Misa ponoćka 2018. 

U svetoj božićnoj noći anđeo je pastirima navijestio nevjerojatnu vijest: Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! – Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Ovaj prvi navještaj Gospodinova rođenja ni danas ne gubi na svojoj svježini i aktualnosti, jer i danas u našem vremenu i društvu živimo u istoj noć ljudske moći, poput one u kojoj je i onda bilo čovječanstvo u moćnome Rimskom carstvu. Živjeli su u noći jer su bili u svjetlu ljudske moći i sile, koja tek bljesne i prođe kao da je nikad nije bilo. A zaboravljali su onu Božju neprolaznu moć i silu koja se ne pokazuje oružjem i sirovom ljudskom silom, već silom dobrote i ljubavi Duha Svetoga. Živjeli su u svjetlu ljudske slave, napretka i dostignuća, uvjereni kako ljudi mogu voditi čovječanstvo putem budućnosti, mira i spasenja, zaboravljajući u isto vrijeme slavu Božju koja je jedini svijetli putokaz čovječanstvu kojim putem mu je ići.

Ni danas se nismo makli ništa dalje. Živimo u ljudskoj noći, satkanoj od želja i uzdaha, prožetom čežnjom za svjetlom novoga dana. U vremenu globalne komunikacije revno pratimo vijesti, te svakodnevno tražimo novosti i zanimljivosti kojima hranimo svoju potrebu da napokon čujemo pravu vijest koja će nas obradovati i od koje ćemo živjeti. Prebiremo po naslovima i medijskim titlovima, te uočavamo kako se ljudi hvale svojim ostvarenjima, postignućima i dostignućima. I daleko od toga da bi nam trebalo biti krivo što pojedinci žanju uspjeh na svoju radost i radost svoga naroda. No mi koji živimo od blagovijesti, kao što su živjeli i betlehemski pastiri, znamo da Božja vijest nije nikada medijski bučna, nije nikada velika vijest medijskih naslovnica, već je ona vijest tihog i skrovitog događanja u ljudskoj duši i cijelom njegovu biću. 

Doista, ta velika vijest, ta blagovijest, je da se Bog rađa onkraj ljudske pompe careva i kraljeva, upravitelja i namjesnika. On se ne pojavljuje u ljudskoj uspješnosti, već dolazi kao Spasitelj, – Krist, Gospodin. Njemu treba otvoriti svoje srce i pred njega iznijeti prostore svoga života. Sve što želimo podložiti spasenju, treba noćas biti otvoreno Spasitelju koji dolazi. Ljudi, ma koliko bili moćni i uspješni, mogu nas obdariti samo zemaljskim stvarima i sadržajima, a samo Bog nas može obdariti spasenjem i životom. Ovoj blagovijesti pozvan je otvoriti se i naš narod koji prolazi i u ovim vremenima svojevrsnu noć svoje povijesti. Jer ovo je blagovijest za sav narod, točnije, za sve narode koji primaju Boga. Strah me da je naš narod u posljednje vrijeme izložen povijesnim iskušenjima, da tone u tamu grijeha, u mrak zemaljskih stavova, u jad probitaka i koristoljublja, umjesto da živi od Boga koji se uprisutnio u njegovom biću. Usprkos blještavilu koje nas iz dana u dan, iz godine u godinu sve više okružuje, ipak ne možemo ne vidjeti mrklinu koja obavija našu sadašnjost i budućnost. Žalosno je ako nas svjetsko blještavilo i tehnološki napredak mogu udaljiti od vjere i Spasitelja, jer nam oni ne mogu donijeti spasenja.

Raspršili smo se po tolikim poljima rada, te i ne vidimo kako nas život iscrpljuje i troši. Imamo svoje planove i svoja očekivanja, te vrlo često ne prihvaćamo ona Božja. Ne smatramo ih važnima za svoj život. Ili ne do mjere da bismo ih uzeli za svoje planove. A doista, nema nam važnijega plana od spasenja, od potrebe da nam se Bog rodi u duši i obogati nas. Zato nam je važna ova sveta noć koja nam donosi ono što nam nijedan čovjek ne može dati, a to je spasenje i Spasitelj. Njegovo sveto rođenje doista je blagovijest za sav narod i za sve narode. Riječ je o vijesti od koje se može živjeti i koja unosi svjetlo slave Božje u naš život, kao što je to svjetlo obasjalo i pastire koji su primili navještaj njegova rođenja. 

Potražimo stoga i mi znak na koji je anđeo skrenuo pozornost pastirima: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama. Prihvatimo taj od Boga nam darovani znak i stavimo ga na svoja čela i u svoja srca. Stavimo ga u u svoj um i u svoju dušu. Dopustimo Bogu da po svojoj ljudskosti uđe u naš život i pobožanstveni ga. Neka novorođeni Božji Sin u jednostavnosti i skromnosti naše duše nađe svoj trajni smještaj, svoje nove jasle koje su mu prihvatilište u ovom svijetu koji kao i nekada Boga gura na margine društva i života. I upravo zato jer za Boga nije bilo mjesta u svratištu, a nema ga ni danas u svratištima i prebivalištima moćnika ovoga svijeta koji kroje sudbine i prekrajaju granice čovjeka i čovječanstva, primimo ga mi u svoja srca. Dopustimo mu da nas on izgrađuje iznutra, te da nas učini ljudima po svojoj mjeri, a ne po onoj koju sebi i drugima zadaju ljudi. Neka se prema božanskom Djetetu vine naš vapaj i naša čežnja kao odraz želje i žeđe za vječnošću i neprolaznim životom koji nam donosi živi Bog, utjelovljen i rođen za naše spasenje. Neka nas on koji je uzeo naše smrtno tijelo obdari slavom svoje besmrtnosti, kako bismo mu s anđelima pjevali slavu ne samo ovdje na zemlji, već i na nebesima po sve vijeke vjekova. Amen 

Share: