Teško bi bilo susresti čovjeka
koji bi se žalo na roditelje
jer su mu namrli i ostavili
nezanemarivu zemaljsku baštinu,
umjesto da ga razbaštine
i učine da živi poput siromaha.
Jedino je moguće susresti
ponekog nadobudnog kršćanina
koji zanemaruje vjerski odgoj
tvrdeći kako djeci
ne treba ‘nametati’ vjeru
nego čekati da dođu u dob zrelosti
da sami o tome odluče.
Dotični se olako odriču
od Boga dane duhovne baštine
darovane za zemaljski život.
Tako vlastitoj djeci uskraćuju
milosno obilje spasenja
koje im je Otac povjerio,
da ga dijele s drugima,
a napose s najmilijima.
Očito im nije došlo do svijesti
koji su nezamjenjivi dar
primili po svetom krštenju,
pa ga olako odbacuju
u ime ljudskog prava
na slobodu i samostalno odlučivanje
o vlastitim vrijednostima.
Na koncu se valja zapitati
hoće li im djeca biti zahvalna
što su ih u život uputili
kao duhovne siromahe.

Share: