2. korizmena nedjelja – A

Stječući iskustvo o samome sebi, čovjek ne može ne doći do zaključka kako je krhko i lomljivo biće. Drugim riječima rečeno, osjeća kako je pokvarljiv, to jest propadljiv. A njegova pokvarljivost i raspodaljivost nije samo na tjelesnoj razini, već se pokazuje i na onoj duhovnoj koju zovemo pokvarenošću. Ta ista pokvarenost se očituje u društvu, o čemu se uglavnom najviše govori kao pokvarenosti – korupciji, dok ove osobne ostaju uvijek negdje zanemarene i o njima kao da se ne govori tako intenzivno. Čak se više govori o onoj tjelesnoj pod medicinskim vidom, te se njome bavi zdravstveni sustav u nastojanju da suzbije bolesti, koje nisu drugo nego propadanje tijela, na ovoj ili onaj način. No uzroci tjelesne probavljivosti se iščitavaju u onoj duhovnoj, to jest uzroci propadljivosti ljudske konstitucije leže u grijehu. Po grijehu je iz ljudskog bića istisnuta Božja prisutnost i snaga koja ga je činila trajnim i nepropadljivim, dok je s druge u njega ušla slabost. Grijeh je, dakle, potencirao propadljivost ljudske konstitucije, koju nije Bog htio, premda nije mogao ne stvoriti čovjeka kao ograničena i s mogućnošću propadljivosti. No i kada ga stvara takvim, Bog mu daje i drugu mogućnost, a to je da živi neporočno, te da njegovom snagom nadići mogućnosti koje prijete strovaliti ga u ponor propasti.

Tako od početka nad čovjekom visi mač propasti, premda u istom trenutku postoji i pružena Božja ruka spasenja. U trenutku kada čovjek odbija Božju ruku, nad njega se obrušava mač propasti, jer ostaje nezaštićen. Tako je čovjek ranjen neprolaznom ranom propadljivosti od koje se ne može sam izliječiti. Jedini lijek i spas mu je Gospodin. Ali mora se izvući i spasiti iz ponora u koji je upao, to jest iz životnog okruženja koji u njemu samo uvećava sklonost propadljvosti, jer u njemu povećava požudu i navodi ga na grijeh. Zato ne bez razloga Abrahamu je upućen Božji poziv da ide iz svoje zemlje, iz zavičaja i doma očinskoga, u krajeve koje će mu sam Bog pokazati. To je preduvjet da primi blagoslov, te da od njega potekne novi i brojni narod. Na sličan način i Isus uzima trojicu svojih učenika, Petra, Jakova i Ivana i odvodi ih na goru visoku, u osamu gdje će im pokazati primjer preobraženja kojemu trebaju težiti i koji trebaju naviještati svijetu.