Sakrament ljubavi (IV.)

 


Osim što se u pobudnici »Sacramentum caritatis« poziva izravno na neke oce i njihova djela, Sveti Otac koristi i druge teološke principe koji su se razvili u prvoj kršćanskoj zajednici, premda se ne zna tko je njihov autor.

Euharistija kao ostvarenje starozavjetnih navještaja

Jedan od poznatih teoloških principa bio je hermeneutski ključ tumačenja starozavjetnih tekstova, a glasi ovako: Figura transit in veritatem – Nagovještaj/lik prelazi u istinu (SC 11). Starozavjetna proročanstva i nagovještaji budućih događanja bili su za oce figure, likovi (ili pralikovi) koji su se odnosili na Krista. U trenutku kad dolazi Krist kao ispunjenje određenog pralika, taj pralik nema više razloga postojati, jer je došla njegova aktualizacija i ostvarenje. Nagovještaj, sličnost, ili sjena ustupili su mjesto istini, tvrdili su u 2. st. kršćanski apologeti. Oni su protiv židovstva branili pravo kršćanima da koriste Stari zavjet kao svoje svete knjige. Jedan od središnjih dokaza bio je upravo euharistijski. Kršćanski pisci su tumačili da su Kristovom smrću i uspostavom kršćanskog bogoštovlja, koje je usredotočeno na euharistiju, prestale sve starozavjetne žrtve koje su ustupile mjesto jednoj jedinoj i jedincatoj čistoj Isusovoj žrtvi, nagoviještenoj u proročanstvu proroka Malahije i drugim starozavjetnim likovima.

Lex orandi lex credendi

Ako je vjerovati onoj svetopisamskoj da iz punine srca usta govore, onda je lex orandi lex credendinajznačajnija teološka odrednica, koja se posebno tiče liturgije Crkve i njezine mjerodavnosti za teologiju (SC 34). Taj teološki princip seže u najstarija vremena, te je uvijek bio živ i življen u Crkvi kao nezamjenjiv kriterij prosuđivanja crkvenog nauka. Crkva je posjedovala svijest da sadržaji koje na svojim liturgijskim susretima živi postaju normativni kriteriji pravovjernosti. Koliko se samo, do najnovijih vremena, raspravljalo o biblijskom kanonu knjiga koje čine Stari i Novi zavjet. Pri konačnoj definiciji kanona Crkva se vodila upravo ovim pravilom: knjige koje su se čitale na euharistijskim susretima objavljene su knjige. Crkva u svojoj cjelini nije se mogla prevariti glede toga, jer ona je od početka, više nego na intelektualnoj razini, dobila zadaću »da čini«, a ne da se samo prisjeća ili promišlja. To što je činila pokazivalo je što vjeruje, za razliku od svih teoretizirajućih težnja, poput gnosticizma, koje su završavale u nerealnom i nerazumskom intelektualizmu. Čineći ono što je Gospodin zapovjedio, Crkva na najbolji način i vrši i čuva dar koji je primila, pristupačan i dohvatljiv i običnom vjerniku, a ne samo »intelektualnoj eliti«.

Intellectus fidei

Intellectus fidei je teološka sintagma koja također svoje oblikovanje duguje kršćanskim misliocima prvih stoljeća, a papi Benediktu XVI. inače tako draga te je spominje u mnogim svojim teološkim djelima, a rado je primjenjuje i u euharistijskom kontekstu (SC 34), jer euharistija je otajstvo potrebno uvijek novog i boljeg razumijevanja. Naime, kršćanstvo se pojavilo kao zajednica osoba koje Bog okuplja, kao Put koji vodi do kraljevstva nebeskoga, a ne kao jedna od religija onoga vremena. Kao takvo ono je o sebi posjedovalo svijest da je prihvatilište Božje u svijetu te je imalo ulogu nositelja objavljene istine, to jest utjelovljene Istine. U odnosu na poganske religije ono je pokazalo sposobnost da integrira ljudski razumski element (logos), da sebe i uvjerenja koja zastupa i naviješta podvrgne razumskoj prosudbi da bi dokazalo da nije nerazumsko, što ne znači da je svodivo na razumsko. Isto tako je, imajući vrhovni kriterij istinitosti, držalo da može valjano prosuđivati svaku stvarnost i spoznaju koju je imali ispred sebe. Benedikt XVI. je kroz svoj teološki rad više puta naglasio tu dimenziju kršćanstva kojom ono prosuđuje helenističku misao, prihvaćajući sve što je bilo vrijedno, a odbacujući ili korigirajući pogrešno i štetno.

Ali i bez obzira na odnos prema van, kršćanstvo nije zanemarilo da mora postojati intellectus. Vjera se ne može graditi na fideizmu ili pijetizmu, već mora imati i svoje razumsko utemeljenje. Naime, kršćanska istina, to jest Božja objava, ima toliku nevjerojatnu dubinu da traži uvijek novo i dublje razumijevanje, koje se ne ostvaruje snagom ljudskog razuma već prihvaćanjem vjere. Samo vjerom se može steći i stjecati dublje razumijevanje sadržaja koje je Bog objavio čovjeku, kako običnom, tako i intelektualcu. Augustin je bio onaj koji je na izvanredan način to izrazio svojim »vjerujem da bih razumio i razumijevam da bih vjerovao«. Patristička razmišljanja su iznjedrila onda i drugu veliku sintagmu, koju Papa doduše ne spominje, ali ona se podrazumijeva u ovom kontekstu, a to je istina da vjera traži razumijevanje (fides quaerens intellectum).

Teologija nedjelje

Govoreći o Kristu uskrslome, Papa spominje kako su se kršćani od svojih početaka okupljali da bi lomili kruh (fractio panis) u dan Gospodnji (dies Domini, dies dominica). To je bio prvi dan u tjednu, dan početka stvaranja po starozavjetnom svjedočanstvu (SC 37) i dan ponovnog stvaranja (recreatio) u Kristu. Slavljenjem nedjelje dogodila se stvarna revolucija, a prenesena je svim naraštajima kršćana te je uspjela izvršiti socijalnu revoluciju poštivanja čovjeka, njegova rada i odmora. Uzimanje prvoga dana u tjednu za dan štovanja Boga, bila je revolucija u odnosu na židovstvo, toliko radikalna da se kosila s izričitom Božjom zapovijedi o svetkovanju subote. Samo osnaženi vjerom u Kristovo božanstvo, kršćani svetkuju prvi dan u tjednu, koji je za njih simbol novoga stvaranju u Kristu, te i osmi dan, to jest dan konačnog ulaska u puninu i odmor u Bogu.

Želeći da takva svijest bude prisutna i danas, Papa, pozivajući se na kršćane prvoga stoljeća kao one koji žive svoju svakidašnjicu »po principu nedjelje« (iuxta dominicam viventes – SC 72), potiče i poziva kršćane trećega tisućljeća da vrate osjećaj za svetost nedjelje, koji je u modernom sekulariziranom svijetu ugrožen, što onda ugrožava i čovjeka. Tek ispravan osjećaj za nedjelju, ne samo kao dana odmora već dana svetkovanja Kristova uskrsnuća, daje kršćanima snagu živjeti i svoju svakidašnjicu iznimnim duhovno-moralnim intenzitetom. Osim u religioznom, nedjelja je i u socijalnom smislu bila revolucija za ono vrijeme i za ono društvo, o čemu se danas ne misli, držeći normalnim da je nedjelja neradni dan kada čovjek ima vremena za se, zaboravljajući da vrijeme za se na najbolji način kapitalizira otvarajući se štovanju Boga.

Ministerijalno svećenstvo

Premda može djelovati banalnom tvrdnja pobudnice kako je uloga biskupa ravnati euharistijskim slavljem, to jest predsjedati mu, što potvrđuje crkvena predaja (SC 53), ipak nije nimalo bespotrebna. Jer kroz povijest je bilo toliko situacija da su pojedinci uzimali sebi prava i ovlasti nad slavljenjem euharistije unatoč zaređenim službenicima. Uostalom, takvoj logici je sklon i protestantizam koji ne prizna sakramentalnost svetoga reda, te vidimo da ta tvrdnja koja se poziva na praksu prve Crkve i nije tako beznačajna. Svjedočanstva o predsjedanju biskupa i svećenika slavljenju euharistije u prvim stoljećima, ma koliko odisala jednostavnošću, iznimna su svjedočanstva o svijesti prve kršćanske zajednice u kojoj takav red nije bio slučajnost, nego se ticao središta kršćanskog identiteta i bogoštovlja. Uloga zaređenih službenika nije nikakvo tehničko pitanje, već dodiruje intimnu bit tih dvaju sakramenata koji ne postoje jedan bez drugoga. Važno je to naglasiti i radi toga da se u nekim u zemljama gdje radi nedostatka klera laici preuzimaju pojedine dužnosti ne bi kod vjernika izbrisala svijest o postojanju granice između sveopćeg i ministerijalnog svećenstva.

Mistagoške kateheze

Da bi se bolje razumjelo euharistijsko otajstvo te da bi se moglo plodonosnije sudjelovati, Papa sa sinodskim ocima predlaže da se, sukladno sa živom predajom Crkve, pokuša promicati euharistijski odgoj vjernika. U tu svrhu predlaže kao iskušano sredstvo mistagoške kateheze (SC 64) koje su bile jedno od osnovnih sredstava uvođenja vjernika u razumijevanje otajstva euharistije u prvim stoljećima Crkve. Iz toga se iščitava da živa predaja Crkve nije samo neka trenutno živa praksa već cjelokupna predaja sa svim svojim vrijednim elementima koji se mogu prilagoditi sadašnjemu vremenu te biti primjeren način bolje spoznaje otajstva Božjega. Mistagoška kateheza je bila jedan od privilegiranih sadržaja boljeg shvaćanja dubina vjere koja se davala vjernicima koji su se krštavali u odrasloj dobi, no ona nije nužno vezana uz sakrament i dob krštenja, koliko je bitno usmjerena prema shvaćanju tajne presvete euharistije.

Duhovno bogoštovlje

»Euharistija se pojavljuje u svoj svojoj snazi kao izvor i vrhunac crkvenog postojanja ukoliko izražava, u isto vrijeme, i početak i dovršetak novog i konačnog bogoštovlja, duhovnog bogoštovlja« (SC 70 i 78). Izraz koji je u hrvatskom preveden s duhovno bogoštovlje uzet je od sv. Pavla (Rim 12, 1), gdje grčki stoji logiké latreia. Pojam je to koji je u počecima Crkve odigrao značajnu ulogu, jer kršćanstvo se željelo predstaviti kao religija koja nema obrede ni značenje poput drugih religija svoga vremena, već je imala snažan »logički« element. Bila je otvorena djelovanju Logosa, štoviše bila je religija koje je štovala utjelovljenog Logosa, te je, njegovom snagom, smatrala da posjeduje puninu istine koju treba posvjedočiti i drugima. Stoga se ta mlada religija nije smatrala ni mladom ni religijom, već je držala da ima svoje korijene, ne samo u židovstvu, gdje se Logos počeo objavljivati u svom približavanju čovjeku, nego u njegovoj vječnosti, jer je on kao Počelo prije svih vjekova želio u Crkvi prihvatilište svoje punine. Stoga ta religija nije bila religija poput religija sastavljenih od iracionalnoga, nego je radije komunicirala s filozofijom koja je u okviru ljudskih mogućnosti, išla putem Logosa, predstavljajući se kao prava filozofija. Tek kasnije, nadvladavši pogansko mnogoboštvo, sebi je dopustila biti nazvana i religijom, ali opet je, da ne bi bilo zabune, i u ovom slučaju bilo potrebno naglasiti da se ne radi o običnoj već o pravoj religiji (vera religio). Činjenica da je kršćansko bogoštovlje (logiké latreia), štovanje samog utjelovljenog Logosa u prilikama kruha i vina, kršćani su pozvani na intenzivniju euharistijsku duhovnost (SC 94). Od njih se očekuje da posvjedoče i dadnu razloge svoje nade svima onima koji se u ovome svijetu ne ponašaju po principu Logosa koji je upisan u ljudsku razumnost i srce, te da svojim bogoštovljem budu znak spasenja.

Glas Koncila, broj 30 (1727), 29.7.2007.

Misao dana

Strpljenjem svoju nevolju pretvarate u blagoslov
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
01-Jan-2011 11:12, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 140.0mm, 0.003 sec, ISO 200
Close
02-Jan-2011 11:31, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 135.0mm, 0.006 sec, ISO 800
 
Close
01-Jan-2011 11:26, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 95.0mm, 0.003 sec, ISO 200
Close
21-Nov-2011 15:03, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 38.9mm, 0.008 sec, ISO 200
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930