Blagovjesnik u Antiohiji
Tražeći se još uvijek između uspjeha i neuspjeha, u iščekivanju da postane oruđe odabrano prema Isusovoj riječi, Savao je pokušavao u osobnim susretima i kontaktima po Tarzu i Ciliciji djelovati uvjeravajući svoje sunarodnjake u ispravnost svoga tumačenja Pisma i u istinitost objave kod Damaska. Sve svoje sile i vrijeme upotrebljavao je da sa sunarodnjacima podijeli svoje otkriće, no išlo je dosta teško, bez osobitih rezultata, ali je znao da ne može ne govoriti o milosnom daru koji mu je Gospodin podario, jer bi u protivnom kamenje progovorilo.
Antiohijska događanja
I nakon što se moglo učiniti da mu je trud bio uzaludan, a rezultat neznatan, silno se obradova onog dana kad mu je došao u posjete prijatelja Barnaba, kojega nije vidio već nekoliko godina, od onog dana kad je bio prisiljen napustiti Jeruzalem. Barnaba mu je, zajedno s drugim učenicima, svesrdno pomogao, jer su Židovi tražili njegovu glavu. Ovaj put je Cipranin, tek pristigavši iz Antiohije, došao tražeći pomoć. Oduševljen pričao mu je kako se u Antiohiji mijesio novi kvasac, kako je milost Božja bila na djelu i među poganima koji također prigrliše vjeru. U tom velikom gradu, punom bezboštva i kojekakvog nemorala, bilo je i bogobojaznih osoba koje nisu dopustile da im se u dnu bića ugasi plamen iskonske čežnje za Bogom. Oni su već prije mnogo toga naučili o židovstvu i od židovstva glede spoznaje i štovanja jednoga Boga, prihvaćajući neporočno življenje koje im je bilo propovijedano. Približili su se židovstvu koliko je bilo u njihovoj moći, no uvijek je postojala granica koju im Židovi nisu dopuštali prijeći, osim ukoliko se netko ne bi odlučio potpuno požidoviti.
Pa kad se nakon progona u Jeruzalemu, kad je Stjepan podnio mučeništvo, učenici raspršiše po okolnim pokrajinama, doprijevši sve do Fenicije, Cipra i Antiohije, navješćivahu Riječ samo Židovima. Međutim, neki od Ciprana i Cirenaca, kad stigoše u Antiohiju, propovijedahu i Grcima, navješćujući evanđelje: Gospodina, Isusa. Ta je vijest zbunjujuće djelovala na prvake jeruzalemske Crkve koja se do tada susrela samo s pojedinačnim slučajevima krštenja pogana, ali ne i sa sustavnim propovijedanjem kojem je naslovnik bilo poganstvo. Svima je bio poznat slučaj rimskog satnika Kornelija kojega je Petar krstio, no tom je zgodom Duh Božji posredovao posebnom objavom, te je Petar imao dobro pokriće i opravdanje, koje je i njemu pomoglo da shvati kako Bog nije pristran, što ipak nije postala redovna praksa.
Antiohijski učenici međutim nikome nisu branili pristup vjeri, nego, dapače, radovahu se kad su vidjeli kako pobožni Grci odbacuju pogansko neznaboštva, te traže spasenja iz sveprisutnog nemorala koji je zadirao u sve pore društvenoga života. Jeruzalemska pak zajednica nije bila sigurno što misliti o takvom djelovanju Božje milosti među poganima, pa su poslali Barnabu kao povjerenika da ispita što se događa u Antiohiji. Otvoren djelovanju Duha Barnaba je ustanovio da je u antiohijskoj Crkvi na djelu milost Božja, pa nije trebalo drugo nego da on svojim autoritetom učenike potakne na ustrajnost i vjernost Gospodinu u odlučnosti srca.
Jeka Božjeg glasa
Savao se silno radova tim vijestima iz prve ruke o kojima je nešto bio načuo. A tek kad mu je prijatelj Cipranin saopćio da je došao po njega jer je procijenio da je toj mladoj zajednici, punoj zanosa i žara, potreban i čovjek njegovih sposobnosti i duhovnog iskustva, dobio je novi polet. Zahvaljivao je Gospodinu što je Barnaba procijenio da će njegovo iskustvo, poznavanje Pisma i umijeće uvjeravanja i dokazivanja dobro doći učenicima u Antiohiji gdje se okupio lijep broj osoba koje su prigrlile vjeru u Gospodina. Dok je u tišini srca zahvaljivao, Duh mu je šaptao da je došao trenutak poslanja koji mu je bio nagoviješten kod prvog susreta s Gospodinom, te potvrđen u viđenju u Hramu.
S trepetom je toliko puta morao ustanovit kako je njegov narod bio narod neobrezanih ušiju, tvrde šije i neposlušan glasu Gospodnjem. Dok je s Barnabom išao put Antiohije, slaveći Boga za silna djela, razmišljao je o tome kako je se Bog, poradi tvrdokornosti svoga naroda poslužio jekom, kad već oni nisu htjeli prihvatiti njegova glasa. Budući da su postali tvrdovrati poput zida, Gospodin je učinio da se njegov glas odbije od njih i dođe u uši onima kojima je bio iznenadni dar i melem na ranu u kockanju ljudskom u kojem nisu imali čvrstog oslonca. Kao što je jeka neuhvatljiva, tako od trenutka kad je Isus umro za sve ljude, nitko nije imao pravo prisvojiti i privatizirati Božju riječ, položiti isključivo pravo na nju. Zato ni Židovi nisu mogli spriječiti pogane da je čuju. Ako je se Bog poslužio jekom, učinio je da se jeka njegove Riječi odbije od zida nevjere i neprihvaćanja, da bi došla u uši onih koji će je čuti i prihvatiti po svoj zemlji. Prisjeti se i proročkih riječi Psalmiste: Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al’ po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi sve do na kraj svijeta sežu.
Kršćani
Njegov narod, ustanovljavao je Savao sa zebnjom kao da dotiče ogromnu ranu na duši, bio je gluh na Božju riječ, te je bilo samo pitanje trenutka kad će se dogoditi ovakav rasplet da Božji glas dođe u uši poganima. Uostalom, Bog je Bog svakog čovjeka, te i ne želi drugo nego da svi upoznaju njegov glas i volju. Ako je govorio ljudskim jezikom i objavio se jednom narodu, učinio je to da bi ga oni navijestili drugima do na kraj svijeta, a ne da bi ga držali kao svojinu kojom raspolažu po nahođenju.
U tom duhu i tom snagom pridružio se Savao braći u Crkvi u Antiohiji navješćujući velikim žarom evanđelje – Isusa Krista, gdje je poveće mnoštvo vjernika bilo sastavljeno dakle i od pogana, koji po vjeri zadobiše pristup obećanjima Izraelovim. Sazrijevala je svijest da je nastao novi narod, sukladno svetopisamskom naviještaju kako će Bog dovesti na mesijansku gozbu sve narode. Ovaj novi narod utemeljen oko Ostatka Izraelova, Božjeg Pravednika koji je srušio pregrade među narodima, nije više Nemila i Ne-narod-moj, nego sad postaje pravi narod, koji ima i novo uređenje i novo ime, po onom koji je njegov temelj i začetnik. Antiohijska zajednica prva stječe svijest da nije samo jedna struja židovstva, već sasvim nova Božja stvarnost, zajednica sastavljena od dva naroda koja Isusa ispovijeda Mesijom, Pomazanikom – Kristom, te s pravom nose ime kojim svjedoče o pripadnosti njemu: kršćani!
