Sakrament ljubavi (II.)

 


Sljedeća bitna dimenzija koja se proteže od početka do kraja pobudnice Sacrametnum caritatis jest Papina teologija slobode. Ponajprije sam Bog se daruje u slobodi čovjeku, te očekuje od čovjeka slobodan odgovor, očekuje da ga čovjek slobodno prihvati, da prihvati njegov način darivanja i u slobodi odgovori na slobodno darivanje (SC 2).

Teologija slobode

Govor o Božjem slobodnom djelovanju uključuje uvijek govor o besplatnosti i o darivanju. Kad Bog djeluje, on djeluje iz preobilja svoga bitka. A kako je njegov bitak ljubav, on dakle djeluje iz ljubavi i kako se radi o preobilju, onda njegovo djelovanje ne može biti drukčije doli darivanje ljubavi.

Euharistija je cijela utemeljena u darivanju Kristovu, te stoga Crkva može činiti euharistiju. Primat Kristova, to jest euharistijskog darivanja, je ne samo kronološke, već i ontološke naravi (SC 14). Zato Papa veli da Isus Krist, »koji po Duhu vječnom samoga sebe bez mane prinese Bogu« (Heb 9, 14) u »euharistijskom daru komunicira sam božanski život« (SC 8).

Ova je dimenzija je tim značajnija jer je Papa svjestan vremena i okolnosti u kojima se živi u suvremenom svijetu, koji je toliko upućen na tehnički napredak, na sposobnost da čovjek ostvari i stekne ono što želi, te da se navikne na takav mentalitet, ne uočavajući potrebu milosne Božje pomoći. U tome je korijen otuđenja čovjeka od Boga, jer ljubav i milost Božju, te ostale duhovne vrijednosti, ne može ni proizvesti ni kupiti, već samo primiti na dar.

Sljedeća odlika Božjeg slobodnog darivanja je besplatnost. Djelujući iz punine i darivajući se drugima ne gubi ništa, ostaje uvijek punina i savršenstvo. Darivajući se daje sve besplatno, a ne vođen interesom, jer u sebi i svome božanskom bitku ima svaku savršenost. A kako je Bog Onaj koji jest, ne netko tko ima nešto već netko tko jest, stoga on kad izlazi iz sebe, kad daruje iz preobilja bitka, on ne daruje nešto, jer on u sebi nema ništa. On daruje sebe, jer on jest i jest sav i potpuno. Njegovo darivanje, koje uvijek ima oznaku potpunosti, u euharistiji dosiže svoj vrhunac, jer Krist u euharistiji ne daje nešto, već sama sebe, puninu svoga postojanja, objavljujući iskonski izvor ove ljubavi (SC 7). Bog je tako, po Tijelu svoga Sina, pronašao pravi način da napokon čovjeku dadne puninu života, puninu sebe samoga, budući da u Kristu Isusu tjelesno prebiva sva punina božanstva (usp. Kol 2, 9). A kako se radi o istom tijelu, onda nam ovo sakramentalno tijelo posreduje upravo tu puninu koju je Bog od prvoga trenutka stvaranja želio priopćiti čovjeku.

Doista, Bog je sve i ne može se darivati parcijalno, premda ga čovjek ne može cijeloga primiti ukoliko Bog ne nađe načina da mu se priopći na prihvatljiv način. I Bog je to pronašao po euharistiji. Omogućio je čovjeku da ne živi samo od komadića parcijalnoga, već da obuhvati cjelinu, da obuhvati Sve srcem, vjerom, ljubavlju primajući pričest.

U Kristu je bila punina objave božanske slobode spuštene do čovjeka, da bi u isto vrijeme u njemu bio najbolji odgovor ljudske slobode na božansku, te stoga s pravom Papa govori o konačnom susretu dviju sloboda u neraskidivi savez, trajno vrijedan u raspetom Kristovu tijelu (SC 9). Samo iz takvog djelotvornog susreta sloboda, moglo je proizići oslobođenje od ropstva i grijeha (SC 10).

Susret dviju sloboda

Nadalje u euharistiji se događa susret dviju sloboda, od kojih ona božanska pruža ruku spasenja i prijateljstva, ruku saveza, noseći pomoć ljudskoj slobodi koja je u hodu (SC 30). Ljudska sloboda za života na zemlji nije jednom za stalno određena ni izgrađena, nije nepovrediva niti neopoziva, nije apsolutna poput one božanske (premda takvu slobodu u kojoj se očituje autonomija od Boga i njegova zakona, čovjek pokušava zaživjeti na društveno-institucionalnoj razini potpisujući nemoralne zakone). Ljudska sloboda je krhka i slaba, kako prije Adamova grijeha, tako i poslije, te joj je potrebna božanska pomoć da bi mogla ispravno djelovati, te čovjeka dovesti njegovu cilju, vječnom blaženstvu. Odbijanjem božanske pomoći, čovjek sebe uskraćuje nešto što bi mu trebalo biti nužno na životnome putu. U vremenu slobodarstva kakvo se izgrađuje u suvremenom mentalitetu, Papa upozorava na autentičnu slobodu koje se nadahnjuje i hrani euharistijskom hranom u kojoj je primjer Kristove slobode.

A što se tiče slobode u slavljenju euharistije, Papa pribjegava i jednom paradoksu tvrdeći kako je odredba o svetkovanju dana Gospodnjega izvor prave slobode (SC 73). Reći da je odredba izvor slobode, u najmanju ruku je provokativno u današnjemu svijetu koji poima slobodu kao odbacivanje odredaba. No kršćanstvo je uvijek stajalo iza takvog paradoksa i shvaćanja da se autentična sloboda ostvariva vršenjem Božjih zapovijedi, a ne njihovim odbacivanjem.

Euharistijski život je isto tako potreban da kršćanska moralnost ne bi prešla u moraliziranje, budući da ona nadahnjuje i poziva na slobodu u moralnoj odgovornosti (SC 82). Sloboda se tako ne predstavlja kao odbacivanje moralnih norma, ni život bez odgovornosti i obzira, već, naprotiv, sloboda je dar da bi čovjek izabrao vrednote, da bi Bog u njemu okrunio svoje darove kad slobodno prihvaća dar milosti i ponuđenu ruku spasiteljicu.

Govor o slobodi ne bi bio potpun bez spomena vjerske slobode koja pretpostavlja pravo na slobodno štovanja Boga (SC 87). Ta tvrdnja možda može izgledati tako očitom, ali u svijetu i vremenu u kojemu kršćani u nekim zemljama svakodnevno polažu živote za vjeru bez prava na slobodu bogoštovlja, bilo je neophodno pozvati se na to načelo.

Autentična estetika s ontološkim oznakama

Jedna od ključnih riječi koja se spominju jest i ljepota, koja je povezana i s pojmom divljenja. Čovjek se divi onome što je lijepo, što svojim skladom, proporcijom i privlačnošću ostavlja trag u duši.

U prvom redu bi to morala biti liturgija kao sjaj istine – veritatis splendor, te je treba doživljavati, razmatrati i slaviti kao ljepotu (SC 35). Papa se tako vraća na autentičnu estetiku koja ne može postojati bez ontoloških oznaka. Istodobno moderno vrijeme, u ime ljepote koja nije u suodnosu s Bogom i božanskim, postavlja nove kriterije lijepoga, obožavajući određene oblike i izričaje koji graniče s nakaznim, a nametnuti su samo utoliko što prave prekid s tradicionalnim. No lijepo je ono što se sviđa nakon što ga se promatra, kako veli sv. Toma, gdje se ne misli samo na promatranje tjelesnim očima, već na promatranje razumom, očima duha.

Polazeći od pretpostavke da se lijepo podudara s bitkom, valja ići do Onoga koji je sam izvor bitka, koji je Samopostojeći Bitak i čiji je bitak čista ljubav. Zato Papa s pravom zaključuje da je prava ljepota sadržana u ljubavi Božjoj, objavljenoj konačno u Pashalnom otajstvu (SC 35). Isto tako ne treba zaboraviti ni ostale odlike svakog bića, u svijetu u kojem se lijepim proglašava ono što se voli, a voli se samo ono što se sviđa osjetilima, dok se zaboravlja na istinu i dobro, bez kojih lijepo ostaje lišeno svog autentičnog postojanja. Nadalje, ma koliko je Papa nadopunio tomističku tezu dovodeći ljepotu u odnos prema ljubavi to jest volji, ipak ne zanemaruje da se ljepota odnosi i prema razumu, to jest prema onome što je istinito i dobro.

Iz toga izvire iznimna potreba da liturgija bude lijepa, na što posebno potiče izričaj ars celebrandi – umijeće, to jest umjetnost slavljenja, čemu je posvećeno cijelo jedno poglavlje u drugom dijelu (SC 38-42). U liturgiji se odražava Božji bitak, istina, dobrota i ljepota, te stoga liturgija mora biti lijepa i lijepo slavljena, da bi mogla posredovati sudionicima sve dimenzije božanskog života.

 

Marijanska dimenzija pobudnice

Jedna od značajnih hermeneutskih linija koja izranja iz pobudnice može se nazvati marijanskom. Marija je osoba koja je Božji plan čvrstom i predanom vjerom uspjela utjeloviti. U njoj je sažetak povijesti spasenja. U njezinom »fiat« slobodno je Božje djelovanje pronašlo pravi odgovor na svoje božanske inicijative. »Od navještenja do Duhova Marija iz Nazareta je osoba čija je sloboda potpuno na raspolaganju Božjoj volji. Njezino Bezgrešno začeće otkriva se u bezuvjetnoj krotkosti prema Riječi Božjoj«, veli Papa stavljajući je kao model i uzor vjernice, hodočasnice, osobe koja »bezuvjetno prihvaća Božji dar« (SC 33), da je zaslužila naziv euharistijske žene.

Euharistija je otajstvo ljubavi, slobode i ljepote kojem se treba diviti poput Marije, te se potpuno preobraziti u svom kršćanskom postojanju. Ona mu se divila na neizreciv način i prihvatila ga s ljubavlju kao milosni dar slobode na koji je i sama odgovorila slobodno i u ljubavi, postavši i ostavši tota pulchra – sva lijepa, najljepša od svih žena, Žena koja je utjelovila Riječ Božju u svome krilu. Marija jedinstvenom poniznošću i jednostavnošću uosobljuje sve spomenute dimenzije, svjedočeći kako je to moguće i neophodno, te potičući vjernike na jedini ispravni stav pred Bogom. Ona je bila toliko preobražena u susretu s Bogom da je Božjem Sinu dala tijelo, tijelo koje će postati euharistijsko i ekleziološko. Treba trajno imati u vidu da je, po božanskoj namisli, Marijin »fiat« bio nužni preduvjet utjelovljenju, te samim time i postojanju euharistije.

Euharistija doista nije samo ljudska, nego i nadljudska, to jest božanska stvarnost. Nije samo povijesna, već i natpovijesna, jer nadilazi ovo povijesno sada zahvaćajući prošlost na takav način da se uprisutnjuje u nagovještaju budućih dobara koji se ispunio. Povijest je prisutna u njoj i po svemu onom što je tradicija o njoj izrekla i iznjedrila. U njoj je povijest potpuno prisutna, čak i više nego u samoj sebi, jer je ona njezino ostvarenje. Uz to Euharistija nadilazi ovo povijesno sada i time što prodire u budućnost dajući predokus buduće slave u nebu i anticipirajući puninu radosti eshatološkog slavlja.

Ona je natpovijesna jer sve što sadrži koncentrira u sadašnjem trenutku, u ovom trajnom sada, u kojem je sažeta i povijesna i eshatološka dimenzija. Zato slavlje euharistije postaje trajno sada, koje čovjeka približava vremenu Božjemu, to jest trenutku koji dokida vrijeme i uvodi u vječnost iz koje je Bog u ljudskom obliku sišao među ljude da mu otvori prolaz spasenja.

Glas Koncila, broj 28 (1725), 15.7.2007.

Misao dana

Napoji se ljubavlju iz Božjega srca i živjet ćeš
~*

Propovijed

  • Navjestitelj utjehe narodu Božjemu

    2. nedjelja došašća – B Evanđelist sveti Marko, započinjući svoje Evanđelje Isusa Sina Božjega, što čitamo ove druge nedjelje došašća, ističe prije svega lik Ivana Krstitelja kao Gospodinova preteče. Sam Krstitelj je stavljen u širi kontekst takozvane 'knjige utjehe' proroka… »

Meditacija

  • Arena

                  Ne samo nekada već i danas arena je naziv za borilište u kojem se odvijaju razne priredbe popraćene zanimanjem publike koja dolazi u masama bodriti svoje ljubimce i junake. Razlika je samo što su se nekada u… »

Iz galerije

Close
02-Apr-2008 19:40, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 41.0mm, 0.04 sec, ISO 400
Close
01-Jan-2011 09:58, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 100.0mm, 0.008 sec, ISO 200
 
Close
01-Jan-2011 11:25, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 7.1, 55.0mm, 0.002 sec, ISO 200
Close
01-Jan-2011 11:12, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 80.0mm, 0.001 sec, ISO 200
 

Kalendar

December 2017
M T W T F S S
« Nov    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031