U povijesti ljudske misli mnogi su se filozofi, da bi opisali ljudski život sa svim njegovim izazovima i opasnostima, služili slikom plovidbe preko mora, što su ostavili u naslijeđe i kršćanskim piscima i misliocima poput svetog Augustina. Želeći otkriti pravi smisao i doći do cilja, tvrdili su da je život uzburkano more koje treba preploviti kako bi se došlo u luku spasenja. Ujedno su uočavali kako većina ljudi životu pristupa olako i površno, ne skrbeći oko toga da otkriju trajne vrijednosti, nego bezbrižno uživaju u zemaljskim slastima i porocima. Zamjerali su im što više hlepe za slavom i častima, nego da se vježbaju u kreposnom načinu življenja, trudeći se tako otkrivati intelektualne istine koje uzdižu dušu. Predbacivali su im da im je više stalo do materijalnog obilja nego do ispravnih razumskih zaključaka koji postaje neotuđiva svojina, ispravni temelj i najčvršći oslonac u životu.
Izazovi plovidbe
Ni ovo naše vrijeme nije nimalo različito od vremena kad su grčki filozofi pokušavali odrediti ljudima ispravne koordinate pouzdane plovidbe između Scila i Haribda koju su hvatale neoprezne i neiskusne moreplovce u svoje zamke. I danas većina ljudi traži zadovoljenje svojih potreba samo odajući se častima i nasladama ovoga života, tako da niti ne vide opasnosti plovidbe morem života, niti traže siguran način plovidbe. Mnogi doživljavaju život tako idiličnim da i ne misle na sve izazove, a mnogi i ne vide ono svoje krajnje odredište prema kojem bi trebali upraviti brod života, te ostaju žrtve površnosti i samodopadnosti. Mnogi potom ne znaju odrediti ispravne duhovne i ćudoredne orijentire, dajući se voditi i zavoditi ljudskim ciljevima, poput moreplovca koji luta ne znajući dobro kuda mu je ploviti, nesposoban procijeniti snagu valova i jačinu vjetra.
Štoviše danas se za mnoge ljude može ustanoviti da nemaju pouzdanih navigacijskih uređaja duha, pa se kaže da su doista izgubili busolu. Stječe se dojam da među ljudima ima i takvih moreplovaca kojima svaka olupina ili prazna kanta koja pluta morem služi kao orijentir, umjesto da im bude znak upozorenja na opasnost. Umjesto da traže čvrstu uporišnu točku pomoću koje odrediti vlastiti položaj i cilj putovanja, oni uporno nastavljaju po svome srljajući u sve veće rizike. Doista mnogi su izgubili busolu ćudoredna življenja, te ne znaju kamo idu, niti sebi postavljaju problem što žive u tolikim bezočnim grijesima, ili pak što se odaju zlima i duhovnom neredu, što uzima toliko maha da je čak mnogo toga proglasio danas normalnim, pa čak traži i njihovo ozakonjenje.
Ploviti put neba
Ono što čovjek nije mogao sam po sebi, htio mu je omogućiti Bog. Htio ga je sigurnim putem i pouzdanom lađom dovesti do luke spasenja. Zato mu je uz navigacijske sposobnosti razuma dao još i busolu vjere kojom se može nepogrešivo orijentirati na nemirnom moru života, želeći tako potkrijepiti i ukrijepiti krhku ljudsku savjest koja se zna pokolebati usred bura i oluja. A busola vjere je doista nepogrešivo pokazivala smjer božanskog života i onu jasnu duhovnu i moralnu vertikalu oko koje se treba kretati i kojom se treba voditi život. Bila je to i jest busola koja čovjeku trajno pokazuje smjer neba. Zato je navještaj kršćanske vjere u prvom redu dao potporu nesigurnom razumu za one valjane zaključke o životu i ponašanju do kojih su veliki umovi čovječanstva znali doći, a masa ih je u praksi opozivala. No kršćanin koji se služio busolom vjere, znajući da ima nepogrešivi detektor vječnih vrijednosti, pokazuje da poznaje točan put do luke vječnoga spasenja, sukladno riječi i nauku Gospodina Isusa.
Imajući busolu vjere ne dopušta sebi izgubiti dobru savjest, jer bi onda to bio i krah vjere, kako se često događa u životu. U tom duhu je i sveti Pavao poticao svoga učenika Timoteja da bije boj plemeniti „imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere“ (1 Tim 1,19). U tom duhu nas je i sveti otac Benedikt XVI. pozvao, najavljujući Godinu vjere, da kao članovi Crkve brodimo u ovom novom tisućljeću, sa sigurnošću koju nam pruža vjera, vođeni naukom Drugog vatikanskog sabora kao pravom busolom u današnjem svijetu (usp. Porta fidei 5). Naša snaga i iskusni kapetan u ovoj plovidbi je naš Gospodin Isus Krist, koji je ponukan Očevom ljubavlju, iz solidarnosti prema nama, došao iz vječnog zajedništva s Ocem u ljudski život, prebrodivši nepregledno more koje odvaja vječnost i vrijeme. A ostvarujući svoje poslanje otkupljenja ljudskoga roda, te želeći pokazati ljudima put sigurne plovidbe prema Bogu, kako bi nas obdario busolom vjere, zabrodio je kroz patnju, muku i smrt otvarajući nam prolaz prema Ocu. Naše je poći za njim služeći se darovanom busolom kojom možemo vjerno slijediti njegov trag!