Svetkovina svetih Petra i Pavla

Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva: Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.

A istina za koju su umrli bila je istina Isusova božanstva poradi koje je Petar dobio svoje ime stijena, a na kojoj su i jedan i drugi bili utemeljeni. I dok su jedan i drugi složno naviještali ovu istinu, Crkva nikad nije izgubila iz vida da ju je Petar prvi od apostola ispovjedio, radi čega ga je Krist počastio božanskim atributom davši mu naziv stijene, kako tumači sveti Augustin: Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je čuti: „A ja ti kažem: Ti si Petar“ (Mt 16,18). On je, naime, bio izjavio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). A Krist njemu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju“ (Mt 16,18). Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin živoga Boga“ sagradit ću svoju Crkvu. Ti si, naime, Petar. Ime Petar dolazi od riječi ‘stijena’ (petra), a ne dolazi od Petra riječ ‘stijena’. Tako Petar dolazi od riječi ‘stijena’ kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist.

Tako je Petar dobio ime po Kristu – Stijeni našega spasenja, kako bi na njemu bila sagrađena i uglavljena u jedinstvu vjera svih vjernika. Premda ni Pavlova čvrstoća navještaja i svjedočenja nije bila manja od Petrove, ipak je samo Petar dobio povlasticu da predstavlja općenitost i jedinstvo cijele Crkve, što je veliko otajstvo koje sveti Augustin ne može zanemariti dok predočuje svojim vjernicima lik Prvaka apostolskoga: Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog toga lika kojim je sam predstavljao Crkvu zaslužio je čuti: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16,19). Te ključeve primala je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se razabire Petrova odlučnost jer onda kad je bilo rečeno „Tebi ću dati“ – to je bilo predano svima – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve.

Isto vrijedi i za ljubav prema Gospodinu i za pastirsku zadaću koju su primili od njega. Očito je Gospodin s razlogom Petru na poseban način istaknuo zadaću da pase njegove ovce i janjce, premda su svi apostoli naviještali radosnu vijest s istim ciljem, a i sam Pavao koji je evangelizirao cijelu Malu Aziju i Grčku, pa i šire. Od svih se apostola očekivalo da ljube Gospodina, a Pavao je od svih i napisao najljepše stranice posvećene ljubavi Božjoj, no Krist je htio na poseban način u Petru ražariti potrebu i svijest ljubavi koja je najveća pastirska vrlina i snaga. O tome će sveti Augustin reći sljedeće:  Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kada Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvome mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Apostole, ne budi tužan: odgovori prvi put, odgovori drugi put, odgovori treći put. Neka ispovijedanje triput pobijedi u ljubavi jer je i preuzetnost bila triput u strahu nadjačana. Triput moraš razriješiti što si triput svezao. Ljubav razriješi što si iz straha svezao. Jer i Gospodin je jednom, pa drugi i opet treći put povjerio svoje ovce Petru.

Kako vidimo Petar je imao posebnu zadaću u Crkvi, ali su obojica trčali istu trku vjere i primili isti vijenac pravednosti kojim ih je ovjenčao Gospodin. Zato njih obojica ostavljaju jedinstveno svjedočanstvo i poticaj Crkvu i vjernike svih vremena. Ne trebamo se bojati ići tragom njihova svjedočanstva, napose putem vjere i ispovijesti božanstva Gospodinova, ali isto tako ne smijemo zaboraviti svjedočiti ljubav koja ih je vodila i dala im snage da polože svoj život i proliju krv kako bismo mi mogli imati čvrste temelje vjere, to jest kako bismo mogli biti utemeljeni na Stijeni koja je Krist. U tom duhu se ni sveti Augustin nije ustručavao pozivati svoje vjernike da štovanje ove dvojice velikana vjere ne bude samo ivanjska proslava, nego i prigoda da ih se nasljeduje: Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostola. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.

Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

Svetkovina Presvetog Srca Isusova relativno je novijeg datuma, što ne znači da Božji ljudi i učitelji duhovnog života nisu prema Gospodinovom srcu gajili pobožnosti, to jest da nisu na temelju svetopisamske datosti o njemu razmišljali i o njemu tražili nadahnuće za kršćanski život. U tom smislu ključan je bio odlomak uz Matejeva Evanđelja koji smo danas čuli, a u kojem Isus, dok poziva sve izmorene i opterećene da se dođu k njemu okrijepiti, reče sljedeće riječi: Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Ove će Isusove riječi svetom Augustinu (Sermo 142) prodrijeti u dušu kao zvučan poziv, što će onda i svojim vjernicima zorno prenijeti: Učitelj anđela glasno poziva, Riječ Božja, kojom se hrane sve razumske duše a da se sam ne umanjuje, glasno poziva. Hrana koja krijepi i ostaje cjelovita glasno doziva i govori: Učite se od mene. Neka ga narod posluša kako veli: Učite se od mene.

No nije dovoljno istaknuti da od Gospodina treba učiti, nego će Svetac iz Hipona htjeti i izbližega razumjeti i protumačiti što bi to trebalo učiti od utjelovljenoga Sina Božjega. Jer Gospodin je napravio mnogo toga, pa bi trebalo znati na što je mislio kad je pozvao malene, umorne i opterećene da uče od njega kako bi našli spokoj dušama svojim. Augustin se onda pita treba li od njega učiti kao od velikog tvorca svemira koji je sve stvorio, no dolazi do zaključka da nas Krist Bog ne želi time opteretiti, te ne želi da se učimo od njega stvarati stvorenje koje po njemu stvoreno. Isto tako se pita želi li Krist da od njega učimo činiti čuda, kao što neki čine kojima je dao moć da vraćaju vid slijepima, otvaraju uši gluhima, da uskrisuju mrtve, da izgonimo zloduhe, da bi opet odgovor bio negativan: On je dao sve te stvari, po ljudima je to napravio: ali nije dao svima da to čine. Zar bi trebali očajavati oni kojima nije dao, te reći da mu ne pripadaju, jer te darove nisu zavrijedili primiti? Oni su udovi tijela: nešto može jedan ud, a nešto drugo drugi. Bog je sastavio tijelo, ali nije dao uhu da vidi, niti oku da čuje, niti čelu da miriše, niti ruci da kuša. Nije tako učinio, ali je svim udovima dao zdravlje, dao im je sklad, dao im je jedinstvo, duhom je sve jednako oživio i ujedinio. Tako nekima nije dao da uskrisuju mrtve, a drugima nije dao sposobnost da raspravljaju: a što je pak dao svima? Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Budući da samo ga čuli kako kaže da je krotka i ponizna srca, braćo moja, sav naš lijek je u tome: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Što koristi ako netko čini čuda, a ohol je i nije krotka i ponizna srca? Neće li biti uvršten u broj onih koji će mu na koncu doći i reći: Nismo li u ime tvoje propovijedali, i u ime tvoje mnoga čuda činili? Ali što će čuti? Ne poznam vas. Odlazite d mene svi vi bezakonici.

Tako se poniznost pokazuje uzvišenijim darom od bilo kojeg drugog, te univerzalnim lijekom za sve bolesti ljudske duše, jer nas taj dar suobličuje onome koji s pravom može biti nazvan Srcem Očevim i koji nama ljudima pokazuje put krotkosti i poniznosti srca. Darom krotka i ponizna srca, bez obzira što tko činio i koje poslanje imao, od Krista je naučio poniznost po kojoj stječe najsvetije znanje koje ga dovodi do istinskog pokoja duše. U to je uvjeren i Augustin kad postavlja retoričko pitanje na koje daje odgovor: Što je korisno učiti? Jer sam krotka, veli, i ponizna srca. Ucjepljuje nam ljubavi, ali prvu pravcatu ljubav, bez zbrke, bez nadimanja, bez uzvisivanja, bez lukavstva. To ucjepljuje onaj koji veli: učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca. Kad se može dogoditi da ohol i napuhan čovjek ima potpuno iskrenu ljubav? Neophodno je da zavidi. A ljubi li možda taj koji zavidi, te tako pokazuje da mi griješimo? Neka nam se ne dogodi da netko od nas tako griješi da rekne kako zavidnik posjeduje ljubav. Što dakle kaže Apostol? Ljubav nije zavidna. Zašto nije zavidna? Ne nadima se: odmah dodaje razlog na temelju kojega ljubavi ne pripisuje zavist. Jer se ne nadima, ne zavidi. Najprije je rekao: ljubav ne zavidi, ali kao da ćeš ti pitati zašto ne zavidi, dodao je: Ne nadima se. Ako dakle zavidi jer se nadima, isto vrijedi da ako se ne nadima, onda ne zavidi. Ako se ljubav ne nadima, onda isto tako ne zavidi. Ljubav nam ucjepljuje onaj koji veli: Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.

Kako je razvidno srce nas Isusovo uči autentičnoj ljubavi, jer poruka Božjeg srca je uvijek poruka ljubavi koju od Boga primaju samo ponizne i neznatne duše. Potrudimo se i sami primiti taj dar Krista poniznoga kako bismo potom srca punog ljubavi Božje nosili njegov slatki jaram odgovornosti za spasenje svijeta.