20. nedjelja kroz godinu – B
Kao vjernike često nas drugi doživljavaju kao one koji imaju skup vjerskih pravila, manje ili više strogih, po kojima reguliraju život. Za razliku od tih vjerskih pravila duhovno-ćudoredne naravi, oni koji ne vjeruju smatraju da se oni drže pravila razuma koje sami sebi određuju, jer ne žele da im neki vjerski autoritet određuje što raditi i kako živjeti. Upravo zato postoji neko uvriježeno mišljenje na razini javnoga mnijenja o tome kako su vjernici zaostali, jer se ravnaju po starim i prastarim ćudorednim pravilima i unutarnjim odredbama pojedine religije koje je netko drugi umjesto njih donio, za razliku od modernih, suvremenih i slobodoumnih ljudi koji se ravnaju po novim pravilima prikladnima i dostojnima suvremenoga čovjeka. Pogotovo što ih je taj isti čovjek donio sam za sebe snagom svoga razuma i svoje volje. Upravo na ovoj liniji se očituje jedna od bitnih polemika prema vjeri i prema vjernicima u suvremenome svijetu u kojemu se ‘suvremeni’ čovjek trudi biti neovisan od svih ‘nametnutih’ pravila, a želi se ravnati isključivo po onim razumskim zakonima koje sam sebi donese. Zato ovaj svijet odbacuje bilo koji ‘diktat’ vjerske, duhovne ili ćudoredne naravi, te se trsi potisnuti sva pravila koja dolaze izvana od autoriteta koji nije svjetovni i koji ga ne vodi u sve veću svjetovnost.
No osim što oni koji ovako misle griješe i s obzirom na ćudoređe i opću religioznost, oni su na poseban način u zabludi glede vjere u Boga. Naime, s obzirom na opću religioznost čovjeka, treba imati u vidu da su mnoge religijske norme općega ćudoređa nastale iz dubokog naravnog iskustva, te kao takve nisu zanemarive i ne treba ih prezirati. Dapače, treba ih shvatiti u kontekstu ljudske religioznosti i poštivati kao izraz ljudskih potreba da se ravnaju prema naravnoj dobroti i naravnom smislu za istinu. Osim toga mogu biti korisne u mnogim segmentima života ako odgovaraju ispravnoj i odgojenoj savjesti, te štite objektivne ćudoredne norme. Isto tako, s druge strane, još je veći propust onih koji ne znaju da istinski odnos vjere nadilazi sve religiozne okvire i iskustva, te stavlja čovjeka u jedincati i neponovljivi odnos prema Bogu s kojim se treba susresti licem u lice, te u taj susret treba unijeti sve svoje postojanje.
Takvom odnosu učio je Isus svoje učenike i slušatelje, jer odnos s Bogom se ne može i ne smije pretvoriti u uhodani formalni obrazac u kojem treba ispuniti određene zahtjeve obredne ili ćudoredne naravi. Jer to je živi odnos dviju osoba koji se treba dogoditi u ljubavi i povjerenju. Nadalje, ne samo da takav odnos ne smije biti formalan, već ne smije biti niti instrumentalan. A mi ljudi se najčešće tako ponašamo: ili Boga svedemo na formalnost ili na biće koje nama treba učiniti neku uslugu, pa se njime služimo kao sredstvom do vlastitih ciljeva. Zato Isus naglašava da je on „kruh živi koji je s neba sišao“, da istakne da s njime trebamo uspostaviti živi odnos. Onakav odnos kakav postoji između njega i Oca: „Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.“ Isus je, dakle, princip života, a ne netko tko diktira ćudoredne i druge norme, te se zadovoljavanja njihovim formalnim ispunjavanjem. On prije svega očekuje da živimo po njemu, to jest da ostvarimo s njim zajedništvo, ljubav i povjerenje, a ne da samo tek odradimo neke zadaće i nastavimo živjeti po svome. A živjeti po Isusu znači svoje postojanje temeljiti na njemu, živjeti kako nas je on učio i kako je on živio. No na žalost, neki umjesto da žive po njemu, gaze po njemu zlorabeći njegov nauk i njegovo strpljenje.
Doista, od trenutka kada je dao samoga sebe za nas i za naše spasenje, to jest od trenutka kada je postao kruh života, on nije samo objavio neki pravilnik o životu i ponašanju, već nam je dao novi život. Stoga nas njegov život ne samo moralno obvezuje, već iznutra oblikuje i ontološki određuje da drukčije živimo. Točnije, kako je već rečeno, obvezuje nas da živimo po njemu. Ne više kao oni koji su smrti podložni, te se protiv nje bore nizom pravila, već kao oni koji posjeduju život iznutra i žive sukladno tom životu. Zato za vjernike život vjere nije neku usiljeni život na koji su prisiljeni, već je to život koji im se nudi kao spontani život snagom iznutra. Vjernik živi svoje postojanje prema životvornom Božjem principu poput onih urođenih principa koji od sjemena čine da naraste stablo. Time je Gospodin nama, svojim učenicima olakšao, jer ne moramo se sami mučiti i misliti što i kako raditi, ne moramo se mukotrpno naprezati da pronađemo put života, ne moramo se iscrpljivati da donesemo odluku i pravilno izaberemo, jer kad živimo po Isusu, samo se njemu trebamo prepustiti da u nama djeluje, da nas nadahnjuje. Isus nije netko tko nam diktira pravilo življenja, već on živi u nama da bismo mi živjeli po njemu. On nam daje samoga sebe za snagu i život, da bude naša snaga i naš život na ovome svijetu, naša popudbina prema budućem i nagrada u vječnosti.