25. nedjelja kroz godinu – B
Tko se još sjeća svoga djetinjstva, ili je nekad promatrao djecu kako se igraju, mogao je uočiti kako djeca razmišljaju sasvim drukčije od odraslih ljudi. Premda nemaju razvijenu razumsku dimenziju poput odraslih ljudi, ipak razmišljajući u nevinosti srca i neopterećeno, pogađaju bit stvari i bilo života mnogo bolje od odraslih ljudi, koji se ne mogu pohvaliti takvim odlikama. Tako se neće dogoditi da se dijete hvali svojom snagom, veličinom i značajem, premda se može dogoditi da djeca o tome maštaju, razmišljaju i razgovaraju. Jer ako se dijete želi hvaliti moću i veličinom, onda se ne hvali svojom snagom, već se hvali snagom svoga oca. Snagu svoga oca osjeća kao vlastitu snagu, jer zna da je snažan onoliko koliko je snažan njegov otac zaštitnik, da je velik i moćan onoliko koliko je moćan njegov roditelj. Odrasli ljudi se ne hvale poput djece nekim drugim, već se hvale samima sobom i svojom veličinom i snagom. Ako pored sebe imaju nekog jačeg i moćnijeg, nekog poslodavca i političara, teško da će se njime hvaliti. Njemu će radije zavidjeti, ne zaboravljajući okoristiti se njegovom moću, ako je moguće, da se popnu barem koju stepenicu više, nego da se pred drugima hvale kako je moćan želeći istaknuti njegovu veličinu radi njega samoga.
Apostoli, Isusovi učenici, nisu na način djece razmišljali o sebi i svojoj budućnosti, pa niti nakon vremena provedenog s Gospodinom. Bili su toliko „odrasli“ da su se i međusobno znali prepirati za prva mjesta i prestiž koji su mogli steći na račun Isusa, ne vidjeći da ih on poučava nečem sasvim drugom. Dok ih je poučavao najvažnijim otajstvima svoga života, nagovješćujući vlastitu smrt i uskrsnuće, nisu razumijevali njegove besjede, a bojahu se pitati ga pojašnjenje. Međutim, nisu se ustručavali međusobno nakon toga raspravljati o tome tko je od njih najveći. Htjeli su se okoristiti Isusovom veličinom i božanskom snagom da raspravljaju o vlastitoj veličini gradeći ljudsku budućnost, umjesto da promatrajući Isusovu snagu i moć spoznaju veličinu ljubavi Oca nebeskoga. A Isus ih je upravo tome poučavao ukazujući na potrebu da se dive i da prime Onoga koji je poslao svoga Sina na svijet. Apostoli su bili obični ribari, ljudi iz puka koji su, dok nisu upoznali Isusa, mogli samo maštati o velikim pozicijama u društvu, o ugledu i moći. No kad su upoznali Isusa potajno su mislili kako im se sreća osmjehnula, pa su onda i međusobno htjeli unaprijed razriješiti dvojbe oko toga tko je od njih najveći i koga će čekati povlašteno mjesto.
A dok žive tako tražeći sebe i svoj probitak, tražeći ostvarenje želje za veličinom, ne mogu primiti Isusa. Dok traže osobni primat i prestiž, Isus im nije na prvome mjestu, već oni sami sebi, premda su njega uzeli za jamca i pokrovitelja svojih skrivenih želja i ideja. Zato ih Isus, poznavatelj ljudskih srdaca ima potrebu dodatno poučiti baš o tome, učeći ih da je velik onaj tko se odluči služiti drugima, da je prvi onaj tko se stavi na raspolaganje svima kao posljednji. A uz usmenu pouku ostavlja im i vidljivi znak: uzima dijete, stavlja ga posred njih, zagrli ga govoreći: Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene nego Onoga koji me posla.
Tek tko se odluči služiti može primiti Isusa, ali i spoznati da je u malenima i nevinima poput djece. U stvari, tko se usredotoči primati Isusa u svoj život, taj će imati snage i poticaja služiti, taj će se diviti djeci i malenima, taj će i sam nastojati biti poput njih, jer bit će mu najvažnije da je iskusio Isusovu božansku moć i nenadoknadivu prisutnost u duši. Zato Isus potiče apostole da primaju dijete u njegovo ime, da primaju malene i ponizne, da se njima dive i od njih uče, ma kako ljudi bili u napasti tražiti one koji su moćni, bogati, poznati i priznati, te se s njima dvolično družiti tražeći u tome neku svoju skrivenu korist. Onaj tko u Isusovo ime prima dijete, kako kaže Isus, najprije je shvatio da ga prima u ime Isusovo, to jest polazeći od Isusa i poradi Isusa. A onaj tko na takav način prima dijete, to jest tko tako pristupa životu da služi drugima kao što roditelj služi djeci, takav je primijenio ispravnu logiku života. Bit će mu značajnije podijeliti prostor i vrijeme, sadržaje života i prijateljstva s nekim nevinim od čije duše može upiti bezazlenost, nego da trati vrijeme s bezočnim moćnicima iz čijeg džepa može ispasti nešto sitniša, ali čije je srce prazno, ili čak prljavo. Onaj tko prima dijete u Isusovo ime, odlučio se ići putem jednostavnosti jer primajući dijete ne može se „okoristiti“ za svoju veličinu.
Ova Isusova pouka apostolima postaje pouka i nama. Svaki onaj tko nam ne omogućuje da gradimo ljudsku veličinu poput djeteta, nije nam pomogao. Tko nam ne pomaže da najprije upoznamo veličinu Oca nebeskoga, čini nam medvjeđu uslugu hraneći našu umišljenost, uznositost i bolesnu ambiciju. Tko nam ne ukazuje na to koliko je veliko da primimo Isusa u svoje srce, ne uči nas pravoj ljudskoj veličini. Jer istinska ljudska veličina temelji se i počiva na veličini ljubavi Očeve. Isus uzima dijete za primjer, jer dijete cijelim svojim postojanjem upućuje ne na sebe i svoju veličinu, već na veličinu i ljubav roditelja. I kao što ono tako upućuje na roditelja, svaki kršćanin kao Isusov učenik trebao bi činiti isto. Kao što je dijete svjesno da mu treba pomoć roditelja, tako bi i kršćanin znao da živi zato što mu je Otac nebeski darovao postojanje i u njemu ga održava. Kao što onaj tko se druži s djetetom uči kako treba djetetu služiti da odraste, tako i kršćanin uči da raste zahvaljujući služenju i skrbi Oca nebeskoga koji šalje svoga Sina za skrbnika.
Isus stoga uči svoje učenike da budu veliki poput djeteta, to jest da na prvo mjesto u svome životu stave veličinu Oca nebeskoga. Biti veliki poput djeteta za njih će značiti da potom žive neopterećeni kao djeca, koja su mirna i opuštena jer se pouzdaju u moć i skrb svojih roditelja. I u konačnici, biti velik poput djeteta za vjernike podrazumijeva da budu veliki poput Djeteta, Sina Očeva, onoga koji je pravo Dijete i uzor svakog djetinjeg odnosa prema Ocu. Tko prima dijete u njegovo ime, njega prima, to jest oblikuje se prema uzoru koji je u njemu. A tko prima njega, Sina Očeva, onda prima i Oca koji ga je poslao, što je doista vrhunac kršćanske moći i poslanja, kao što na jednom mjestu reče sveti Ivan: Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Okoristimo se stoga ovom moći i budimo poput djece služeći svojoj braći kao što je i Gospodin služio.