Zajedništvo – služenje -poslanje

 

 

 

Zajedništvo s Ocem,

Kristovo služenje i poslanje Duha Svetoga

Od samih početaka, od stvaranja Bog je komunicirao s čovjekom, štoviše živio je i istinsko, duboko zajedništvo s njime. Koristio bih ovdje latinski pojam communicatio i communio: Bog je bio u osobnom, stvarnom i živom odnosu s čovjekom, toliko jakom da mu je davao samoga sebe, da mu je bio blizak, gotovo neposredan, živio je istinsko zajedništvo s čovjekom, communio (= cum unire, sjediniti (se), združiti (se), povezati (se), biti jedno). Biblija kaže da se šetao s čovjekom u Edenskom vrtu. Po grijehu to je zajedništvo puklo, no ono što je donekle ostalo bila je communicatio, određena vrsta kontakta, komuniciranja, suradnje. S Božje strane ipak bez zadrške postojala je želja da primi čovjeka ponovno u svoje zajedništvo, zajedništvo božanskoga života. No, za to je trebao ljude da mu služe i izvrše poslanje, i ne samo ljude: “Više puta i na više načina, govoraše Bog nekoć ocima u prorocima, konačno u ove dane progovori nam u Sinu”.

A da bi Gospodin izvršio svoje poslanje trebao se njegov Sin poniziti, uzeti obličje sluge, postati ljudima sličan, On pravi Bog nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego oplijeni samoga sebe, kao što reče sv. Pavao, ili kao što kaže današnje evanđelje, trebao je doći služiti, a ne biti služen. To je Kristova diakonia nama. On je došao da bi raspršene sinove Izraelove sabrao u jedno, da bi ih priveo u zajedništvo s Bogom, da bi ih povezao (re-legare – ponovno povezao), od čega i pojam religija, sjedinio s Ocem.

Potpuno dovršenje Božjega plana zbilo se po poslanju Duha Svetoga: a kada dođe Duh, Tješitelj, uvest će vas u svu istinu. To je Duh istine koji izlazi od Oca, ali Duh kojega šalje i Sin. Ovo poslanje, missio, proslavnjeno je u punini u duhovskome događaju u kojem se veli da će na svako tijelo izliti svoga Duha.  

Euharistija kao communio, diakonia e missio

Današnji evanđeoski tekst lijepo kaže da će u Kraljevstvu nebeskom sjediti Kristu s desna i s lijeva oni kojima bude Otac dao. Otac je onaj koji priprema eshatološku gozbu, On je onaj koji je pripremio Euharistiju, predokus eshatološke gozbe, onaj koji nas poziva sjesti za stol, onaj koji nas želi zadržati u zajedništvu svoje ljubavi.

Ispunjenje Kristova služenje – diakonie dogodilo se u pashalnom otajstvu koje mi slavimo u Euharistiji. On se ponizio, postao poslušan do smrti, smrti na križu, ali ga je onda Bog zbog toga uzvisio, darovao mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno i svaki će jezik priznati Isus Krist jest Gospodin. Oni koji se poklone Jaganjcu na prijestolju, sjesti će na pripremljenu gozbu u Kraljevstvu Božjemu. U Euharistiji se Krist-Glava združuje s Tijelom-Crkvom, u Euharistiji se događa potpuna communio Crkve s Kristom koji je u potpunom zajedništvu s Ocem. Euharistija nije jedna od tolikih Božjih komunikacija, nego je communicatio par excellence koja vodi u cjelovito zajedništvo, communio među osobama koje se vole. Ja dođoh život da imaju, u punini da ga imaju, i ta punina života se ostvaruje u Euharistiji. Euharistija je punina duhovskoga događaja, punina poslanja Duha Svetoga, kao što kaže misni obrazac jedne od euharistijskih molitava: da on djelo njegovo dovrši i izvrši svako posvećenje. U njoj se izvršuje svako posvećenje jer Duh Sveti, kao nekoć u Mariji, izvodi Isusovo utjelovljenje u maloj bijeloj hostiji, kao što je on i Duh životvorac koji daje život, Duh snagom kojega je i Kristovo tijelo ustalo iz groba. U Euharistiji je sažetak, vrhunac i punina poslanja – missio. Duh je pozvan da nas uvede u svu istinu, da nam pokaže koliko nas Otac voli, da nas oživi, da nas pritjelovi Kristu, a to se događa upravo u ovom neizrecivom otajstvu.  

Svećenik – communio, diakonia i missio

Rekavši sve ovo dolazimo na nas svećenike. Na nama je prvima ovo razumjeti, živjeti i prenositi vjernicima, jer nama je povjerena presveta Euharistija da ‘činimo njemu na spomen na spasenje svijeta’. Nama je povjereno da u ovoj božanskoj žrtvi prepoznajemo hranu za svakog čovjeka i za sva vremena, nama je povjereno da današnjem svijetu ukažemo na potrebu ovog lijeka za sve ljudske bolesti. Danas svijet i narod, prostor i vrijeme nije ništa drugačiji od onoga kad je živo Jeremija, kao što vidjesmo, ili od onoga kada je Mojsije izvodio narod iz ropstva. Zadržimo se trenutak na ovom posljednjem jer je Euharistija novi i definitivni prijelaza iz ropstva u slobodu. “Quare, Moyses et Aaron, sollicitatis populum ab operibus suis? Ite ad onera vestra” (Izl 5,4). Ovo pitanje što ga je formulirao faraon Mojsiju i Aronu kad su tražili da bi poveli narod da ode tri dana u pustinju žrtvovati Jahvi, Bogu svome. Ovo pitanje odražava jedan perfidni mentalitet koji je na djelu kroz čitavu ljudsku povijest, kroz povijest svakoga naroda, a ne samo Izabranoga naroda. Nije li ovo pitanje i dio naše svakodnevnice? Ne postoje li danas moderni faraoni koju istu stvar govore slugama Boga živoga koji potiču svoje vjernike da žrtvuju žrtve Bogu svome i Bogu otaca svojih? Nisu li ipak pogodili sveti Oci, napose “alegoričari”, koji su u liku faraona vidjeli ulogu i lik đavla, kad su tumačili ove retke Svetoga pisma? Danas se jedino čini da je faraon malo lukaviji, kao da je i sam stekao povijesnog iskustva. Više ne drži ljude u robovlasničkom sistemu, više ih ne tjera silom da rade i da ugnjetavaju jedan drugoga i da ne zanemaruju svoga Boga. Danas je mnogo perfidniji. Pridobio ih je plaćom, standardom, novcem, ambicijama. Danas ugnjetavaju sami sebe. A Mojsiju i Aronu neprestano ponavlja: “Radite svoj posao i pustite da narod radi! Zar ne vidite kako se mora raditi? Zar ne vidite koliko je bitno da ima posla i zarade? Zar ne vidite kako moramo raditi da bismo unaprijedili društvo, zemlju? A vi se, svećenici nekog Boga nevidljivoga kojega držite Bogom živim, pozabavite samim sobom i svojim Bogom. Nemojte narod zamarati tim Bogom i nekakvim smiješnim žrtvama. Zar želite da narod ostane bez posla, da ga pregazi konkurencija, da izgubi u tržišnoj utakmici? Doista, stari bi Zavidnik htio da ljudi cijeloga svoga života skupljaju slamu, da umjesto blaga na nebu i u svojim srcima grade gradove i grobnice faraonima, grobnice u koje se polažu tijela faraona i duše graditelja. Htio bi Lažac da se zabavi pečenjem opeka na zemlji, umjesto da se ugrađuje, pečen vatrom Duha, kao živo kamenje u hram Božji na nebu, u nebeski Jeruzalem. Euharistija je trinitarna jer je kao takva djelo Presvetoga Trojstva. U njoj, žrtvi ljubavi, prepoznajemo zajedništvo života i djelovanja Oca, Sina i Duha Svetoga. Ona izgrađuje zajedništvo Crkve s Kristom, tj. preko ovoga posrednika zajedništvo svakog vjernika s Trojstvom. Stoga i svećenik koji se hrani Euharistijom postaje trinitaran, dio trinitarnog zajedništva. On u sebi živi nepodijeljenost srca i ljubavi = communio, potpuno zajedništvo koje ga tjera da i na vani, u odnosu s braćom svećenicama i sa svijetom, postaje kruh koji se lomi, koji se daje drugima, koji služi drugima, koji se osjeća poslanim za druge, kao što je i Kristovo tijelo “za vas”, “za sve”. Pozvani smo svakodnevno prevoditi one kontakte koje imamo jedni s drugima i sa povjerenim vjernicima u zajedništvo: Communicatio prelazi u communio, kontakti, suradnja, prelaze u intimno zajedništvo kao ono Isusovo“ostanite u mojoj ljubavi…” Svećenik u svojoj osobi ostvaruje zajedništvo jer sjedinjuje molitve vjernika s molitvama Krista Glave, kao što nam to veli Drugi vatikanski sabor. Svećenik je kontakt-osoba Božjeg zajedništva Boga i čovjeka. On izvodi narod iz ropstva po onom ključu po kojem je Isusu to uradio. Što bi danas modernim jezikom, ratnim rječnikom rekli on “izvlači” ranjenike, opkoljene, one koji su u okruženju, putem koji je samo njemu poznat, On je vodič po vrletima života.Svećenik koji u Euharistiji prepoznaje najveći čin Kristova spasenjskog služenja svijetu, ne može a da i sam ne postane sluga, rob, posljednji u mnogim stvarima, da bi tako mogao spasiti mnoge kao što reče Isus u evanđeoskom odlomku kojega smo čuli. Iz euharistijskog “ite, missa est” izvire naše poslanje. Poslanje u svakom slučaju da služimo svijetu da bismo privodili ljude u zajedništvo s Ocem. “Evo šaljem vas kao ovce među vukove…”. Neokaljani Jaganjac, žrtvovan za naše spasenje, Jaganjac koji već sjedi na prijestolju, šalje nas kao ovce među vukove. Euharistije nema bez poslanja. U poslanju u svijet i djelovanja u svijetu susreće se i isprobava naše služenje. Poslanje postaje jedna vrsta zajedništva.

Euharistija i naše međusobno communio, diakonia i missio

I na kraju još samo da se zapitamo kakvo je i na čemu se bazira naše životno zajedništvo, zajedništvo nas svećenika koji radimo na istoj njivi Gospodnjoj, koji “skupljamo” tj. pripravljamo istu hranu za puk Božji. Da li smo ispresijecali tu njivu na tisuće malih parcela, pa trošimo mnogostruko više snage u njenom obrađivanju, ili smo kadri ne gledati svoje mrginje, zajednički raditi susretati se…Da li je naše zajedništvo samo kad treba zaigrati nogometa ili na balote ili smo kadri utjecati jedni na druge, biti zajedničar tuđih ideja, planova, incijativa, tuđih rješenja?? Da li je naše poslanje kao ono poslanje Duha da svako tijelo primi dar Duha, kao ono autentično euharistijsko da svi ljudi i narodi sjednu za očev stol, ili smo zadovoljni da imamo svoju parcelu, a ne želimo pogledati da li netko drugi ima neko bolje sjeme, neko bolje sredstvo obrađivanja, navodnjavanja… Da li je naše zajedništvo kao ona reakcija majke sinova Zebedejevih, pa i sama reakcija ostale desetorice, ili je naše zajedništvo nešto duboko čvršće, kao ono zajedništvo koje je Isus u apostolima izgradio uskrsnim iskustvom, iskustvom koje svakodnevno slavimo u Euharistiji?Ne rijetka pojava je klaniranje, što je u biti jedna vrsta kloniranja samih sebe, projiciranje svoje nutrine, stvaranje vlastitih istomišljenika za privatne interese, isključivanje iz zajedničkih crkvenih inicijativa. Klanove najčešća stvaraju samci-samotnjaci, ili tzv. privatnici u Crkvi. Takvoga klaniranja je bilo i u prvoj Crkvi i s njim se morao energično suočiti i Pavao. Vjernici su se dijelili na Pavlove, Petrove, Apolonove, ovisno od toga koji je od apostola prvi negdje prošao. Pavlov odgovor je cjelovito euharistijski: nismo li svi zajedničari jednoga kruha i kaleža (1Kor 10,17). Nismo li svi zajedničari iste žrtve. Mi se svi istim kruhom hranimo, istom krvlju pojimo, istim Duhom bi trebali biti ispunjeni…Da li dopuštamo da nas svijet tuče našim oružjem, kao što je bio slučaj u Jeremijino vrijeme? Da li danas govori o žrtvi i naučio je ljude žrtvovati se za skroz sporedne motive i razloge, a ona prava istinska žrtva i žrtvovanje je daleko od našeg načina razmišljanja? Danas se ljudi žrtvuju za ostvarenje ambicija, da steknu nešto imetka, da “se ostvare”, i ne žale truda. Nije li to ono iz Jeremije: udarimo ga njegovim oružjem, jer svećeniku neće nestati smisla za Žrtvu!? Najveći oblik zajedništva je onaj krvni. Zato je Bog sklapajući saveze s ljudima htio da oni te saveze na određeni način potvrde u krvi, doduše krvi žrtvenih životinja, da bi nas doveo do saveza u punini koji je sklopljen u krvi Kristovoj, o čemu je mnogo napisao pisac poslanice Hebrejima. Živjeti Euharistiju ne znači samo slaviti sv. misu. Istina to je vrhunac, ali vrhunac koji je s drugu stranu najsvetiji trenutak života i dana svakome od nas. To je trenutak slavlja za koji se treba pripremati, prema kojem treba usmjeriti sve ostalo vrijeme, koje postaje vrijeme pripreme. Ako nije tako, ne živimo stvarnim euharistijskim duhom. Da li mi stvarno svakodnevno dajemo ovu važnost sv. misi? Da li smo svjesni onoga što ona u nama stvara, da li joj dopuštamo da ona u nama bude ono što je?

Kakvo je naše služenje jedan drugome? Kažemo da smo braća svećenici, znači da nas veže neka krvna veza. Da li je naše služenje samo priskočiti u pomoć kada treba reći misu, ili je naše služenje ono što kaže Krist i što ostvaruje u Euharistiji: dati život, položiti život jedan za drugoga? Euharistija je davanje krvi, infuzija zdrave krvi u organizam svakoga od nas, da nas pročisti. Da li polažemo život, da li dajemo krv jedan za drugoga ili širimo zlu krv? Da li dajemo život dajući krv za druge, ili drugima oduzimamo život stvarajući od njih klonirane osobe, bez osobnosti i vlastite krvi u sebi, bez Kristove krvi u sebi? Da li su, na kraju krajeva i ove rekolekcije znak i oblik služenje i zajedništva, ili dolazimo pro forma, ili pak iz drugih sporednih motiva? Apostoli su bili postojani u bratskom zajedništvu, razlamanju kruha i molitvama. Danas moramo i mi biti prepoznati po tome. Nije dovoljno zamijeniti kolegu u nekoj prigodi, jedan drugome preuzeti feštu, tehnički priskočiti jedni drugima u pomoć, da bismo se smatrali nasljedovateljima apostolskoga zajedništva i štovateljima euharistije. Ako nema cjelovitoga euharistijskoga zajedništva koje objedinjuje naše vrijeme i prostor, naše energije i snagu, našu molitvu i naše djelovanje, ne možemo se pohvaliti da smo svećenici koji žive svoje poslanje šireći duh zajedništva i služenja.

Misao dana

Najveće ljepote skrivene su u srcu
~*

Propovijed

  • Zasijati sjeme kraljevstva Božjega

    11. nedjelja kroz godinu – B Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i… »

Meditacija

  • Logoped

                Postoje ljudi koji imaju određene govorne mane, te ne mogu jasno i razgovjetno, ili pak baš nikako, izgovarati neka slova, slogove, riječi i rečenice. A da bi otklonili te poteškoće, obraćaju se za pomoć logopedima –… »

Iz galerije

Close
01-Jan-2011 11:21, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 33.0mm, 0.001 sec, ISO 200
Close
02-Jan-2011 11:39, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 6.3, 130.0mm, 0.006 sec, ISO 400
 
Close
02-Jan-2011 11:23, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 7.1, 88.0mm, 0.005 sec, ISO 400
Close
01-Jan-2011 11:24, Canon Canon EOS 300D DIGITAL, 5.6, 55.0mm, 0.001 sec, ISO 200
 

Kalendar

June 2018
M T W T F S S
« May    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
252627282930