Tema 23. Latinski pisci (IV. stoljeće i početak V.)


 

a) Opće značajke latinske književnosti i teologije u ovom razdoblju

b) Specifični problemi zapadnog kršćanstva: donatizam, priscilijanizam, pelagijanizam

c) Ambrozije Milanski

d) Jeronim Dalmatinac: važnost kao prevoditelje i egzegete

e) Ostali zapadni autori iz ovog razdoblja

a) Opće značajke latinske književnosti i teologije u ovom razdoblju

Teološki procvat na Zapadu zbio se stoljeće kasnije u odnosu na Istok. Nakon velikih likova iz 3. stoljeća  (Tertulijan, Ciprijan, Hipolit) latinska Crkva sve do Hilarija nije imala teologa koji se istaknuo osobitom vrijednošću, tako da je od polovice 3. stoljeća do polovice 4. proživljavala razdoblje stagnacije. Glavni uzroci za takvo stanje su sljedeći:

  1. Nepostojanje teoloških škola na Zapadu, to jest važnih kulturnih centara kao što je bila Aleksandrija i Antiohija na Istoku;
  2. Odsutnost kristoloških i trojstvenih krivovjerja smanjila je poticaj teološkom razvoju;
  3. U odnosu na Istok, kršćanstvo je na Zapadu bilo manje rašireno. K tome valja dodati da je u Sjevernoj Africi, gdje je u 3. stoljeću teologija bila vrlo razvijena, nastao donatistički spor, što je također negativno utjecalo na teološku plodnost, jer je Crkvi ipak oduzimalo mnogo energije na rasprave koje nisu zahtijevale posebna misaona produbljenja, nego su se više ticale pastoralne discipline i crkvene jurisdikcije.

Teološki zamah i procvat od polovice 4. stoljeća duguje se ponajprije osobnoj aktivnosti nekih teologa kao što su Hilarije i Jeronim koji su imali izravni doticaj s grčkom teologijom, te su prihvatili metode i rasprave razvijene na Istoku. S druge strane doprinijet će ipak teološkom razvoju koncem 4. stoljeća i početkom 5. nove shizme, to jest krivovjerja: donatizam, priscilijanizam i pelagijanizam. Njima se može pribrojiti i maniheizam utoliko što će najznačajniji latinski teolog i otac sveti Augustin punih 9 godina pripadati maniheističkoj sljedbi, te će imati potrebu pobijati ih svojim spisima.

 

 

b) Posebni problemi zapadnog kršćanstva: donatizam, priscilijanizam i pelagijanizam 

 

DONATIZAM

Donatizam je bio prva velika shizma koja je razdirala više od jednog stoljeća afričku Crkvu, te je ujedno bio uzrokom velikim socijalnim i političkim napetostima, a isto tako, pogotovo od konca 4. st. i oštrim teološkim polemikama. Donatizam je povezan s jednim pitanjem koje se vuklo još od vremena Tertulijana i Ciprijana, točnije  radilo se o problemu izmirivanja otpadnika (lapsi) s Crkvom.
Konkretni povod ovom raskolu zbio se u vrijeme Diokolecijanova progona Crkve kad su mnogi članovi klera u razdoblju od 303. do 305., na zahtjev carske vlasti, predali svete knjige. Takvi su bili nazivani izdajicama (traditores=onaj koji predaje nešto; izdajica) i otpadnicima. Mnogi zatočeni i mučeni kršćani su izjavljivali da s takvima neće imati ništa zajedničkoga. Osim toga kartaški arhiđakon Cecilijan je bio optužen da je brutalno spriječio kršćane da nose hranu zatočenim i mučenim kršćanima (confessores). Kad je 311. umro kartaški biskup Mansurije, na njegovo mjesto je bio izabran upravo Cecilijan. Njegov izbor je izazvao neposrednu reakciju, pa je njegovo ređenje bilo izvedenu u velikoj žurbi, a napose je bilo sporno što se nije čekalo biskupe iz Numidije čiji je primas imao povlasticu zarediti svakog novog biskupa u Kartagi. Osim toga jedan od biskupa posvetitelja, Feliks iz Apthunga, bio je osumnjičen da je bio traditor. Kad je potom bio ubijen privremeni upravitelj (interventor) imenovan za Kartagu, primat Numidije Sekund iz Tigisisa je sazvao sabor od 70 biskupa i proglasio Cecilijana svrgnutim. Na njegovo mjesto je bio imenovan Majorino, do tada kapelan jedne bogate španjolske matrone Lucile, koji je Cecilijan jednom zgodom bio uvrijedio. Zaredio ga je Donat, koji će kasnije preuzeti vodstvo pokreta i po kojem će pokret i nositi ime donatizam.
U kasnu jesen 312. sam car Konstantin se morao pozabaviti ovim problemom, a on je, vjerojatno na nagovor svog savjetnika biskupa Hozija iz Kordobe presudio u Cecilijanovu korist prijeteći kaznom njegovim protivnicima. Kad je potom pokazao namjeru osloboditi kler vjeran Cecilijanu poreznih nameta, njegovi protivnici su zatražili da prepusti spor biskupima Galije, jer u Galiji nije bilo osobitih progona. Malo nakon toga Majorino je umro, a naslijedio ga je Donat. Konstantin je prepustio slučaj Milcijadu, rimskom biskupu, također afrikancu. Koncil koji se održao 3.-5. listopada 313. presudio je u korist Cecilijana. Isto tako iduće godine 1. kolovoza, još širi koncil okupljen u Arlesu po carskom nalogu, oslobodio je Cecilijana optužbe, a izrazio negodovanja prema agresivnom postupanju njegovih protivnika. U veljači 315. Feliks iz Apthungija također je oslobođen optužba za predavanje knjiga za vrijeme progona (traditio), a car Konstantin je još jednom dao nalog da se cijeli slučaj preispita nakon čega je zauzeo konačni stav u Cecilijanovu korist (10. studenoga 316.). Nakon toga je objavio vrlo stroge odredbe protiv donatista nastojeći, između 317. i 321., silom i pritiskom privoljeti ih na poštivanje donesenih odluka. Konstantin je potom odustao od provođenja svojih odluka, pogotovo što će se na obzorju pojaviti arijanski problem, te će svu pozornost usmjeriti prema njemu. Kao reakcija na uporabu sile, među donatistima se organiziralo pokret takozvanih cicumceliona ili agonista, naoružane skupine (nekad i samo toljagama) koje su presretale svoje protivnike i uzimali si pravo kažnjavati ih.
Donat i donatisti će imati dovoljno vremena uspostaviti snažnu strukturu i organizirati se u čvrstu zajednicu. Od 320. imati će čak svoga biskupa u Rimu. Neće ih u tome spriječiti niti kasniji pritisci carskih poslanika Pavla i Makarija, kao ni odluka da se Donata pošalje u izgnanstvo (347.), gdje će i umrijeti (355.). Premda će katolička strana pojačati svoj utjecaj između 347. i 361., dolazak na vlast Julijana Apostate bit će prigoda za novi trijumf donatista. Pogotovo što je Donata naslijedio Parmenijan, vrlo vješt upravitelj koji je osigurao stabilnost donatističke crkve. Uspio je čak postići da se carska vlast zauzme za njih, osvećujući se za pretrpljene progone pravovjernim vjernicima. Nakon Julijana novi će carevi još jednom preokrenuti smjer kretanja, te će 373. Valentinijan prvi (364-375.), a potom 377. i Gracijan (375-383.) narediti vraćanja dobara katolicima, što ipak neće bitnije utjecati na situaciju, a neće se niti provesti.
Nakon Parmenijanove smrti (391/2.) doći će do raskola među donatistima, između pristaša Primijana i Maksimijana, iz čega će kao pobjednik izići grubi i neuki Primijan, koji će ipak odlučno pružiti otpor čak i protiv carskog antiheretičkog zakonodavstva. Ipak će, međutim, katolici postupno osvajati izgubljeni teren. Prva će im prigoda biti sudjelovanje nekih donatističkih biskupa u Gildonovoj pobuni protiv rimske vlasti (398.), ali prije svega treba naglasiti da su za uspon Katoličke Crkve zaslužni njeni vođe i organizatori. Među prvima se ističe kartaški biskup Aurelije koji je pojačao crkvenu disciplinu, te učvrstio zajedništvo godišnjim saborima u Kartagi. Osim toga uz njega je bio najveći teolog onoga vremena sveti Augustin, čiji je teološki utjecaj bio presudan da se odnese prevlast nad donatistima. Ključni događaj bila je Kartaška konferencija (svibanj 411.) pred carskim predstavnikom i tribunom Marcelinom, na koju se okupilo 285 donatističkih biskupa i nešto malo više katoličkih. Katolici na čelu s Augustinom izišli su kao pobjednici, što je onda i carska vlast proglasila novim ediktom (30. siječnja 412.). Time će biti zapečaćena sudbina donatista, a kasnija provala Vandala u Afriku (429.) onemogućit će eventualnu obnovu pokreta, premda će ostataka danatizma biti sve do muslimanskog zauzimanja Sjeverne Afrike (698.).

– Nauk 
Rasprava između donatista i katolika ticala se prvenstveno naravi Crkve kao zajednice i društva, kao i njezinih odnosa sa svijetom i drugim ustanovama. Donatisti su se smatrali autentičnim nasljednicima sjevernoafričke Crkve kakva je bila prije velikog progona, točnije u Ciprijanovo vrijeme. Glede liturgije bili su konzervativci, slavili su agape, kao i euharistiju, ne prihvaćajući nove blagdane (Bogojavljenje npr.). Nisu podržavali monaštvo, a služili su se Afričkom biblijom, dok su katolici u međuvremenu prešli na Vulgatu. Bili su bratstvo (fraternitas) zauzeto u borbi protiv demona i težili su mučeništvu.
Donatistički nauk o Crkvi kombinira određene Tertulijanove i Ciprijanove ideje. Dijelili su Ciprijanovo mišljenje o apsolutnoj važnosti cjelovitosti Crkve, a pozivali su se i na njegov autoritet glede krsnog nauka. Govor o cjelovitosti Crkve podrazumijevao je njezinu čistoću, te je samo čista Crkva imala pravo biti naviještana prema vani. Naravno, čistima su smatrali sebe i svoju crkvu (sancta et immaculata). Isto tako su držali da su ostale Crkve, jer su bile u zajedništvu s Cecilijanom, apostatirale, te bi se iz toga dalo zaključiti da je pravo Crkva i pravo kršćanstvo bilo samo njihovo u Sjevernoj Africi. Slijedeći Ciprijana držali su da je donatistička crkva doista „vrt zatvoren i zapečaćeno vrelo“ i da je bila urešena potrebnim darovima (dotes). Iz tog su zaključivali da su valjani sakramenti samo oni koje podijeli „sveti službenik“, u protivnom, sakrament primljen izvan crkve kao da bi ga primio mrtvac. Shodno tome, krštenje koje bi podijelio netko od „otpadničkog klera“ (traditor) po njima je bilo nevaljano, te su katolike koji su se priključivali donatističkoj crkvi ponovno krstili.
Donatisti su također od Ciprijena preuzeli solidnu biskupsku predaju, pripisujući veliku važnost i autoritet onom što su poučavali njihovi biskupi. Prisjećali su se kako je Ciprijan govorio o biskupu kao posredniku između Boga i kršćanskog puka, prema njihovu poimanju biskup je bio čovjek Biblije, koji „na usnama ima Evanđelje, a u srcu mučeništvo“. Zajedništvo s Rimom su održavali do Kartaške konferencije, a potom su imali u Rimu svog donatističkog biskupa koji je bio treći po važnosti, nakon kartažkog i numidskog primasa.
Na tragu Tertulijanove misli držali su dužnošću odvajanje od otpadnika (lapsi) i progone od struktura vlasti kao znak prepoznavanja vjerničke ispravnosti. Premda je na vlast došao Konstantina koji se obratio na kršćanstvo, oni ipak nisu prihvatili „kršćanska vremena“. Držali su da donatistička crkva nastavlja tradiciju trpećeg pravednika koja seže još u vrijeme Kaina i Abela.
Uloga trpećeg naroda Božjega pretpostavljala je ideal mučeništva, uključujući mučeništvo u koje se želi i traži, što ipak Ciprijan nije odobravao. U svojim kapelama čuvali su relikvije mučenika i govorili su o mučeničkom naslijeđu (successio martyrum). Stoga je njihova liturgija ostavljala dovoljno prostora ekstatičkim i entuzijastičkim pjesmama hvale.

PRISCILIJANIZAM
Priscilijan (+385.), bogati i učen laik velikih sposobnosti, počeo je u Španjolskoj oko 370-375. propovijedati i zastupati vrlo rigidan asketski nauk. Dok je s jedne strane privukao simpatije mnogih, pa čak i dvojice biskupa Istancija i Salviana, s druge je pak navukao na se neprijateljstvo biskupa Idacija iz Meride i Itacija iz Osonube, što ipak nije spriječilo da bude zaređen za svećenika. Koncil okupljen u Saragozi 380. osudio je njegove ideje, ali nije bilo kaznenih mjera protiv osoba. Kao reakcija na osude, biskupi Istancije i Salvian, želeći dati veću važnost njegovu propovijedanju, zaredili su ga za biskupa Avile. U međuvremenu Idacije i Itacije su na takav način ishodili od cara Gracijana dekret protiv manihejaca (381.) da se u osudu moglo uključiti i Priscilijanove pristaše.
Priscilijan, koji je svoju aktivnost bio proširio već na južnu Galiju gdje mu se pridružila bogata Eukrocija, prisiljen na progonstvo, tražio je potporu u Italiji kod milanskog biskupa Ambrozija i kod pape Damaza. Premda nije dobio otvorenu potporu za svoje ideje, ipak je uspio postići da se skine osuda, te se vraća u Španjolsku. Nakon Gracijanova ubojstva (383.) Itacije je optužio Priscilijana u Trijeru pred carem Maksimom Uzurpatorom, koji je Istancija i Priscilijana (Salvian je u međuvremenu umro) poslao na koncil okupljen u Bordeaux (384.) da istraži slučaj. Istancije je bio svrgnut, a Priscilijan se nije niti pojavio, nego se pozvao izravno na cara Maksima. Ali su se i Idacije i Itacije zaputili u Trijer, gdje su, djelujući vrlo vješto, uspjeli ishoditi Priscilijanovu osudu, usprkos suprotnih nastojanja Martina iz Toursa. Optuženi za crnu magiju Priscilijanu i Eukrociji odrubljena je glava, a Istancije i drugi pristaše bili su poslani u progonstvo.
To je bio prvi slučaj da je jedan heretik bio osuđen na smrt poradi hereze. Vrlo brzo se stvorilo negativno javno mnijenje protiv osude. Čak je vrlo energično reagirao i Ambrozije, premda nije bio podupirao Priscilijana. Uslijed reakcije Itacije je bio svrgnut s biskupske stolice, a Idacije se je sam povukao. Jer je Priscilijan bio doslovno okrunjen mučeničkom aureolom, njegov je pokret bio vrlo živ i aktivan u sjevernoj Španjolskoj dobrim dijelom 5. stoljeća.
Priscilijanov nauk je teško rekonstruirati s preciznošću, jer od njegovih spisa nije sačuvano ništa, a saznanja su se izvodila uglavnom iz spisa protivnika i iz dekreta španjolskih sabora. Uglavnom se drži da se radilo o mješavini dualističkog maniheizma, docetizma i sabelijanizma. Iz duhalističkog maniheizma Priscilijan je preuzeo uvjerenje da je tijelo sotonsko djelo, princip zla i tame, dok je duša bila sastavljena od same Božje supstancije. Kao takva duša je mogla odnijeti pobjedu protiv kraljevstva tame, ali je bila zarobljena u tijelu kao kazna za počinjene grijehe. Stoga se je čovjek, po Priscilijanu, mogao otkupiti samo doista kreposnim držanjem i životom. Od docetizma je preuzeo pojam da je Krist bio božanska emanacija, niječući njegovo utjelovljenje i shodno tome i uskrsnuće. Iz sabelijanizma je prihvatio nijekanje Kristove preegzistencije prije njegova rođenja i ljudske naravi. Osim toga Otac i Sin su bili samo dva načina na koji se predstavljala sama Božanska osoba.

 

 

 

PELAGIJANIZAM


Pelagije Britanac
 (354-ca. 427.) je rođen je u Britaniji, a kršten je u Rimu između 380. i 394. Dugo je živio u Rimu kao jedan od najutjecajnijih i najslušanijih glasova svoga vremena kao monah i teolog velike kulture, poštovan od mnogih, pa čak i od svetog Augustina koji će kasnije postati njegovim najvećim protivnikom. U Rimu je upoznao Celestija, iz plemićke obitelji i poznavatelja prava i zakona, s kojim će i pobjeći uslijed invazije Alarikovih vizigota na Rim 410. Najprije će pronaći utočište u Hiponu, u Sjevernoj Africi, a potom u Kartagi, gdje će izraditi pelagijanski nauk. Usput će upoznati i Augustina koji je u to vrijeme bio zauzet polemikom s donatistima. Kasnije će se Pelagije preseliti u Palestinu, dok će Celestije ostati u Sjevernoj Africi, te, zbog svoga nauka, biti osuđen na kartaškoj sinodu 411. U Palestini će Pelagije napisati mnoge spise, od kojih su nam neki i sačuvani: jedno pismo rimskoj plemkinji Demetrijadi koja je prebivala u Kartagi, a u kojem su sadržani principi njegove filozofije i posla; De natura iz 415. pobijan u Augustinovu De natura et gratia. Različiti sabori će potvrditi osudu njegova nauka i pokreta. Umrijeti će u Palestini oko 427.
Nakon Pelagijeve smrti vodeću ulogu preuzet će Julijan, biskup Eklana, koji će se iz svog egzila na Istoku uključiti u žestoko raspravu s Augustinom.

 

– Povijesne okolnosti pelagijanskog pokreta
Pokret koji je Pelagije započeo u Rimu bio je vezan za moćne rimske obitelji, a susreo se i s origenističkim pokretom, postavši ujedno jedno s njime. Uglavnom se može razlikovati tri razdoblja istoga.

a) Prije 411.
U ovom razdoblju je nastao spis De induratione cordis Pharaonis (O otvrdnuću faraonova srca) kojem se ne zna sa sigurnošću autor, premda se pretpostavlja da je to upravo Pelagije. U svakom slučaju djelo odražava Pelagijev stav o shvaćanju kršćanstva, o čemu se raspravljalo u tom razdoblju u Italiji u intelektualnim krugovima, zauzimajući polemičan stav vjerojatno prema idejama o nepogrešivosti krštenika koje je promicao Jovinijan, te također prema Ambrozijasteru i Augustinovim Quaestiones 83. U tom djelu, odbacujući svaku vrst manihejskog i nemanihejskog predestinacionizma, insistira se o zasluživanju života vječnoga opslužujući zapovijedi Božje, služeći se slobodom upisanom u narav. Pelagije je dakle izišao u javnost uslijed polemika koju je započeo Jovinijan u drugoj polovici 4. stoljeća s jedne strane o nepogrešivosti krštenika, a s druge strane protiv djevičanstva, jer bi svi bili obuhvaćeni jednim krštenjem i svih bi, bez razlike, čekala ista kruna kao nagrada u vječnosti. U isto vrijeme su Bonozo i Helvidije nijekali Marijino djevičanstvo, što se pridodalo ovoj raspravi.

b) Od 411. do 418.
U ovom razdoblju je nastala i službeno se zaključila pelagijanska rasprava. Najprije je Kartaški sabor (411.) osudio Celestija zbog zastupanog nauka. U srpnju 415. sveti Jeronim i Pavao Horozije, španjolski svećenik i Augustinov učenik, na jednom saboru u Jeruzalemu (415.) pod predsjedanjem mjesnog biskupa Ivana, žele osuditi Pelagija, ali, osim što je Ivan bio sklon pelagijanizmu, Pelagije se izvrsno branio, te nije došlo do osude nego je sve poslano papi Inocentu I. (401-417.) da on presudi. Slično se dogodilo i na jednoj kasnijoj sinodi, u prosincu iste godine, u Diospoliju, nakon prijave koju su podnijela dva galska biskupa, Ero iz Arlesa i Lazar iz Aixa.
Ipak se pravovjerna strana nije mogla s time pomiriti, pa su već u jesen sljedeće godine bile održane dvije druge sinode u Africi. Prva je bila u Kartagi, u kojoj je sudjelovalo 67 biskupa, a druga u Milevi (u Numidiji) s 59 biskupa. Na obje sinode je bio osuđen pelagijanizam, nakon čega su spisi (Acta), kojima je priloženo pismo svetog Augustina i četvorice drugih biskupa, poslano papi Inocentu I. da podupre odluke. Papa je, precizirajući vrhovni autoritet Rima u doktrinarnim raspravama, na jednoj rimskoj sinodi osudio pelagijanizam (27. siječnja 417.). A kad se već učinilo da je time slučaj završen, umro je papa Inocent I., a Cestije je uspio uvjeriti njegova nasljednika papu Zosima u pravovjernost pelagijaskog nauka, koji je potom oslobodio pelagijance svake optužbe (rujan 417.), upozorivši čak Augustina i afričke biskupe zbog prebrzog donošenja odluka. Nešto kasnije će papa ispraviti svoj stav, te će dati vremena biskupima da donesu dokaze o pelagijanskom krivovjerju. U skladu s ovom papinskom odlukom bio je sazvan sabor u Kartagi (svibanj 418.), gdje je, u prisutnosti 200 biskupa, u 9 kanona izrečena osuda pelagijanizma, potvrđujući nauk Katoličke Crkve o istočnom grijehu, krštenju djece, važnosti milosti i o ulozi svetih. Ove je istine potom potvrdio papa Zosim koji je svojim pismom (Tractoria) potvrdio ujedno Pelagijevu i Celestijevu osudu. U ovom razdoblju Augustin je pobijao Pelagijev De natura i Pro libero arbitrio, a istom razdoblju pripada i Pelagijevo pismo Demetrijadi (Ep. ad Demetriadem). U svoja tri spisa Pelagije je artikulirao svoju teologiju stvaranja i mogućnosti slobodne volje da čini dobro i da zasluži život vječni. Čak je intervenirao i car Honorije (395-423.) koji je te iste godine objavio dekret o protjerivanju svih pelagijanaca s talijanskog teritorija i svih onih koji ne bi prihvatili papinu encikliku. Ovom odlukom Celestije i Julijan iz Eklana (biskup u Kampaniji) bili su prisiljeni na progonstvo.

c) Nakon 418.
Ovo posljednje razdoblje bilo je obilježeno Augustinovom polemikom s Julijanom iz Eklana, posljednjim velikim pelagijancem, a raspravljalo se o tome kako pomiriti prenošenje grijeha bilo s izvorom duše bilo s vrijednošću braka. Ujedno se ova rasprava pretvorila od problema o nužnosti milosti u antropološko pitanje (prilikom Adamova stvaranja njegova sloboda je bila s milošću; ljudska sloboda kao takva je pozvana živjeti s milošću, nakon Adamova grijeha s milošću Kristovom).
U ovom posljednjem razdoblju nastala su Augustinova velika teološka djela o ljudskoj slobodi s milošću (De gratia et libero arbitrio, De correptione et gratia, De praedestinatione sanctorum, De dono perseverantiae), a ovom će razdoblju oživjeti i problematike iz De induritione cordis pharaoni. Nakon 426 polemika će se premjestiti u afričke (Adrumento) i provensalske samostane, ali ne više na razini krivovjerja nego na razini rasprave. Razlika između krivovjerja i rasprave o spornim pitanjima (quaestio) koju je iznio Julijan iz Eklana papi Zosimu bila je prihvaćena u trenutku kad više nisu bili opasni promotori pelagijanstva jer su bili udaljeni.
U samostanima se nastavilo raspravljati o milosti i slobodi postavljajući stvari na pelagijanski način, to jest suprotstavljajući jednu drugoj (dok je pak za Augustina milost bila pomoć a ne suparnica volji/slobodnoj odluci/slobodi), da bi potom sve završilo u raspravo o početku vjere (initium fidei; pitajući se rađa li se u čovjeku ili dolazi od Boga) i o predodređenu (predestinacionizam je osuđen 473. na saboru u Arlesu).
Druge će okolnosti ipak zapečatiti sudbinu pelagijanaca: podržat će ih, naime, carigradski patrijarh Nestorije. No kako će nestorijanizam biti osuđen na Efeškom saboru, tako će ista sudbina dopasti i pelagijanizam koji će car Teodozije II. (408-450.) progoniti dok se ne ugasi potpuno. Na Zapadu će preživjeti na britanskim otocima, posebno u Gallesu i Irskoj, kao i u Galiji gdje će ga prihvatiti monah Ivan Kasijan.

– Nauk
Pelagijanski nauk se razvio kao reakcija na asketsko monaštvo svetog Jeronima i na manihejski fatalizam, vrlo raširen u tom razdoblju. Prema Pelagiju ljudi nisu bili predodređeni, nego su mogli, naprotiv, odlukom vlastite volje (liberum arbitrium) i po molitvama i dobrim djelima, izbjeći grijeh i postići vječno spasenje. Dakle, nije bio neophodan zahvat Božje milosti. Ovaj pojam nije bio nov, jer ga je već donekle izradio Origen u 3. stoljeću, zbog čega je, između ostaloga, bio osuđen i origenizam.
Osim toga plagijanizam je nijekao prenošenje istočnog grijeha, koji je prema njima nanio štetu samo Adamu i ne cijelom ljudskom rodu (čini se da je ovu ideju zastupao najprije Rufin Sirac, pripadnik sljedbe, te da ju je tek kasnije preuzeo Pelagije). Jer nije postojao istočni grijeh, Pelagije je držao krštenje tek trenutkom okupljanja u Crkvu: po njemu ako bi dijete umrlo bez krštenja, jednako bi došlo u raj. Ovom nauku o istočnom grijehu Augustin se je žestoko suprotstavio, uvjeren da je istočni grijeh nasljedan i povezan s prenošenjem života, iz čega je proizišao također zaključak da su svi ljudi grešnici.
Pelagijanizam se predstavljao kao snažna i važna instanca dosljednog življenja prema Pismu u njegovoj cjelini (Stari i Novi zavjet), čitanog pod prizmom jedinstvenog zakona koji otkriva volju Božju. Takva objava traži askezu i trud u svim uvjetima života, a ne samo za one koji izabiru monaški život. U konačnici radi se o tome da se nasljeduje Isusa Krista koji je sa svojim primjerom probudio čovječanstvo iz sna grijeha, angažirajući ozbiljnu vlastitu volju/slobodu. Sve što je moglo predstavljati samo poticaj da se čini bolje, produbljeno je pak na teoretskom planu obuhvaćajući cjelovito čitanje onog biti kršćani. Tako se govor prebacio na govor o stvarnim mogućnostima i zaslugama ljudske slobode, na govor o naravi i ulozi milosti Božje, o vrijednosti sakramenata ukoliko posreduju milost. U kršćanskim rimskim krugovima bila je vrlo žestoka rasprava između origenista i antiorigenista, koja se uskoro, nakon Alarikova osvajanja Rima (410.), prebacila u Afriku, u kojoj se privodila kraju stoljetna rasprava između donatista i katolika.
Kršćanski Rim je tražio novi ekvilibrij nakon Jovinijanova pokušaja tumačenja kršćanstva. Ovaj je (osuđen u Rimu 392. i u Milanu 393.), naglašavajući zajedničku krsnu milost svih krštenika, osporavao posebne zasluge, a time i posebnu nagradu asketskom izboru života u djevičanstvu i uzdržljivosti, čiji su snažni promicatelji u to vrijeme bili Ambrozije i Jeronim. Krug rimskih origenista kojem je na čelu bio Pelagije, zahvaljujući Pelagijevoj moralnoj veličini i Celestijevoj dijalektičkoj sposobnosti, nudio je, kao odgovor na Jovinijanov pokušaj, novo jedinstveno i cjelovito razumijevanje kršćanstva: svaki kršćanin je pozvan slijediti Krista sve do izbora djevičanstva i čistoće, a mogućnost da to ostvari je u svakom pojedincu. Takvu idealnu sposobnost, koja se radikalno suprotstavljala Jovinijanu, našla je plodan teren na različitim stranama, proizvodeći učinak ovisno o prilikama: U Africi se suprotstavila praksi krštavanja djece držeći ga činom bez osobnog voljnog izbora; u plemenitoj obitelji Anicija je potakla osjećaj časti što su podupirali samostane; u samim samostanima koji su, u pelagijanskim idejama, pronalazili poticaj živjeti i predlagati monaški život, koji je Jovinijan tako podcijenio.
Dvoznačnosti koje je pelagijanska sinteza nosila u sebi nisu se ticale samo tvrdnje glede mogućnosti ljudske slobode, nego i način samog razumijevanja ljudske slobode i posljedica koje su iz toga proizlazile. Pelagijanci, doista, postavljajući izbore slobode u temelj svemu, nijekali su rođenje čovječanstva u „istočnom“ grijehu, kao i potrebu svakoga da već od rođenja bude otkupljen u Kristu. Suprotstavili su se stoga praksi krštavanja djece s ciljem oproštenja grijeha (in remissionem peccatorum) držeći krštenje samo određenim posvećenjem, a tumačili su, nadalje, da je milost Božja isto što i
– narav (dar slobodne volje koji čovjek dobiva stvaranjem)
– ili isto što i objava onoga što treba činiti (Sveto pismo u funkciji objavljenog zakona), to jest kao izvanjska pomoć slobodi,
– a eventualno su je poimali i kao dobar primjer za nasljedovati (npr. Krist u odnosu na Adama).
Pelagijanske dvoznačnosti, donesene u Afriku, u dodiru s Augustinovim sakramentalno-ekleziološkim rješenjima u odnosu na donatistički spor, a uz pitanje o traducijanizmu vezanom uz problem nastanka duše, doživljene su kao „nova sablazan u Crkvi“ ili pak kao „novo krivovjerje“. Staro Jovinijanovo pitanje o mogućnosti da krštenici ne griješe proširilo se uopće na mogućnost ljudske slobode.
Pelagijanski pokret treba promatrati kao pokuša globalnog razumijevanja kršćanstva koji je izišao na vidjelo u provom desetljeću 5. stoljeća. Jovinijan, Pelagije i Augustin održavaju temeljne ideje o tome kako promišljati milost Božju i ljudsku slobodu, to jest odnos čovjek-Bog ili pak postavku antropološkog problema u kršćanstvu koja je u to vrijeme prolazila kroz asketsko poimanje nasljedovanja Krista (sequela Christi). Za Jovinijana milost Božja je dana svima u istoj mjeri; nije podložna tome da je netko primi na osoban način kao da bi je bilo moguće uvećati ovisno već o asketskom trudu (izbor djevičanstva i uzdržljivosti). Za Pelagija milost Božja je samo izvanjska pomoć, pomoć u smislu stvaranja (slobodna volja), objave (Sveto pismo), oproštenja grijeha (osobnih), dobrog primjera (onog Kristova), ali u svakom slučaju nije unutarnja pomoć samoj slobodi da bi mogla biti takva i da bi mogla djelovati na razini zasluga za život vječni. U pelagijanskoj viziji, doista, sloboda ima od stvaranja svoju radikalnu autonomiju u odlukama koje se tiču sudbine. Njezinim izborima, i samo njima, duguje se zasluga da hoće i da čini, te shodno tome i pravedna nagrada od Boga.
Za Augustina, milost Božja je samo dobro ljudske slobode: samo po milosti sloboda može biti takva, a djelujući uz njezinu pomoć u području dobra može imati zasluge za život vječni. Prepuštena sebi, nemajući Boga za uporišnu točku, ma kako se zanosila, ne može drugo nego se otuđiti. Pomoć koju sloboda prima od milosti ne označava ipak da je slobodi oduzeta njezina uloga odlučivanja, nego je samo stavljena u situaciju da se može izraziti na razini slobode, a ne uvjetovanja. Milost doista pomaže slobodu kao što prijatelj pomaže prijatelju, prilagođavajući se njegovim stvarnim mogućnostima. Sloboda, u augustinovskoj viziji, nije apsolut koji se može ostvariti prvom željom. Ona poznaje stupnjeve svoga rasta: stanje dječaštva (voluntas parva et invalida), kad zna da želi, ali ne poznaje način i nema još snage ostvariti; odraslo stanje (voluntas magna et robusta) kad uspijeva ostvariti što želi.

Zaključak

Bez daljnjega pelagijanski moralni nauk je imao određenih pozitivnih vidova. Posebno drage su im bile teme o strpljenju u patnjama, o napuštanju svijeta, o ispraznosti života, ništavnosti bogatstva, ljepoti kreposti. Zanimljivo je ipak ustanoviti potpunu odsutnost teologije križa. Po njima svetost je cilj koji se dostiže zahvaljujući vlastitim naporima bez potrebe milosti Božje. Milost o kojoj je govorio Pelagije nije unutarnja, nego izvanjska, a sastoji se u nauku i primjeru. Može biti i prosvjetljenje, sasvim intelektualnog karaktera, ali niječu milost koja pokreće volju, jer je volja, po Pelagiju, autonomna. Po njemu kršćanstvo je samo nauk, poučavanje, a ne pristajanje uz prisutnost koja privlači i obuzima.
U grčkoj školi poučavali su se temeljni principi antičke pedagogije (paideia), prema kojima je dostatna naravna sposobnost (natura), napor volje  – prakticiran na intenzivan način (studium), habitualan (usum) i postojan (exercitium) -, i pouka i primjer učitelja da se dođe do kreposti.
Bilo donatizam bilo pelagijanizam rađaju se iz nepoznavanja i nepriznavanja ljudske slabosti i snage grijeha. Oba nauka su se uzdigla do oholosti, netolerancije i podjele. Sveti Augustin pred ovim zabludama pozvao je na poniznost i na bratsku ljubav, dok je u isto vrijeme ukazivao na nužnost da svi ljudi dožive u svojoj nutrini osjećaj milosrđa prema grešnicima. Pelagije je tvrdio da je dužnost svakog čovjeka živjeti bez grijeha (impeccantia), kao rezultat trajnog napora. Tako i pelagijanizam stoji iza uvjerenja da je u čovjekovu narav usađena temeljna mogućnost da se može upraviti i izvršiti vlastite izbore sukladno Božjim zapovijedima, živeći bez grijeha. Pelagije je bio uvjerenja da čovjek nema potrebu Božje pomoći, osim one koju je primio kao stvaranje. Nakon stvaranja čovjek je autonoman i živi neovisno od Boga. Od stvaranja čovjeku je usađena sloboda volje kao korijen koji je određen, u plodovima koje nosi, svojim izborima. Milost Božja traži svoj prostor u vidu poticaja volji da slijedi Kristov primjer.
Stoga veli također da Adamov grijeh nije nasljedan. Čovjek nema nikakve mrlje na duši u trenutku rođenja. Nadalje tvrdi da kazne ovoga života su posljedice naših osobnih grijeha a ne nekog zamišljenog istočnog grijeha. Adam je bio stvoren smrtan i smrt nije posljedica grijeha, nego je bila predviđena za čovjeka od samog početka stvaranja.
Ovim naukom je zanijekao potrebu krštenja djece. Isto tako je ustvrdio da je Krist učitelj svijeta i primjer za život, ali nije otkupitelj i spasitelj čovjeka.
Temeljne točke su dakle sljedeće:

  • Nijekanje istočnoga grijeha;
  • Uvjerenje da je volja dostatna za nadnaravne čine;
  • Nijekanje milosti; dopušta samo milost prosvjetljenja koja se traži za dobrao djela, ali nije besplatna;
  • Krštenje služi samo da utisne pečat pripadnosti vječnoga života.

Od Augustinove smrti unaprijed bit će nazvani imenom „pelagijanci“ svi oni koji se budu pozivali na autonomiju ljudske slobode i bit će pod sumnjom da su „neprijatelji milosti Božje“. Samog Pelagija će doživljavati kao krivovjerca koji je htio proglasiti se slobodnim od milosti Božje ili biti branitelj ljudske slobode. Na isti će način, u suprotnosti prema pelagijancima, biti smatran braniteljem milosti Božje, ali će ga zato i mnogi sumnjičiti da je zanijekao ljudsku slobodu. Iz takvih insinuacija, nakon Augustinove smrti, rodio se predestinacionizam, koji su mnogi pripisivali njemu, a koji bi se sastojao u tvrdnji da Bog određuje slobodu ljudi na dobro ili zlo predodređujući ih na raj ili pakao. Bolje poznavanje pelagijanizma ukazuje na stvarnu vrijednost Augustinovih posljednjih spisa, u kojima se ne može naći naznake za takve tvrdnje, nego samo govori o predodređenju koje je po njemu samo i uvijek dar nekog dobra, bez ikakvih dvosmislica da bi se moglo raditi i o predodređenju na zlo.

Misao dana

Najveće ljepote skrivene su u srcu
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
25-Jul-2007 11:26, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 8.0, 125.0mm, 0.004 sec, ISO 100
Close
01-Jan-2011 13:13, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 125.0mm, 0.001 sec, ISO 100
 
Close
21-Nov-2011 15:14, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 6.0mm, 0.005 sec, ISO 800
Close
02-Jan-2011 11:47, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.0, 75.0mm, 0.003 sec, ISO 400
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930