

Misao dana

Čistoća duše nema alternativu
~*

Propovijed

  • Navjestitelj utjehe narodu Božjemu

    2. nedjelja došašća – B Evanđelist sveti Marko, započinjući svoje Evanđelje Isusa Sina Božjega, što čitamo ove druge nedjelje došašća, ističe prije svega lik Ivana Krstitelja kao Gospodinova preteče. Sam Krstitelj je stavljen u širi kontekst takozvane 'knjige utjehe' proroka… »

Meditacija

  • Arena

                  Ne samo nekada već i danas arena je naziv za borilište u kojem se odvijaju razne priredbe popraćene zanimanjem publike koja dolazi u masama bodriti svoje ljubimce i junake. Razlika je samo što su se nekada u… »

Iz galerije

Close
21-Nov-2011 15:09, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 6.0mm, 0.008 sec, ISO 200
Close
01-Jan-2011 11:35, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 80.0mm, 0.008 sec, ISO 400
 
Close
02-Jan-2011 11:28, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 200.0mm, 0.005 sec, ISO 200
Close
02-Jan-2011 11:38, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 80.0mm, 0.008 sec, ISO 200
 

Kalendar

December 2017
M T W T F S S
« Nov    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031