Sveti Augustin i Benedikt XVI.

Teško je praviti usporedbe među ljudima, napose kad se radi o orginalnim osobnostima koje dijeli vremenska udaljenost od 16 stoljeća. Upravo takva udaljenost dijeli sveca iz Hipona, Aurelija Augustina, i današnjeg papu Bendikta XVI. Kako u stanovitom smislu ipak sam Bog briše granice među ljudima, onda nam dopušta premostiti jaz vremena, te promatrati blizima i one koji nisu bili tako blizu. Nadalje, Bog izokreće kriterije prostora i vremena, te onda, zahvaljujući tome, možemo danas razmišljati o Augustinovoj aktualnosti, kao što je bilo onih koji su se o Bendiktu XVI. izjašnjavali kao o crkvenom ocu. Nismo u mogućnosti u ovom kratkom prikazu govoriti o svim teološkim sadržajima koji vežu Augustina i papu Benedikta XVI., a nije niti neophodno. Mnogo je važnije od svega ukazati na zajedničke teološke principe koje prepoznajemo kod obojice i za koje se papa Benedikt nije ustručavao reći da ih je preuzeo od Augustina, oca, sveca i naučitelja, jednog od najplodnijih autora koje je dala Katolička Crkva. Pa ako je Benedikt smatrao shodnim nazvati Augustina svojim učiteljem, onda nema razloga da i mi to ne prihvatimo i ne ukažemo na glavne elemente pouke koje je Augustin dao Benediktu kao učeniku.

Tražitelji istine

Upravo uočavajući kako Ratzinger slijedi iste teološke principa, koji onda postaju zajednički i jednome i drugome, može se među njima govoriti u terminima učenik-učitelj. Da se radi o autentičnom odnosu učenika i učitelja, potvrđuju i Ratzingerovi profesori i prijatelji iz studijskog razdoblja, kao što je Alfred Läpple, koji tvrdi kako je Ratzinger s mnogo strasti čitao Augustinovu teologiju još od sjemenišnih dana. Kod Augustina ga je privlačilo to što je bio originalan u odnosu na sve ostale intelektualne genije i ljude od pera koji su živjeli prije njega, jer se nije bavio teologijom pišući u trećem licu, nego u prvom. Ma koliko bio svjestan objektivnosti istine koju u intelektualnom procesu spoznaje i koja ga kao takva privlači i hrani, s njom je uspostavljao odnos koji nije bio samo intelektualni. Uočio je kako se je Augustin, upoznavši kršćanstvo i Boga objave, doživio osobno odgovoran pred tom istinom, koja je pred njim stala u osobi kršćanskoga Boga. Osobno i slobodno je primajući svjetlo istine, osjetio je kako treba uzvratiti osobnim odgovorom. Tako je Augustin pred tom Istinom prvi progovorio u prvom licu, opisujući svoja lutanja i iznoseći na svjetlo dana svoj dijalog s njime i način na koji je nadišao skepticizam. Istim putem je pošao i Ratzinger, uvjeren kako ga traženje istine obuhvaća u cjelovitosti osobe, a ne samo na razini intelektualnog traženja.
Takav pristup traženju istine nepovratno je oduševio mladog Ratzingera za Augustinovo svjedočanstvo i veličinu, te mu je cijeloga života ostao vjeran. Baveći se potom teologijom, trudio se poput Augustina život staviti na kolosijek osobnog prianjanja uz istinu, koju je na poseban način primao Božjim darom vjere. Preuočljivo je bilo Augustinovo svjedočanstvo da ne bi uočio kako istina nikad nije toliko snažna i uvjerljiva kao onda kad je životom izgovoreno svjedočanstvo u prvome licu. Istina tako za njih nije samo objektivna, nego je i subjektivna, jer od vjernika i teologa očekuje da uspostave istinski dijalog s njom i da se za njezino širenje i razumijevanje zauzimaju u prvome licu kao gorljivi tražitelji i navjestitelji. Zahvaljujući Augustinu kojega intenzivno proučava, istina za mladog Ratzingera postaje egzistencijalna strast. Tražeći istinu spoznali su kako dolaze do Istine koja im daje smisao životu. U tom duhu je razumljivo i biskupsko geslo koje zadržava i kao papa: Cooperatores Veritatis – Suradnici istine, naznačivši tako temeljni cilj svojih pastoralnih nastojanja, u čemu ponovno imam mnogo sličnosti s Hiponskim biskupom. Kao što je Augustin od profesora, filozofa i monaha postao potom biskup, od njega se tražilo da sav svoj intelektualno-teološki potencijal ugradi u pastoralo djelovanje, tak je i Ratzinger od profesora teologije postao biskupom. Pri tome je razumijevao svoje biskupsko služenje kao suradničko zanimanje u odnosu prema Bogu Istini.

Vjerni Crkvi i Predaji
S mnogo teološke strasti učeći od Augustina, usmjeravan i vrsnim profesorima, mladi je Ratzinger, odlučivši se upisati doktorski studij iz teologije, odabrao za temu upravo Augustinovu ekleziologiju, iz čega je nastao doktorat naslovljen „Narod Božji i Kuća Božja u misli svetog Augustina“. Povod takvom istraživanju je bila enciklika Pia XII. Mystici Corpori, što je ponukalo Ratzingera i njegove profesore istražiti i druge slike i definicije Crkve, pri čemu im je Augustin pružio obilje materijala. Uočiti će kako na mnogo mjesta Augustin govori o Crkvi kao narodu Božjemu, ne suprotstavljajući tu ideju, međutim, definiciji Mističnog tijela, nego ih integrirajući. Valja samo napomenuti kako je upravo definicija Crkve kao naroda Božjega mnogo prisutnija u dokumentima Drugog vatikanskog sabora od definicije Mističnog tijela. Istraživanjem o Augustinovoj ekleziologiji Ratzinger će pokazati svoju sklonost prema ekleziološkim temama, zainteresiran za dobro razumijevanje otajstva Crkve, slično kako je činio i Augustin u okolnostima Afričke Crkve koja se cijelo jedno stoljeće borila s problemom donatizma. Ratzinger je sve dublje i bolje razumijevao katolicitet Crkve, kao i potrebu njezinoga jedinstva, poput Hiponskog učitelja koji je o tim temama iznimno mnogo pisao i na čemu je radio dobar dio svoga pastirskog djelovanja.
Ali Ratzinger nije od Augustina naučio samo razumijevati Crkvu u svojem unutarnjem otajstvu, nego je iz Hipončevih stavova zaključio kakav treba biti odnos Crkve i svijeta, što će biti jedna od vrlo čestih njegovih tema, jer Crkva i u današnjem svijetu nailazi na nerazumijevanja kao što je nailazila i u ondašnjem svijetu Rimskoga carstva. Augustin je bio vrstan učitelj koji ga je naučio kako Crkvu ne treba poimati kao snagu suprotstavljenu političkom i kulturnom redu društva, koje se nakon francuske revolucije više ne predstavlja u svom kršćanskom ruhu. Ratzinger je bio oduševljen Augustinovim oštroumnim razlučivanjem. Hiponac se nije a priori borio protiv svjetovnih institucija, nego ih poštuje u granicama njihove autonomije, s time da im iz jednog specifičnog kuta relativizira važnost, jer samo Crkva može imati apsolutnu važnost za pojedinca, jer mu nudi sveobuhvatni projekt života vječnoga. Prepoznajući njihovu korisnost za uvjete društvenog života, razlikuje uvijek nedostatnost samo takve korisnosti, suprotstavljajući mesijansko-eshatološku perspektivu prema kojoj čovjek treba usmjeriti sav svoj život nadilazeći ono zemaljsko. Uvjeren kako Augustin ne teži Državu ‘pocrkveniti’, to jest učiniti je sredstvom Crkve, isto tako ne zastupa ideju ‘podržavnjenja’ Crkve, svodeći je na slugu državne vlasti. Po njemu svjetovni red treba ostati svjetovni, a Crkva koja na svojoj zemaljskoj dionici živi i djeluje u svijetu, teži ukazati na novu silu vjere u jedinstvo ljudi u Tijelu Kristovu, koji teže svom potpunom ostvarenju, milosnim Božjim zahvatom, u Kraljevstvu Božjem kad povijest dođe svome kraju.
Druga velika sličnost glede teme definirane naslovom ovog poglavlja sastoji se u promatranju crkvene Predaje. Ratzingeru je od početka, uz ekleziološke teme, u središtu pozornosti bilo i pitanje Svetoga pisma i egzegeze, kao što je to bio primarni interes kako Hiponca tako i ostalih svetih otaca. Stoga ulaže golemi napor u ispravno razumijevanje Božje riječi, znajući kako postoje različite tehnike i metode tumačenja. Razumjeti Božju riječ je od primarnog interesa, jer od nje živi Crkva, njome se hrani vjera i njome ravna svako teološko istraživanje. Kao što je i prva Crkva, u čemu je također bio angažiran Augustin, trebala tražiti ispravne principe tumačenja Pisma protiv krivovjeraca, tako je i Ratzinger uložio mnogo napora u razumijevanje i obrazlaganje katoličkih principa tumačenja Pisma. U razdoblju kad se razvijaju značajni egzegetski pokreti, te egzegeza dolazi u središte teološke pozornosti napose zahvaljujući protestantskim teolozima, Ratzinger pomno traži svoj put glede egzegetskih principa i metoda. Služeći se povijesno-kritičkom metodom, ostao je vjeran principu koji je naučio od Afričkog učitelja, a to je da se Pismo valjano može i treba tumačiti samo u Crkvi u kojoj kao kriterij postoji živa predaja – Traditio vivens, to jest tumačenje koje je Crkva stekla stoljećima rada zahvaljujući naporu otaca. U konačnici, kao što je i Augustin govorio da u Crkvi treba slušati ono što živi Krist veli, to jest da tumačenje Pisma polazi od Krista i ne može se ostvariti bez njega, tako je i Ratzinger usvojio isti ovaj princip. Svaka druga metoda bez Traditio vivens i Christus vivus ne bi bila dostatna za ispravno tumačenje Božje riječi.

Ljubitelji Boga i čovjeka

Nezaobilazna augustinovska tema kao svojevrstan hermeneutski ključ prisutan u Ratzingerovim spisima još od najranijih dana je ljubav, što se očitovalo i u papinskom učiteljstvu, napose enciklikama. Ako je itko od teologa prve Crkve govorio o Bogu ljubavi, onda je to bio Augustin koji je u teološkom smislu ukazivao na red ljubavi (ordo amoris). Hiponac, međutim, nikako nije moglo biti bez onog praktičnog vida u kojem je znao da ga ljubav može nadahnuti i potaknuti za ispravnu praksu, što će sažeti u svoj poznati aksiom: Ljubi i čini što hoćeš.
No Augustinov nauk nadahnjuje Ratzingera na svim razinama, od trojstvene kontemplacije do praktične primjene i iskazivanja konkretne ljubavi prema svakom čovjeku. Ljubav je sveobuhvatna, jer Bog koji je ljubav i koji je sve stvorio, sve uzdržava ljubavlju. Ljubav u njemu nalazi svoje počelo i izvor, ali je konačni naslovnik ljubavi čovjek. Te stoga ne može postojati nijedan ljudski čin koji nije oblikovan ljubavlju, pa tako ni intelektualni čin spoznaje. Poseban naglasak je na konkretiziranju bratske ljubavi prema bližnjemu, čemu će i Augustin dati primat u kronološkom redu, dok će u redu važnosti biti ljubav prema Bogu od kojega dolazi svaka ljubav. Stoga su i jedan i drugi kršćanstvo predstavili kao religiju ljubavi, ostavljajući obvezu cijeloj Crkvi da sa svom ozbiljnošću svjedoči gorljivo i radikalno, suprotstavljajući se svakom pokušaju relativiziranja kako Božje ljubavi, tako i svih istina koje je Bog objavio čovjeku.

Objavljeno u: Vjesnik biskupa Langa, 41 (2011.) 122, 29-32.

Pralja ljudskih haljina

Prošli mjesec razmišljali smo o Mariji kao vrijednoj suradnici Gospodnjoj u djelu spasenja koja se kao njegovateljica svojski dala na posao. Kao prava njegovateljica skrbi prije svega za naše duhovno, a potom i tjelesno zdravlje. Ali da ne bi na Mariju netko primijenio onu izreku: Liječniče, izliječi sama sebe, to jest: Njegovateljice, pobrini se najprije za samu sebe, nju je od samoga začeća zahvatila Božja snaga držeći je čistom od svake ljage, tako da je mogla biti prava njegovateljica zaštićena od svake zaraze grijeha. Stoga nitko od njoj povjerenih bolesnika ne treba strahovati da bi od nje mogao dobiti kakvu zarazu. A kako bismo na prikladan način izrazili čistoću njezina bića, možemo se poslužiti još jednom slikom.

Ljudskost kao haljina

Starokršćanski pisci su, naime, običavali prispodobiti čovjeka haljinama, to jest odjeći koju nosi. Haljina je prije svega ukazivala na njegovu pojavnost i tjelesnost, jer nije bio samo duhovno biće, nego je bio, slikovito rečeno, bio ‘zaogrnut’ i tijelom. No u ovom slučaju slikovit govor nije imao za cilj predstaviti tijelo kao nešto tek izvanjsko, usputno ili suvišno, nego je ipak cijeli govor smjerao predstaviti i tjelesnost kao bitnoj sastavnici ljudskog bića. A kako je ona vidljiva već okom, a mogla je postojati jer je u nju bila utkana nevidljiva bit duše, onda se govorom o haljinama ljudskosti izricala cjelokupnost ljudskog bića. Stoga ma koliko se govorilo o tome kako je čovjek zaogrnut haljinom tijela, ipak je pravo značenje bilo da se je haljinom prispodobljavala cijela njegova ljudskost sastavljenu od duše i tijela.
A kad ovaj govor prenesemo u ozračje ćudoredno-duhovnog života, postaje još jasniji. U tom trenutku možemo govoriti o kakvoći i čistoći haljina ljudskosti, što pretpostavlja čistoću cijeloga bića. Reći da je netko uprljao grijehom haljine ljudskosti, značilo je da je zgriješio ne samo tijelom, nego i dušom. Stoga se, upravo govoreći o njihovoj kakvoći i čistoći, izriče vrijednost same ljudskosti. Kad se za nekoga kaže da je potrošio ili uprljao haljine ljudskosti, svjedoči se o nebrizi kojoj su bile izložene od strane njihovih vlasnika. Primjenjujući ovu sliku dosljedno na duhovni život, može se ustvrditi kako čovjek nemarom i grijehom troši svoje haljine, koje je već od početka Adam pokidao smrtnim grijehom i odvajanjem od Boga. Nakon toga je i dalje bio izložen grijehu i neurednu životu, čime je do kraja uronio u grešno stanje iz kojeg mu nije bilo povratka, osim Božjeg milosrđa. Već tada, njemu i Evi, Bog haljine od životinjske kože kao privremeno rješenje kojima mogu prekriti svoju golotinju, mnogo bolje od smokvina lista. Te privremene haljine od životinjske kože bile su pralik, to jest nagovještaj onih pravih haljina kojima ga Bog želi zaodjenuti ispunjavajući svoja obećanja, vraćajući mu potpuno dostojanstvo kojeg se bio lišio grijehom.

Pod skutom Bezgrešne

A Bog je svoja obećanja ispunio kad nam je dao Bezgrešnu Djevicu, ženu čija je ljudskost bila, darom Božjim, potpuno čista od svake ljage grijeha. Zato je možemo nazvati i pravom praljom ljudskih haljina, jer je ona doprinijela da se haljina ljudskosti očisti od svake prljavštine, ali isto tako da se tkivo ljudskosti pokrpa i zašije gdje je bilo istrošeno i pokidano. Ako itko, onda je Marija pomogla da uspije Božji plan čišćenja ljudskoga roda. Osim što je svoje haljine čuvala bezgrešno čistima, zaslužna je što je Bog preko nje izvršio utjelovljenje svoga Sina, koji je prljave haljine grešnosti izbijelio u svojoj krvi. Čuvajući se potom od svakoga grijeha i ostajući pred Bogom savršeno čista, postala je uzor prema kojem nam je slobodno težiti, tražeći savjet, zaštitu i pomoć. Kad nam prijete nečistoće ovoga svijeta, možemo se skloniti pod njezine čiste skute, kojima će nas ona kao Majka najdjelotvornije zaštititi. Ako nas je pak zahvatila kakva nečistoća, ona je ona vrijedna pralja koja će nas majčinski oprati, kao što majka pere dijete, te nam pomoći da se čuvamo daljnjeg kontakta s nečistoćama i blatom u koje nas grijeh strovaljuje.
Kao iskusni suradnik Božjeg pranja čovječanstva, Marija je vrijedna i okretna pralja ljudskih halja koja je upoznata sa svim prikladnim vještinama potrebnima za takav zahvat. Pripremljena je i osposobljena za sve vrste pranja, od svakodnevnog do onog dubinskog, jer koristi uvijek najdjelotvornija sredstva, a to su isključivo ona Božja milosna, kojima se jedino ljudskost može oprati i držati čistom. Zato ju je Bog podigao u svome narodu kao čistu i bezgrešnu, da surađuje u službi očišćenja ljudskoga roda, kao vrijedna pralja u Božjoj obitelji. Živeći u ozračju čistoće njezinih bezgrešnih skuta, imamo zajamčenu čistoću koju nam je Bog podario po krvi svoga Sina, čemu je svjedočanstvo upravo njezina čistoća. Po takvoj čistoći ostvarujemo stvarno zajedništvo s Bogom, čime se obnavlja kakvoća haljina naše ljudskosti do mjere da postaju dostojne čistoće uskrsnuća. Bog koji nas je stvorio za čistoću i besmrtnost želi da haljina našega života bude čvrsta i trajna, lijepa i čista, te ujedno skrbi kako bi se to i ostvarilo.
Bezgrešna Djevica nam je stoga njegov dar, jer promatrajući njezin sjaj i sami se oduševljavamo za iskonsku čistoću na koju nas poziva. Ona postaje i naša pralja time što se držala isključivo Boga kao svoga izvora po kojem je zadobila iskonsku čistoću. Ne samo da nije dopustila da se njezina haljina onečisti ikakvom nečistoćom, nego pazi i na čistoću svoje djece. Zato nas Gospodin i sklanja pod njezine skute, jer je njezina ljudskost najčišća haljina, sva protkana Božjom milošću, te nam je najbolji pomoć pri očišćenju one naše, grijehom okaljane.

Marija kao ures neba

Kad umjetnik napravi umjetničko djelo, onda kasnije takvo djelo njemu postaje ukrasom. Štoviše, kažemo kako se umjetnik proslavio napravivši umjetničko djelo. Događa se tako proturječje jer umjetničko djelo učini slavnim i neumrlim umjetnika koji ga je izradio, te se nakon njegove smrti toliki naraštaji dive njegovom umijeću. Tako umjetničko djelo nadilazi umjetnika proslavljajući ga još dugi niz godina, pa i stoljeća nakon smrti, koji ostaje živjeti samo u svojim djelima. Čudno je ali istinito da neživo djelo može nadživjeti živoga autora, o čijem umjetničkom izrazu genijalnosti je potpuno ovisilo.

Bog se proslavlja na zemlji
Proturječju života svakog umjetnika, podložio se dijelom i sam Bog, no s druge strane ju je nadišao, što nije dano ljudskim umjetnicima. Razlika tako ipak postoji, jer on svoju umjetničku umješnost nije izražavao samo na neživoj tvari, nego prije svega na živim bićima. Kao što se i umjetnik proslavlja u svojim djelima, i Bog je bio toliko ponizan da je dopustio da mu njegova djela budu ures na zemlji. Dopustio je i htio je da djelo resi svoga Tvorca na zemlji, da budu izričaj onoga koji je neizreciv. Iskazao je nevjerojatnu čast stvorenju kad je htio da njemu, neizmjernoj ljepoti i savršenoj dobroti, stvorenja postanu uresom. Marija je apsolutno prednjačila među svim stvorenjima u njegovom božanskom planu, postavši najljepše stvorenje. Ključ njezina uspjeha stoji u tome što je od početka shvatila i prihvatila kako se ambiciozni Božji plan predviđen za stvorenja ne treba i ne može ostvariti bez njega. Upravo suprotno, primajući njegovu ljepotu stvorenje je moglo biti do kraja lijepo i dobro, čemu je ona kao milosti puna bila vjerodostojan svjedok. Njegova umjetnička genijalnost prema čovjeku našla je izniman izričaj u njoj, najsvetijem djelu njegove ruke.
Ali u njegovom božanskom zahvatu bilo je nečega što se ne događa u okvirima ljudske umjetnosti. Dok ljudski umjetnik sebi kratkovjekom po svojim djelima daje duži život, vječni Bog je sebe proslavio je u svom vremenitom djelu. Sve je učinio kako bi svom djelu dao vječnu dimenziju, a ne sebi po njemu kao što čine ljudi. Kao što ga je Sin proslavio na zemlji, a on zauzvrat njegovoj ljudskoj naravi u nebu iskazao počast stavivši je sebi zdesna, slično je predvidio i za Mariju, najljepše ljudsko biće koje ga je slavilo na zemlji. Marija je njega slavila svim svojim bićem na zemlji, u vjernosti i poniznosti, a on je onda učinio za nju ono što nijedan umjetnik nije vlastan sa svojim djelom. Jer u njezinu slučaju Umjetnik se nije samo proslavio po svome djelu, nego je ima moć svome djelu udijeliti neprolaznu slavu koju je sam posjedovao. Zato nije samo ona njega proslavila na zemlji, nego je zauzvrat i on nju proslavio na nebu, dajući joj čast da dušom i tijelom doživi slavu nebesku. Na taj način je Marija zasjala u nebu kao najuzvišenije djelo Božje, uz proslavljeno čovještvo svoga Sina.

Bog proslavlja u nebu
U zajedništvu s Crkvom na Pedesetnicu Marija je doživjela događaj dolaska Duha Svetoga kao zahvat božanskog umjetnika koji je u njoj potvrdio nepovratnost i savršenstvo spasenjskog procesa kojeg je bila dionicom od samog začeća. Ostala živjeti na zemlji, a već je bila u nebu u slavi Trojstva, gdje je bio proslavljen onaj kojem je ona dala tijelo. Tako je već jedan dio njezina bića uživao slavu koja je obećana i namijenjena svakom čovjeku. I nakon događaja Duhova kojim je Bog dovršio svoje djelo na zemlji, ostalo je još jedno veliko Božje iznenađenje, jer se Božja dobrota i čovjekoljublje ne iscrpljuje i ne okončava na zemlji, nego u životu u njemu i njegovoj punini. Nakon punog svjedočanstva koje je dala Marija na zemlji, ostao je završni zahvat na nebu po kojem je postala punopravnom dionicom nebeskog Božjeg djela. U njoj se ispunilo do kraja sve što je vjerom unaprijed prihvaćala. Zalog Duha koji je primila, postao je jamstvo cjeline dara u kojem je uživala dušom i tijelom. Zato je ona kao najbolji izričaj Božje umjetnosti na zemlji, postala i najbolji izričaj Božje umjetnosti na nebu.
Doživjela je radost da je spoznala kako sve umijeće koje je Bog učinio, za što je tražio i njezinu suradnju, nije učinio radi sebe, nego radi nje, nove Eve i cijeloga Evina potomstva. Ljudski rod spašenih po svu vječnost bio je završni čin, posljednji detalj velebnog umjetničkog djela koje je Bog risao i slikao, a za koje se poslužio čovještvom svoga Sina, tim platnom razapetim po Mariji od neba do zemlje, na kojem se našlo mjesta za svakog čovjeka. Zato je mogla posredovati u Crkvi pomažući shvatiti i prihvatiti Božji plan i njegovu volju, ukazujući na trajnu prisutnost Uskrsloga s kojim je bila neraskidivo povezana i prema kojem je snažno težila cijelim bićem. Ona koju je on nezaustavljivo privlačio u nebesku slavu, mogla je uzdizati duše vjernika osjećajući jasno i neposredno slavu u koju će biti sama uzdignuta.
Kao što je ona svemogućem Bogu svojom suradnjom omogućila da bude izvrsni Umjetnik na zemlji, stavljajući mu potpuno na raspolaganje cijelo biće i sve darove, tako je on njoj, uzdigavši je u nebo, dopustio da bude glavna nebeska umjetnica. Njezinom proslavom u nebu njegova umjetnička inicijativa na zemlji dobila je svoju krunu u nebu. Marijinim uznesenjem dušom i tijelom u nebesku slavu, njegovo najljepše djelo došlo je na pravo mjesto u cjelini njegova opusa. Njegova najveća suradnica na zemlji, ponizna službenica, postala je nebeska umjetnica, pravi ures neba, biće najljepše od svih bića, koje je zavrijedilo da mu i anđeli iskažu čast. Kao što je cjelovito živjela na zemlji, tako je cjelovito, dušom i tijelom, dosegla slavu nebesku po Božjem daru.