Tema 18. Arijanizam

 

 

a) Arije i arijanizam

b) Opći pregled i kratka prikaza arijanske krize u 4. stoljeću

c) Nicejski sabor

d) Različiti teološki stavovi među pristašama i protivnicima Niceje: anomejci, homejci, hemeouzijci (homojuzijci) i homouzijci.

e) Različita razdoblja borbe protiv arijanizma

U vrijeme kad Crkva zadobiva slobodu, te tijekom 4. i 5. st. javljaju se mnoga i vrlo snažna krivovjerja, najprije u Crkvi na Istoku gdje su sazivani sabori, da bi se potom rasprave prenijele i na Zapad. Najznačajnija krivovjerja koja se javljaju o ovom razdoblju su sljedeća:

  • Trojstvena krivovjerja (arijanizam i macedonijanizam),
  • Kristološka krivovjerja (arijanizam, apolinarizam, nestorijanizam, monofizitizam),
  • Antropološke kontroverzije (pelagijanizam na Zapadu)
  • Rasprave manjeg značaja: donatizam (raskol).

a) Arije i arijanizam

Početak i povod velikih teoloških rasprava u zlatnom razdoblju kršćanstva bilo je krivovjerje koje je svećenik Arije započeo u drugom desetljeću četvrtoga stoljeća propovijedati u aleksandrijskoj Crkvi. U to vrijeme još nije bilo teološki do kraja protumačen odnos Oca i Sina. Jedni su težili prema subordinacionističkim rješenjima (npr. Lucijan iz Antiohije), dok su drugi bili skloni monarhijanskim idejama (Sabelije i modalisti).
Arije je rođen vjerojatno u Libiji oko 260. godine, u staroj pokrajini Cireni, a djelovao je u Aleksandriji. Bio je neko vrijeme učenik Lucijana iz Antiohije, ili barem u dodiru s njime. Još prije nego je počeo propovijedati vlastiti nauk glede Trojstva, u vrijeme biskupa Petra Aleksandrijskog (300-311) pripadao je jedno vrijeme melecijanskoj shizmi, da bi se potom vratio u krilo Katoličke Crkve. Oko 320. godine, kao svećenik zadužen za crkvu u Baukalisu, svojim propovijedanjem izazvao je žestoke svađe, biskupov intervent, javnu raspravu i naposljetku osudu, nešto kasnije potvrđenu od egipatskih biskupa. Nije napisao mnogo, a od toga imamo sačuvano nekoliko pisama (Euzebiju iz Nikomedije, Aleksandru iz Aleksandrije), dijelove Thaliae (Gozba) i ispovijest vjere upućenu Konstantinu.
Arije je otvoreno zastupao subordinacionizam tvrdnjom kako Riječ (Logos) nije vječna, već stvorena. Raznovrsni su uzroci njegova nauka, dobrim dijelom motivirani filozofskim stavovima. Arije zasniva svoju teološku postavku na origenovskoj trojstvenoj nauci koja je u to doba bila tradicionalna u Aleksandriji, a držala je Oca, Sina i Duha Svetoga trima hipostazama (to jest individualnim i subzistentnim stvarnostima) koje se međusobno razlikuju i podređene se (subordinacionizam) jedna drugoj, premda imajući udjela u jednoj božanskoj naravi. Naglašavajući na radikalan način podređenost među trima osobama, vjerojatno kao reakciju na sabelijanizam i određeno pre materijalno poimanje Sinova rođenja iz Oca, Arije zamišlja Oca kao monadu potpuno transcendentnu u odnosu na Sina, koji je od njega potpuno manji, ne samo po hipostazi, već i po naravi, tako da je Sin također Bog, ali po položaju, auktoritetu i slavi na nižem stupnju od Oca, te ne može biti Sin u metafizičkom smislu riječi već samo u moralnom. Pravi božanski atributi bili bi: nerođen, vječan i nevidljiv, te bi se odnosili samo na Oca.

Dok je Origen, a poslije i aleksandrijski biskup Aleksandar, ipak tvrdio da je Sin suvječan Ocu, koji je ontološki princip ali ne kronološki, Arije je uvjeren da, ako je Sin suvječan Ocu, onda mora biti i nerođen kao i on. A pošto u božanstvu ne mogu biti dva nerođena, Sin, premda je prije svih vremena i svakog stvorenja, dolazi nakon Oca od kojeg vuče svoje postojanje. Dakle, postojao je trenutak kad ga nije bilo. Isto tako Arije ne prihvaća da je Sin rođen iz Očeve biti (= naravi), već govori o rađanju iz Očeve volje. U protivnom bi, po njemu, uključivalo diobu božanske monade. U početku je tvrdio da je Otac stvorio Sina iz ničega, da bi poslije izbjegavao ovaj izraz koji je pobuđivao sablazan kod mnogih. Stoga je govorio o Sinovo rođenju od Oca, ali je ipak nastavljao promatrati ovo rađanje kao stvaranje: Sin je jedino stvorenje (ktisma, poiema) koje Otac stvara izravno, sva ostala stvorenja je stvorio Sin vršeći Očevu volju.
O Duhu Svetome govorio je vrlo malo, a svoj nauk je potvrđivao nekim navodima iz Svetoga pisma koji, govoreći o Sinu, uključuju izraze kao činiti, stvarati i slične (Izr 8, 22: Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba). Po Ariju, na vrhu piramide stvorenja je Sin, a ispod njega su Duh sveti, anđeli i pa sve ostalo što je stvorio Bog po Sinu.
Druge dvije hipostaze ne dijele istu bit s Ocem. Sin nije pravi Bog, niti postoji odvijeka s Ocem. Njegovo rođenje se ne može definirati prirodnim, tj. njega se ne može zvati naravnim Sinom Očevim, jer nemaju istu narav. Sin je stvoren iz ničega i stvoren je prije svih vjekova. Shodno tome, zbog različitosti naravi, Otac ne može biti spoznat po Sinu i od Sina. Logos može biti nazvan Sinom Božjim zato što ga je Bog kao svoje prvo i najplemenitije stvorenje posinio milošću. Kad ga se nazove Bogom treba to razumjeti u prenesenom ili u moralnom smislu. A cilj zašto je Sin stvoren od Oca jest stvaranje svijeta: Bog ne može stvarati bez posrednih bića, pa je najprije stvorio Logosa (već davno prije Filon Aleksandrijski je tvrdio kako Bog ne može stupiti u izravni kontakt s materijom).
Sina ne odlikuje ista razina transcendencije kao Oca, pa ga drži stvorenjem, a time onda po naravi manjim od Oca. Ukoliko ga se može nazvati Bogom, to je na temelju časti i uloge koju mu dodjeljuje Otac učinivši ga Prvorođencem prije svakog stvorenja, iz čega nedvojbeno proizlazi da je veći od svih ostalih stvorenja, no to ne znači da se smije i može držati da je iste naravi kao i Otac. Pravi i apsolutni Bog jest jedino Otac. Arije, pod utjecajem filozofskih ideje i logike, je zamijenio teze te je atribute božanske naravi (nepromjenjiv, vječan, nerođen) primjenjivao samo na Oca, zbunjen formulom kojom se Sina ispovijedalo „rođenim od Oca“. Dakle, Otac je nepromjenjiv, vječan i nerođen, a Sin je rođen od Oca pa ne može biti božanske naravi jer je božanska narav nerođena.
Evo kako bi se moglo sučeliti i usporediti Arijeve i  Aleksandrove temeljne ideje:

Arije:
– Riječ (Logos) ne postoji s Ocem od vijeka.
– Riječ je stvorena iz ničega.
– Riječ nije naravni sin niti se može reći da u striktnom smislu da je Očev.
– Sinova narav ni proizlazi iz Očeve.
– Riječ je počela postojati činom Očeve volje.
– Riječ je po prirodi podložna promjenama, u fizičkom i moralnom smislu.


Aleksandar
:
·         Riječ je suvječna s Ocem od početka.
·         Riječ nije stvorena, već je ona sve stvorila.
·         Riječ je sin, ne po posvojenju, već po naravi.
·         Sin posjeduje narav istu kao i Otac.
·         Riječ postoji po komunikaciji Očeve biti.
·         Riječ u svojoj božanskoj biti nije podložna promjenama niti patnjama.

Nakon što ga je mjesni aleksadrijski biskup osudio na saboru u Aleksandriji (323.) i izvijestio papu Silvestra, Arije je pronašao istomišljenike na Istoku, gdje je njegove ideje prihvatila nekolicina biskupa, također učenika Lucijana iz Antiohije, među kojima je najutjecajniji bio Euzebije iz Nikomedije, pod čijim predsjedanjem se u Nikomediji održava sabor koji ga oslobađa krivice. Do Nicejskog sabora, kad će biti osuđen na izgnanstvo, imat će utočište u Nikomediji.
Od drugih pristaša veliku je ulogu odigrao Euzebije iz Cezareje, premda ne dijeleći Arijev radikalni subordinacionizam, te je bio neka vrsta srednje linije između Arija i Aleksandra. Prije sazivanja Nicejskog sabora došlo je do žestokog spora koje je car Konstantin pokušao riješiti šaljući u Aleksandriju svog izaslanika (Hozije iz Kordobe), što nije urodilo plodom, te je odlučio sazvati ekumenski sabor u Niceji, koji je zakazan za proljeće 325. godine. Prije zakazanog općeg sabora, održao se u Antiohiji lokalni sabor pod Hozijevim predsjedanjem (323./324.), koji je osudio Euzebija iz Cezareje i Arijeve pristaše.
Na saboru u Niceji, pod predsjedanjem Hozija Kordobskog, i prisutnost legata pape Silvestra, okupilo se pak više od 250 biskupa koji su većinom pripadali dvjema teološkim tradicijama suprotnima arijanizmu. Umjerene origeniste je predvodio Aleksandar Aleksandrijski, dok su na čelu monarhijanaca azijske tradicije bili Marcel iz Ancire i Eustazije iz Antiohije. Sastavljena je formula vjere koju su potpisali svi osim Arija i dvojice libijskih biskupa, nakon čega su bili prognani u Ilirik. Sabor je osudio arijanske ideje definiravši Sina istobitnim (homoousios) Ocu.
Nakon što je 325. prognao Arija, car ga je 328. vratio iz progonstva, da bi potom biskupi na sinodi u Tiru 335. odlučili reintegrirati ga u Crkvu u stupnju svećenika u kojem je i prije bio. Konstantin je odredio da se njegovo izmirenje proslavi svečanim činom koji će predvoditi biskup Carigrada, ali je uoči same proslave Arije naglo umro (336.).

b) Opći pogled i kratka povijest arijanske krize u 4. stoljeću 

Ovo krivovjerje je uhvatilo maha i dugo je trajalo jer je predstavljalo jedan jednostavan način tumačenja otajstva Presvetog Trojstva dohvatljiv ljudskom razumu. Arije nije prihvaćao pomirenje između jedinstva naravi i trojstva osoba u Bogu, niti između ograničenog i neograničenog. Crkva je osudila Sabelija jer nije prihvaćao razlikovanje osoba. Arije je dotle prihvaćao razlikovanje osoba, ali je nijekao naravno jedinstvo između Oca i Sina. Sin bi bio njegov ograničeni stvor, stvoren iz ničega u svrhu stvaranja svijeta. Otac, naime, kao neizmjerni ne može biti u kontaktu s ograničenim, pa je onda zadužio Sina kao arhitekta svijeta. Tumačeći odnos Oca i Sina u subordinacionističkom i adopcionističkom smislu, nijekao je da je u pravom smislu Sin Božji. Tvrdio je da nije vječan, da je bio stvoren iz ničega i da nije odvijeka bio u ocu. Isto tako Sin ne bi bio nepromjenjiv niti beskrajan, već bi bio prvo i najpovlaštenije Božje stvorenje. Sin bi bio niži od Oca i samo bi ga Otac nominalno uzdigao na rang Boga.
Isto tako i Duh Sveti ne bi imao prirodno jedinstvo i zajedništvo s Ocem i sa Sinom. Ovakav nauk, kao dobar dijalektičar, Arije je pravdao svetopisamskim tekstovima:
Izr 8, 22: Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba.
Kol 1, 15: On je slika boga nevidljivoga, Prvorođenac prije svakog stvorenja.
Fil 2, 9-11: Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: “Isus Krist jest Gospodin!” – na slavu Boga Oca.
Mt 28, 18: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.
Kako nisu osporavali crkvene institucije (sakramente i hijerarhiju), arijanci se nisu razlikovali od pravovjernih vjernika po ničem izvanjskom, već samo po ispovijesti vjere, tako da su se miješali jedni s drugima. Tijekom četvrtoga stoljeća Arije je imao više pristaša i učenika od kojih su najznačajniji sljedeći:

  • akacijevci,
  • eudoksijanci,
  • euzebijevci,
  • aecijevci
  • eunomijanci,
  • urzacijevci,
  • semiarijanci ili homojuzijci (homoiousios = slične naravi).

Carevi Konstantin, Konstancije i Valent približit će se arijanskim pozicijama, te će ih na ovaj ili onaj način braniti. Veliki sveci (Atanazije, Kapadočani, Hilarije) borit će se protiv arijanizma. Kasniji carevi Valentinijan, Gracijan i Teodozije trudit će se eliminirati arijance iz carstva, nakon čega će se oni uteći među barbarske narode od kojih će neki prihvatiti kršćanstvo sukladno ovom krivovjerju (burgonjci, vizigoti, ostrogoti, vandali). Carigradski sabor (381.) će se konačno izjasniti protiv njihova krivovjerja odbacujući njih i njihove nauke iz crkvenog zajedništva.
Arijanizam će se ugasiti kao sekta u 7. st., da bi potom oživio u 16. U idejama Miguela Serveta (+1553.) u Ženevi, Okina i Bucera (+1551.) u Engleskoj. Socinizam (po Faustu i Bartolomeju Socinu) moderni je oblik arijanizma.

c) Nicjeski sabor 

– Povijesni tijek saborskih događanja
Da bi razriješio krizu i priveo kraju rasprave koje je pokrenuo Arije, car Konstantin saziva sabor u Niceji, blizu carske rezidencije u Nikomediji. Cilj sabora je bio dvostruk: riješiti arijansko pitanje i donijeti odredbe glede pitanja slavljenja Uskrsa. Prvi pokušaj Hozija iz Kordobe da posreduje kod Aleksandra Aleksandrijskog u rješavanju arijanskog problema nije urodio plodom, ali je zato Antiohijska sinoda u zimu 324./325. potvrdila osudu aleksandrijskog biskupa protiv prvih pristaša arijanizma.
Saboru u Niceji, otvorenom 20. svibnja 325., car je bio osobno nazočan, a predsjedao je Hozije iz Kordobe, uz sudjelovanje više od 250 biskupa (sedam zapadnih i dva svećenika, papina zastupnika, Viktor i Vicent), a prisutan je bio i Arije osobno.
Euzebije iz Nikomedije je u ime arijanaca predložio jednu ispovijest vjere, ali je ona bila odbačena. Euzebije iz Cezareje je predstavio svoju ispovijest, u svoje ime, s ciljem da skine sa sebe sumnju za krivovjerje i da pomogne koncilske oce da pronađu prikladnu formulu. No i njegova je bila odbijena. Vodile su se duge i ozbiljne rasprave. Tradicionalni simboli vjere su se nadopunili u antiarijanskom smislu, te je također dodan i pojam istobitan (homoousios), da označi bitno jedinstvo Oca i Sina. Ne zna se tko je predložio da se uvrsti ovaj pojam u simbol, ali je on za kasniju povijest teologije bio vrlo značajan. Po završetku rasprava samo Arije i dva biskupa (Sekunda iz Tolemaide i Teon iz Marmarike) odbiše potpisati Nicejsku vjeroispovijest, te su bili izopćeni, svrgnuti i poslani u progonstvo u Ilirik. Niti tri mjeseca kasnije bit će prognan i Euzebije iz Nikomedije i Teognid iz Niceje jer nisu prekinuli odnose s arijancima.
Polemička izvornost „nicejske vjere“ sadržana je u sljedećim riječima: „iz Očeve biti“ o „Boga od Boga, rođena ne stvorena, istobitna s Ocem“. Ovaj način da se definira Kristovo božanstvo bio je posebno bliz Aleksandru Aleksandrijskom, bez da je doslovno preuzeo njegove teološke principe. Izgleda da niti Aleksandar, niti kasnije Atanazije, nisu koristili prije toga riječ istobitan, koja je za mnoge istočne biskupe postala izvor doktrinalnih poteškoća, premda su ipak osuđivali Arija. Politički razvoj situacije „arijanske krize“ donio je vrlo brzo među dobrim dijelom biskupa otpor prema Niceji, što je potrajalo sve do početka Teodozijeve vladavine (379.), to jest do Carigradskog sabora (381.).
Među disciplinskim dekretima povlašteno mjesto ima dekret o datumu slavljenja Uskrsa. Oci su odredili da bude prema aleksandrijskom i rimskom običaju, to jest prva nedjelja nakon prvog uštapa proljetne ravnodnevnice. Zadaća astronomskog računanja povjerena je aleksandrijskoj Crkvi. Ostali kanoni govore o strukturi Crkve, o kleru, javnoj pokori, pripuštanju krivovjeraca i raskolnika u Crkvu i naposljetku o liturgijskim normama.

– Teološko značenje Nicejskog simbola vjere 
U svom prvom dijelu donosi izričaj Vjerovanja (Credo), a u drugom dijelu osuđuje Arijev nauk.  Isus Krist je Logos istobitan s Ocem, pravi Bog od Pravoga Boga. Isus Krist je rođen ne stvoren (Oci su to dodatno pojasnili i naglasili da je rođen od Očeve biti). Nicejsko vjerovanje odražava najveći stupanj Kristova jedinstva s Ocem: istobitan (homoousios) je međutim, zbog svoje mnogoznačnosti, mogao biti shvaćen gotovo u sabelijanskom smislu, iz čega bi se moglo izvući da Sin nije samo iste naravi s Ocem, već da je i iste hipostaze, što bi bilo oprečno nauku o trima hipostazama koja se razvila na Istoku. Tako je ova formula išla za tim da zadovolji monarhijanske aspiracije, ali se mnogima, antiarijancima i antimonarhijancima, nije sviđala, međutim potpisali su je pod Konstantinovim pritiskom. Plod ovog nezadovoljstva je snažna arijanska reakcija koja je pokušala iskoristiti sva rasploživa sredstva da se rehabilitira i nametne svoje ideje.
Ovaj pojam su koristili već davno prije gnostici valentinijanci u izrazito tehničkom smislu tvrdeći da je duh ljudski istobitan s Bogom, duša s Demijurgom, a tijelo s Đavlom. Prvo sigurno korištenje ovog pojma u trojstvenom smislu, zanemarujući jedan Origenov redak za koji nije sigurna autentičnost, pronalazi se kod Dionizija Aleksandrijskog kojeg su monarhijanci optužili da odbija priznati kako je Sin istobitan s Ocem, te on odgovara kako pojam nije biblijski, izjavljujući kako je spreman koristiti ga u općem smislu u kojem bi on označavao da su „istog roda to jest iste naravi“. Isto tako jedna vijest prenosi da su na saboru u Antiohiji oko 268. godine protivnici optužili Pavla Samosatskoga da proglašava Logosa istobitnim s Ocem. Pavao Samosatski je tvrdio da Sin nema vlastite biti (ousia), te po njemu homoousios znači da je Sin bio u Ocu kao riječ u čovjeku, dakle Krist, Logos, bio tek nešto slično kao riječ koja izlazi iz usta čovječjih. Osuđujući ovu tvrdnju Antiohijski sabor je bio prisiljen izjaviti da Sin nije istobitan Ocu već je posebna hipostaza. Arije je također odbacivao tvrdnje Pavla Samosatskoga, jer po njemu, ukoliko bi dvojica dijelili istu bit, značilo bi da se radi diobi božanske biti na dva dijela. No, Arije je otišao u drugu krajnost.
Monarhijanci su pojam “istobitan” već ranije koristili da zaniječu osobnost Logosa. Iako je 268. na saboru u Antiohiji pojam osuđen, na Nicejskom saboru postaje službeni pojam. Istobitan (homoousios) označava jednu, opću Božansku bit na kojoj participiraju i Otac i Sin (naravno i Duh Sveti). Arijancima je prihvaćanje toga pojma na Nicejskom saboru bio izgovor da oni ne prihvate Nicejski sabor jer pojam istobitan nije biblijski pojam. Vjera se počela definirati dogmatski, pojmovi su često uzeti iz filozofskog konteksta, te su pomogli jasnijoj definiciji vjere. Nicejski sabor je početak drukčijeg pristupa govora o Bogu na dogmatsko-teološki način ali je ostao vjeran Svetom Pismu. Samo se počela tražiti jedna jasnoća. Na dogmatski način se željelo bolje tumačiti Sveto Pismo, jer se svatko pa i heretici u to vrijeme pozivao na njega. Revolucionaran je bio potez da se u ispovijest vjere, koja je dotad bila odraz kerigmatskog sadržaja vjere, uvede i izvanbiblijski pojam (ousia) želeći na nedvosmislen način definirati sadržaj vjere. Vode se rasprave na dogmatski način, a ne samo na kerigmatski način, što je bila praksa do sabora.
Simbol je trojstvene strukture: ispovijeda najprije vjeru u Oca, potom Sina i naposljetku u Duha Svetoga. Isus Krist je priznat Sinom Božjim i jedinorođencem Očevim koji je iz Očeve biti (ek tes ousias tou patros). Izraz „iz Očeve biti“ u ovom kontekstu označava da se ne radi o činu stvaranja, već o stvarnom rađanju. Sin participira po naravi, potpuno i cjelovito, na božanskoj biti, te je time pravi Bog, rođen ne stvoren.
Ključni pojam je istobitan (homoousios) s Ocem. Pojam nije biblijski već pridjev od imenice ousia, a u to vrijeme je imao određenu višeznačnost. Ousia je mogla označavati ili jednu pojedinačnu stvarnost, posebno biće (Aristotelova „prva supstancija“) ili jednu univerzalnu stvarnost i red pripadnosti određenog broja individua (Aristotelova „druga supstancija“) ili pak samo supstancija ili materija. Ovaj pridjev je također mogao imati mnoštvo značenja, počevši od onog gnostičkog koji je označavao sličnost među različitim bićima i njihovu pripadnost istom stupnju ili načinu postojanja. U teološkom kršćanskom kontekstu homoousios je bio korišten da označi kako Otac i Sin imaju udjela monarhijanski na istoj individualnoj biti, ili pak da imaju udjela na jednoj općoj božanskoj naravi koja je zajednička obojici. Kako se nasuprot monarhijanskoj teologiji naglašavalo da je Sin osoba te da ima svoje individualno postojanje, tako se Arije bojao, imajući materijalističko poimanje božanske biti, da bi time božanska bit bila podjeljena na dvoje.
Koncilski oci su, naprotiv, htjeli ovim pojmom donijeti konačno pojašnjenje o onome što je Sveto pismo govorilo o Sinovu izvoru u Ocu, a to je da božanska objava predstavlja dvostruki način proizlaženja iz Boga. Prvi je imanentan u Bogu i to je na primjer Sinovo vječno rođenje od Oca. Drugi je izvan Boga, kao što je stvaranje svijeta ili pak Sinovo poslanje u svijetu. Arijanci su Sinovo proizlaženje poimali isključivo kao stvaranje izvan Boga (creatio extra Deum), dok je Niceja to potvrdila kao vječno rođenje unutar božanstva. Stoga pojam homoousios potvrđuje da je Sin ne samo sličan Ocu, nego je i potpuno identičan njemu, jer po svom vječnom rođenju iz Oca ima udjela na istoj biti, to jest božanskoj naravi.

d) Različite teološke pozicije među pristašama i protivnicima Niceje: anomejci, homejci, homeouzijci, homouzijci 

Što se tiče arijanske kontroverzije, četiri su temeljne teološke struje koju valja razlikovati, a koje su nastale u razdoblju od tridesetak godina nakon Nicijeskog sabora. Nakon 360. na sceni će se pojaviti i apolinaristi i pneumatomasi.

Anomejci (arijanci, neoarijanci, eunomijanci)
Nakon razdoblja od tridesetak godina u kojem su Arijevi sljedbenici, poradi osude kojom je Nicejski sabor proglasio krivovjernim Arijev nauk, odustali od najradikalnijih teza u korist umjerenijih, pojavljuju se takozvani anomejci koji zastupaju i organski razvijaju upravo te radikalne teze. Atanazije će ustvrditi da se izvorni arijanski nauk upravo i sastoji u tvrdnji da je Sin potpuno različit od Oca, te će se predstavnike ovakvih tvrdnja zvati arijancima u izvornom smislu riječi.
Anomejski nauk u striktnom smislu riječi preuzima antiohijski đakon Aecija i učenika mu Eunomija, kasnije biskup Cizika. Aecije je slovio kao briljantan govornik i uvjerljiv dijalektičar. Priča se da je jednom zgodom, u javnoj raspravi, ušutkao svoje protivnike Bazilija iz Ancire i Eustacija iz Sebaste. Carigradska sinoda iz 360. je osudila Aecija, te u isto vrijeme promakla Eunomija za biskupa.
Ovaj neoarijanski nauk, kako su ga uskoro nazvali protivnici, uspoređujući razlike u odnosu na Arijevu teologiju, razlikuje se u dvije točke, pokazujući da je u isto vrijeme mnogo opasniji od početnog nauka. Božanska bit (ousia) bila bi potpuno dostupna ljudskom razumijevanju, u mjeri u kojoj produbljuje i koristi na logički ispravan način biblijsko-dogmatičke premise. Druga točka je da između pojma i stvarnosti je podudarnost: može se, polazeći od pojma, doći sa sigurnošću do naravi stvarnosti koju označava. Stvari, dakle, koje se nazivaju različitim pojmovima, različite su po naravi. Ako se samo Očevoj biti može pripisati atribut nerođena (agennetos), budući da je Sin rođen (gennetos), to znači da i njihove biti (ousiai) moraju biti nužno različite. Iz toga će proizići da je Sin različit od Oca po biti (anomoios to patri kat’ousian). Ovakva logična posljedičnost je ostavljala izniman dojam, te se cijeli niz teologa ogledao u njenu zahtejvnom pobijanju (Bazilije Veliki, Grgur iz Nise, Didim Slijepac, Apolinar iz Laodicije, Teodor iz Mopsuestije).
Politika filonicenska cara Teodozija okončat će arijansku krizu i arijanski pokret. Eunomije, koji je pokušao čak osnovati vlastitu Crkvu, prekidajući odnose čak i s Eudosijem iz Antiohije (carigradskim biskupom) koji ga je posvetio, bio je osuđen na prognanstvo 383., prije u Meziju, a potom u Cezareju Kapadocijsku, da bi umro 394.
Anomejci su držali da je Sin različit (anomoios) od Oca (u tekstovima koji su nam se sačuvali ne pojavljuje se ovaj pojam, ali je očito iz cjeline nauka). Naime, njihova teološka teorija polazi od ideje da je Otac aposolutno trascendentan, te da je njegova osnovi atribut da je jedini nerođen, tako da je Sin, budući da je rođen, različit od Oca i po hipostazi i po biti, te je manji od njega i ne postoji odvijeka kao Otac. Premda odbacuje radikalnu Arijevu tezu da je Sin stvoren iz ničega, Eunomije tvrdi da Sin nije stvoren iz ničega, nego da je voljom onoga koji ga je stvorio, jedino biće rođeno, stvoreno izravno Očevim zahvatom da bi bio njegov službenik pri stvaranju svijeta, što i čini po volji Očevoj. Sin ima udjela u Očevim prerogativama i savršenostima (svjetlo, život, moć) ali na podređenoj razini, u toliko što je Otac nerođeno svjetlo, život i moć, dok je Sin rođeno svjetlo, život i moć. Njega se stoga može smatrati sličnim Ocu samo po djelovanju, ali ne i po biti.
Ako je po njima Sin Bog, premda na nižoj razini u odnosu na Očevo savrešeno božanstvo, Eunomije ne pripisuje Duhu Svetom božanske odlike, držeći ga samo najsavršenijim od stvorenih stvorenja koja stvara Sin po Očevu nalogu. I budući da tri hipostaze ne samo da su podređene jedna drugoj, nego su čak različite po biti (= naravi), pojam Trojstva je potpuno stran Eunomiju i potpuno odsutan iz njegovih djela. Stoga i njegove pristaše nisu dijelile sakrament krštenje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, nego su krštavali u smrt Gospodnju.

Homouzijci (nicenci)
Homouzijcima (lat. homousiani – gr. homoousianstai), arijanskom terminologijom, bili su nazvani oni koji, bez nekih posebnih distinkcija, ostadoše vjerni Nicejskom simbolu i središnjem pojmu nicejske vjeroispovijesti – istobitan. Među njih se ubrajaju Atanazije, Hozije Kordobski, Marcel iz Ancire, Lucifer iz Cagliarija, Euzebije iz Vercelija, Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski, te bez sumnje i Fotin iz Sirmijuma i Apolinar iz Laodiceje (ova posljednja dvojica su bili osuđeni kao krivovjerci ali zbog drugih razloga).
S pojmom istobitan (homoousios), koji se nametnuo konačno s Carigradskim saborom (381.) u vrijeme cara Teodozija, bila su povezana dva problema. Prvi problem je bio taj što ga je Nicjeski sabor usvojio ne znajući da je već bio osuđen s Pavlom Samosatskim u Antiohiji 268. Nakon što je Bazilije iz Ancire to javno iznio, postalo je teško pristašama ovog simbola obraniti ovu bitnu točku. Osuda iz 268. godine se ticala točnije drugog teološkog problema. Termin je bio prihvaćen kao prožet sabelijanizmom,u koliko se je činilo da stavlja u sjenu osobne razlike između Oca i Sina. Doista, teološke rasprave u 4. st., barem do Aleksandrijske sinode i teologije Kapadočana, bila je opterećena ne baš jasnim određenjem pojmova bit (ousia) i osoba (hipostasis), jer su bili vrlo često poistovjećivani. Ako su se tumačili na sljedeći način: ousia kao „bivstvo“, a hipostasis kao „supstancija“, bilo je nemoguće razumjeti origenovski govor o tri hipostaze (treis hipostaseis) u Bogu. Nedostatak prikladnog pojma kojim bi se izrazile razlike među božanskim osobama mogao je dovesti do pogrešnog i sabelijanskog tumačenja pojma istobitan (homoousios). Ovo je bio najčešći prigovor upućen pristašama simbola, a zbog toga su bili i osuđeni Marcel iz Ancire i Fotin iz Sirmija.
Tek nakon Aleksandrijske sinode, a i nakon što je Bazilije Cezarejski fiksirao terminologiju učinivši ga kompatibilnim s naukom o tri hipostaze uzimajući ga u smislu i značenju supstancije, to jest božanske naravi zajedničke trima osobama, ovaj pojam je bio konačno prihvaćen. Protumačen na ovakav način bio je konačno potvrđen na Carigradskom saboru 381.

Homojuzijci (euzebijanci, semiarijanci)
Vrlo karakterističnu teološku poziciju predstavljaju oni koje, u latinskim arijanskim dokumentima zovu „omeusiani“, dok ih u grčkim zovu semiarijanci. Pojam kao takav su skovali nicenci s vrlo tendencioznim ciljevima, zbog činjenice da su homojuzijci bili antiarijanci, te također, nerijetko i u isto vrijeme, homouzijci.
U širokom značenju riječi, u kategoriju homojuzijaca ulaze svi oni koji su, po primjeru trojice Euzebija (Cezarejskog, Nikomedijskog i Emeškog) tražili srednji put između arijanizma i nicejstva, tekođer i kad nisu poznavali ili koristili pojam sličnobitan (homoiousios).
Ne zna se točno gdje se pojavio ovaj pojam: po prvi put ga se susreće u „drugoj sirmijskoj formuli“ (357.), u kojoj se, između ostaloga, zajedno s njim zabranjuje i korištenje pojma istobitan. Kad se je oko 355. opet pokrenula žestoka rasprava oko teološkog nauka u kojem je Atanazije svu pozornost usmjerio prema pojmu „istobitan“ kao najprepoznatljivijem izrazu katoličke vjere u Kristovo božanstvo i na njegovu savršeno jedinstvo s Ocem, naišao je na Aecijevo i Eunomijevo protivljenje, čije radiklane arijanske teze je podržavao Eudosije Antiohijski. U to doba su (357. godine) Valent osiječki, Urzacije beogradski i Germinije srijemski, filoarijanski biskupi i poticatelji Konstancijeve vjerske politike, okupivši se u Sirmiju s još nekolicinom objavili jednu ispovijest vjere, ne potvrđujući jasno ideje anomejaca, o kojima su šutjeli, a zabranjivahu korištenje izraza homoousios (pa čak i homoiusios o kojem se počelo raspravljati), što je izazvalo jaku reakciju i na Istoku i na Zapadu. U proljeće 358. godine okuplja se jedan mali sabor u Anciri koji je objavio u ime Bazilija iz Ancire, Marcelova nasljednika, i Georgija iz Laodicije, jedno dugo sinodalno pismo kojim izjavljuju da je Sin suvječan Ocu, od Oca realno rođen i stoga potpuno Bog; nadalje definirali su ga homoiusios, sličan Ocu po biti (ousia), misleći da će ovom formulom izbjeći opasnosti sabelijanizma koji su nazirali u pojmu homoousios, a da će ujedno naglasiti potpuno Sinovo božanstvo.

U striktnom smislu, dakle, ovaj pojam pripada teologiji Bazilija iz Ancire koji je na Ancirskoj sinodi (358.). skovao termin omoiousios (omoioV kat ousian). Pod pojmom ousia on je podrazumijevao individualnu supstanciju, do te mjere da je tvrdio da u božanstvu postoje tri hipostaze i tri ousije. Bit Sina (ousia) je slična Očevoj po tome što je jednako božanska. Zahvaljujući potpori cara Konstancija ovaj smjer je doživio svoj procvat, premda kratak, na Istoku. Kad je potom car, formulom u gradu Nike (359.) i Carigradskom sinodom (360.) se okrenuo prema onima koji su zastupali sličnost (homejci), dio ove struje se brzo stopio s njima.
Veće značenje ova je struja stekla od trenutka kada se povezala s homouzijskom. Hilarije iz Poitiersa će je ponijeti sa sobom iz progonstva na Zapad, protumačivši homousios u homojuzijskom smislu, kao što će to učiniti i Pariška sinoda (360./361.). Također i na Istoku jedan dio homojuzijske stranke ući će, zahvaljujući posredovanju Bazilija Velikog i Melecija Antiohijskog, među homouzijske redove. Drugi dio će ostati vjeran antiohijskoj formuli iz 341., dijeleći se naknadno, od 360., po pitanju božanstva Duha Svetoga. Ovom posljednjima pripadali su makedonijanci.

Homejci
Homejci je modreni naziv za one koji su prihvaćali dogmatsku formulu po kojoj bi Sin bio sličan Ocu po Pismima (omoios kata taV grafaV). Autor formule je bio Akacije iz Cezareje, Euzebijev nasljednik i zaštitnik Melecija iz Antiohije. On je predložio ovaj izraz kao vrlo široku formulu jedinstva, ali time i vrlo uopćena i manje obvezujuća. Prihvatio ju je car Konstancije i dao da je potvrdi dvostruki sabor u Rimini/Seleuciji, u Nikei (359.), te potom i u Carigradu (360.). No, budući da je predstavljala formulu koja je u političkom smislu došla odozgor, a nije nudila zadovoljavajuća teološka rješenja, nije imala velikog i trajnog uspjeha kako je to očekivala carska vlast.
Nakon Konstancijeve smrti (361.), i novi car Valent (364.-378.) će nastojati nametnuti je na Istoku, ali s Aleksandrijskom sinodom (362.), s Apolinarom iz Laodiceje i Kapadočanima, teološki razvoj se pomakao u smjeru drugih rješenja, tako da car Valent, također i zbog mnogih unutarnjih i vanjskih problema (prijetnje uzurpatora Prokopija, opasnosti Gota i Perzijanaca), nije uspio nametnuti svoju vjersku politiku protiv tako snažnog i otvorenog protivljenja biskupa.
Na temelju ovog skupa povijesnih i teoloških događaja, počelo je novo razdoblje rasprave i teološkog razvoja, koji će imati odraz i na kršćansku literaturu: Eunomijev neoarijanizam, apolinarizam i borba koju su vodili Kapadočani, koji su, između ostaloga izradili i zadovoljavajuća teološka rješenja koja su bila prihvaćena, zajedno s Nicejskim vjerovanjem, od Carigradskog sabora.

e) Različite faze borbe protiv arijanizma 

Od Nicjeskog sabora (325.) do onog Carigradskog (381.), Crkva se podijelila temeljno u dva glavna tabora: na nicejske i arijanske biskupe. Prvi sabor je suprotstavio Ariju pojam istobitan (homoousios) i otvorio je time nove rasprave glede prihvaćanja ovog pojma koje su trajala više od pola stoljeća. Drugi koncil je utvrdio na konačan način, ne bez utjecaja cara Teodozija, obvezatnost Nicejskog simbola.
Ovo vrijeme se običava podijeliti u dva razdoblja:

—Prvo razdoblje ide od Nicejskog sabora do Aleksandrijske sinode (362.). U ovom razdoblju održani su i neke značajne sinode s odlukama koje su imale određenu teološku važnost: u Antiohiji (341.), Sardici (343.), Sirmijumu (351. i 357.), Ancira (358.), Rimini/Seleucija (359.) i Aleksandrija (362.)

—-Drugo razdoblje obuhvaća događanja u dvadesetak godina od Aleksandrijske sinode (362.) do Carigradskog sabora (381.). Smrt cara Konstancija (361.) i radikalna ravnodušnost novog cara Julijana Apostate u odnosu na dotadašnju politiku omogućili su Aleksandrijsku sinodu, posljednju u arijanskim raspravama prije Carigradskog sabora, a primjer za budućnost. Svojim pismomTomus ad Antiochenos ova sinoda je, po prvi put, izradila put teološke medijacije koji će sveti Bazilije i njegovi pristaše slijediti razvijajući do Carigradskog sabora za pravovjernu soluciju.

Misao dana

Strpljenjem svoju nevolju pretvarate u blagoslov
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
02-Jan-2011 11:43, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 145.0mm, 0.003 sec, ISO 200
Close
01-Jan-2011 11:13, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 200.0mm, 0.001 sec, ISO 200
 
Close
02-Jan-2011 11:45, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 65.0mm, 0.008 sec, ISO 100
Close
01-Jan-2011 11:18, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.0, 18.0mm, 0.001 sec, ISO 200
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930