1. korizmena nedjelja – B
Nijedan čovjek po spontanom zakonu prirode ne voli ljude koji se izdvajaju, koji na neki način strše iznad drugih, koji se nečim ističu, te ih doživljava kao bolje od sebe. To jest, precizacije radi, voli on i promatra takve ljude koji mu znače kao svojevrsni idoli u isključivo ljudskim kategorijama, te se tako opija kojekakvim ljudskim veličinama koje stavlja sebi za uzor u pojedinim segmentima života, ili im se divi u okviru onih ljudskih dometa, bilo da se radi o ljudima znanosti, kulture, politike ili pak onima iz svijeta zabave. S mnogo simpatije se piše i govori o njihovom životu, pa i onda kad se radi o čistom i skrajnjem nemoralu kojim se pokazuju ili dokazuju. Na žalost takvima se posvećuje nevjerojatno mnogo prostora i takvi onda imponiraju drugim ljudima, pa i neizravno, već samim time što su teme javnog mnijenja.
Iz tog se zaključuje da čovjek, premda ne voli ljude koji se izdvajaju, koji strše iznad drugih, ipak voli i promatra sve kategorije ljudi koji su iznad drugih, ali u domeni isključivo ljudskoga. Tako se pokazuje da voli poznate i slavne, ili one koji su na neki način posebni, o njima priča i prati njihov život, te mu oni ne smetaju, premda bi sam htio biti na njihovu mjestu. Nisu mu sporni niti onda kad se ti isti ljudi ponašaju više životinjski,nego ljudski, kad žive po zakonu nagona a ne razuma, već i tada pobiru simpatije svojih obožavatelja.
Ali je ljudski je stav sasvim suprotan prema onima koji „strše“ i ističu se po svom neporočnom ponašanju. Njih baš ne cijeni previše, te jedva čeka da im nađe kakvu zamjerku. Dolazimo time do zaključka da čovjek i društvo u cjelini najmanje voli one ljude koji ga upućuju na autentično ljudsko, te ne želi da se takvi izdvajaju. Zato im najradije traži mane i lijepi etikete, samo da se ne bi osjetio obveznim biti poput njih, samo da ne bi morao napraviti zaokret u životu, ili da bi mogao imati izgovor za svoj krivudavi hod. A dobro mu dođe kad može reći „tako svi ponašaju“, te nema razloga on biti drukčiji. Onima koji žive drukčije, čovječnije i božanskije, najradije pronalazi mane, proziva ih i omalovažava želeći dokazati kako su i oni poput ostali, kako se samo „prave sveci“, a to nisu. Međutim, on u stvarnosti ne želi da oni budu sveci, jer bi to bila nasušna potreba, već ne želi da budu, da ne bi on sam morao napraviti neki pomak prema svetosti.
to je kontekst u kojem možemo razumjeti i današnje Evanđelje u kojem Marko samo kratko izvještava kako Isus nakon krštenja na Jordanu odlazi u pustinju, gdje ga je kušao Sotona. Na neki način se Isus distancira, udaljuje iz konkretnog života i udaljuje od ljudske zajednice. Upravo radi toga ga Sotona kuša, jer Sotona ne želi nikoga tko bi se isticao od svijeta i od ljudi, nikoga tko bi odudarao, nikoga tko se ne bi htio u potpunosti poistovjetiti s ljudskim, do te mjere da i slobost i grijeh proglase ljudskim. Sotona ne želi nikoga tko bi se među ljudima isticao po božanskim darovima, te prednjačio svojim primjerom u bogosinovstvu,te zato kuša Isusa želeći ga vratiti, bolje reći sunovratiti, u takvu „stvarnost“.
Isus kao veliki svećenik ljudskoga roda i do tog trenutka je bio od ljudi uzet i za ljude postavljen, ali se još, u konačnici, mora izdvojiti iz svijeta u kojemu živi, jer svijet živi samo svjetski, a on je donio božanski život svijetu. On se morao izdvojiti i stati sam nasuprot svijeta, da bi započeo stvarati novi svijet i da bi ljude poučio živjeti božanskim životom, a to Sotona ne odgovara te ga kuša u pustinji, jer je odlazak u pustinju bio prvi korak izdvajanja.
No pustinja za Isusa ne znači bijeg od čovjeka i svijeta, niti bijeg od ljudske stvarnosti. Pustinja označava distanciranje od našeg skrivanja iza paravana ljudskosti, od našeg bijega od osobnosti i pretapanja u masu. Zato Isus smeta Sotoni, jer diže glavu prema Bogu, a ne zadovoljava se živjeti samo ljudskim životom. A to čitamo u evanđeoskom izvještaju gdje stoji da ga Duh odvede u pustinju, jer je neophodno da se izdvoji, da bi se suočio sa Sotonom koji ljude vrti u krug oko samih sebe i svoje ljudskosti. Do te mjere je čovjeka doveo da se zaokupira samim sobom, da više i nema potrebu napastvovati ga, jer u svijetu u kojem nemamo vremena, mogućnosti i želje stati pred Boga, tu nas Sotona i ne treba kušati, jer jednostavno i ne primijetimo njegovo djelovanje. Međutim, u pustinji, prostoru i načinu života gdje smo jedino pred Bogom i gdje želimo stati pred Boga, te postati autentični ljudi, tu nas kuša i tu smo mu na meti. On ne želi da živimo od te svijesti i od tog odnosa, te je to jedino što mu smeta i što bi htio spriječiti. U društvu mase on se ne pojavljuje tako očito, jer iza kulisa vuče sve konce, a da čovjek to ne primijeti, te se i nesvjesno ravna po njegovim naputcima i htijenjima. U takvom društvu čovjek sam od sebe stvara takav život bez autentičnog odnosa prema Bogu,te Sotona tu ne treba ulaziti otvoreno, nego se samo licemjerno smije iz prikrajka. Ali tamo gdje se pojedinac izdvaja, gdje ne pristaje na bezličan odnos i tajni plan, već želi život uzdignut prema Bogu i po Bogu, gdje se želi sjediniti s Bogom, tu je Sotona prisiljen razotkriti se, doći osobno i učiniti sve da takav pokušaj uguši.
A sveto korizmeno vrijeme nas osnažuje Isusovim primjerom da se odupremo toj napasti. Pozvani smo biti izdvojeni iz ovog svijeta i biti pred Bogom i za Boga. Isus nas danas uči da se odupremo temeljnoj napasti, a to je da budemo poput drugih ljudi. Odupirući se toj napasti, pozvani smo biti poput njega, Bogočovjeka, živeći u svojoj ljudskosti božanski plan i ostvarujući vječne domete života. Amen.

Share: