22. nedjelja kroz godinu – A

Petrova ispovijest kod Cezareje Filipove bila je svojevrsna prekretnica u sadržaju pouke koju je Isus davao svojim učenicima. Nakon što je Petar, potaknut objavom Očevom, posvjedočio da je Isus Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga, Isus je Petra nazvao blaženim, te mu je i obećao kako će na njemu sagraditi zdanje svoje Crkve koju vrata paklena neće nadvladati. No nakon svega što se tada dogodilo, evanđelist sveti Matej nas izvještava kako je Isus od tada počeo upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Isus je, međutim, naišao na neodobravanje učenika, među kojima se opet isticao Petar koji ga je od toga počeo odvraćati. No Isusova reakcija na takav Petrov stav doista je više nego oštra i odlučna, do mjere da je Petra nazvao sotonom govoreći mu: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!

Sveti Ivan Zlatousti kad tumači ovaj odlomak, obrazlaže zašto je Isus koristio tako oštre i prijekorne riječi prema Petru: „Sin Božji je htio pokazati koja je ispraznost bila u riječima tog učenika, a koji će, naprotiv, biti plod koji će cijeli svijet izvući iz njegove muke. Vi me potičete, kao da veli, da imam smilovanje prema samome sebi, te želite da me patnje ne sustignu. A ja vam, naprotiv, kažem da ne samo da je za vas vrlo opasno suprotstaviti se mome križu i spriječiti me da ne umrem za vas, nego da ćete zasigurno propasti i da nećete moći polagati pravo na ikakvo spasenje ako i vi sami niste spremni na trpljenja i uvijek spremni na smrt. On hoće da njegovi učenici shvate da nije bilo nedostojno njega umrijeti na križu, i umrijeti ne samo poradi razloga koje je već naveo, nego također poradi velikih učinaka koje će njegova smrt proizvesti za cijelu zemlju. U Ivanovu Evanđelju je rekao: Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilan rod.“

Tako je Isus htio učenicima pokazati da nisu imali uvida u njegov božanski plan, ni u cijelu istinu njegova života i dolaska među ljude, pa i onda kad su ga priznali Pomazanikom i Sinom Boga živoga. Nije im ni na kraj pameti bilo razmišljati o neophodnosti njegova poslanja i spasenjskog djela u korist čovjeka i čovječanstva. No ova istina o neophodnosti Isusove smrti nije sve. Ona ima i drugi korak i drugu dimenziju koja se tiče učenika, a o čemu je Isus jasno progovorio. Zato će Zlatousti i reći da Gospodin dodatno proširuje istinu, te „pokazuje da ne samo da treba da umre on, nego da svaki istinski učenik mora na to biti spreman. Postoje, kaže im on, toliko dobara sadržanih u ovoj prolaznoj patnji, tako da je jedna od vaših većih nesreća da ih ne želite prihvatiti i da se strašite umrijeti, kao što je vaša najveća sreća da ste uvijek spremni činiti tu žrtvu. To je ono što on jasno pokazuje za ubuduće, premda sve do tada nije htio otkriti tu istinu nego tek djelomično.“

Ali u trenutku kad Isus stavlja pred učenike tako velik zahtjev, on to radi s toliko obzira i načina. Stalo mu je do toga da ih oduševi za križ i za takvu spremnost, premda malo tko može biti oduševljen za križ i žrtvu, muku i smrt. U svakom slučaju ne želi ih strašiti niti strahom tjerati da prihvate njegove stavove, nego očekuje da u punoj slobodi i svijesti pođu za njim, uvjereni u neprocjenjivu vrijednost svega što on traži od njih, što će Zlatousti prokomentirati na sljedeći način: „A gledajte, braćo moja, mudrost kojom Isus Krist govori na ovom mjestu. On ne uključuje nikoga niti ikoga prisiljava. On nikome ne govori: Bilo da želite ili da ne želite, neophodno je da podnosite zla. On veli jednostavno: ‘Ako netko želi ići za mnom. Ja ne prisiljavam i ne tjeram nikoga. Ostavljam svakoga samom sebi i da bude slobodan činiti što hoće. Zato i kažem: ‘Ako tko hoće.’ Jer ja vas poziva na dobro, a ne na zlo. Nikoga ne zovem u stanje bijede niti strogoćom kazne kako bih vas prisilio. Dobra koja vam ja predlažem su tako velika da vas mogu privući da slušate sami od sebe što vam govorim. Ali ove riječi su sadržavale najmoćniji poticaj koji je mogao upotrijebiti. Onaj tko čini nasilje i prisiljava nekoga, često time pravi distancu i uvećava odbojnost, dok se naprotiv ostavlja, onoga kojem se predlaže jednu stvar, slobodnim da to učini ili ne učini, što je sredstvo mnogo moćnije da ga se priviče onome što se od njega želi. Jer blage i obvezujuće riječi prave daleko veći učinak na naš duh od snage i prisile.“

Neka se doista taj učinak Isusovih riječi očituje i u nama kako bismo mogli kao pravi njegovi učenici slobodno ići za njim, pogotovo kad od nas očekuje da nosimo svoj križ i živimo u odricanju, jer se samo tako može spasiti život za svu vječnost.