Tema 5. Apokrifna kršćanska literatura

 

a) Apokrifi i novozavjetni spisi
b) Opće značajke apokrifne književnosti
c) Razvrstavanje apokrifa prema podrijetlu i vrsti
d) Apokrifna Evanđelja, Djela, Poslanice i Otkrivenja
e) Kratki pregled najstarijih i značajnijih kršćanskih apokrifa

a) Apokrifi i novozavjetni spisi

Da bi se moglo govoriti o aporkifnoj kršćanskoj književnosti potrebno ju je staviti u širu cjelinu vremena u kojem nastaje. Kao što se vidi iz primjera Apostolskih otaca, novozavjetna kanonska književnost nije jedina kršćanska književnost koja nastaje u 1. i 2. stoljeću. Usporedno djelima koja su prepoznata i vrednovana kao pravovjerna, nastala su u 2. stoljeću i mnoga djela, napose u gnostičkim krugovima, koja su se predstavljala kao apokryphoi – apokrifi, što znači tajni, skriveni, nedostupni javnosti, namijenjeni samo onima koji su osposobljeni razumjeti taj nauk.
U 1. stoljeću kad se kršćanstvo širi od Palestine, Male Azije pa sve do krajnjih granica Rimskoga carstva, nastaju mnogi spisi. Jedni nastaju prigodno (poslanice), drugima je cilj popratiti usmeni navještaj – kerigmu (Evanđelja), koji je u tom razdoblju još uvijek privilegirani način prenošenja radosne vijesti. Kako se kršćanstvo sve više širilo, osjećala se sve veća potreba takvih spisa koji će potkrijepiti, dokumentirati i argumentirati navještaj. Apostolima nije bio potreban pismeni zapis da potkrijepi autentičnost njihova propovijedanja, ali kako se Crkva širila, te oni nisu više uspijevali biti prisutni na svim mjestima, njihovim učenicima i nasljednicima se činilo vrlo korisno zapisati, koliko je to bilo moguće i potrebno, sadržaj njihova propovijedanja. Na poseban način se to odnosi na Evanđelja u kojima je sadržan Isusov život, riječi i djela, središnji sadržaj evanđeoskog navještaja. Nastao je tako izvor Isusovih izreka (logia), najprije usmeno pa onda i pismeno, da kršćanskim misionarima posluži kao priručno sredstvo.

Apostolicitet kao kriterij

Iza ovih dokumenata, koji su odraz i svjedočanstvo različitih crkvenih tradicija, stajalo je jamstvo pojedinog od apostola, što se prepoznaje u četiri Evanđelja. Apostolstvo, to jest apostolsko jamstvo, daje pojedinom spisu autentičnost i vjerodostojnost navještaja. Međutim u novozavjetnom kanonu knjiga postoje i one koje nisu napisane rukom apostola, ali ih Crkva, kojoj su Apostoli prenijeli dar Kristova života i Duha, unutarnjom karizmom prepoznaje kao svoje, te im pripisuje apostolstvo proglašavajući ih spisom nekog od apostola. Crkva to nije učinila s ciljem da prevari ili falsificira, nego da posvjedoči kako u njima postoje istine vjere koje odražavaju dotičnu kerigmatsku tradiciju, čime se također potvrđuje primat Crkve u odnosu na novozavjetne spise. U ovom prvom razdoblju ona jamči za apostolicitet pojedinog spisa, premda nisu svi spisi u prvi mah pokazivali isti intenzitet vjerodostojnosti, tako da pojedine zajednice ne časte i ne čitaju jednako sve knjige na svojim okupljanjima, što će reći da ih ne smatraju Svetim Pismom. Usprkos različitosti koje su se u pogledu nekih knjiga pojavljivale na lokalnoj razini, prvo suglasje oko predaje postiglo se oko polovice 2. stoljeća, te se tako oblikovao jedan odlučujući kriterij za određivanje novozavjetnog kanona (grč. kanon = mjera, metar, kriterij).

U prvoj polovici 2. stoljeća mnoge heterodoksne kršćanske sljedbe, na poseban način gnosticizam, stvaraju i časte „svete knjige“, stavljajući ih pod apostolski autoritet prikladnim naslovom, s ciljem ozakonjenja vlastitih devijantnih ideja. Crkva je stoga prisiljena snagom svog duhovnog autoriteta i kompetencije odrediti koje knjige sadrže autentičnu istinu vjere i mogu biti korištene javno na liturgijskim sastancima zajednice, čime se oblikuje korpus novozavjetnih knjiga. Ovaj proces se dogodio do konca 2. stoljeća, premda je konačni popis novozavjetnih knjiga određen tek u 4. stoljeću. Muratorijev fragment, za koji se drži da je nastao oko 200. godine u Rimu, sadrži 22 od 27 kanonskih knjiga, a cjeloviti kanon po prvi put se nalazi u jednom Atanazijevom uskrsnom pismu (Pismo 39) iz 367. godine, a na Zapadu je sadržan u drugom dijelu Gelazijeva dekreta koji je plod jedne rimske sinode održane za vrijeme pape Damaza 382.
Bilo bi pogrešno ovaj postupak držati pristranim, jer ovo što se definiralo u 4. stoljeću plod je iskustva i unutarnje svijesti kršćanskih zajednica koje su držale neke spise privilegiranim sredstvima posredovanja kršćanske objave, te su ih tako kanonizirale. Radi se o izboru valjanih svjedočanstava nastalih u konkretnom eklezijalnom kontekstu i po sebi odgovaraju na konkretne potrebe, ali uvrštene u kanon zadobivaju univerzalnu vrijednost. Viđene kao autentična dokumentacija kojom se dolazi do izvornih sastavnica povijesti i nauke Isusove, ove knjige postaju povlaštena sredstva posredovanja božanske objave. Određivanjem kanona novozavjetnih knjiga Crkva daje odgovor na izazov koji su joj uputile razne kršćanske sljedbe kompromitirajući jedinstvo evanđeoske poruke u mnoštvo različitih struja i nauka.

b) Opće značajke apokrifne književnosti  

U crkvenom okruženju pojmom apokrifi (apokryphos = tajan) u prvi mah su se označavali bilo oni spisi za čije čitanje i razumijevanje je bila neophodna posebna inicijacija (slučaj gnostičkih knjiga u kojima prevladava hermetička terminologija), bilo one knjige koje su preporučivane za privatno čitanje, različito od onog javnog čitanja kakvo je bilo čitanje Biblije (takva vrsta čitanje je poznata bila već u židovskome svijetu). I u jedno i u drugom slučaju apokrifi su pripadali književnosti koja je ostala izvan popisa svetih knjiga i bila je smatrana izvankanonskom, premda su težili tome da zadobiju apostolski autoritet. Ovi, dakle, kršćanski spisi prvih stoljeća koji su naslovom, sadržajem ili književnom vrstom u vezi sa Novim zavjetom, te su težili da zadobiju apostolski autoritet, ali ih Crkva nije uvrstila u kanon, zovu se apokrifima.
No, sam pojam apokrif zadobiva drukčije značenje u korištenju Crkve, nego što je to imao za gnostike. Dok se je za njih naziv „apokrifne knjige“ odnosio na knjige koje su bile u najvećoj cijeni, jer su sadržavale tajne istine dostupne samo onima koji su posjedovali znanje, dotle je za Crkvu, nakon što je bila prisiljena radi gnostika definirati kanon, taj pojam zadobio značenje lažnih, heretičnih, tendencioznih spisa. Međutim, po sebi ova riječ ne znači da se radi o heretičnoj književnosti, jer su mnogi od apokrifa sadržavali valjanih doktrinarnih elemenata koji nisu bili zapisani u kanonskim knjigama, ali zbog mnoštva legendarnih natruha, kao i nerazumljivih opisa čuda, nisu bile prihvaćene u kanon.

Crkveni oci stoga imenom apokrif označavaju nekoliko kategorije spisa:
– spisi kojima je nepoznato podrijetlo i lažno je pripisivanje nekom od apostola;
– spisi koji zajedno s korisnim podacima sadrže i doktrinarnih grešaka;
– spisi kojima nije dopušteno javno čitanje u crkvama jer nisu kanonski;
– spisi koji su nastali u krivovjernim krugovima ili su ih koristili krivovjerci.

Što se tiče pripisivanja heretičnosti ovim spisima, bilo bi nepravedno, u ambijentu u kojem još nisu bili jasno određeni i omeđeni pojmovi pravovjerja i krivovjerja, tvrditi za mnoge rane apokrife da su nastali kao heretička literatura, nego su bili odraz lokalne situacije neke kršćanske zajednice ili skupine, ili pak pojedinačnog iskustva vjere punog jakih emocija. Prava je istina da su u kršćanskom ambijentu 1. i 2. stoljeća kružile mnoge zbirke Isusovih izreka i djela neovisno od gnostičkih krugova, te brojni spisi pod imenom apostola i učenika. Budući da ne postoji jednoznačna primjena pojma apokrif na pojedina djela, može se reći sljedeće:
a) u nekim starim dokumentima, nazvanim apokrifi, javlja se želja da se zapiše ono što je usmena predaja pripisivala Isusu i njegovim učenicima;
b) u drugim apokrifima je sadržan odgovor – uz pomoć slobodnog i fantastičnog korištenja svetopisamskih datosti i vijesti prema lokalnim potrebama – na pitanja koja je postavljala pučka radoznalost o ljudskoj sudbini, o Isusu i njegovoj obitelji;
c) u nekim apokrifima, pomoću manipulacije kanonskih tekstova, nastojalo se legitimirati herezu;
d) apokrifi kasnijeg datuma odražavali su probleme apologetskog i dogmatskog karaktera onog vremena u kojem su nastali.

Suvremeni istraživači su ipak skloniji ne rabiti definiciju koja apokrife dovodi u usku veze s novozavjetnim kanonom, jer bi se time ograničio vremenski raspon u kojem su nastali (od 1. do 4. stoljeća), te se spis nastao u 3. stoljeću ne bi mogao u nikojem slučaju pozivati na apostolsko naslijeđe. Stoga se umjesto dosadašnjeg korištenja imena Novozavjetni apokrifi radije koriste Starokršćanski apokrifi. Podjela apokrifa na starozavjetne i novozavjetne ovisila je o naslovu ili osobi na koju se tekst pozivao. Ukoliko se radilo o starozavjetnoj osobi, spis bi bio svrstavan u kategoriju starozavjetnih apokrifa, međutim danas se nastoji razvrstati spise na temelju okruženja u kojem je nastao. Tako apokrifna djela koja su nastala u židovskim zajednicama pripadaju apokrifima Staroga zavjeta, dok spisi koji se pozivaju na novozavjetne sadržaje, i kad nose ime neke od starozavjetnih osoba (npr. Izaijino uzašašće), pripada novozavjetnoj tj. kršćanskoj apokrifnoj književnosti.

E. Junod opisuje tri obilježja kršćanskih apokrifa:
– pozivanje na figure i događaje s početaka kao preinačeni razvoj memorijalnih predaja, neovisno od bilo kakve ideje da se stvori normativna kolekcija;
– preko prijevoda, dodataka i drugih zahvata tekst je prenesen na nesređen način zbog nedostatka autoriteta koji bi nad njim bdio;
– ove anonimne tekstove nemoguće je svrstati u skupine slične po razdobljima, mjestu, teologiji ili ideologiji, književnoj vrsti. Nakon što je oblikovan kanona Svetoga pisma, postala je još učestalija pojava da se spisi koji nastaju nakon toga pozivaju, bilo sadržajem bilo oblikom, na Novi zavjet.
Shodno tome koncem 2. stoljeća mogu se razlikovati tri vrste apokrifnih spisa:
a) knjige, napose Evanđelja i Djela, koje žele osvijetliti ili dopuniti određene teme koje su u kanonskim tek samo dodirnute (npr. odnos Marije i Isusa, Isusovo djetinjstvo…). Cilj je zadovoljiti narodnu znatiželju ili određene teološke prohtjeve.
b) djela u suparništvu s kanonskima, samo jer žele dati legitimnost devijantnim mišljenjima pojedinih skupina ili sekta, ili pak lokalnim predajama;
c) kasniji spisi koji, na temelju povećanog apostolskog autoriteta, žele riješiti aktualne apologetske ili dogmatske probleme.
Prikupljanje apokrifa u određeni corpus spisa umjetna je i naknadna inicijativa koja nema ništa zajedničkoga s nakanom pojedinoga teksta. Zbirke apokrifnih tekstova koje postoje u modernim izdanjima imaju samo praktičnu korisnost, ali ni u kojem slučaju mogu poslužiti za ozbiljni studij uz pomoć međutekstualnog uspoređivanja. Pojedini spisi su nastali kao pojedinačne inicijative i na omeđenom području, te ih se može uspoređivati samo s drugim kršćanskim djelima nastalima u isto vrijeme i na istom prostoru. Stoga se ne može govoriti o apokrifima kao da bi se radilo o preciznom i artikuliranom planu da se predstavi kao homogeno tijelo, doktrinarna jasno i organski povezano.
Za razliku od novozavjetnih knjiga, koje imaju univerzalno značenje, ostala kršćanska literatura se nije čitala na liturgijskim slavljima kršćanske zajednice diljem cijeloga Carstva. Apokrifna literatura nije nastala u namjeri da stvara vlastiti korpus knjiga i nije imala univerzalno značenje, koji bi bilo suprotstavljeno organskoj cjelini Novoga zavjeta, koje je zahvaljujući crkvenom autoritetu postalo jedna nedjeljiva cjelina. Premda se apokrifno djelo u svom naslovu poziva na Isusa i apostole, to ne znači da je nastalo sa željom i sa sviješću zajedništva s drugim nekanonskim spisima, ili pak stvaranja paralelnog korpusa, bilo da je htio zadobiti kanonski autoritet od strane Crkve, bilo da je samo htjelo skrenuti pozornost čitatelja na određene sadržaje.
Otvorenim doktrinarnim sučeljavanjem između gnostika i „Velike Crkve“ sredinom 2. stoljeća nametnulo se logično pitanje: koji spisi prenose autentičnu Isusovu predaju, ili pak izvornu predaju o Isusu, budući da su se i gnostici i Crkva pozivali na apostolstvo? Tko je u posjedu izvorne apostolske nauke koja se temelji na propovijedanju, gnostici koji su se pozivali na tajne predaje počevši od ovog ili onog apostola ili Crkva koja se pozivala na javnu predaju koja se prenosila apostolskim naslijeđem u Crkvama diljem Carstva?
Iz ovog sukoba je razvidno da je apostolicitet pojedinog spisa glavni kriterij njegove autentičnosti. I u kronološkom smislu, što nije zanemarivo, i jedni i drugi su znali da apostilicitet stoji prije pojedinog spisa, kao što je Krist i osnovao apostolsku zajednicu koja je kerigmom i životom jamčila istinitosti i autentičnost njegova propovijedanje i djelovanja, a da sam nije ništa napisao. Apostoli su bili najautentičnije Kristovo pismo. Samo se postavljalo pravo pitanje tko posjeduje pravo apostolsko naslijeđe, oni koji zastupaju javnu predaju ili oni koji zastupaju tajnu.
Za Crkvu autentično apostolsko naslijeđe je sadržano i odražava se u kerigmi koju potvrđuju svjedočkim životom i mučeničkom krvlju, dok za tajne predaje i misteriozna znanja nitko nije položio život. Apostolsko naslijeđe Crkva potvrđuje neprekinutim slijedom povezanosti koji se može rekonstruirati unazad sve do apostola, dok gnostičke sljedbe ne mogu to primijeniti niti za svoje zajednice niti za svoje spise.
Naposljetku, budući da je u raspravi oko autentičnosti spisa ključan pojam apostoliciteta, potrebno je odgovoriti na pitanja odakle taj pojam i argument. Kako je nastao i tko ga je stvorio? Tko god ga je stvorio, taj bi imao ključ rješenja ove zagonetke i imao bi pravo biti autoritativno mjerodavan. Povijesno je sigurno i dokumentirano da gnostici nisu ni stvorili ni razvili dokaz iz apostolskog naslijeđa, premda su željeli usidriti svoj nauk u apostolskom pozivajući se na tajne predaje i dajući naslove svojim spisima po imenima apostola. Zato nisu u pravu oni koji polaze od pretpostavke da su svi spisi u početku imali jednaku vrijednost, u kršćanstvu koje se na samim svojim počecima odlikovalo pluralnošću (Usp. Peter N. Stearns, The Encyclopedia of World History, Ancient and Classical Periods, 2001., koja se može konzultirat u internetskom izdanju na web stranicama http://www.bartleby.com, poglavlje pod naslovom The Rise of Christianity). Po njihovu mišljenju, tek nakon što je Rimsko carstvo podržalo jednu sektu, pojmovi „pravovjeran“ i „krivovjeran“ postali su službeni, nakon čega su prihvaćani kao kanonski spisi samo 4 evanđelja, Djela, 15 Pavlovih poslanica i još nekoliko drugih spisa, dok su drugi proglašeni krivovjernima i spaljeni.
Cijeli proces prepoznavanja i razlikovanja autentičnih spisa od neautentičnih dogodio se je mnogo ranije nego je Crkva dobila slobodu i nije bio pristran niti se radilo o nečijoj samovolji, već je bio utemeljen na živoj vjeri zajednice i apostolskoj predaji koju je bilo moguće kronološki potvrditi iz pokoljenja u pokoljenje. Vjera zajednica koje su bile poučene usmenim putem, sačinjavala je kriterij kojim se moglo raspoznati vjerodostojnost pojedinih spisa koji su kružili zajednicama pod različitim imenima. Premda Crkva u 4. stoljeću konačno odbacuje apokrife kao neautentičan pokušaj približavanja Kristu, apostolima i Božjoj objavi, ipak nikad nije odbacila one spise koji nisu u sebi sadržavali krivovjernih elemenata, nego su poslužili vrlo dobro za teološku obradu pojedinih tema, pobožnost i propovijedanje. Neki od njih su nastali kao plod pučke pobožnosti koja je na sebi svojstven način htjela prepričati pojedine događaje s obilje maštovitih elemenata, te su ostali u okvirima pravovjernosti ne koseći se s objavljenom istinom kanonskih spisa i crkvene predaje. Jakovljevo Protoevanđelje je tako izvršilo golem utjecaj na umjetnost, pobožnost i liturgiju, premda je u Gelazijevu dekretu osuđeno kao apokrifno. Naime, poznato je po tome što spominje imena Marijinih roditelja Jaokima i Ane, te pripovijeda Marijino čudesno začeće i djetinjstvo, kao i vijest Marijina uvođenje u hram i život u hramu, što rimska liturgija slavi posebnim blagdanom. Nastalo je sredinom 2. stoljeća.
Gnostičke zajednice koje su htjele zadržati dodir s Crkvom bez radikalnog loma i razdvajanja širile su tezu u skladu s vlastitom antropolgijskom slikom. Po njima je bez daljnjega dobro sve ono što je sadržano u javnim (kanonskim) spisima Crkve, ali je to ostalo na razini puka, dok su oni posjedovali tajno znanje, sadržano u njihovim spisima, koje je samo za one koji su sposobni shvatiti dubinu njihove poruke i misli. Držali su da ni Isus nije sve obznanio svojim apostolima u javnom propovijedanju, nego da je pojedine istine i tajne prenosio apostolima u osami, ili pojedinim apostolima pojedinačno u prikladnim trenucima (naročito nakon uskrsnuća).
Bilo  bi prefantastično, nedosljedno i premalo znanstveno, prihvatiti varijantu da je Isus imao neke tajne nauke, kad nikakvi drugi povijesni dokumenti, ni događaji ni život zajednice vjernika to ne potvrđuje. Nigdje nema dokumentiranog spomena da je odmah nakon Isusa, uz jeruzalemsku crkvenu zajednicu okupljenu oko apostola, postojala druga crkvena zajednica koja je prenosila njegove tajne nauke, niti postoje spisi koji bi potvrđivali vremenski neprekinuti slijed gnostičkih teza. Pogotovo što nisu svi apokrifi nastajali u gnostičkim zajednicama, te je onda potrebno tražiti drugi hermeneutski ključ njihova nastanka. Ovaj ključ se iščitava u općem ozračju u kojem su živjeli kršćani 1. i 2. stoljeća koji su sadašnji trenutak svoje povijesti živjeli pod snažnim misionarskim impulsom, željni privesti obraćenju i Isusovu nauku sve ljude. Pozivanje na izvore (Isusa i apostole) u službi je njihova sadašnjeg življenog trenutka na način da ih ne zanima cjelokupna Isusova nauka, već samo neki elementi propovijedanja. Tako se širi praksa da aktualiziraju prošlost na temelju vlastitog religioznog iskustva i ambijenta, te se u tom kontekstu tumači i obnavlja Isusova poruka. Uvjerenja da je Isus trajno prisutan u zajednici ili u vjernicima, njegova ukazanja i čuda koja prate i potvrđuju djelovanje misionara, bili su življeni i tumačeni kao izvor aktualne, posadašnjene objave. U prilog tome je išao i snažan osjećaj za proročku karizmu, vrlo prisutnu u 2. stoljeću, koja je doprinosila stvaranju Isusovih izreka, a izreke proroka i njihovih učenika imale su velik autoritet u dotičnim zajednicama.
Uslijed toga ne čudi da je Crkva definirala kanon, listu spisa koji sadrže vjerodostojna svjedočanstva, čime daje odgovor na zloporabu koju su činili gnostici u pogledu objave i nadahnutih spisa. Apokrifna literatura je doživjela svoj procvat u 2. i 3. stoljeću, nakon čega je, nemajući iza sebe autoritet koji bi je podržavao, ni snagu neprekinutog naslijeđa, polako nestajala. Definirajući kanon novozavjetnih spisa Crkva je u isto vrijeme osudila i odbacila apokrifne spise, no to se nije dogodilo na pristran način kao pobjeda jedne autoritativne sekte, već u ime logike po kojoj nisu mogle biti točne „sve istine“ o Isusu, nego samo jedna istina.
Uz apostolicitet, koji nije mogao biti dovoljan kriterij u ambijentu u kojem su se svi pozivali na apostolstvo svojih spisa, bio je neophodan i drugi kriterij, a u ovom slučaju to je bio katolicitet, univerzalnost Crkve. Ova univerzalnost se očitovala u međusobnom zajedništvu i univerzalnom konsenzus glede prihvaćanja spisa koje je trebalo uvrstiti u kanon. Od samih početaka postojala je raznolikost tradicija i različitih teoloških naglasaka, zasvjedočena i u kanonskim spisima (npr. 4 Evanđelja), međutim isto tako od samog početka postojala je svijest o zajedništvu apostola kojima je glavni zadatak bio propovijedati Kristovo uskrsnuće. I kad među njima nastaju rasprave (sukob Petra i Pavla), te svojevrsna različitost kao što je bilo različit odnos glede opsluživanja Zakona, svjesni su da unatoč svega moraju pronaći zajedništvo, koje ih čini da budu Crkva, zajednica utemeljena Spasiteljevom voljom.I konačno, univerzalnost se nije temeljila na nekom apstraktnom dokazu, već se temeljila na liturgijskoj uporabi nekog spisa u javnom bogoštovlju zajednice, kojoj cilj nije bio tek prenošenje jedne nauke, već naviještanje novoga života u Isusu Kristu. Moguće razvrstavanje:— Koncem 2. st. mogu se razlikovati tri vrste spisa:

  • knjige, napose Evanđelja i djela apostolska koja, da bi zadovoljila pučku radoznalost ili teološke potrebe, imaju pretenziju nadopuniti ili osvijetliti praznine kanonskih tekstova u kojima je tek djelomice naznačeno;
  • djela koja su u rivalstvu s kanonskim tekstovima koje žele ozakoniti devijantne doktrinarne stavove bilo pojedinih skupina bilo sekti, ili da žele ozakoniti određene lokalne tradicije;
  • spisi nastali nakon kanonskih, te, pozivajući se na apostolski autoritet, nastoje riješiti teološke ili apologetske aktualne probleme.

— Drugo moguće grupiranje (Schneemelcher):

  • Evanđelja koja žele zadobiti isti status poput kanonskih, te pretendiraju, u određenoj mjeri, popuniti kanonske tekstove;
  • Pseudoepigrafske poslanice, kojima je u većini slučajeva bio cilj širiti doktrinarne dopune ili ispravke;
  • Djela apostolska, koje su prikupile i obradile, u formi romana i obilujući detaljima, vijestima i legendama o životu apostola, s ciljem da nadopune nedostatne spoznaje i nedorečenosti koje ostaju i nakon čitanja Novog zavjeta; određeni utjecaj imaju i ideje određenih teoloških struja.

Otkrivenja, koja dijelom prerađuju hebrejske tekstove, dijelom su dodatno razvile oblik «objava» naslijeđen od kasnog židovstva.

Misao dana

Strpljenjem svoju nevolju pretvarate u blagoslov
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
02-Jan-2011 09:40, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 155.0mm, 0.004 sec, ISO 1600
Close
02-Jan-2011 11:41, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 90.0mm, 0.008 sec, ISO 400
 
Close
02-Jan-2011 15:12, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.0, 55.0mm, 0.001 sec, ISO 1600
Close
22-Feb-2009 11:12, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 3.5, 14.4mm, 0.002 sec, ISO 80
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930