Tema 9. Kršćanski odgovor na krivovjerja u 2. st.

a) Sveti Irenej Lionski i borba protiv gnosticizma

b) Spisi koji se pripisuju Hipolitu Rimskom

c) Traditio Apostolica


a) Sveti Irenej Lionski i borba protiv gnosticizma

— Život

Irenej je najvažniji teolog u drugome stoljeću. Rodio se oko 135.-140. vjerojatno u Smirni. U jednom pismu Florinu, prijatelju iz djetinjstva koji je upao u krivovjerje, spominje kako je kršćanski nauk primio od sv. Polikarpa (+155.).
Godine 177. vjernici Lyona, u vrijeme progona pod Markom Aurelijem (biskup bio zatvoren i umire četrdeset mučenika u progonu), šalju ga u Rim kao poslanika mira da razgovara s papom Eleuterijem, zabrinutim za zajednicu koju je zahvatio montanizam. Vjernici hvale njegove kreposti, a iznad svega to što je bio svećenik.
Dok se vratio u Lyon već je umro biskup Potin, te je Irenej imenovan njegovim nasljednikom. Zauzeto pridonosi širenju kršćanstva u cijeloj Ronskoj dolini.
Piše papi Viktoru I. (189.-198.) i nekim azijskim biskupima izopćenima povodom rasprava oko slavljenja Uskrsa, potičući ih na slogu (mirotvorac = eirenopoios). O Ireneju nema drugih podataka. Grgur iz Toursa veli da je umro kao mučenik oko 202.

— Spisi

Bori se protiv gnostika. Napisao je više djela na grčkome, od kojih su ostale samo dvije cjelovite, ali ne na izvorniku, te naslovi i ulomci od drugih.

Adversus haereses

Irenej u Adversus haereses daje tri temeljna pravila za borbu protiv gnosticizma, što je i temeljna odrednica njegove knjige:

  • osloniti se na Stari i Novi zavjet.
  • odstraniti lažne obrede i mitove, te vjerovati u Isusovu povijesnost.
  • apostolstvo: apostolsko naslijeđe; rimska Crkva.

Izvorni naslov spisa je Razobličavanje i pobijanje krive gnoze, a djelo je sastavljeno od 5 knjiga. Dva su dijela: Detectio falsae gnosis i eversio falsae gnosis.
Prva knjiga sadrži izlaganje gnostičkih učenja, napose Valentinova sustava i njegove škole. Prvotna mu je nakana bila pisati protiv Ptolomeja, ali se onda uhvatio u koštac s Ptolomejevim učiteljem Valentinom, da bi potom obradio i predvalentinovsku gnozu od Šimuna Čarobnjaka (Simon Mag) do Valentina. Kratko opisuje i druge krivovjerce: ebionite, Cerdona, Marciona, Tacijana, kao i druge gnostičke sekte: barbelognostike, ofite, setovce, kainite.
Druga knjiga donosi detaljno i sustavno pobijanje valentinovske gnoze na razumskom planu. Polazi od gnostičkih principa dokazujući njihovu krhkost i nedosljednost. Posebno pobija njihov dualizam. Tvrdi da su oni preuzeli svoje nauke iz helenističke književnosti i filozofije, izmijenivši samo imena. Započinje raspravljajući o jedinstvu Božjem.
U trećoj knjizi nastavlja raspravljati o jedinstvu Božjem i Kristovu, ali prelazi na pobijanje na temelju Svetoga pisma, i Staroga i Novoga zavjeta, prihvaćajući jasno novozavjetne knjige kao kanonske. Isto tako pozitivno utemeljuje kršćanski pojam tradicije «koja je od apostola». U središtu je Predaja na temelju koje Irenej dokazuje da je pravilo vjere (regula fidei) dio apostolskog nauka, sačuvana nepromijenjena u Crkvi po apostolskom naslijeđu biskupa glavnih biskupskih sjedišta. Apostolski nauk sadržan u pravilu vjere je u suprotnosti s gnostičkim naukom.
U četvrtoj knjizi Irenej crpi svoj nauk iz Gospodinovih riječi, uključujući i Stari zavjet u opseg Isusova nauka, jer se je Riječ oduvijek izražavala po svetim piscima. Govori o jedinstvu i dogmatskom rastu u Starom i Novom zavjetu i o božanskim ekonomijama (povijest spasenja). Tako Lionski biskup potvrđuje jedinstvo izvora dvaju Zavjeta, što su nijekali marcioniti i gnostici.
U petoj knjizi također donosi argumente iz Novog zavjeta, a piše također o posljednjim stvarima iz čega se vidi da pristaje uz milenarističke ideje azijske teologije (Justin, Papija…). Nadugačko se raspravlja o uskrsnuću tijela, što su gnostici nijekali.
Kao zaključak može se reći: prva knjiga je povijest gnoze, druga je pobijanje gnoze razumskim dokazima, a ostale tri su pobijanje dokazima iz Svetoga pisma i iz Predaje. Djelo je imalo iznimnog uspjeha i brzo se raširilo. Nedostatak mu je pomanjkanje jasnoće i jedinstva, što je i razumljivo jer je napisano u nekoliko etapa. Nema skladnu sintezu. No, ipak se može reći da katolički nauk izlaže jednostavnim i uvjerljivim jezikom, bez osobitih retoričkih pretenzija. Koristi dostupna vrela koja su bila u opticaju.
Što se tiče povijesti teksta, sačuvano je više manuskripta latinskog prijevoda koji je nastao po svoj prilici između 200. i 400. godine.

Demonstratio praedicationis apostolicae (Dokazivanje apostolskog naviještanja)
Euzebije navodi ovo djelo u HE (5, 26), ali mu se bio izgubio trag. Tek je 1904. pronađeno u armenskom prijevodu.
Sročeno je kao pismo prijatelju Marcijanu, a po sadržaju je apologetski traktat, izlaganje vjerskih istina na pučki način, sažetak povijesti spasenja. Uz Uvod i Zaključak postoje dva dijela:

  • Uvod (pog. 1 – 3): razlozi pisanju djela.
  • Prvi dio (pog. 4 – 42): izlaže kršćanske istine iz Simbola vjere (Bog/Trojstvo, stvaranje čovjeka, pad, povijest čovječanstva do Utjelovljenja i Otkupljenja).
  • Drugi dio (pog. 49 – 97) je kristološki: iznosi dokaze o istinitosti kršćanske objave; ispunjenje mesijanskih proročanstava (apologetski dio); možda je služilo kao apologija protiv židova.
  • Zaključak: poticaj na dosljednost u vjeri.

Teologija
Irenej je apologet, branitelj istine protiv lažne gnoze. Ali on je i utemeljitelj kršćanske teologije, premda je osobno sumnjičava prema razumskoj spekulaciji. Prvi formulira kršćanski nauk u dogmatskom izričaju, a odlikuje se po tome što daje vrijednost Predaji.
Irenej istražuje razloge, onaj zašto velikih i odlučujućih datosti plana spasenja, koje oblikuju jednu cjelinu za duhovnog učenika. Premda nije izradio sustavnu teologiju, promišlja vjeru kao dosljedno jedinstvo, a poima spasiteljsko djelo kao ucijepljeno u širu viziju povijesti čovjeka i svijeta.
Začetnik je neusporedivih izričaja o Crkvi, predaji, itd., uspostavlja odnose (euharistija-besmrtnost, ideja rekapitulacije), a predlaže distinkcije (slika-prilika), jedne i druge elemente stvarne teologije, koja je cijela unutar vjere, tumač vjere, odnosi se na ustrajnost istine.Može se reći da su velike linije Irenejeve teologije sljedeće:

  • velika skrb za jedinstvo vjere i jedinstvo Crkve; razdijeljenju koje uvode gnostici, suprotstavlja jedinstvo kao kriterij istine.
  • tema rekapitulacije svih stvari u Kristu; on uspijeva ostvariti jedinstvo, rekapitulirajući sve stvari u sebi.

Izradio je autentičnu teologiju povijesti (oikonomia) zastupajući jedinstvo Božje i Kristovo, zatim božanski plan spasenja ostvaren u Crkvi i na kraju povratak čovjeka u jedinstvo s Bogom.

 Trojstvo
Ne rabi izraz «trojstvo» (trias) kao što to čini njegov suvremenik Teofil Aleksandrijski. Prisutnost Trojstva u Starom zavjetu tumači ipak kao nešto vrlo jasno. Jasnije nego ijedan drugi teolog drugoga stoljeća utvrđuje ulogu Duha Svetoga kao različitoga od Oca i Sina, dok u isto vrijeme insistira na jednosti Božjoj protiv gnostika koji su učili da uz većeg Boga postoji i manji (Demijurg).
Kao i apologeti za imenovanje druge božanske osobe služi se pojmom Logos, ali još češće Sin, te njegovo božanstvo dokazuje iz činjenice da je Sin: Otac je Gospodin i Sin je Gospodin, Otac je Bog i Sin je Bog, jer što je iz Boga rođeno Bog je.
Naglašava vječnu koegzistenciju Sina i Duha s Ocem. Sin je Logos, a Duh je Mudrost pomoću koje je Bog utemeljio zemlju. Sin i Duh su ruke pomoću kojih je Bog sve stvorio. Od velike je važnosti i tekst: Načinimo čovjeka… (Post 1, 26).
Po njemu Bog = Stvoritelj = Bog Staroga zavjeta = Otac Logosa. On je onaj koji sve uređuje. Bog Otac jedan je te isti s Bogom Stvoriteljem.
Ne raspravlja preveć o odnosu među božanskim osobama (to nerazborito čine gnostici), nezavisno od svijeta. Njegova je trojstvena teologija «ekonomska», to jest određuje se karakter božanskih osoba prema njihovim ulogama u svijetu i prema svijetu. Radije se drži datosti Predaje ne dodajući previše.
Naglašava «božansku monarhiju». Krist i Duh Sveti djeluju u Starom zavjetu zajedno s Ocem. Duh Sveti je u službi Logosa nadahnjujući proroke.

— Kristologija
Rođenje Sina od Oca je neizrecivo, neprotumačivo, drži Irenej. Krist je za njega i Bog i čovjek. Protiv gnostika insistira tvrdeći da je Logos postao ono što smo mi bili, to jest tijelo uzeto od zemlje i duša što prima od Boga duh. To je postao Božji Logos, rekapitulirajući u sebi svoj tvorevinu. Uzeo je od čovjeka supstanciju tijela, te je očita njegova nakana da potvrdi kako je Krist bio potpuni čovjek (imao je i ljudsku razumsku dušu).
Na više mjesta naglašava da je Krist «jedan te isti», u čemu je otvoreno suprotstavljanje gnosticima koji su pravili razliku između Boga i čovjeka u Kristu, kao i između Krista i Logosa. Bez daljnjega, isto tako veli da se «Bog objavio po Sinu koji je u Ocu i ima u sebi Oca» (perihoreza ili circumincessio).
Nadalje ispovijeda identitet Krista s Logosom, Sinom Božjim, Čovjekom-Bogom i Isusom našim Spasiteljem i Gospodinom.
Sva Irenejeva teologija se usredotočuje u «teoriju obnove svega» (recapitulatio/anakefalaiosis), preuzete od Pavla i dodatno razrađene. Rekapitulacije je sažetak svih stvari u Kristu od samog početka. U Kristu se događa novo stvaranje čovječanstva; sve se uspostavlja i obnavlja; čovjek ponovno postaje slika i prilika Božja, što je bilo izgubljeno Adamovim grijehom; razara smrt i protivnika.

— Mariologija
Pavao uspostavlja paralelizam Adam-Krist. Justin onaj između Eve i Marije. Irenej ga razvija. Eva i Marija, obje djevice, su u međusobnom odnosu: Eva je svojim neposluhom i nevjernošću zavezala čvor, Marija ga je razriješila svojim posluhom i vjerom. Ona je rekapitulirala neposlušnu Evu, te time dobiva novu ulogu koja prekoračuje samo ulogu tjelesne majke Sina Božjega. Dajući život novom Adamu, postaje prava Eva, stvarna majka živih i causa salutis. Marija je nova Majka čovječanstva (univerzalno majčinstvo), a isto tako i advocata Evae.

Ekleziologija
I na ovom polju je važna teorije rekapitulacije jer potvrđuje ideju da je Krist Glava (re-capitulation = anakefalaiosis) cijele Crkve koja privlači sve stvari.
Čvrsto je uvjeren da apostolski nauk nastavlja neiskvareno živjeti. Ova predaja je izvor normi vjere. To je kanon istine. Izgleda da se tu radi o krsnom simbolu. Nepromjenjivost nauka koji je primljen od apostola je norma vjere, te se održava zahvaljujući neprekinutom apostolskom naslijeđu u Crkvama koje su oni osnovali. Te Crkve su temelj ispravnog poučavanja vjere i svjedoci istine. Krivovjerci, ne posjedujući bitnu oznaku, apostolsko nasljeđe, nemaju karizmu istine. Irenej opisuje Crkvu slijedeći vjerno Apostolsko vjerovanje.
Budući da su gnostici tvrdili kako je Crkva jedan od Eona iz Plerome, on insistira na Crkvi kao određenoj veličini na ovoj zemlji. Ona je za nj «novi Izrael» u kojem je Bog rekapitulirao vjeru Abrahamovu. Drži da je veliko i slavno tijelo Kristovo, a slikama Crkve kao raja na zemlji, djevičanske majke, majke i djevice, Irenej zacrtava kasniju otačku i crkvenu teologiju.
U Crkvi postoji novo rađanje koje je započelo djevičanskim rađanjem Marijinim, koja je po sili Duha Svetoga rodila ujedinjenoga Boga i čovjeka. Rađanje za smrt pobijeđeno je novim rađanjem koje je čudesno i neočekivano d Boga dano kao znak spasenja, a to je preporađanje (regeneratio) po vjeri iz djevice. Kad govori o Mariji, Irenej govori o djevičanskom krilu Crkve koja preporađa ljude za Boga.

— Rimski primat
Irenej veli da ima čast što može nabrojiti biskupe koje su imenovali apostoli, kao i njihove nasljednike do njegovih vremena. Drži da bi bilo predugo nabrajati liste apostolskog naslijeđa u svim Crkvama, pa zato spominje onu najstariju i najpoznatiju, a to je Rimska, koju utemeljiše dvojica apostolskih prvaka Petar i Pavao, nabrajajući potom biskupe sve do Eleuterija.
Ostao je latinski tekst vrlo važan za povijest primata, budući da u njem Irenej pripisuje Rimskoj Crkvi jedan snažniji autoritet:”Ad hanc enim ecclesiam propter potentiorem principalitatem  necesse est omnem convenire ecclesiam, hoc est omnes qui sunt undique fideles, in qua semper ab his qui sunt undique, conservata est ea quae est ab apostolis traditio“.
Propter potentiorem principalitatem većina prevodi kao moćniji autoritet poradi utemeljenja, no ima i drugih mogućih prijevoda (authentia, exousia, katholikos, hegemonikos, proteuein, proegoumenos, arhaiotes). Po svoj prilici Irenej Rimskoj Crkvi pripisuje uzvišeniji status poradi njena «većeg izvora».
Izgleda da se ne radi o nekoj dužnosti ili obvezi, nego o činjeničnom stanju. Isto tako je razvidno da se ne odnosi samo na crkveni ustroj, nego i na vjeru, koja je zajednička svim pojedinačnim Crkvama i jasno suprotstavljena gnozi i njezinim spekulacijama. Rimska Crkva kao ona koju su utemeljili Petar i Pavao, te po svom apostolskom nasljeđu, sadrži odlučujući dokaz vjerodostojnosti kršćanske vjere.

Euharistija
Irenej vjeruje čvrsto u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji, koja se ostvaruje zazivanjem Božjeg djelovanja nad kruhom i vinom (proslabomenos ten epiklesin tou Theou), nakon čega euharistija nije više obični kruh, nego sastavljena od dvije stvari, zemaljske i nebeske, poput ljudskog tijela, koje postaje besmrtno kad se njom hrani. Čovjek uzima od stvorenja, kao predstavnik, kruh koji se pretvorio u tijelo Isusovo i vino koje se pretvorilo u njegovu krv, prikazujući ih Ocu.
Vjeruje stoga da uskrsnuće tijela treba zahvaliti djelovanju Tijela i Krvi Kristove u tijelu onih koji ga primaju.
Isto tako vjeruje u žrtveni karakter euharistije, koja je žrtva naviještena u Malahijinu proročanstvu.

Sveto pismo
Za Ireneja kanonske knjige su sljedeće: četiri Evanđelja (mogu biti samo četiri, kao četiri stožerne točke), Pavlove i Ivanove poslanice, Otkrivenje, Prva Petrova, Hermin Pastir i Djela. Odriče kanonsku vrijednost poslanice Hebrejima.
Tvrdi da Pismo (grafé) –tako zove spise Novoga zavjeta- trebaju biti čitani i prihvaćeni u Crkvi.
Objašnjava izvore Evanđelja: Matej je pisao na hebrejskom, Marko prikuplja Petrovo propovijedanje, Luka Pavlovo i na kraju Ivan piše svoje Evanđelje u Efezu.

Antropologija
Na tragu Platone trodijelne strukture čovjeka: tijelo (phisis), duša (psihe) i duh (nous), Irenej drži da je čovjek sastavljen od tijela (caro/sarx), duše (psihe) i duha (pneuma). Na nekim mjestima nije jasno drži li Irenej da je ovaj treći element (pneuma) duh ljudski ili osobno Duh Božji. Od ova tri elementa je sastavljen savršeni čovjek, čije savršenstvo ovisi o tome kako je primio i sačuvao ovaj treći dio, o kojem bitno ovisi ljudsko savršenstvo. Međutim, u čovjeku ovaj duh je uvjetovan ljudskom voljom i moralnim življenjem.
Isto tako vječni život duše ovisi o njezinu ponašanju na zemlji, jer duša nije besmrtna po svojoj prirodi, već besmrtnost ovisi o moralnom razvoju. Duša je sposobna postati besmrtna ako se svidi svom Stvoritelju, tvrdi Irenej s očitim ciljem da pobije gnostičke nauke.
U njegovoj se antropologiji osjeća naglasak na tijelo (sarkologična), što će reći da, za razliku od gnostika, valorizira ljudsko tijelo kao sastavni dio čovjeka sjedinjen s duhom.

Soteriologija
Irenejeva soteriologija je usredotočena na činjenicu da je svakom čovjeku potrebno otkupljenje, te da je sposoban za otkupljenje (capax). Potreba otkupljenja je proizišla iz pada praroditelja, koji je podvrgao cijelo potomstvo grijehu, poradi kojeg su izgubili sličnost s Bogom (nauk o istočnom grijehu). Otkupljenjem je Sin Božji oslobodio čovjeka od ropstva Sotoni, grijehu i smrti.
U ovom kontekstu Irenej izbjegava riječ «pobožanstvenjenje» (theopoiesis), ali rabi pojmove kao što su «sjediniti se s Bogom», «prionuti uz Boga», «imati udjela u slavi Božjoj», i trudi se ne izbrisati granice između Boga i čovjeka, što nije bio slučaj s poganskom i gnostičkom religioznošću.
Irenej je uspostavio razliku između pojma slika Božja (imago Dei) i prilika Božja (similitudo Dei). Čovjek je po prirodi, poradi svoje nematerijalne duše, slika Božja. Prilika (similitudo) je nadnaravna sličnost s Bogom, koju je Adam posjedovao snagom voljnog čina božanske dobrote (milost). Ona je djelo Božjeg Duha (pneuma). Čovjek se spašava u ime Kristovo po Crkvi i po sakramentima koji su ono što je i novi Adam starome. Oni su kulminantne točke obnove svega stvorenja u Kristu (rekapitulacija). Kršenjem čovjek se ponovno rađa u Bogu.
Ujedno je Irenej prvi kršćanski autor koji svjedoči da se krštavalo i djecu.

Eshatologija
I na eshatologiju Irenej primjenjuje teoriju obnove svega stvorenja (rekapitulacija). Antikrist je demonska suprotnost Kristu, jer je obnovitelj svake apostazije, nepravde, zla, lažnog proroštva, prijevare, od početka do konca svijeta. Njegovo ime sadrži broj 666. Na koncu svijet će biti obnovljen i tisuću godina njime će vladati pravednici (milenarizam). Premda je Irenej milenarist poput Justina i Tertulijana, ipak neki drže da bi kod njega bilo bolje govoriti o Sinovu kraljevstvu nego o milenarističkom, jer on ne vodi brigo o točnoj godini njegova početka.

b) Hipolit (Rimski?) i djela koja mu se pripisuju

— Identitet
Tradicionalna rekonstrukcija: Tradicionalno se držalo da je Hipolit bio znameniti svećenik Rimske Crkve, zastupnik rigorističke prakse i discipline, a na doktrinarnom polju predstavnik Logos-teologije. Došao je u sukob već s papom Zefirinom, te posebno s Kalikstom (217-222.), kojega je optužio za laksizam i sabelijanizam. Naposljetku je završio u raskol. Po naređenju cara Maksimina poslan je u zatočeništvo na Sardiniju (235.) s papom Poncijanom, nakon čega se izmiruje i umire kao mučenik.
Ovakva rekonstrukcija se temelji na određenom kombiniranju izvora, što se dogodilo pripisujući crkvenom piscu Hipolitu, kojeg Euzebije i Jeronim spominju kao biskupa ali ne znajući kojeg sjedišta, jedno antiheretičko pseudoorigenovsko djelo naslovljeno Philosophumena ili Elenchos protiv svih hereza (Refutatio omnium haereseum) u 10 knjiga. Autor, govoreći o sebi, a ne spominjući ime, pridaje sebi biskupsko dostojanstvo i pokazuje se otvorenim Kalikstovim neprijateljem. Prigodno spominje i neka druga svoja djela kao što je Kronika i O biti svemira, koja su bila poistovjećena s djelima (Kronike, Protiv Grka i Platona ili O svijetu) koja se nalaze na popisu uklesanom u «kip sv. Hipolita», koji se trenutno nalazi na ulazu u Vatikansku Biblioteku. Statua je iz 2. st., ali greškom se držali da predstavlja sv. Hipolita, jer je pronađena na Via Tiburtina blizu mjesta gdje se štovalo sv. Hipolita.

Moderna rekonstrukcija: Počevši od 1947. francuski znanstvenik P. Notin je doveo u pitanje višestruko poistovjećivanje mnogih djela s mučenikom Rimske Crkve sv. Hipolitom. Naime, Hipolit mučenik je umro na Sardiniji 235., a Syntagma, jedno od djela koje mu se pripisuje, napisano je ne prije 240-245., te time isključuje mogućnost da bi Hipolit bio rimski svećenik osuđen na rad u rudniku s papom Poncijanom.
Nakon dugogodišnjih istraživanja o ovom pitanju, s oprezom se može doći do sljedećih rezultata, različitih od tradicionalne unitarne teze:
– Postoji nedvojbeno jedna homogena skupina spisa egzegetskog karaktera, prenošene pod Hipolitovim imenom, a to su: O Antikristu, Komentar na Danijela, Povijest Davida i Golijata, Komentar na Pjesmu nad pjesmama, Komentar na Blagoslove Izaka, Jakova i Mojsija, O Psalmima, te Protiv Noeta. Nadalje postoje fragmenti nekih djela: O knjizi Postanka, O Bileamovim blagoslovima, Komentar knjige o Sucima, Komentar knjige o Ruti, O Propovjedniku, Komentar na Matejevo evanđelje, Komentar Otkrivenja, O uskrsnuću, O Uskrsu i Syntagma protiv svih hereza. Autor ostavlja dojam pobožnog čovjeka Crkve, pastira duša, posvećen razmatranju Pisma i bez interesa za filozofiju.
– Drukčiji dojam se stječe kad se čita djela kao što je Elenchos, O svemiru ili Synagogé (kronološka zbirka), sačuvana kao anonimna, ali identificirana sa kronografskim spisom koji spominje autor Elenchosa. U ovim djelima nije velik osjećaj za svetopisamske navode, a pozivanje na grčku filozofiju je konstantno, bilo u negativnom smislu (filozofija kao izvor hereza) bilo u pozitivnom (sastav svijeta je objašnjen pomoću četiri elementa). Binitarna teologija je homogena s doktrinarnim tendencijama raširenim u Rimu između 2. i 3. stoljeća, a čini se da je i piščev ambijent rimski. Što piše grčkim jezikom nije ništa čudno, jer se u Rimskoj zajednici do polovice 3. st. službeno pisalo grčkim.

Kao zaključak može se reći da je divizistička teza bliža objašnjenju različitosti koja je sadržana u ove dvije skupine djela, radi čega je bolje govoriti o dvojici različitih autora, od kojih je Hipolit egzegeta bio biskup, kako svjedoče Jeronim i Euzebije. Djela koja su došla u fragmentarnom stanju ili su rekonstruirane (npr. Traditio apostolica) mogu se također pripisati njemu. Djela su mu uglavnom komentari Svetoga pisma, i to uglavnom Staroga zavjeta, s tipološkom egzegezom koja pronalazi kristološku ili ekleziološku primjenu. Egzegeza ovog autora, premda nema sigurnih instrumenata s teoretske točke gledanje, vrlo je bogata sadržajem. Autor je osobito usredotočen na kristološko razmatranje. Vjera u Kristovu središnju ulogu u povijesti omogućuje mu da alegorijski čita i tumači Stari zavjet, te u svjetlu Kristova događaja objašnjava Izraelsku povijest.
Crkva je, kao zajednica vjernika preporođenih Duhom Svetim, zaručnica Kristova i mora biti čista kao Suzana, gorljiva poput zaručnice iz Pjesme nad pjesmama. Usput rečeno, Hipolit je prvi kršćanski egzegeta koji tumači Pjesmu nad pjesmama.
On je jedan od autora koji su predstavnici takozvane Logos-teologije. Poput Tertulijana rabi pojam ekonomija (oikonomia) da naznači trojstvenu rasporedbu djelovanja u suprotnosti s Noetovim monarhijanizmom, te ujedno vrlo dobro za svoje vrijeme artikulira govor o Duhu Svetomu.

c) Traditio Apostolica

“Traditio Apostolica” (Apostoliké paradosis) je nakon Didaché najznačajnije djelo za upoznavanje liturgijskog života Crkve u 2. st. Grčki izvornik je izgubljen, a sadašnji tekst je rekonstruiran na temelju prijevoda drugih tekstova koji su nastali prilagodbom od njega. Prijevodi su: Didascalia apostolorum fragmenta Veronensia Latina (latinski), Konstitucije Egipatske crkve (koptski), a postoji i arapski i koptski prijevod.
Slobodno prilagođeni tekstovi: Apostolske konstitucije (grčki) s konca 4. st. od kojih se u knjizi VIII. autor služi Traditiom; Epitome ili Hipolitove konstitucije (grčki), Oporuka našeg Gospodina (sirijski), Hipolitovi kanoni (arapski prijevod).
Hipolitovo ime se spominje samo u dva dokumenta, a poistovjećenje s Hipolitom se dogodilo radi toga jer u prologu spominje jedan prethodni dio o karizmama, a na popisu na «Hipolitovoj statui» postoji i naslov djela O karizmama. Detaljnom analizom se može utvrditi da ne postoji nikakav razlog radi kojeg bi trebalo pretpostaviti rimsku provenijenciju ovog djela. Štoviše, kad se vidi utjecaj koji je izvršilo na Istoku, prije bi se moglo pripisati ga Hipolitu egzegeti.
Traditio apostolica, uz uvod i zaključak ima tri dijela, a nakana je autora opisati predaje sačuvane «sve do sada». Očito mu je nakana reagirati na inovacije.
Prvi dio (1-14): Govori o izboru biskupa i o biskupskom ređenju (redovito nedjeljom), donoseći i molitve ređenja. Potom i slavljenju euharistije, blagoslovu ulja, blagoslovu sira i maslina, o svećenicima i đakonima, o ispovjedaocima, udovicama, čitačima, djevicama, podđakonima i o daru liječenja. Ovaj dio donosi najstariji misni kanon, to jest euharistijsku molitvu, koja je kristološke naravi. Razvidno je da je u ovom razdoblju liturgija napustila improvizacije kojih je još bilo u drugoj polovici 2. st., kako svjedoči Justin,, te je već sada imala fiksne formule, premda biskupima pripisuje ovlasti da i sami sastave molitvu po svojim sposobnostima ako nije sposoban upamtiti napamet spomenutu molitvu.
Drugi dio (15-20): Govori se o novoobraćenicima, o zabranjenim poslovima, o trajanju priprave, polaganju ruku na katekumene i o onima koji žele primiti krštenje. Krsni obred sadrži trojstvenu ispovijest vjere u obliku triju pitanja, a nakon svakog odgovora novokrštenik biva uronjen u krsni zdenac. Nakon krštenja slijedi krizma, iz čega se jasno vidi da je krizma bila zaseban odred u odnosu na krštenje. Na euharistijskom uskrsnom slavlju su se donosila tri kaleže: kalež s vodom predstavlja unutarnje čišćenje, kalež s medom i mlijekom naznačuje da je Kristov tijelo obećana zemlja, te naposljetku kalež s vinom.
Treći dio: Crkvene odredbe o molitvi, duhovnom štivu, pokapanju, postovima itd.Zaključuje ovim riječima: «Dajem savjet onima koji su razboriti da čuvaju ovo. Jer ako svi slušaju apostolsku predaju i čuvaju je, nijedan krivovjerac ih ne će uvesti u zabludu.»  

Misao dana

Najveće ljepote skrivene su u srcu
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Adut

                  Oni koji su naučili igrati karte, znaju da u većini igara poput bele, briškule i trešeta postoji pravilo aduta koji diktira  igra. Tako se može dogoditi da protivnik ima jače karte, ali ako nema karata u… »

Iz galerije

Close
02-Jan-2011 15:12, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 55.0mm, 0.001 sec, ISO 1600
Close
21-Nov-2011 15:08, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 14.4mm, 0.002 sec, ISO 400
 
Close
01-Jan-2011 09:58, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.0, 55.0mm, 0.008 sec, ISO 800
Close
01-Jan-2011 11:26, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 55.0mm, 0.001 sec, ISO 200
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930