Svjedoci smo i u najnovije vrijeme kako nesreće,
a napose prirodne kataklizme treba,
ako je ikako moguće, preduhitriti.
Teško se nositi s nabujalom rijekom i podivljalim brzakom,
ukoliko se već prije nisu stvorile pretpostavke
da ga se ukroti u njegovu koritu,
da se pridošlu vodu neutralizira akumulirajući i planski i sustavno. Da ne bi bujice potoka i rijeka
pretočile svoj potencijal
u uništavajući i samouništavajući naboj,
odlučna ruka razumnog čuvara prirode,
sagradila je nasipe i brane
ublažujući njihovu razornost
i akumulirajući vodu u jezera
što svojim mirom ublaže uskovitlane pritoke.
To što vrijedi kao zakon prirode,
vrijedi i kao zakon duhovnosti.
U čovjeku bujaju životne snage kao svojevrstan potencijal,
ali uslijed toga bujaju i neuredne težnje i sklonosti
koje treba kanalizirati,
ukoliko se ne želi doživjeti pošast potopa cijelog bića.
Zato je Krist Gospodin
svojim uskrsnućem postavio branu
kojom je zaustavio i prikupio
uskovitlane ljudske potencijale,
koje je grijeh htio zloporabiti
prijeteći samouništenjem čovjeka i ljudskog roda.
Prihvativši dotok ljudskog života u svoj život,
Gospodin je nabujalu i nekontroliranu ljudskost
pretvorio u moćni spasenjski tok,
usmjeren na pogonske turbine života.
Tako su se prikupljeni brzaci i strujanja,
oplemenili i pročistili božanskim mirom,
pretočili u korisnu energiju
kojom se griju i pokreću ljudske duše,
dajući ujedno i svjetlo postojanju.