Tragom misli i djela apostola Pavla (5)

 

U školi Duha


Polaganjem Ananijinih ruku pale su mu ljuske s očiju, a dok mu se krsna voda slijevala niz lice osjetio se preporođenim poput novorođenčeta i rasterećenim od silnog tereta preteškog za njegova ljudska leđa. Pao mu je kamen sa srca koji ga je tako teško pritiskao, izbjegavši u posljednji čas da se ne razbije o taj Kamen, odvaljen od brijega bez ruke ljudske. Štoviše uspio ga je uklopiti u zdanje svoga života kao kamen zaglavni, premda mu je vrlo  malo nedostajalo da ga taj kamen Božji zdrobi, jer se drznuo praćakati protiv ostana, oholo podižući ruku na samoga Boga. Taj kamen je bio Isus Nazarećani, ispunjenje Pisma, Zakona i proroka, obećani Mesija i Pravednik Božji koji mu se objavio kao nedonoščetu. S ovim kamenom napokon je bilo postavljeno cijelo zdanje, osmišljen svaki potezić i kvačica Zakona koji je on tako vjerno vršio. Ma koliko je mislio da posjeduje cjelinu i pregled židovskog nauka, te da je upućen u istinu, shvatio je da mu nedostaje upravo zaglavni kamen koji sve drži i svemu daje smisao. Upoznavši istinu koja ga je zahvatila, uočio je relativnost svoga znanja i oholost zvanja.

Novi život
Usplamtio je od želje saopćiti svima ovu radosnu vijest, ovu novost koja mu je mlazom krsne vode prosvijetlila dušu. Za nj više nije bilo dvojbe da je istina ono što su svjedočili svi učenici Isusovi, a to je da je Isus živ i da živi u slavi Očevoj kao Sin Božji. Mesija iz Nazareta nije samo usputni izabranik kojega Bog bira između ljudi da ispuni određeno poslanje, kao što su bili toliki koje je poznavao iz povijesti svoga naroda, nego je kao Izabranik i Poslanik bio vječni Očev Sin kojega je Otac poslao na svijet da izvrši djelo spasenja. Nije gubio časa ni prigode da podijeli sa sunarodnjacima u židovskim sinagogama Damaska ovu svoju radosno spoznaju kojom ga je Bog obdario, a ticala se cijelog izabranog  naroda kojem je Mesija pripadao po tijelu. Bio je kao odapeta strijela koja je naglo i nenadano promijenila smjer, te je svojom prodornošću i ubojitošću prijetila onima koji su je ispustili. No on nije imao više namjeru ubijati strijelama smrti, nego strijelama ljubavi Božje davati život, uvelike zbunjujući Židove da on, progonitelj Imena, sada naviješta da je Isus Sin Božji i obećani Mesija.

U Arapskoj pustinji
I premda mu je od onog događaja pred Damskom sve bilo jasno, ipak je imao potrebu povući se u pustinju, dok se u javnosti ne slegne podignuta prašina strasti, a u njemu dojmovi, snažni osjećaji i uzburkani duhovi. Strah ga bilo da zbog njegove naglosti Crkva ne doživi nove napade i pustošenja kao što je bilo u do prije nešto malo vremena kad ju je on tako nemilosrdno progonio. Kao što se to događalo mnogim vođama u povijesti izabranoga naroda, dopustio je Duhu da ga odvede u pustinju, da mu u srce šapne riječi neizrecive, da ga uvede u puninu istine i priveže k sebi konopcima ljubavi.
Život uvijek ostaje velika nepoznanica, otajstvo koje se može samo dijelom poniknuti. Ne samo od tuđeg, nego i od vlastitog života nas dijeli ponorska dubina srca koju nijedan smrtnik ne može do kraja istražiti. Samo Duh Božji vidi i poznaje srce čovječje, kao što vidi i dubine Božje, te daje i samom čovjeku da u nekom trenutku sagleda cjelinu života, i prošlost i sadašnjost, te da se onda, nakon što dođe do spasonosnih zaključaka, otisne u budućnost prodorno kao porinut brod u moru.
U pustinji je napokon imao prigodu shvatiti smisao cijelog životnog puta, svih onih velikih stvari, naoko besmislenih, i truda i napora, i odgoja i molitava, i okolnosti u kojima je rastao, da u svemu tome uoči prst Božji, štoviše ruku Božju koja ga je, na vrlo neobičan način vodila tom značajnom trenutku spoznaje. U tom trenutku je shvatio da je ne samo ruka Boga bila s njime, nego da je čak od utrobe majčine bio odvojen za djelo spasenja za koje ga je Svevišnji odredio, povjeravajući mu poslanje među braćom. A pustinjska samoća mu je pomagala da se oboružan snagom Duha spremi za izazove koji će nakon toga uslijediti.
Pustinja je bila prigoda da iskuša svoju „matematičku“ sposobnost, ponirući u dubine i točnost formule u koju se osvjedočio prihvativši ovaj novi Put kojim je pošao. Do tada je vjerovao da je nauk koji su širili neuki ribari bila samo jeftina smicalica. Svakom Židovu je, držao je do tada, bilo jasno da je Bog jedan, te da je 1+1=2. Navještaj koji je čuo o Isusu Mesiji, Pravedniku i Sinu Božjemu, po njemu, kosio se bio s tom računicom. Oni koji su ga uvjeravali u suprotno, zastupali su tešku nelogičnost tvrdeći kako je 1+1=1, jer kako drugačije razumjeti da je Bog jedan, što ljubomorno ispovijeda narod Izraelov otkako mu se sam Bog objavio kao jedan i jedini, ako ima i Sina koji je također Bog. I to nije bilo dosta, nego je sada morao pridružiti i Duha Svetoga, te konačni račun, izražen u brojkama izgleda ovako: 1+1+1=1. I dok je prije bio zauzet da izmiri račune i računicu s otpadničkom sektom koja nije poznavala „matematiku“, sada se on u pustinji dao na studij Božje matematike, logike i Božjeg Pisma, koji ipak nije sličio onom ljudskom. Snagom primljene vjere počeo je otkrivati otajstvo skriveno od vijeka, otajstvo da je obećani Mesija trebao biti Božji Sin, te da je Bog Izraelov trojstvena ljubavi: Otac, Sin i Duh Sveti.

Vuk protiv JanjetaŽivot u pustinji u kojoj se posvetio radu da bi preživio i promišljanju vlastitog života tražio je da shvati i prihvati svoje pogreške i previde. Pred očima mu je još lebdio Stjepanov lik koji je u njemu izazivao Kajinovski osjećaj. Milosrđu Božjem može zahvaliti što od njega nije tražena krv za bratovu krv, nego je Bog milosrdno htio snagom Stjepanove krvi i opraštanja njemu, Savlu, udijeliti milost. A tragedija njegova života nije bila samo u bratoubojstvu, nego i u bogoubojstvu. U ime Boga i Zakona progonio je Boga, te se nije mogao načuditi svojoj sljepoći.
Razmišljao je i o svome suplemenjaku Šaulu, prvom Izraelovu kralju, koji je bezrazložno progonio Božjeg izabranika Davida. Sjetio se što je praotac Jakov rekao za svog sina Benjamina: Benjamin je vuk grabežljivi, lovinu on jutrom jede, a navečer plijen dijeli. Odnosilo se to i na njega, Savla, s time da nije znao kako, progoneći Isusove sljedbenike kao nevine i bespomoćne janjce, diže ruku na samog Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. U sljepoći goroj od Šaulove nije vidio da je Jaganjac Božji, Korijen Davidov, ujedno nepobjedivi Lav iz plemena Judina kojemu vuk ne može nauditi.

Misao dana

Život je zov Beskraja
~*

Propovijed

  • Služiti se Isusom

    29. nedjelja kroz godinu – B U današnjem Evanđelju opisan je jedan događaj koji baš i ne služi na čast apostolima, jer svjedoči o tome kako su se i oni lakomili za bolja mjesta trudeći se čak preduhitriti jedan drugoga, to jest jedni druge kao što je u ovom slučaju. Naime, Jakov i… »

Meditacija

  • Začin

              Svima je dobro poznato koliko su bitni začini za hranu, te kako je dovoljno tek malo dobrog začina da hrana dobije novi okus i novu kvalitetu. S prikladnim začinima hrana postaje sasvim drugačija, ukusnija i jestivija. Nešto slično… »

Iz galerije

Close
01-Jan-2011 09:52, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 105.0mm, 0.003 sec, ISO 200
Close
21-Nov-2011 14:58, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 9.1mm, 0.005 sec, ISO 400
 
Close
01-Jan-2011 09:57, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 55.0mm, 0.004 sec, ISO 800
Close
21-Nov-2011 15:15, Canon Canon PowerShot SX100 IS, 4.0, 6.0mm, 0.003 sec, ISO 800
 

Kalendar

October 2018
M T W T F S S
« Sep    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031