Ako je oko zrcalo duše
i ako duša ne može biti čista
ukoliko oko nije čisto,
onda ja nisam zanemariva otopina,
nego najsavršenije sredstvo za čišćenje.
Pročišćavam, naime, površinu oku
od svih unutarnjih nečistoća
i laštim ga do te mjere
da se zrcali nepatvorenim sjajem.
Pa i onda kad sam glasnik tuge i žalosti,
ipak sam moćna tješiteljica,
jer nakon moga izljeva dolazi olakšanje.
Tako je bilo i onoga dana,
prvoga dana u tjednu rano ujutro,
u kalvarijskom vrtu
gdje bijaše grob u stijeni
što je kao neman kanio progutati
Tijelo u kojem bijaše punina života.
I dok je učenica tražila svoga Učitelja,
donosila sam joj olakšanje
ispirući dušu punu boli i tuge,
kao što sam joj već prije
oprala dušu kajanjem
nakon što joj je on udijelio oproštenje.
„Ženo, zašto plačeš?“ – čula je glas
koji ju je vratio u stvarnost
iz turobnih misli.
Njezina tuga je i mene toliko uznemirila
i obavila najcrnjim mislima,
da ni sama toga jutra
nisam mnogo očekivala,
osim pružiti malo ljudske utjehe.
Ali kad se lik onoga što govoraše
zazrcalio na mome biću,
prepoznah kao živog onoga,
kojega tri dana prije do groba dopratih,
kako mi gorčinu pretvori u radost.
Postadoh tako, nenadano,
prvi glasni nade
u kojem se zrcalila
neumrla slava Uskrsloga!