Svetkovina Bogojavljenja

Svetkovina Bogojavljenja u prvoj Crkvi bila je doista jednako svečana i značajna kao i svetkovina Božića, jer ovo slavlje izriče isto otajstvo pojavka Sina Božjega među ljudima. Doista ni Božić se nije slavio samo kao otajstvo rođenja Kristova, nego je slavljenje Božića sadržavalo i istinu da se Krist na dan svoga rođenja prije svega objavio svome narodu. Sukladno tome svetkovina Bogojavljenja je upućivala i na još jednu stranu tog otajstva, to jest istinu da se odmah nakon rođenja i prvih dana boravka među ljudima Krist Gospodin objavio i poganskim narodima na otajstven način koji su posvjedočili mudraci s istoka. Upravo u tome duhu i sveti Augustin, obrazlažući razloge i slavlja Bogojavljenja u prvoj Crkvi, predstavlja svetkovinu Bogojavljenja kao isto božićno otajstvo, s time što je sam događaj Božića bio događaj kad je Božje svjetlo zasjalo židovima, a događaj kad je to isto svjetlo zasjalo poganima: „Stoga oni koji ‘izbliza’ istoga dana pristupiše Kristu, i ovi što danas dođoše ‘izdaleka’, naznačiše potomcima da slave dva dana, iako su i jedni i drugi vidjeli jedno te isto ‘svjetlo svijeta’.“

Osim što Bogojavljenje shvaća kao drugo božićno slavlje, Hiponski biskup u mudracima s Istoka razaznaje lik i uzor svakog vjernika koji nikad nije prestao biti u hodu kao vjernik. Jer vjera pretpostavlja trajni hod i rast u spoznaji Božjoj dok vjernik ne dođe do savršenije spoznaje do sigurnosti koju pruža neposrednost, svjestan da vjera nije nerazumna, nego da je dar spoznaje Božje. Zato su mu mudraci izvrstan primjer hoda u vjeri, vođena zvijezdom, ali i dolaska do očevidne neposredne spoznaje, jer po Kristu u Betlehemu imaju uvid u svu istinu. Zato će Svetac iz Hipona za njih ustvrditi: „Vjeruju i traže: kao da predstavljaju ljude što hode po vjeri, ali žele neposredno promatrati.“

Neka i nas hod trojice mudraca s Istoka potakne da i sami doživimo vjeru kao hod prema Božjim očevidnostima. Neka nam bude poticaj za produbljenje istina vjere, neka nas vodi prema neposrednom gledanju koje nam je omogućio Božji Sin svojim utjelovljenjem, kad se dao vidjeti u tjelesnom liku. Ali tko želi imati neposrednu spoznaju o Bogu, ne može zanemariti spoznaju koju o njemu primamo iz Svetoga pisma, knjige u kojoj su nam zapisana svjedočanstva o njemu i prorečeni budući spasenjski događaji. U ovom procesu bistrenja svijesti i ideja, mudraci su nam primjer jer su i sami trebali proći kroz Sveto pismo, uči nas Augustin. Njih je, naime, zvijezda vodila preko Jeruzalema gdje su ih židovski učitelji poučili da je za Krista prorečeno da ima biti rođen u Betlehemu. „Radi nas je htio svratiti pozornost na svoja sveta Pisma. Zato je naredio da i sami mudraci kojima dade veoma jasan znak na nebu – a u srcima im je objavio da se rodio u Judeji – u nj povjeruju na temelju njegovih proroka.“

I ne bez doze kritičnosti Augustin dodaje i oštar prigovor pismoznancima i prvacima narodnim koji nisu znali prepoznati Isusa u Betlehemu kao Božjeg Sina, premda su im mudraci dali prigodu da i sami učine potrebni napor: „Koliko je nedostajalo da postanu pratioci onih koji traže Krista? Od njih čuše da su vidjeli njegovu zvijezdu i da su došli sa željom da mu se poklone. Što ih je stajalo da ih odvedu u Judin Betlehem koji naznačiše pomoću božanskih knjiga pa da zajedno vide, zajedno shvate i skupa se poklone? Ovako – pošto drugima pokazaše vrelo života – sami umriješe od suše. Mudracima su postali kao miljokazno stijenje. Prolaznicima su koji pitaju nešto pokazali, ali su sami ostali tupi i nepomični.“ To što on predbacuje drugima, postaje poticaj nama kršćanima da i sami ne ostanemo na pola puta u svom hodu prema Kristu, nego da, poput mudraca, dođemo do Betlehema, do njegovih jaslica, usprkos svih izazova i poteškoća, kako bi nas novorođeni kralj, dok mu se smjerno klanjamo, ispunio svojom spoznajom, svjetlom i životom.

2. božićna nedjelja – A

Dolazak Sina Božjega među nas ljude bio je veliko otajstvo spasenja, što je sveti Ivan Evanđelist nastojao izraziti biranim riječima u Prologu svoga Evanđelja govoreći o Božjoj vječnoj Riječi koja kao svjetlo i kao život dolazi među ljude. A Ivanove duboke riječi ostale su i ostaju izazov svima koji žele razumjeti otajstvo Božjeg dolaska među ljude, pa onda i nama kojima je također cilj slavljenjem božićnog otajstva primiti jasniju spoznaju i uspostaviti čvršće zajedništvo s Bogom koji nas je pohodio. Tako i sveti Augustin, tumačeći riječi Ivanova Prologa koje smo danas čuli, meditira o otajstvu Božjeg dolaska među ljude. Vjerno slijedeći misao svetog Ivana Augustin najprije razlaže otajstvo vječnog rođenja Božje Riječi od Oca ističući njezinu stvarateljsku moć i stvarno božanstvo. Ali nije riječ samo o Riječi po kojoj je sve stvoreno, nego je riječ o Riječi koja je došla na svijet to jest među nas ljude, kako veli sveti Evanđelist.

Već se Ivan divio činjenici da otajstvo Božjeg vječnog rođenja nije ostalo zatvoreno samo u sebe, nego je izišlo iz sebe očitujući svu dobrotu i ljubav Božju, što će dati povoda svetom Augustinu da dodatno produbi ovu temu. Upravo vječno rođenje Božje Riječi pokazuje da je Bog u sebi otajstvo komunikacije i otvorenosti, te zato i izlazi iz sebe prema svijetu, a napose prema čovjeku očituje najveću dobrostivost. Zato će mu sveti Augustin klicati kao otajstvu dobrohotnosti i milosrđa:

„Velike li dobrohotnosti! Velikog li milosrđa! Onaj koji je rođen kao Jedinac Božji nije htio ostati sam. Mnogi ljudi kad nemaju djece, u poodmakloj dobi posvajaju djecu, te voljom nadomještaju što nisu mogli po naravi. To čine ljudi. Ali ako netko ima sina jedinca, još više se raduje poradi njega, jer će njemu samome pripasti posjed budući da ne će imati s kime bi dijelio baštinu, što bi ga učinilo siromašnijim. Ali Bog ne čini tako. Svoga Jedinca kojeg je rodio i po kojem je sve stvorio, poslao je na svijet da ne bude jedinac, nego da posvoji drugu braću. Mi nismo rođeni iz Boga kao što je rođen on – Jedinorođenac, nego smo posvojeni njegovom milošću. Sam Jedinorođenac je došao da nas oslobodi grijeha u koje smo bili zapleteni i kojima smo bili zapriječeni da nas posvoji. Ali on, one koje je htio učiniti braćom, oslobodio ih je i učinio subaštinicima.“ (In Io. Ev. tr. 2,13)

Da bi svojim vjernicima jasnije predočio, ali i sasvim jednostavno, koliko je bilo neobično Božje ponašanje, Augustin ga uspoređuje s ljudskim, ukazujući na one radikalno bitne razlike. Boga nije spriječila, kao što biva među ljudima, ni naravna nemoć ni pogubna sebičnost, da se otvori čovjeku. Ljudima se može dogoditi , ako im zakažu naravne sile, da ostanu bez poroda, ali Bogu ne, jer Božji život je neograničeno plodna snaga. Ljudima se može dogoditi da zbog pohlepe i sebičnosti radije vole biti samci, jer onda sami uživaju u zemaljskoj baštini, ali Bog nije poput čovjeka, nego, naprotiv, želi sebi pridružiti posvojenu djecu. Osim toga ni njegova baština nije zemaljska nego mnogo uzvišenija. Svjestan Kristove neizmjerne velikodušnosti očitovane utjelovljenjem, Augustin će nadodati: „Ali on se nije bojao imati subaštinike, jer njegova baština nije oskudna, pa ni onda ako je mnogi posjeduju. Upravo oni postaju njegova baština činom kojim ih on prisvaja, a on na isti način postaje njihova baština.“

Vidimo tako da je Božja Riječ rođenjem kao čovjek očitovala moć plodnosti i nad ljudskom naravi koja je postala njegova utjelovljena narav. Zato se i mi, poput svetog Augustina, divimo čudu Božje dobrohotnosti i milosrđa, jer je Božja Riječ došla na svijet kako bi nas oslobodila grijeha i podarila nam moć da postanemo djeca Božja i Božja baština. Zahvalni za toliki dar milosrđa Božjem Sinu koji se radio kao čovjek da nas posini, uzvratimo vjernošću da možemo i sami po njegovu zemaljskom rođenju biti obdareni drugim rođenjem, onim nebeskim, čime postajemo plodni za vječnost. Držimo se ovog otajstva milosrđa, u kojem je Krist rođen u vremenu od Djevice, kao svoje baštine, kako bismo i sami primili milosni dar onog uzvišenog rođenja u Bogu, po kojem ćemo zauvijek ostati djeca vječnoga Oca.