Sakrament ljubavi (III.)

 


U apostolskoj pobudnici »Sacramentum caritatis« Benedikt XVI. na više mjesta ističe primjer svetih otaca i njihovo svjedočanstvo euharistijskog života. Otačka teologija je prisutna na dvije razine. S jedne strane po izravnim navodima, a s druge strane po korištenju teoloških principa koji sežu u otačka vremena bez točnog navoda vrela.

Teologija želje

Već na prvoj stranici Papa otvara razmišljanje o euharistijskom otajstvu pozivajući se na sv. Augustina koji je, razvijajući teologiju ljubavi i srca, primijetio da presudnu ulogu za čovjeka ima želja. Premda želja svjedoči o ljudskoj nemogućnosti da sam bez Boga ostvari spasenje, ona je pokazatelj trajnog dinamizma duše, nemira traženja istine i temeljnih sadržaja po kojima je čovjek čovjek, te žeđi da zadobije puninu. Želja je bitna odrednica svakog ljudskog bića, jer pomaže čovjeku da se otvori Bogu i njegovu milosnom djelovanju. Stoga se ne radi o bilo kojoj i bilo kakvoj ljudskoj želji, već o temeljnim željama bez kojih osoba ne može osmisliti svoje postojanje. Takve želje su nagnale Augustina da traži istinu, da ide tragom svoga nemira, te su ga naposljetku, kad je shvatio da je istina u Katoličkoj Crkvi jedina prava i puna istina, dovele do obraćenja.

Ideju da Bog privlači čovjeka k sebi (SC 5) u teologiji je augustinovska, premda su je poznavali i helenistički filozofi. No oni su je poimali na statičan način. Bog je ljepotom svoga bitka privlačio čovjeka potičući u njemu ljubav, dok Augustin svjedoči o Bogu koji svojom ljubavlju i djelovanjem čini sve da čovjeka privuče. Božje djelovanje čini čuda i ima spasonosne učinke, dok ljudsko nije u stanju ostvariti takav domet, no ipak nije suvišno i nepotrebno. Činjenica da Bog privlači čovjeka najjasnije se očituje u euharistiji, koja ga također privlači da se uključi u Kristov čin predanja (SC 11). Papa stoga podsjeća da vjernik ne prima utjelovljenog Logosa samo na statičan način, nego je životno uključen u dinamiku njegova darivanja. U skladu s rečenim glede želje, Bog privlači čovjeka dajući mu želju za Istinom, želju za samim sobom, za srećom i za vječnim životom, što omogućuje i drugi korak: djelo spasenja kojim u konačnici ostvaruje zajedništvo kao cilj privlačenja. Ispunjen željom čovjek zastaje udivljen pred Bogom i njegovom ljepotom, pred sjajem njegova bitka, te na taj način dopušta Bogu da ga još snažnije privuče, u čemu je euharistija pravi magnetski pol.

Trojstvena ljubav

Središnja teološka nit koja povezuje i isprepleće cijelu Augustinovu teologiju jest ljubav. Premda je imao nedvosmislenu objavljenu datost da je Bog ljubav, ipak mu je trebalo vremena dok je ne osmisli kao ontološki temelj. To je učinio kad je došao do zaključka da Bog, i kad ne bi bio Trojstvo koje komunicira u međusobnoj i međuosobnoj ljubavi, morao bi biti ljubav.

Rano kršćanstvo je i terminologijom pokazalo da postoji jedna drukčija vrsta ljubavi (agape) za razliku od helenističkog poimanja (eros), koje nije ljubav smatralo božanskim atributom, iz straha da se time ne ustvrdi promjenjivost božanskog bitka. Međutim, time što se Bog objavio kao Trojstvo pokazao je da je u njemu dinamizam ljubavi, što je Augustin protumačio upravo najvažnijom dimenzijom bitka, te ujedno svake osobe. Bog tako može i mora biti ljubav, a odnos s njime nadilazi intelektualizam grčko-rimskog poganskog svijeta premještajući naglasak na djela ljubavi. Zato je sv. Augustin izjavio: Ako vidiš ljubav, vidiš Trojstvo, što Papa navodi u pobudnici (SC 8), svjestan da je najveće djelo ljubavi upravo čin bogoštovlja koji se slavi u euharistiji. Zato Augustin veli da je pjevanje na liturgijskim susretima zajednice izraz i ljubavi, a ne samo radosti (SC 42), jer samo istinska ljubav može dati pravu radost.

Pneumatološka dimenzija

Govoreći o odnosu Duha Svetoga i euharistije, Papa se poziva na dvojicu otaca, Ćirila Jeruzalemskoga i Ivana Zlatoustoga (SC 13). Ćiril naglašava iznimnu ulogu Duha Svetoga kad u jednoj svojoj katehezi veli: »Zazivamo milosrdnog Boga da pošalje svoga Duha Svetoga na darove koji su ispred nas, da on pretvori kruh u Kristovo tijelo i vino u Kristovu krv. To što Duh Sveti dodiruje posvećeno je i potpuno pretvoreno.« U vremenu kad su se vodile teološke rasprave oko spoznaje božanstva Sina i Duha Svetoga, Ćiril tim recima potvrđuje vjeru u božanstvo Duha, vjeru koje je bio svjestan razmišljajući o njegovu djelovanju u euharistiji.

Ivan Zlatousti, govoreći kako svećenik zaziva Duha Svetoga kad slavi žrtvu, veli da službenik poput Ilije privlači Duha Svetoga da bi se po njoj »nakon što siđe milost na žrtveni prinos zapalile duše vjernika«.

Svećenik ne može ne uočiti primat milosti koja dolazi od Duha, te ga onda ne posvjedočiti. Premda se pretvorba događa i snagom svećeničkog služenja, ipak u euharistiji se radi u prvom redu o djelovanju Duha Svetoga, koji se na neki način »pokorava« svećeniku. No taj dar nije njegov snagom naravi, već mu je dan odozgor.

Kao što su oci uočili primat milosti i Duha Svetoga u životu vjernika, i Papa u tom duhu poučava da euharistija u odnosu na Crkvu ima ne samo kronološki, već i ontološki primat (SC 14).

Ekleziološka dimenzija

Sveti Ciprijan, kartaški biskup, mučenik iz prve polovice 3. stoljeća, autor traktata O jedinstvu Crkve, ali i O euharistiji, svjedok je vjere Crkve o vlastitom identitetu i samosvijesti. Crkva je jedna i nedjeljiva, narod Božji okupljen od jedinstva Oca i Sina i Duha Svetoga, a slika i sredstvo jedinstva je presveta euharistija. Tako Ciprijan koji je iznjedrio veliki teološki aksiom da izvan Crkve nema spasenja, svjedoči o euharistijsko-ekleziološkom dinamizmu koji svoje korijene ima u trojstvenom zajedništvu i djelovanju.

Kad su govorili o sakramentima Crkve, oci su često uspoređivali probodeni Kristov bok na križu i usnulog Adama u raju iz čijeg rebra Bog oblikuje Evu. Crkva, nova Eva, oblikovana je iz Kristova boka, a krv i voda što su istekli tumačeni su simbolima sakramenata krštenja i euharistije (SC 14). Aktualizirajući usporedbu Papa se izričito poziva na Ivana Zlatoustoga, no istu ideju rabio je i Augustin.

Od svetog Augustina je preuzet i jedan drugi princip, koji je u isto vrijeme i inkarnacijski i ekleziološki i euharistijski. Naime, utjelovljeni Krist djeluje na takav način i takvom snagom na čovjeka svojim spasenjskim djelovanjem koje se nastavlja kroz euharistiju, da čovjeka sebi pritjelovljuje, te je pritjelovljeni čovjek, kao član Crkve, dio i njegova tijela. Tako Krist nije samo onaj Krist u svome povijesnome tijelu, niti samo u euharistiji, nego je Krist i u Crkvi. Točnije, nakon njegova spasenjskog i euharistijskog djelovanja, njegova sveta zaručnica Crkva postaje njegovo tijelo kojem je on Glava. Takvo promišljanje, utemeljeno na misli sv. Pavla, Augustin definira izričajem »Christus totus« (SC 36). Krist čovjeka euharistijom pretvara u se, te čovjek postaje njegovo tijelo, to jest postaje sam Krist. S istim razlogom Augustin u Ispovijestima veli da je vječni Logos hrana duše, te onaj tko se njime hrani postaje njemu sličan, pretvara se u njega (SC 70). Kristovo tijelo dakle u svom povijesnom hodu zadobiva svoje pune konture (dopunjeno), postajući cjelovito. Božji plan spasenja nije obuhvaćao samo tijelo uzeto od Djevice, nego svakoga koji se spašava pritjelovljujući se njemu. Za Augustina je to značajniji eshatološki princip koji formulira ovako: Samo onaj tko je sišao s neba, tamo će i uzići. Samo onaj tko se pritjelovio Kristu, bit će spašen.

Pobožnost i duhovnost

Premda prva Crkva nije poznavala pobožnost klanjanja pred Presvetim, što se razvilo u srednjem vijeku, Papa se koristi jednim patrističkim tekstom da naglasi povezanost slavljenja euharistije i klanjanja euharistiji, poradi onih koji tvrde da je Kristovo tijelo za blagovanje, a ne za klanjanje (SC 66). To je Augustinov tekst u kojem veli da nitko ne može blagovati Kristovo tijelo, ako mu se prije ne klanja, te da griješi onaj tko se ne klanja. Očita je povezanost između klanjanja Presvetom sakramentu i slavljenja. Tko dijeli intimno iskustvo Božje prisutnosti, ne može se služiti sofizmom da bi izbjegao potrebu klanjanja Svetome tumačeći kao suprotnost ono što ima odlike upotpunjavanja.

Svrha kršćanskog bogoštovlja nije kao ona poganskog: umilostiviti božanstvo da bi ostvario određeni interes, što se očituje u aksiomu poganske pobožnosti: Dajem da daš. Cilj kršćanskoga bogoštovlja je autentična proslava Boga, ali proslava koja bez proslave čovjeka nema svoju puninu ni smisao. Boga se najbolje može i treba proslaviti životom, radi čega se u povijesti objavljivao i darivao da bi ga čovjek mogao primiti i tako proslaviti. To je izvanredno lijepo i sadržajno izrazio sv. Irenej kad veli: Slava Božja je živi čovjek! A ljudski život je promatranje Boga (SC 71).

Vitalni spoj koji se događa između euharistije i kršćanskog svjedočenja zorno je opisao sv. Ignacije Antiohijski kad kaže da daje sebe i svoje tijelo da budu žrtva Božja, predajući se da ga samelju zubi zvijeri, čime postaje čisti Božji kruh (SC 85). Njegovo svjedočanstvo pokazuje očevidnu povezanost euharistije i mučeništva u prvoj Crkvi. Euharistijska hrana izgrađivala je kršćane za dosljedno svjedočenje duhovnog dara koji su primili po vjeri te je Ignaciju ta euharistijska usporedba najjača potvrda stupnja euharistijske duhovnosti prema kojoj bi trebali težiti svi kršćani kao što je težio i on.

U prilog tome Papa opaža kako je i mučeništvo sv. Polikarpa opisano kao liturgija, iz koje se vidi kako mučenik postaje euharistija (SC 85). Kad se tome pridodaju i svjedočanstva drugih mučenika koji su tvrdili da ne mogu živjeti bez euharistije – sine dominico non possumus (SC 95), onda je jasno da je euharistija bila središte i forma kršćanskog života.

Važno mjestu u euharistijskom slavlju i kršćanskoj duhovnosti od najstarijih vremena ima stol riječi, čitanje i promišljanje Svetoga pisma, izvor istinskog znanja. Sveti Otac stoga u pobudnici spominje znamenitu rečenicu sv. Jeronima, velikog egzegeta i prevoditelja Svetog pisma na latinski jezik: Nepoznavanje Pisma nepoznavanje je Krista. U vremenu koje je obilježeno razvojem znanosti bez vjere, Papina nakana je znakovita. Pravo znanje sastoji se u poznavanju objave Božje, to jest Krista koji je Božja Mudrost. Nepoznavanje Krista je nepoznavanje temeljnih sadržaja vjere i života, koji upravo po vjeri dosiže svoju puninu u vječnosti.

Glas Koncila, broj 29 (1726), 22.7.2007.

Misao dana

Napoji se ljubavlju iz Božjega srca i živjet ćeš
~*

Propovijed

  • Navjestitelj utjehe narodu Božjemu

    2. nedjelja došašća – B Evanđelist sveti Marko, započinjući svoje Evanđelje Isusa Sina Božjega, što čitamo ove druge nedjelje došašća, ističe prije svega lik Ivana Krstitelja kao Gospodinova preteče. Sam Krstitelj je stavljen u širi kontekst takozvane 'knjige utjehe' proroka… »

Meditacija

  • Arena

                  Ne samo nekada već i danas arena je naziv za borilište u kojem se odvijaju razne priredbe popraćene zanimanjem publike koja dolazi u masama bodriti svoje ljubimce i junake. Razlika je samo što su se nekada u… »

Iz galerije

Close
02-Jan-2011 11:45, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 95.0mm, 0.008 sec, ISO 100
Close
01-Jan-2011 13:03, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 75.0mm, 0.002 sec, ISO 100
 
Close
01-Jan-2011 11:20, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 8.0, 18.0mm, 0.002 sec, ISO 200
Close
21-Nov-2011 15:04, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 31.5mm, 0.008 sec, ISO 400
 

Kalendar

December 2017
M T W T F S S
« Nov    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031