Tema 10. Simboli, “regulae fidei” i oblikovanje biblijskog kanona

 


a) Početak prvih simbola

b) Apostolski simbol vjere

c) Pojava pravila vjere (regulae fidei)

d) Oblikovanje novozavjetnog kanona

e) Muratorijev kanon

f) Važnost i značenje ovih svjedočanstava

  a) Početak prvih simbola vjere

U starini postojale su tri vrste sažetka kršćanske vjere kojima je zajedničko to što predstavljaju pravovjernu sintezu u okviru ispovijedanja vjere, koje može biti zahvalno (eulogija = hvala i zahvaljivanje Bogu kratkim formulama, ponajviše doksologijama), krsno (odgovor na krsna pitanja koji izražava slaganje u vjeri s onim koji postavlja pitanja), doktrinarno (u okviru poučavanja u vjeri, apologije ili borbe protiv krivovjerja).

Ispovijesti vjere (homologija = confessio = ispovijest vjere) su prvi izričaji koji izražavaju vjeru Crkve, te se stoga u njima nalazi najstariji oblik kršćanske predaje, i sačinjavaju kolijevku kršćanskog vjerovanja koje se potvrdilo već u pravovjernom smjeru. Teško je reći sa sigurnošću koji su najstariji sadržaji ili sadržaj kršćanskih homologija, ali se pretpostavlja da su to oni koji se odnose na Isusa, kojem se daje naslov Krist (Isus je Krist). Potom dolaze drugi nazivi kao Kyrios, Sin Božji itd.
Vjerojatno sveti Pavao započinje Poslanicu Rimljanima jednom od tihi starih formula, govoreći o sadržaju evanđelja koje naviješta poganima: «…o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih, o Isusu Kristu, Gospodinu našemu» (Rim 1,3-4). Formule ove vrste pronalaze se još u 1 Kor 15,3sl i 1 Pt 3,18-22), te ne isključuje da su bile korištene u liturgiji.

Simboli vjere (syn-ballo = baciti zajedno, priljubiti, složiti), niz članaka vjere (može ih biti 14, 12 ili 9) bipartitne ili tripartitne strukture, ovisno jesu li oblikovani polazeći od Trojstva, s time da bi se kristološki nauk integrirao u trojstvenu ispovijest, ili se pak kristološki nauk tumači u zasebnoj cjelini nakon govora o Trojstvu, predstavljaju prenošenje kršćanske poruke sadržane u Pismima u govorni jezik. Ono stoga izražavaju sintezu vjere koja se zbila u starim kršćanskim zajednicama. Oblikovali su se malo po malo, zbog čega onda i postoji razlikovanje u broju članaka, te su postali za kršćane sredstvo prepoznavanja i pripadnosti. Simbol je potpadao pod takozvanu «disciplinu arcani», te su ga katekumeni neposredno pred krštenje učili napamet (traditio i redditio symboli), a nije se kao cjelovit obrazac unosio u crkvene spise. Načelna usmenost simbola navodno potječe od samih apostola (Rufin): simbol ne smije biti napisan, kako bi mogao ostati svojina samo vjernika, te kako do njega ne bi mogli doći nevjernici.
Počeci stvaranja simbola nalaze se već u novozavjetnim spisima, a misli se da su u početku simboli stvarani u dva oblika: kristološki oblik (sažeta vjeroispovijest o Kristu i njegovu djelu), i trinitarni oblik (vjeroispovijest o Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetomu).
1. Kristološka formula: Primjer kristološke formule pronalazi se u glossi koja je odjek starih krsnih obrazaca: Ako vjeruješ svim srcem svojim, dopušta se. Eunuh odgovori: Vjerujem da je Isus Krist Sin Božji (Dj 8,37). Ispovijest Kristova mesijanizama u početku je bila dovoljna za obraćenike sa židovstva, no s vremenom će se dodati i mnogi drugi naslovi.
Nešto kasnije će se i riječ «Spasitelj» uvrstiti u formulu. Tak se pojavljuje akrostih ICHTHYS (IESOUS CHRISTOS THEOU YIOS SOTER = Isus Krist Sin Božji Spasitelj), vrlo korišten u helenističkom svijetu. A budući da ichthys znači riba, tako je riba u samim počecima bila simbol kršćana, a ova formula vrlo popularna u drugoj polovici 2. st. među kršćanima, kako svjedoči Tertulijan.
2. Trinitarna formula: Uz kristološku formulu već od samog apostolskog razdoblja postojala je i trojstvena formula za krsni obred, koja je kasnije prevladala u liturgiji. Prvi tragovi trinitarne formule su Matejevu Evanđelju (28,19) i u Didaché (br.7). I sveti Justin svojoj apologiji opisuje da kandidat prima krštenje vodom «u ime Boga, Oca i Gospodina svemira, i u ime našeg Spasitelja Isusa Krista, i u ime Duha Svetoga» (Apol. I, 61).
 3. Formula sinteze: Drugi stupanj razvoja bilo bi stapanje obiju početnih formi, to jest unošenje kristološke vjeroispovijesti u trinitarnu shemu, da bi se dobila formula sinteze koja izmiruje kristološku s trojstvenom. Priznavanje vjere u Krista, u početku različita i samostalna (još čuva svoju nezavisnost u prefaciji euhuaristijske liturgije), ulazi u trojstveni simbol narušavajući mu izvornu simetriju. Rezultat toga je formula od 8-9 članaka  kao ona što je bila u korištenju u Rimu oko 200.

Proširenje formule: Vrlo rano su u simbol uneseni i drugi elementi kršćanskog vjerovanja, te se broj članaka simbola širio i na drukčiji način, a ne samo stapanjem dvaju spomenutih formula.Epistola apostolorum (apokrif iz 2. st.) proširuje vjeroispovijest s tri na pet članaka, tako da njezin Simbol ne sadrži samo vjeru u Oca Svemogućega, i u Isusa Krista i Duha Svetoga Paraklita, nego dodaje: «I u svetu Crkvu i otpuštenje grijeha». Jeruzalemski simbol, kako ga u 4. st. donosi Ćiril Jeruzalemski, ima šest bitnih točki: Bog, Krist, Duh Sveti, krst, Crkva i uskrsnuće. Na Zapadu se već u 4. st. javlja misao da Simbol (apostolski) ima dvanaest članaka, u odnosu prema dvanaestorici apostola (usp. Ambrozije, Explan. Symb. 8). Rufin pak ne spominje dvanaest članak, premda prenosi predaju da ovaj Simbol dolazi od Apostola, koji su se, prije nego će poći propovijedati po svijetu, zajednički utvrdili normu svoga budućeg propovijedanja. Tek u 6. st. imamo prvi put zabilježenu legendu da je kod navodnog sastavljanja Apostolskog simbola na apostolskom sastanku poslije Duhova, a prije odlaska po svijetu, svaki pojedini apostol izrekao jedan od tih članaka, s time da se točno zna koji članak kojem apostolu pripada.

Bipartitni i tripartitni simboli: Kršćanska starina poznaje dvije vrste simbola: bipartitne i tripartitne. Tripartitni ujedinjuju trinitarnu i kristološku vjeroispovijest, tako da se trinitarna uzima kao temeljna osnova, a kristološka se u nju uklopljuje. Njezina je značajka da najprije govori o Bogu Ocu, zatim o Sinu (s time da je taj dio znatno već jer uključuje razrađenu kristološku vjeroispovijest), te napokon o Duhu Svetome. Bipartitni oblik simbola u prvom dijelu razvija sadržaje vjere u božansku Trojicu, a u drugom dijelu razvija kristološku. Najznačajniji oblik bipartitnog simbola je takozvani simbol «Quicumque», koji se pripisivao svetom Atanaziju, ali sigurno ne potječe od njega, nego je nastao u Južnoj Galiji između 430-500.

Razlozi nastanka: Više je razloga nastanka simbola u prvoj Crkvi, koja, premda je imala kanon Svetoga pisma, ipak smatrala potrebnim imati kratke normativne tekstove u književnom obliku Simbola vjere.
a) Bogoštovna dimenzija: Prvi razlog je bogoštovni, to jest simbol ima izrazito liturgijski značaj. Bila je potrebna neka kratka formula pomoću koje će onaj koji je povjerovao evanđeoskoj poruci ispovjediti pred zajednicom vjernika da je prihvatio poruku, pa da ga zajednica primi u svoj krug kao svoga člana. To se naziva i baptizmalnim karakterom simbola koji se ne svodi na čisto sociološku razinu odnosa prema crkvenoj zajednici, nego ima baš eminentno bogoštovni karakter, jer se propovijedanje Evanđelja shvaća kao Božji poziv upravljen čovjeku, na koji čovjek mora odgovoriti. Da može odgovoriti potreban mu je neki sažeti tekst kojim će pred zajednicom reći svoj da. Na toj se liniji taj tekst naziva grčki homologija, latinski confessio, što se prevodi s ispovijest vjere. U taj pojam je uključeno da se izgovara javno i glasno pred zajednicom braće, ili zajedno s njima (grčki homo-, latinski con- izražava tu skupnost), a ujedno se u tom prvenstveno vidi proslavljanje Boga (odatle je došlo da se u grčkom za izgovaranje simbola upotrebljava riječdoxazein, a s tim je u vezi riječ orthodoxia).
Na istoj je crti ispovijedanje vjere pred poganskim progoniteljima: mučenici (martyres-svjedoci) pred poganskim sucem izriču svoju vjeroispovijest, kako svjedoče brojna Acta martyrum. U latinskom su se nazivali confessores oni koji su u progonima pred poganima ispovjedili vjeru, ali stjecajem okolnosti nisu to zapečatili smrću. U tom smislu Simboli vjere imaju i misionarski karakter, premda prvotna svrha sastavljanja tih tekstova nije bila da budu ono što se u naviještanju Evanđelja donosi kao gotov obrazac pred pogane, s time da im se onda, u drugom momentu, tumači sadržaj obrasca: obrazac je došao na neki način na kraju, kako bi sažeto mogli zapamtiti i u srcu čuvati ono što su primili.
b) Sociološko-eklezijalna dimenzija: Drugi je razlog nastanka sociološke naravi: vjernici su trebali neki obrazac pomoću kojega će se međusobno raspoznavati, prepoznavati onoga koji pripada u njihovu zajednicu vjere. To je imalo golemo značenje u ono vrijeme kad je kršćanska zajednica intenzivno proživljavala svoje zajedništvo, što je išlo dotle da je svaki vjernik došavši u drugu zajednicu bio priman kao gost i u pitanju svojih materijalnih potreba. Sabor u Arlesu 314. godine određuje da se priznaje valjanost krštenja onoga koji znade simbol (kan. 8). U latinskoj se literaturi često upotrebljava za simbol i naziv «tessera», što je također na liniji međusobnog raspoznavanja. Zato je i spomenuti simbol ribe bio u velikoj važnosti kao znak kršćanskog raspoznavanja, a bitno vezan i temeljnom kristološkom ispoviješću.
c) Antiheretički karakter: U uskoj vezi sa spomenutima je i antiheretička značajka Simbola. S pojavom novih i novih heretika, Crkva je bila prisiljena pružiti vjernicima osiguranje protiv zabluda koje su unosili krivovjerci, kao i mogućnost da se krivovjerci brzo prepoznaju, te se je u tu svrhu koristio tekst Simbola. Uslijed toga su tijekom vremena unošene u Simbol nadopune, koje su – ponekad s određenom dozom polemičnosti – isključivale mogućnost heretičkog tumačenja Simbola. Npr. kad gnostici, marcioniti, manihejci, niječu da je Bog Otac, kojega je navijestio Isus, isti s Bogom Stvoriteljem o kojem govori Stari zavjet, neke Crkve nadopunjavaju Simbol: «Vjerujem u Boga Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje».
Simbol Nicjeskog sabora ima prvenstveno takav antiheretički značaj, i kao takav nije zamišljen da bude krsni simbol, premda je kao njegova osnovica uzeta, čini se, formula krsnog simbola Crkve u Cezareji Palestinskoj (ili Jeruzalemu). Sastavljen je kao formula koja osigurava pravovjerje od arijanskog učenja. Kasnije su pojedine Crkve preuzimale u svoje krsne simbole protuarijanske elemente Nicejskog sabora (Rimska Crkva to nije učinila). Carigradski simbol, poznat danas kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje) ima karakter takvog krsnog simbola sa značajnim protuheretičkim nadopunama.
Premda je Nicejski simbol bio naglašeno protuheretički, te imao nadodane protuarijanske anatematizme, on je ipak u biti sačuvao osnovni literarni značaj starih simbola, značaj koji se može nazvati komunikativnim u eminentnom smislu riječi, za razliku od kasnije nastalih književnih vrsta normativnih tekstova Crkvenog učiteljstva kojima se suprotstavljalo heretičkim i krivim učenjima: dogmatskih definicija, anatematizama, deklaracija i sl. Nicejski simbol saopćava što se vjeruje, i to na način bogoštovni, čuvajući tako literarni značaj starih homologija. Napisan je tako da se stavlja vjerniku u usta, kako bi pomoću njega vjernik mogao pred Bogom i zajednicom iskazati i saopćiti svoju vjeru. Pridodani anatematizmi (u Niceji) klica su za kasnije oblike normativnih vjerskih tekstova, koji nisu zamišljeni da ih vjernik izgovara kao svoju vjeru, nego kao odredba crkvenih vlasti koja vjernika obvezuje da ne smije zastupati ništa što se njoj protivi, ni u sebi ni naizvana, ni privatno ni javno. Čini se da je prvi tekst tog novog književnog oblika, a takvog opće-obvezatnog značaja bila dogmatska definicija donesena na saboru u Kalcedonu 451. Ti novi književni oblici imaju, na neki način, više naglašen pravni karakter, a manje izrazito bogoštovni.

b) Apostolski simbol vjere 

Apostolski simbol (Symbolum Apostolicum ili Symbolum Apostolorum) je sažetak glavnih kršćanskih istina i kojem je zgusnuta teologija Crkve. Njegov današnji oblik, raspoređen u 12 članaka ne seže u razdoblje apostola, pa niti apostolskih otaca. Štoviše nije stariji od 6. st. Tek od ovog razdoblja je bio korišten u Galiji, Španjolskoj, Irskoj za pouku katekumena, a pronalazimo ga prvi put u današnjem obliku kod biskupa Cezarija Arlskog, a zatim u liturgijskim knjigama Rima i Galije. Postao je najtemeljniji tekst vjerovanja na čitavom Zapadu, koji je spadao među tekstove koje mora znati svaki vjernik, pa je prema tome za Zapad bio najvažniji normativni tekst sadržaja vjere. Oznaku «apostolski» zadobio je na temelju uvjerenja, koje je na Zapadu zabilježeno već u 4. st. (Ambrozije, Rufin), da taj simbol potječe od samih apostola. Naziv «Symbolum Apostolorum» pojavljuje se prvi put 390. u pismu milanske sinode papi Siriciju, i kod sv. Ambrozija (Epist. 42,5). Ambroziju je već bila poznata legenda da su taj simbol sastavili sami apostoli na svome sastanku kao «breviarium fidei», kako bismo mogli ukratko obuhvatiti niz cijele vjere (fidei totius seriem, Explanatio Symboli, 2). On konstatira kako je to simbol Rimske Crkve (quod Romana ecclesia tenet), a donio ga je u Rim kao «communem sententiam» sveti Petar, «primus apostolorum», koji je stolovao u Rimu (Explanatio Symboli, 7). Milanski biskup se za apostolsko podrijetlo tog simbola poziva na tradiciju da su ga sastavili i predali apostoli (symbolum, quod accepimus ab apostolis traditum atque compositum).
Rufin je oko 404. u svom Commenatrius in Symbolum Apostolorum (c. 2) našire objasnio kako se to dogodilo: apostoli su poslije Duhova, a prije nego što će se razići po svijetu, zajednički utvrdili normu svoga budućeg propovijedanja (normam sibi prius futurae praedicationis in commune constituunt), kako ne bi nitko nešto drugačije navješćivao. Rufin objašnjava i riječ symbolum: ta riječ hoće reći da je to skupno djelo (prema grčkom glagolu symballo=skupa baciti, sastavljati) apostola (collatio, hoc est quod plures in unum conferunt), ali ujedno ta riječ znači znak (indicium, signum) pomoću kojeg će vjernici moći raspoznati lažne učitelje od pravih učitelja (per quod agnosceretur is qui Christum vere secundum apostolicas regulas praedicaret). Čini se da je Tertulijan početkom 3. st. mislio da je simbol načinio sam Isus (De praescriptione haereticorum), no kod Tertulijana nemamo još teksta simbola.
Prvi zabilježeni tekst Apostolskog simbola na grčkom jeziku nalazimo u pismu Marcela Ancirskog papi Juliju I. (oko 340.); na latinskom jeziku kod Rufina, te – iz istog vremena, to jest početak 5. st. – kod Nikete iz Remezijane (današnja Bela Palanka), no ti obrasci nisu još kompletni. O samom postojanju simbola svjedoče nam, međutim, i raniji pisci, kao sveti Irenej, Tertulijan, Novacijan i drugi, makar ne donose samog teksta.
U spisu Traditio apostolica (oko 200.) nalazimo taj simbol kao baptizmalni u interogativnoj formi. U izričnoj formi glasio bi ovako:
Credo in Deum patrem omnipotentem
Et in Christum Iesum, filum Dei
Qui natus de Spiritu Sancto ex Maria Virgine
Et crucifixus sub Pontio Pilato et mortuus est et sepultus,
Et resurrexit die tertia vivus a mortuis,
Et ascendit in caelis,
Et sedit ad dexteram patris
Venturus iudicare vivos et mortuos
Et in Spiritum Sanctum et sanctam ecclesiam,
Et carnis resurrectionem
.

No kroz povijest ovaj simbol je na Istoku bio gotovo nepoznat, jer je u prvim stoljećima svaka Crkva imala svoj baptizmalni simbol, da bi se potom proširilo i nametnulo Nicjesko-carigradsko vjerovanje kao norma vjere za sve Crkve. Tako na Fiorentinskom saboru grčki predstavnik Marko Eugenik, biskup efeški, izjavljuje da istočna Crkva ne poznaje neki «apostolski» simbol kao takav.
A što se tiče njegove prisutnosti na Zapadu, mnogo govori činjenica da je Tertulijanu vrlo familijaran, iz čega bi se moglo zaključiti da je nastao mnogo vremena prije nego što imamo podatak da se o njemu prvi put govori. Ta rimska formula simbola je majka svih zapadnih simbola, kao i današnjeg teksta Apostolskog Simbola vjere. Nemoguće bi bilo dokazivati da je on u temelju i istočnih simbola, premda je i na Istoku došlo do sličnog razvoja događaja. Na trojstvenu ispovijest nadodavale su se kristološke izjave. Dok je Zapad insistira na Isusovu rođenju id Djevice Marije, Istok je uvodio nove stavke o vječnom rođenju, prije postanka svijeta. Premda su ovi «dodaci» često bili u antiheretičkoj funkciji, no ne može se sa sigurnošću prenaglašavati taj vid nauštrb unutarnjih zahtjeva Crkve, koja je imala potrebu u vidu pouke katekumena, uvoditi u Simbol, u skraćenom obliku, glavne kršćanske dogme. Kao što je krsna liturgija od jednostavnog obreda razvila u svečani, paralelno tome je i krsni simbol doživio svoj razvoj: od jednostavne trojstvene ispovijesti do sažetka kršćanskog nauka.
Očito je dakle da se današnji tekst Apostolskog simbola ne pojavljuje prije početka 6. st. Čak je rimski simbol iz 5. st. još dosta različit od našega. Ne sadrži riječi: creatorem caeli et terrae – conceptus – passus, mortuus, descendit ad inferos – catholicam – sanctorum communionem – vitam aeternam. Usprkos toga svi doktrinarni elementi Apostolskog simbola se pojavljuju već koncem 1. st. u mnogobrojnim i različitim formulama koje susrećemo djelima kršćanskoj književnosti iz ovog razdoblja.

c) Pravilo vjere (regula fidei/veritatis)

Pravila vjere ili pravila istine su sinteze kršćanskog nauka koje postoje uz simbole, te u dobroj mjeri odražavaju njihove sadržaje. Dok je uloga simbola smještena na razinu ispovijesti vjere, pravila vjere su nastala razmatranjem širih sadržaja ograničavajući prostore unutar kojih je netko mogao biti priznat kršćaninom, bilo življenjem bilo doktrinalnim istraživanjem. Pravilo je bilo norma vjere (norma kojom se normira vjera) i vjerska norma. Stoga se pod pojmom pravilo vjere ponekad podrazumijeva «propovijedanje Crkve», ali koje uvijek odražava apostolsku poruku (Origen, In Io. comm. 5,8). U tom smislu to je bio crkveni kanon (Klement Aleksandrijeski, Strom. 6,18,165) ili «pravilo predaje» (ivi 1,1,15). Tehnički izraz regula fidei ili veritatis imamo kod Ireneja (Adv. haer. 1,1,20; Epideixis 3) i kod Tertulijana (De praescr. 13) ali je bio prisutan već u apologeta, kao na primjer kod Aristida (Apol. 1,15,2) koji spominje «nauk istine».
Pravilo vjere je bila metodološka norma u kršćanskom traženju (Tertulijan, De praesc. 12-13), u čitanju Svetog pisma (Irenej, Adv. haer; Ps. Atanazije, De trin. 7,5); u jeziku koji treba koristiti jer ne može sebi dopustiti slobodu kojom se koriste filozofi (Augustin, De civ. Dei 10,23); u predajama koje treba poštivati, kao što je datum slavljenja Uskrsa (Euzebije, HE 5,24,6); u trojstvenim formulama koje treba koristiti pri podjeljivanju krštenja (Ps. Atanazije, De trin. 7,10).
Dok je smisao ispovijesti i simbola bio pokazati pripadnost u vjeri, pravila vjere imaju za cilj iznijeti na vidjelo određena ograničenja unutar kojih se trebalo kretati, tako da je u isto vrijeme njezina uloga bila da ukaže na krivovjerje. Lako se moglo dogoditi da pravilo vjere postane instrument u ruci institucije, to jest da od sredstva vjere (medium fidei) postane norma vjere, nauka, pravovjerja. Širenjem kršćanstva nakon Konstantina regula fidei se poistovjetila s simbolom to jest s Vjerovanjem, najprije Nicejskim, a potom i carigradskim, te je poslužila da se uspostavi jedinstvo vjere u cijelom carstvu, ali ne više kao izraz vjere mnogih, nego također kao kontrola vjere svih. To se nije dogodilo samo na unutarcrkvenom institucijskom planu, nego i na civilnom, tako da je simbol bio uvršten u Justinijanov kodeks. Simbol, u ovakvom korištenju, ne ujedinjuje više jednu zajednicu jer svi imaju jednu te istu vjeru, nego preuzima pravnu funkciju kontrole vjere, te time i odvajanja onih koji se ne nalaze unutar tih kriterija. Ovakva upotreba simbola, postala sasvim uobičajena nakon pada Rimskog carstva, sačinjavala je ograničeno korištenje. U početku je on predstavljao, u razvoju kršćanske misli, prije svega vrlo znakovito pravilo crkvenog osjećaja cijele zajednice (sensus ecclesiae), a ne toliko sredstvo kontrole.  

d) Oblikovanje novozavjetnog kanona 

Premda 27 knjiga koje tvore današnji novozavjetni kanon (kanon = metar, mjera, kriterij) pripadaju najstarijoj kršćanskoj literaturi, ipak je bilo potrebno duže razdoblje za potpuno oblikovanje i teološko objašnjenje, budući da je u prvih pet stoljeća bio napisan velik broj djela koja su odgovarala književnim vrstama novozavjetnih knjiga (evanđelja, djela, poslanice i otkrivenja). Spise koji sačinjavaju Novi zavjet njihovi autori nisu smatrali dijelom zbirke koja bi nadopunila židovski kanon. No, Crkve su brižno pazile i nastojale sačuvati apostolske poslanice, iako kakvoća i aktivnost izdavača ostaje u sjeni (pojedini znanstvenici upozoravaju da nije zanemariv posao redaktora tih spisa). Što se tiče Isusova nauka, čuda i života, posjedujemo tri redakcije, dok su prvotni dokumenti na koje aludira Luka u uvodu svog Evanđelja izgubljeni. K tome se dodaje i četvrto Evanđelje koje je iz sasvim posebnog ambijenta.
Već od početka 2. st. Ignacije pokazuje da poznaje mnoge od tih tekstova, ali ih ne navodi kao autoritet (još je živ osjećaj za živu i propovijedanu riječ). Polovicom stoljeća Justin spominje kako se čitaju u bogoštovlju, ali se ipak tek s Irenejem pokazuje kao dosljedna cjelina, kanonizirana, utvrđena. Polemika protiv polaganja prava gnostika na tajne predaje i protiv Marciona da izabire i ispravlja tekstove (i da odbaci starozavjetne knjige!) doprinijela je tome da se učvrsti svijest o privilegiju koji pripada spisima smatranim apostolskim. Tome je pridonijelo prihvaćanje u glavnim Crkvama, a imalo se u vidu i njihove interne kriterije ozbiljnosti i pravovjerja. Budući da nijedan središnji autoritet nije tada još definirao kanon, svaka pojedina Crkva je imale neke osobne vlastitosti glede njegova korištenja (npr. u Siriji se evanđelje čitalo kroz Diatessaron). Međutim, snaga bratskog zajedništva je lagano išla prema uniformiranju, dok su stručni intelektualci (Origen, Euzebije, Jeronim…) pomagali biskupima i zajednicama u razlučivanju.

Apostolstvo: Kao prvi autentični kriterij nametnulo se «apostolstvo». Prva Crkva je prihvatila najprije spise koje je držala da su proizišli iz pera nekog apostola ili apostolskog učenika (Luka nije bio apostol). No moglo se dogoditi da, kad je postojalo neko djelo koje nije napisao netko od apostola ili njihovih učenika, ipak se pripisivalo nekome od njih, ali ne s ciljem da se nešto lažira ili prevari buduće naraštaje, koliko je bila prisutna nakana da, stavljajući ga pod apostolski autoritet, pokažu postojanje neke (skrivene) istine vjere.
Apostolstvo kao kriterij stoga pretpostavlja uvjerenje da je neki dokument apostolskog izvora, ili da je apostolskim autoritetom dan Crkvi te je u predaji prihvaćen kao spis iz apostolskog izvora ili da sadrži nauk vjeran apostolskom nauku. Međutim, nije svaka knjiga koja je imala ispravan nauk pripadala kanonu, nego samo oni spisu za koje se smatralo da su nastali na samim počecima (Muratorijev kanon tako isključuje Hermina Pastira, premda je poučnog karaktera, ali je napisan oko 145., te kao takav nije imao apostolsku autentičnost). To je pokazatelj da prva Crkva pravi razliku između biblijskih knjiga i korisne kršćanske literature.

Predaja: Budući da u početku nije postojala ista vjerodostojnost svih knjiga, tako su pojedine zajednice prihvaćale samo dio takvih spisa za svoje bogoštovlje i javno propovijedanje, što je značilo da ih smatraju Svetim pismom. Naravno, da je bilo i lokalnih razlika glede prihvaćanja pojedinih djela.  Nedvojbeno je da se oko polovice 2. st. već postigao prvi konsenzus glede predaje koja se ticala svetih knjiga, što se onda profiliralo kao presudni kriterij u utvrđivanju novozavjetnog kanona.
Tijekom 2. st. heterodoksne struje unutar Crkve, posebno gnostici, počele su stvarati i štovati «svete knjige», stavljajući ih također pod apostolski autoritet, želeći ozakoniti svoj krivi nauk i neutemeljena teološka mišljenja. U isto vrijeme postojala je i suprotna tendencija, u kojoj su prednjačili marcioniti, da su iz kanona željeli izbaciti sve knjige koje su držali onečišćenima primjesama židovskog nauka. Crkva je zato bila prisiljena odrediti svojim autoritetom koje knjige sadrže autentične istine vjere i mogu biti korištene u javnom bogoštovlju. Ovaj proces je priveden kraju koncem 2. st., bez obzira što će konačno određivanje 27 kanonskih knjiga doći tek u 4. st. Do tada će se trebati u pojedinim zajednicama razriješiti problem pojedinih neusklađenosti glede onoga što je kanonsko.
Najstariji popis knjiga je Muratorijev kanon na Zapadu, a konačni oblik novozavjetnog kanona Crkve na Istoku sadržan je u jednom uskrsnom Atanazijevom pismu (39.) iz 367. Na Zapadu potpuni popis je sadržan u drugom dijelu Gelazijeva dekreta, a poziva se na jednu rimsku sinodu koja se održala 382. u vrijeme pape Damaza. isto tako postoji popis kanonskih knjiga s jedne afričke sinode koja se održala u Hiponu, u Sjevernoj Africi 393.
Sve ostale knjige koje su naslovom, sadržajem ili formom u odnosu s Novim zavjetom i teže zadobiti apostolski autoritet, ali ne pripadaju kanonu, Crkva je definirala apokrifima.

Pravovjerje: Ovaj treći kriterij je također korišten u otačkom razdoblju, posebno s ciljem da odbaci djela onih krivovjernih skupina koje su sebi pripisivale apostolsko počelo i autoritet (apokrifi). Ovaj vid vrednovanja pretpostavlja u predaji crkava i kod biskupa jasnu svijest i sigurnost u vlastitu sposobnost da ostanu vjerni apostolskom nauku.

e) Muratorijev kanon

Najstariji poznati popis kanonskih knjiga Novoga zavjeta, začuđujuće sličan onome koji imamo sada, je takozvani Muratorijev kanon. Taj popis je u jednom kodeksu iz 8. st. otkrio Ludvig Antonio Muratori (1672-1759) u Ambrozijanskoj biblioteci u Milanu. Ovaj spis je sastavljen u Rimu vjerojatno oko 200., a sadrži 22 od 27 novozavjetnih knjiga. Nedostaje poslanica Hebrejima, 1 i 2 Petrova, Jakovljeva i jedna Ivanova.

f) Važnost i značenje ovih svjedočanstava 

Proučavanje ispovijesti vjere, povijesti simbola i novozavjetnog kanona je pokazalo da su pravila vjere (regulae fidei) spontani plod života Crkve u istinitosti svojih pojavnosti. U isto vrijeme su odgovor na potrebe koje su se osjetila na raznim područjima života, na poseban način su odgovor na manipulacije kršćanske vjere koje su vršili gnostici. Doista, u raznolikosti izražajnog oblika u koji su se zaodijevala, eva pravila vjere su pokazala fleksibilnost i sposobnost prilagođavanja okolnostima života i izazova koje je donosilo okruženje.
Zbog toga se ne može ići za tim da se traži izvorni jedinstveni oblik koji bi mogao biti počelo (Urform) svih kasnijih formula. S druge strne, bez daljnjega, svaka od ovih formula je pretendirala biti objektivno autentično pravilo vjere u koje se «vjeruje» (credere) ali ga se ne «stvara» (creare), koje se prihvaća, ali ga se ne izmišlja. Samo tako je moglo biti u pravom smislu simbol, to jest znak prepoznavanja među kršćanima (tessera hospitalitatis, Tertulijan).

Misao dana

Strpljenjem svoju nevolju pretvarate u blagoslov
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
01-Jan-2011 09:52, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 75.0mm, 0.008 sec, ISO 200
Close
22-Feb-2009 09:12, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 3.2, 8.2mm, 0.004 sec, ISO 80
 
Close
21-Nov-2011 15:08, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 28.1mm, 0.005 sec, ISO 400
Close
02-Jan-2011 15:38, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 200.0mm, 0.005 sec, ISO 100
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930