32. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju evanđelist Marko Gospodina opisuje u jednoj čudnoj situaciju, u kojoj se mi ljudi nađemo gotovo svakodnevno, bez da razmišljamo koliko time propusta činimo. Situacija je tim više čudna za Gospodina, jer od njega ne bismo možda očekivali ono što sami sebi u slabosti priuštimo, te niti propitujemo kritički dok se u to upuštamo. Naime, radi se o tome da je Gospodin jednom prigodom sjeo nasuprot hramske riznice promatrati narod kako ubacuje sitniš u riznicu. Ne znamo što ga je na to ponukalo, no Evanđelist nas upozorava da je to učinio nakon jednog verbalnog sukoba s pismoznancima kojima je predbacio da se ponašaju oholo tražeći sebi prva sjedala i život na gozbama, te pod izlikom dugih molitava proždiru kuće udovičke. Ostaje nam stoga dužnost odgovoriti na neke upite: Zašto je Gospodin sjeo ispred riznice gledati kako ljudi ubacuju sitniš? Je li sjeo nasuprot riznice zavidan na ono što drugi imaju? Je li ga stvarno zanimalo koliko tko daje pa je htio i osobno provjeriti?
Ako i ne piše u Evanđelju što je točno Gospodina ponukalo na ovaj čin, ipak možemo pretpostaviti da ga je na to ponukalo ophođenje pismoznanaca i farizeja prema sirotinji, a ujedno i prema novcu kao takvome. Očito se radilo o račundžijama koji su dobro znali proračunati najprije svoj interes, a potom ga zamaskirati pobožnošću i velikodušnošću prema Hramu, a time i prema samom Gospodinu. I sami vrlo dobro znamo kako živimo u vremenu u kojem se tuđi novac stavlja pod povećalo i bode nam u oči. Skloni smo promatrati što tko ima, te tako brojati tuđi novac pitajući se što s njime radi onaj koji ga ima. Često i ne misleći, osuđujemo i prosuđujemo druge pitajući se kako su došli do tolikog novca, a opet bojimo se to reći naglas, jer tko ima novca, svakako je moćniji od onog tko nema, te znamo da se nije dobro takvima zamjeriti, pogotovo što se nikad ne zna kad mogu biti od pomoći.
Sudeći prema onome što znamo o sebi i o drugima, među onima koji su ubacivali bio je očito dio bogatih kojima bi se rado prigovorilo ili bi ih se upitalo odakle im novac kojim raspolažu, ali takvo pitanje nije bilo za javnost. Uostalom, nije bilo financijske policije da to istražuje u tančine. Osim toga mnogi od njih, premda dajući u hramsku riznicu, nisu davali s iskrenom namjerom. Davali su da ih se vidi kako daju i da se vidi kako imaju, a opet, davali su „sitniš“, kako kaže Evanđelist. I htjeli su da se taj ubačeni sitniš toliko vidi da bi ljudi pomislili, a i oni sami, kako Hram i hramski svećenici ne mogu bez njih i njihove „darežljive“ pomoći. Davali su teška srca, ali su morali davati da budu viđeni, te time steknu pokriće za život i opravdanje za bogatstvo. Htjeli su ostaviti dojam da su bogobojazni, te da ispovijedaju kako im je Gospodin dao obilje, te oni sada njemu obilato uzvraćaju za uzdarje. I dok im je tako teško padalo davati, te su prebrojavali svaki novčić koji daju, kad bi izišli iz riznice vjerojatno bi se hvastali kako su dali i veći iznos nego što su stvarno dali. Najbolje društvo takvima mogli su biti oni koji doista ne daju ništa, a broje koliko drugi daju, te iza leđa osuđuju i njih zbog njihova bogatstva, kao i svećenike koji primaju od njih, te se navodno bogate na njihov račun.
Ako je prosuđivati iz današnje perspektive ondašnju situaciju, onda bismo mogli reći da upravo takvi koji ne daju ništa navodno dobro znaju koliko se svećenicima obilato daje, te oni koji nikad ne dolaze u hram Božji najbolje znaju koliko je stvarno bogatstvo i obilje hrama. Oni bi vrlo rado uveli i dodatne poreze vjernicima, te prisilili i vjerske ustanove da se odreknu novca, jer, po njihovu mišljenju, taj novca je tuđi, otet, nezaslužen. Oni ne čine ništa drugo već broje tuđi novac i najradije bi da ga nitko nema osim njih, jer misle da svatko ima nezasluženo, i to velike količine novca. U vlastitim očima sebi se čine zakinutima jer ga nemaju dovoljno, te se trude pronaći dežurnog krivca.
Isus međutim, nije sjeo nasuprot riznice promatrati na takav način kako ljudi odvajaju svoje doprinose za hram, jer mu nije stalo brojiti tuđi novac kritizirajući i one što daju i one što ne daju, već je sjeo i promatrao da bi dežurnim kritičarima ukazao na što moraju gledati kao bitno u životu. Nije se bavio mišlju kako treba protiv hramskih službenika pokretati revoluciju, ili im oduzimati povlastice, ili im udariti PDV na dobit, niti ih kažnjavati sličnim stvarima. To bi napravile nadobudne socijalističko-humanističke glave suvremenog svijeta da su bile na Isusovu mjestu, pod izlikom zaštite sirotinje i sirotinjskih prava, a u stvari to bi učinili tražeći i štiteći vlastiti interes.
Zato danas i susrećemo tolike dežurne kritičare i po medijima, od kojih ponekad dođu neki i iz redova Crkve. I oni se pitaju koliko Crkva čini za sirotinju, a da sami nisu nikad posegnuli u džep, odvajajući za potrebne. Jer je mnogo lakše prozivati druge, nego činiti nešto konkretno za dobrobit čovjeka i društva. Najčešća je pojava da upravo oni koji nikad nisu ništa dali za Crkvu i svećenike misle kako svećenici zgrću novac lopatama, a ne znaju koliko tihog, skromnog i samozatajnog života stoji iza tolikih od onih koji naviještaju Evanđelje i svjedoče Božju prisutnost u svijetu. Velika je istina da upravo oni koji ne znaju dati od srca, niti odbiti dati iz uvjerenja, najčešće prebrojavaju koliko tko daje, da bi imali pokriće za svoj neutemeljeni stav. Gospodin pak ne broji novac, već gleda ljudska srca, te uči i one koji broje novac i koji novcem mjere sve u životu, da radije vrednuju srce i nakanu, nego novčanike i kartice. Nije ga zanimalo koliko tko ima, ali mu je neobično bilo stalo da se oni koji u Hram daju samo novac bez srca, ne predstavljaju najvećim dobrotvorima Hrama, dok u isto vrijeme lukavo pljačkaju sirotinju i proždiru kuće udovičke.
Gospodin nije bio poput radoznalaca kojima je bilo do stvaranja socijalne napetosti i podizanja kavgi ispraznim kritikama. Naprotiv, ovim događajem želi osposobiti sve nas, svoje vjernike da uočavamo potrebe sirotinje pored sebe, bez da nas na to upozoravaju dežurni kritičari. Isto tako Isus želi ukazati svakome u Crkvi da nema pravo udovičin novčić od kojega Crkva živi trošiti na svoj komoditet i luksuz, već je dužan privesti ga namjeni darovatelja. Isus nije htio brojiti tuđi novac, već je radije gledao u srce ljudima, te je u srcu siromašne udovice otkrio veliko bogatstvo ljubavi Božje iz koje je izvirala spremnost na odricanje i žrtvu u ime te iste ljubavi. Tako je ukazao onima koji su vjerovali u vrijednost novca, kako je takva vrijednost u Božjim očima beznačajna ukoliko ga ne prati vrijednost srca. Krist nas je ovim događajem htio poučiti da Hram može bez novca bogataša, ali ne može bez vjere i ljubavi skrivene u srcu skromne i samozatajne udovice.
Iz toga izvire istinska evanđeoska obveza za svakog službenika Crkve, a to je da svaki shvati kako Crkva i kako se u Crkvi živi od udovičina novčića, bez obzira dolazio on izravno od milostinje ili iz državnog proračuna kao naknada Crkvi za nevraćena dobra. Bez obzira koliko ga opravdano primali kao zasluženu nagradu, ipak ga nijedan službenik ne bi smio trošiti neodgovorno za vlastite užitke i raskoš. Ukoliko bi netko tako činio, taj bi se izjednačio s pismoznancima koji proždiru, kako kaže Isus, kuće udovičke. Molimo Gospodina da nam otvori pameti razumjeti ovo Evanđelje i srce da znamo uočavati i cijeniti ljude koji žive svoju vjeru u skladu s Božjim srcem, pa i onda kad se radi o sasvim neznatnim stvarima kao što je udovičin novčić. Amen.
