Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Danas se Crkva na zemlji u molitvi sjeća svih vjernih mrtvih s kojima je ovdje bila u zajedništvu vjere, te žarko želi da ostvare puno zajedništvo s Gospodinom u vječnom životu. Svi mi vjernici, potaknuti riječima živoga Krista da vjerujemo u njega i u Boga, osnaženi snagom Duha Svetoga upravljamo svoje vapaje i prošnje za vječni spas svoje braće koja su nam prethodila na životnom putu, ali još nisu stigli do konačnog ostvarenja, nego još prolaze kroz razdoblje čišćenja od natruha grijeha koji ih je bio za života zahvatio. No naša nada u njihovo spasenje ne počiva samo na nekoj našoj romantičnoj ili idiličnoj želji da oni dožive život vječni, nego na zalogu koji nam je ostavio Krist Gospodin, pobjednik smrti i gospodar života. U tom smislu nas poučava sveti Anastazije Antiohijski: „Krist je umro i oživio da bude Gospodin mrtvih i živih. Bog, naime, nije Bog mrtvih, već živih. Stoga mrtvi, kojima gospoduje onaj koji je oživio, nisu više mrtvi, već živi; njima gospoduje život, da žive, ne bojeći se više smrti, kao što Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire. Tako i budući dionici Kristova uskrsnuća, uskrsnuli i oslobođeni raspadljivosti, više neće vidjeti smrti, jer je Krist bio dionik njihove smrti. Nije zbog nekog drugog razloga sišao u zemlju, koje zasuni zauvijek ostaju, doli da razbije vrata mjedena i polomi gvozdene zasune te da naš život iz raspadljivosti k sebi privede slobodom koja nam je darovana za služenje.“

Mnogi su međutim zbunjeni pojavnošću koja nam je tako upečatljiva pred očima. Svi mi smo svjedoci smrti, odlaska i tjelesnog raspadanja onih koji su preminuli. Kao sa nekom zebnjom se pitamo može li išta pobijediti takvu očevidnost kojoj smo nazočili i o kojoj možemo posvjedočiti. Istina je da spasenje naše preminule braće nije još došlo do konačne punine, ali je isto tako činjenica da se naša vjera u vječni život ne temelji na ljudskim bajkama, da ne počiva pojavnosti očinjeg vida i tjelesnog iskustva, nego na svemoći Boga živoga. On je Bog živih koji nam sam u svome domu priprema prebivalište. A kako bi nas uvjerio da sasvim ozbiljno misli, poslao je svoga Sina da se nastani i prebiva među nama, da nas u svemu prethodi kao jamac spasenja. Nadovezujući se na tu istinu sveti će Anastazije zapisati: „A to što djelo te rasporedbe još nije dovršeno – još naime ljudi umiru i tjelesa se raspadaju – nipošto nije prijevara. Unaprijed, naime, za sva obećana dobra primismo jamstvo u svojim prvinama po kojima već utekosmo gore na nebo te smo zasjeli zajedno s onim koji nas je sa sobom uzeo u visine, kao što negdje veli Pavao: S njime nas uskrsi i s njim postavi na nebesima, u Kristu. Ispunjenje ćemo postići kad nadođe vrijeme što ga Otac odredi, kad odložimo ono što je djetinje i postanemo savršenih čovjek. Ocu vjekova se svidjelo da nam dade postojan dar samo ako ga opet podjetinjale pameti ne prezremo.“

Tijesno združeni s Kristom osjetit ćemo već sada istinitost i snagu njegova uskrsnuća koje se dogodilo u vremenu za nas, kako bismo već sada u duhu doživjeli nebeske visine kojima nas vodi Bog. Po Kristu doista već sada imamo predokus spasenja, te smo zato puni nade i za našu preminulu braću, kao što i za sebe, ako ustrajemo u vjeri, možemo očekivati ispunjenje i savršenstvo svoje ljudske naravi. Sveti Anastazije veli kako će se dogoditi preobraženje i produhovljenje našega tijela po uzoru na Gospodinovo tijelo, i to na način da se ne izgubi identitet ni kontinuitet s onim što smo bili na zemlji: „A da je uskrsnulo duhovno Gospodinovo tijelo, ne treba ni govoriti, kad Pavao o tijelima svjedoči da se siju u zemaljskome, a ustaju duhovna; preobrazuju se, naime, u slavno preobraženje Krista vođe koji ih predvodi. Pavao tvrdi da će se to što je jasno znao, dogoditi svemu ljudskom rodu po Kristu koji će preobraziti naše bijedno tijelo, da ga suobliči svome slavnome tijelu. Preobraženje je, dakle, promjena u duhovno tijelo; a to je tijelo slično slavnom Kristovu tijelu: Krist je, dakle, uskrsnuo s duhovnim tijelom; i to nije bilo neko drugo tijelo, nego ono koje je posijano u slabosti, jer je baš to tijelo slavno preobraženo.“

Stoga nam je biti u žarkoj duhovnoj povezanosti sa svojom braćom koja su nas prethodila na putu života i vjere, kako bi im naše molitve pomogle ostvariti što je prije moguće konačno ispunjenje svoga smisla i cilja života. Ali isto tako ovaj posebni dan molitve za sve vjerne mrtve koji još iščekuju konačno ostvarenje i proslavu u nebu, treba biti poticaj i svakome od nas na snažniju vjeru i odvažnije stremljenje tom istom cilju.

Svetkovina Svih svetih

Danas na svetkovinu Svih svetih čita se evanđeoski odlomak o blaženstvima, koji nam sveti Matej donosi prenoseći Isusov govor na gori. S pravom, jer život blaženstava održava onaj sveti evanđeoski život kako ga je zamislio naš Gospodin Isus. Sveti Augustin, tumačeći Gospodinov Govor na gori, skreće pozornost da se, kad Isus govori o blaženstvima, isprepleće opći govor s govorom upravljenim izravno onima koji su ga slušali u tom trenu. Drži da je to zbog toga što je Isus htio ukazati da se njegov poziv na blaženstvo, to jest na blažen i svet život, ne odnosi samo na one koji su ga slušali, niti je samo neka vrsta uopćenog govora koji se potom ne bi ticao nikoga izravno i osobno. Naprotiv, njegove riječi, su upravljene svima i vrijede za sva vremena i sve ljude, što se očituje ponajviše u pozivu na svetost koji se tiče svakog vjernika, a i današnja svetkovina to lijepo odražava i izražava. „Svih je tih izreka osam. Nakon što ih je Gospodin sve iznio, obraća se prisutnima i kaže im: ‘Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju!’ Gornje je izreke upravljao općenito. Nije, naime, rekao: ‘Blago siromasima duhom, jer je vaše kraljevstvo nebesko’, nego: ‘Njihovo je kraljevstvo nebesko’, niti: ‘Blago krotkima, jer ćete vi baštiniti zemlju’, nego: ‘Oni će baštiniti zemlju’. Tako je sve do osme izreke: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko’. Tu počinje izravno govoriti prisutnima jer se gornje odnose i na one koji su ga, prisutni, slušali, kao što se ova, njima posebno upravljena, odnosi i na odsutne i na one koji će kasnije doći.“

Osim toga sveti Augustin je uvjeren da sve blaženstva zajedno sačinjavaju jedan cjelovit put svetosti, te da nisu neka samo za neke vjernike, a druga za druge, nego da su sva blaženstva za sve koji žele biti sveti. U tom duhu promatrat će ih kao put ili stupnjeve mističnog uspona prema Bogu: „Stoga moramo pomnjivo razmotriti broj i red tih izreka. Počinje blaženstvom: ‘Blago siromasima duhom’, to jest onima koji nisu naduti, dok im se duh podvrgava Gospodnjoj vlasti, bojeći se da poslije ovoga života ne pretrpe kaznu, makar se katkad činilo da su na ovome svijetu bili blaženi. S ove krijeposti duša dolazi do spoznavanja božanskih Pisama, a tu se mora pokazati krotkom u pobožnosti da se ne usudi koriti ono što se neupućenima čini nemogućim i da ne bude nepoučljiva u cjepidlačnim raspravama. Tada duša počinje spoznavati veze kojima je tjelesnost i grijeh drže uz ovaj svijet. Na tome se, dakle, trećemu stupnju duša žalosti za nekad izgubljenim najvećim dobrom te sada prianja uz konačan cilj. Četvrti stupanj donosi veliki napor kojemu se duh mora svim silama podvrći da se uspije osloboditi strasti koje su ga vezale svojom slatkoćom. Tu se, dakle, gladuje i žeđa za pravdom i potrebna je velika jakost jer se ne ostavlja bez boli ono što se drži sa slašću.“

I dok se prema Augustinu put svetost sastoji najprije u velikom naporu uzdizanja prema Bogu i oslobađanja od zemaljskih strasti i spona, ukazat će da je veća razina svetosti potom u mirnom i tihom primanju Boga, to jest u vježbama duha u kojima osjećamo Božju pomoć ili pak čista srca stupamo u mirno razmatranje Boga, njegove istine i mudrosti, čistim srcem i mirnom pameću: „Tko dotle dopre, na petome mu se stupnju savjetuje da ustraje u daljnjemu naporu jer bez pomoći jačega nitko se ne uspijeva osloboditi zamki tolikih nevolja. A opet je pravo da onaj tko želi biti potpomognut od jačega i sam pomaže slabijemu u čemu je jači. Stoga je rečeno: ‘Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!’ Šesti je stupanj čistoća srca koja proizlazi iz mirne savjesti zbog dobrih djela i koja otvara put k motrenju najvećega dobra, koje se može gledati jedino čistom i mirnom pameću. Sedmo se blaženstvo sastoji u samoj toj mudrosti, to jest motrenju istine što smiruje čitava čovjeka i dovodi ga do sličnosti s Bogom, stoga zaključuje: ‘Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati’.“

A pitanje svetosti nije pitanje samo askeze i stupnjeva vlastitog ćudorednog savršenstva, nego je prije svega svetost odnos i zajedništvo s Bogom, to jest život za njegovo kraljevstvo, te će stoga Augustin upozoriti da nas i prvo i osmo blaženstvo upozoravaju da je blažen to jest savršen život onaj koji svoj početak i svoj dovršetak ima upravo u usmjerenosti prema kraljevstvu Božjemu: „Osmo se blaženstvo vraća na početak pokazujući i dokazujući da je cjelina završena i dovedena do savršenstva. Stoga je kod prvoga i osmoga blaženstva spomenuto kraljevstvo nebesko: ‘Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ i: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ (…) Sedam nas, dakle, blaženstava usavršava, a osmo obasjava i pokazuje što je savršeno; na taj se način ovim stupnjevima, kao počinjući uvijek iznova, usavršavaju i ostali.“ Dao Bog da svi mi vjernici prihvaćamo ovaj put koji su sveci prakticirali na zemlji, kako bismo jednom bili pridruženi svima svetima u nebeskoj slavi.

Cijena ljubav

30. nedjelja kroz godinu – A

Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku kako zakonoznanac postavlja Isusu pitanje koje je bilo vrlo značajno u židovstvu: Koja je zapovijed najveća u Zakonu? Ali i tako važnom pitanju moglo se pristupiti različito. Moglo ga se postaviti ili kao neko pragmatično-akademsko ili formalno-pravno pitanje, ali isto tako i kao ozbiljno životno pitanje; moglo ga se postaviti kao zagonetnu pitalicu kojom se kuša sugovornika, ali isto tako i kao ozbiljno i sadržajno pitanje glede kojeg smo iskreno zainteresirani nešto naučiti, to jest uvećati svoju ljubav prema Bogu. Isusov sugovornik ga je postavio kao pitalicu kojom je htio iskušati Isusa, no nije ostao uskraćen za odgovor, premda je pokazao da o samom tom pitanju nije baš mnogo razumio, čim ga je tako olako i neosobno postavio.

Kad je sveti Augustin svojim vjernicima tumačio ovaj tekst, najprije je htio pokazati životnu važnost ljubavi. U tom smislu se malo poigrao riječima, napose pridjevom carus koji znači i drag i skup, jer je htio svojim vjernicima predočiti da je ljubav najdraža, ali je onda i najskuplja, najdragocjenija stvarnost ljudskog života koja se ne može steći bilo kako ni platiti bilo čime, nego samim životom: „Dobro, braćo moja, propitajte sami sebe, ispitajte sobe svoje nutrine. Promotrite i razmotrite koliko imate ljubavi, te to što pronađete, uvećajte. Pazite na to blago, da budete iznutra bogati. Doista za druge stvari koje imaju veliku cijenu, ne bez razloga zovu se skupima. Promatrajte svoj način govora: ‘Ovo je skuplje od onog.’ Što znači: ‘skuplje je’, ako ne da je dragocjenije? Ako se kaže da je skuplje ono što je dragocjenije, što ima draže od ljubavi, braćo moja? Što smatramo da bi mogla biti njezina cijena? Gdje se pronalazi njezina vrijednost? Cijena pšenice, tvoj je novac; cijena zemljišta, srebro tvoje; cijena dragulja, zlato tvoje; a cijena ljubavi, ti sam! Pitaš se dakle kako posjedovati zemlju, dragi kamen, stoku; tražiš odakle kupiti zemljište i tražiš kod sebe. Ali ako želiš imati ljubav, traži sebe, i pronađi sebe. Bojiš li se dati sebe, da se ne potrošiš? Naprotiv, ako se ne daš, gubiš se. Sama ljubav po Mudrosti govori i kaže ti nešto da se ne prestrašiš od onog što je rečeno: Daj sebe samoga! Ako ti netko želi prodati zemljište, reći će ti: ‘Daj mi svoje zlato’; i ako netko nešto drugo: ‘Daj mi svoj novac, daj mi svoje srebro’. Poslušaj što ti kaže ljubav ustima Mudrosti: Daj mi, sine, srce svoje. Daj mi, reče. Što? Sine, srce svoje. Bilo je loše kad je bilo od tebe i za tebe. Odvlačile su te ludorije te raspuštene i opasne ljubavi. Odmakni srce od toga. Gdje ćeš ga odnijeti? Gdje ćeš ga staviti? Daj meni, reče, tvoje srce. Neka bude za me i neće ti propasti.“

No sveti Augustin se pita također postoji li suprotstavljenost između ove dvije zapovijedi i dokida li jedna drugu. Jer ako je Gospodin zapovjedio da se ljubi Boga svim srcem i svom dušom, doista se nameće pitanje je li ostalo išta od ljudskog srca čime bi se moglo ljubiti sebe i bližnjega. No svetac iz Hipona pokaza, međutim, da nema nikakve suprotnosti između jedne i druge zapovijedi, te da upravo ona prva, ljubav prema Bogu, omogućuje da se ostvari i druga, to jest ljubav prema sebi i bližnjemu: „Možda ćeš mi reći: ‘Ako mi ništa ne ostane da bih ljubio sebe, jer mi je zapovjeđeno da cijelim srcem, cijelom dušom i cijelim duhom ljubim onoga koji me je stvorio, kako mi je zapovjeđeno drugom zapovijeđu da ljubim bližnjega kao sebe samoga? To prije svega znači da se moraš dati bližnjemu cijelim srcem, cijelom dušom i cijelim duhom. Kako? Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Boga cijelim svojim bićem, a bližnjega kao sebe samoga. Tako sebe, tako tebe. Želiš li čuti kako trebaš ljubiti sebe? Upravo tada ljubiš sebe, jer ljubiš Boga cijelim bićem. Ili pak misliš da Bogu koristi to što ga ti ljubiš? Ili pak, jer ga ljubiš, on prima nešto? A ako ne ljubiš, manje ćeš imati. Kad ljubiš, ti od toga imaš korist: bit ćeš tamo gdje se ne propada. Ali ćeš mi odgovoriti i reći: ‘Kad ja to nisam ljubio sebe sama?’ Zasigurno nisi ljubio sebe kad nisi ljubio Boga koji te je stvorio. Ali ti, i kad si se mrzio, mislio si da se ljubiš. A tko pak ljubi bezakonje, mrzi svoju dušu.“

Tako je veliki crkveni otac ukazao na dubinu svetopisamskog nauka o ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, pogotovo promatrajući starozavjetne riječi kroz prizmu Isusova spasenjskog djela i kršćanskog iskustva njegovih riječi i djela. I nama danas Isusove riječi odjekuju neponovljivom svježinom, pri čemu nam se objavljena ljubav Božja otkriva kao stvarnost koja nije zatvorena i koju ne smijemo podcjenjivati kao što je to sebi dopustio zakonoznanac koji je postavio Isusu pitanje. Ljubav prema Bogu i bližnjemu nikad nije do kraja završena stvarnost kao da se ne bi moglo i trebalo bolje i jače ljubiti, te zato ovo pitanje o najvažnijim zapovijedima postaje goruće osobno pitanje koje nas poziva i izaziva na posvemašnju sebedarnu ljubav, upravo onakvu kakvu je pokazao sam Bog koji nam se darovao u svome Sinu.

29. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku farizeji pokazuju svu bezočnost i netrpeljivost prema Isusu, što uostalom nije samo njihova, nego je uopće bezočnost i netrpeljivost ljudi prema Bogu i prema prihvaćanju Božjeg nauka. Uslijed takve bezočnosti čovjek traži povoda odbaciti riječ istine koja od Boga dolazi, umjesto da priznaju svoje zablude i pristanu uz naviještenu istinu. Ali se mora priznati da je i njihov napor da pronađu neku optužbu protiv Isusa bio golem, jer on nije razmišljao poput njih, niti je životu pristupao s njihovih pozicija. Našavši se pred nedvojbenom uzvišenošću Isusovih djela, farizeji su odbijali u njima priznati prst Božji. Opirali su se svom silom tražeći izgovor kako bi, uz svu očevidnost, ustvrdili da se ne radi o Božjim djelima i nebeskom nauku. To će uočiti i sveti Hilarije kad tumači ovaj evanđeoski odlomak: „Farizeji se često uznemiruju i iz prethodnoga ne mogu imati prilike da Isusa lažno optuže. Na njegove čine i riječi nije mogla pasti opačina. Ali se farizeji zbog zle volje naprežu za svako istraživanje da pronađu optužbu. Isus je, naime, sve ljude pozivao od svjetovnih opačina i praznovjerja ljudskih uvjerenja na nadu nebeskoga kraljevstva.“

Zato je i upit koji Isusu postavljaju farizeji zajedno s herodovcima vrlo podao i dvoličan, jer skriva njihove stvarne namjere: Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Njima nije trebalo razjašnjenje tog pitanja. Njima nije trebala božanska pouka koju bi slušali. Oni i tako nisu plaćali porez iz uvjerenja da je to njihova građanska dužnost i da je to pred Bogom časna obveza, nego su plaćali prisiljeni čistom silom rimskih careva, samo što nisu imali hrabrosti javno to reći u javnosti. Igrajući dvostruku igru, pokazivali su se lojalnima pred vojnom moću, no o tom pitanju su radije šutjeli pred narodom, da ih narod ne bi prokazao kao izdajice. U duhu te iste dvoličnosti potajno su priželjkivali bolja vremena kada ipak ne će tuđincima plaćati porez, nego će skupiti dovoljno snage da se oslobode od rimske vlasti. No pred Isusom oni se čak pozivaju na plaćanje poreza caru, premda su bili prirodni neprijatelji Rimskoga carstva i carskoj su se vlasti suprotstavljali s političkih pozicija. Oni kojima nije odgovarala rimska vlast htjeli su ili diskreditirati Isusa u očima puka, ili, ukoliko bi izbjegao toj zamci, dovesti ga u sukob s rimskom vlašću.

No njihovo pitanje, premda složeno i opasno, nije ga zbunilo niti ga je moglo ugroziti. Kao prvo zato što je prema svim stvarnostima života imao božansku jasnoći i zauzimao je nepogrešive stavove kojih se nikad nije stidio, niti se bojao, jer su bili do kraja pravični, posljedica kad ih je iznosio. Osim toga dobro je poznavao i duše onih koji su mu postavljali pitanja, jer je kao Bog znao što je u ljudskome srcu. Premda svjestan da ga kušaju hoće li se ogriješiti o svjetovnu vlast, ipak je prihvatio izazov i dao im odgovor i jasnu pouku na postavljeno pitanje. Zato je i naredio da mu donesu denar, te upitao svoje pitatelje čiji je na njemu natpis i slika. Kad su oni odgovorili da je carev, Isus im je rekao da vrate caru što je carevo, a da Bogu daju što je Božje.

Zadivljen nad mudrošću odgovora, sveti je Hilarije pun divljenja uskliknuo, nastojeći bolje definirati na što je Isus smjerao kad je rekao da treba Bogu dati Božje, a caru carevo: „O odgovore pun čuda i savršena potpunosti nebeske riječi! Isus je tako sve odmjerio između prijezira svijeta i uvrjede Cezara da je duše pobožne Bogu riješio svih ljudskih briga i dužnosti jer je odredio da se Cezaru vrati što je njegovo. Međutim ako se brinemo za Cezarovo, ako se služimo pravom svoje vlasti i ako sebe kao plaćenike podlažemo upravljanju tuđe baštine, izvan je tužbe za nepravde Cezaru vratiti što je Cezarovo, a Bogu nam je potrebno vratiti što je njegovo. To je naše tijelo, duša, volja. To što je od njega poteklo i raslo mi zadržavamo. Stoga je dostojno da oni koji se sjećaju da Bogu duguju početak i rast njemu sebe cjelovito vrate.“

Iz svega rečenoga izvire obveza i za nas vjernike poslušati sa svom ozbiljnošću Isusovu riječ, koja nas s jedne strane potiče na poštenje i odgovornost za vlastito društvo i narod dajući primjer ćudorednosti izvršavajući svoje obveze prema državi i vlasti. S druge pak strane nas potiče da ne previdimo ono najvažnije, a to je da ne zaboravimo svoje biće, dušu i tijelo, trajno predavati Bogu. Isus nas poučava da ne prodajemo sebe za materijalnu korist koju nam mogu ponuditi careve ili vlasti, to jest da ne budemo sluge i robovi koji trče samo za izvanjskim boljitkom društva, zaboravljajući pri tom sebe iz dana u dan posvećivati, pa i kroz svakodnevnu djelatnost, te spoznati da je smisao života potpuno i neopozivo se predati Bogu koji nas je stvorio i koji nas je svojom krvlju prigrlio kao predragu svojinu.

28. nedjelja kroz godinu – A

Isusova prispodoba o kraljevstvu nebeskom kao o svadbenoj gozbi koju kralj priprema za svoga sina ima vrlo dinamičan dvostruki zaplet, a također i neočekivan dvostruki rasplet. Naime, uzvanici koje je kralj opetovano zvao na svadbu, odreda odbiše poziv odnoseći se nehajno prema kralju koji ih je pozvao, a nasilno prema njegovim slugama. Tek pri trećem pokušaju kralj je uspio prikupiti sudionike svadbe i ispuniti svadbenu dvoranu pozivajući one koje u samom početku nije planirao zvati. No i u takvim okolnostima događa se nepredviđen zaplet, jer kralj pronalazi među uzvanicima čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho, te ga onda okrutno kažnjava za toliki nemar i nepoštivanje trenutka, događa i osoba kojima je taj trenutak bio posvećen.

Sveti Jeronim tumačeći ovaj odlomak najprije nastoji protumačiti da Isus, kad u prispodobi spominje sluge koje kralj šalje da pozovu uzvanike, smjera time na proroke i apostole: „Potom su poslane sluge. Bolje je da ih, uz uvjet da je prethodno napisano ‘sluga’, uzmemo za proroke nego apostole. Međutim, ako tu čitaš ‘sluge’, ovdje se pod ‘drugim slugama’ podrazumijevaju apostoli.“ Isto tako drži da i opis svadbenoga ručka ima svoje duhovno značenje: „Pripremljeni ručak, bikovi i ugojena živad slikovito izražavaju kraljevsko bogatstvo. Tvarnim omogućuje shvatiti duhovno. Svakako se posredstvom navedenoga dade osjetiti veličina učenja i nauk koji je potpuno ispunjen Božjim zakonom.“

No uz opis gozbe i slugu, središnja poruka prispodobe se ticala uzvanika. Sveti Jeronim drži kako je Isus htio njome opisati Božji poziv narodu pogana da se priključi spasenju, premda je lutao po bespućima daleko od istinskog duhovnog i ćudorednog života. No jer židovski narod nije prihvatio Isusovu blagovijest spasenja, Bog je odlučio pozvati one koje je među poganima našao dostojnima svoga poziva: „Poganski narod nije bio na putovima već na raskršćima. Nastaje pitanje kako su se našli neki dobri posred onih koji su bili vani između zlih. To pitanje razlaže Rimljanima Apostol. Narodi koji su po naravi činili što pripada Zakonu osuđuju Židove koji nisu vršili pisani Zakon. Ali postoji i među poganima beskrajna različitost. Znamo da neki naginju na mane i odaju se porocima dok drugi čestitim životom streme prema krepostima.“

Ali nakon što su se odazvali kraljevom pozivu na svadbu mnogi koji u prvom trenutku ne bijahu pozvani, opet se dogodio jedan neželjen i nepoželjan događaj. Kralj je zatekao jednog od uzvanika u neprikladnom ruhu, te ga je oštro kaznio. Sveti Jeronim drži da je to slika sudnjega dana kada će Bog razlučiti svakog pojedinca je li živio vjeru ne samo hvaleći se ili kiteći se kršćanskim imenom, nego pokazujući i konkretnim djelima: „Ljudi koji su ušli na gozbu, kraljevsku su večeru ispunili došavši s plotova, iz zakutaka, s ulica i različitih mjesta. Potom je došao kralj da pogleda uzvanike svoje gozbe, tj. da kao na dan suda posjeti uzvanike koji se tako reći odmaraju u svojoj vjeri i da razluči zasluge svakoga pojedinca. Zatekao je pak jednoga koji nije bio obučen u svadbeno ruho. Taj je jedan zastupao sve koje sjedinjuje zloća. Svadbene su haljine Gospodnje zapovijedi i djela koja se čine po zakonu i evanđelju. To sačinjava odjeću ‘novoga čovjeka’ (Ef 2,5). Prema tome, ako se u vrijeme suda tko nađe s kršćanskim imenom, a nema svadbeno ruho, to jest odjeću nadnebeskoga čovjeka već odijelo ‘staroga čovjeka’ (Rim 6,6) smjesta se kori. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao?’ Zove ga prijateljem jer ga je pozvao na gozbu. Predbacuje mu besramnost jer je nečistom haljinom onečistio svadbenu čistoću.“

Doista otajstveno značenje prispodobe tiče se prihvaćanja Božjeg poziva na spasenje, te u tom kontekstu prihvaćanja njegovih slugu, proroka i apostola, poslanih da posvjedoče Božja spasenjska djela. Na poseban način ističe se koliko je neophodno poštivanje prema Sinu Božjemu, koji je sa svojim narodom ostvario otajstvene zaruke, te je doista uvreda Boga da ih netko svojim djelima dovede u pitanje i omalovaži. Upravo po njemu i poradi njega Bog je pozva na gozbu i one koju mu u prvi mah nisu bili blisku, niti su u početku uživali status uzvanika, no to ipak ne znači da imaju pravo izigravati njegovu dobrotu i velikodušnost. Naprotiv, trebaju mu biti još više zahvalni, svjesni časti koju im je iskazao kad ih je promakao u status uzvanika. Na tragu izuzetnog poziva trebali su mu i odgovoriti odazivom svoga života. To što je Bog pozvao i dobre i zle bio je veći poticaj zlima da se odvrate od svojih zlih djela prihvaćajući poziv kao milosnu ponudu. Istom takvom sviješću i nama je prionuti našem kršćanskom pozivu, te životom i djelima pokazati veličinu i ljepotu dara koji nam je Otac udijelio kad nas je pozvao za uzvanike na svadbenoj gozbi svoga Sina.

27. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba koju smo čuli u današnjem Evanđelju doista je vrlo bremenita sadržajem i poukom upućenom glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Ne samo da je protkana dubokim simbolizmom, nego je u njoj sadržana cjelokupna povijest spasenja, to jest opis odnosa Boga i njegova naroda. Premda izrečena kroz sliku vinograda, ipak nije bila nepoznanica onima koji su je čuli, jer se je Isus svjesno poslužio tom vrlo poznatom starozavjetnom slikom o Izraelu kao vinogradu Božjemu koja je govorila o Božjoj skrbi za svoj narod i nevjernosti tog istog naroda Bogu. Tumačeći ovaj evanđeoski odlomak sveti će Hilarije dobro uočiti bitne točke božanske skrbi, te smisao izabranja Božjeg naroda: „Shvaćamo da je tu otac obitelji Bog Otac. On je u svrhu žetve najboljih plodova zasadio izraelski narod. On ga je posvetom očinskog imena, to jest plemenitošću Abrahama, Izaka i Jakova kao kakvom ogradom posebne zaštite zatvorio unutar vlastitih međa. I proroke je pripravio kao kakav tijesak. U njih je poput mladoga vina utjecala stanovita plodnost Duha Svetoga koji kipi. Uzvišenost Zakona sagradio je za kulu da se, izišavši iz zemlje, uzdigne u nebo i da se iz nje može motriti Kristov dolazak. U poljodjelcima je slika svećeničkih prvaka i farizeja. Njima je dana vlast da poučavaju narod.“

Upravo u ovoj točci je i stanovita novost i razlika koju uvodi Isus svojom prispodobom. Dok su starozavjetne slike govorile o nevjernosti naroda kao takvoga, Isus jasno proziva svećeničke prvake i starješine narodne kao glavne krivce i odgovorne za lutanje naroda, jer nisu na ispravan način vršili svoju službu. Umjesto da poučavaju narod i da ga upućuju Bogu, oni su ga odvraćali, te su onda onemogućivali da donese svoje plodove. Hilarije jasno uočava da Isusova prispodoba opisuje djelovanje proroka koji su manje-više svi bili odbačeni i poubijani: „U slugama koji su poslani primiti plodove različito se i često ponavlja slanje proroka. Iznova su slani brojniji od prijašnjih. To je ono vrijeme kada je poslije propovijedanja pojedinaca poslan veći broj onih koji su proricali s obzirom na jednoga. Oni su u različitim vremenima bili bijeni, kamenovani i ubijeni jer su od naobraženoga i poučenoga puka tražili plodove.“

Isto tako ova prispodoba nije bila samo povijesni prikaz odnosa Boga i njegova naroda, nego je ujedno bila nagovještaj i onih budućih događanja koja su se imala zbiti u Isusu, Božjem Sinu i baštiniku vinograda. Točnije rečeno u ovoj prispodobi su sadržana i dva proročanstva: jedno je o sudbini Sina Božjega kojega glavari svećenički i starješine narodne odbacuju, a drugo je o stvaranju novoga naroda Božjega koji će davati plodove života jer će biti uglavljen u Kristu – kamenu zaglavnom. U tom duhu će sveti Hilarije i komentirati: „U sinu na kraju poslanome dolazak je i muka našega Gospodina koji je u svrhu suda na osudu kao izvan vinograda izbačen izvan Jeruzalema. Vijećanje ratara i preuzimanje baštine po smaknuću baštinika isprazna je nada da se nakon što je Krist ubijen može zadržati slava Zakona. U povratku je Oca obitelji u vrijeme kada je doba suda slava očinskoga veličanstva što je nazočna u Sinu. U odgovoru se samih prvaka i farizeja dostojnije apostolima vraća baština Zakona. Međutim onaj je Sin kamen koji su graditelji odbacili. Uzdignut je u zabat kao zaglavni kamen. U očima je svih divan. Između zakona i pogana u zgradi je sveza obaju krila.“

Ova prispodoba, međutim, ne nosi poruku samo za prošlost Izraela, nego je i danas vrlo rječita, jer nosi poruku svakom članu Crkve, novog naroda Božjega, samo u nešto malo drukčijim okolnostima života, nego je to bilo u Gospodinovo vrijeme. No kao što u očima glavara svećeničkih i starješina narodnih ona božanska prisutnost nije bila uočljiva, te je nisu ni prepoznavali, nego su je omalovažavali, obezvrjeđivali i prezirali, tako mnogi i danas olako odbacuju Božju riječ, ne poštuju Zakon, ne slušaju proroke, u ime svoje ljudske mudrosti, stavova i interesa. Doista, počesto mi ljudi ne uočavamo snagu i ljepotu Božje prisutnosti za nas u našim životnim okolnostima, uvjereni kako ljudskom snagom trebamo učvrstiti, to jest osigurati vlastiti život. A ne vidimo da baš radi toga ostajemo nesigurni u vremenu i prostoru, rasklimani i neučvršćeni u vlastitim stavovima i vrijednostima, poput zabata bez zaglavnog kamena koji prijeti svakim trenom da se sruši.

Stoga smo mi pozvani ne počiniti istu pogrešku židovskih glavara i starješina, nego prihvatiti Krista kao zaglavni kamen koji učvršćuje zdanje našega života, koji svojom blizinom učvršćuje našu rasklimanu ljudskost, koja se trudi uzdići put neba, ali bez pravog oslonca ako ne prihvati Boga i njegov Zakon kao drugu stranu luka kojem je Krist kruna. Samo prihvaćajući da nam po vjeri Krist bude zaglavni kamen, mi uglavljujemo svoj život na čvrstim temeljima i pravom uporištu, po čemu naš život postaje plodan božanskom plodnošću rađajući plodove života vječnoga.

26. nedjelja kroz godinu – A

Naš Gospodin Isus vrlo je pozorno promatrao ljude svoga naraštaja, njihove stavove i držanje, te ih je na prikladan i domišljat način nastojao opisati. U svrhu toga je izgovorio i današnju prispodobu koja je završavala pitanjem na koje je odgovor bio više nego očit, jasan i nedvosmislen. Isus je uočavao da oni koji se smatrahu dobrima i pravednima nisu bili u stanju prepoznati autentičnog pravednika Ivana Krstitelja, za kojega on sam reče da je došao ‘putom pravednosti’. Ivan je doista propovijedao da je pravi put pravednosti put obraćenja k Bogu, što mnogi koji sebe smatrahu pravednima nisu prepoznali i nisu pošli tim putom. Krstitelj je ukazivao na to da opravdanje ne može biti u tome da ljudi sami sebe bez Boga smatraju pravednima i dobrima, ma koliko dobri i pravedni bili, jer bit života vjere nije u samoopravdanju, nego u obraćenju Bogu.

Upravo zato je Isus i ispričao prispodobu o dva sina, poslušnome i neposlušnome, dajući odmah i neposrednu primjenu i tumačenje tvrdeći da onaj sin koji se ipak opredjeljuje vršiti volju očevu predstavlja carinike i grešnike, dok onaj drugi, koji samo na riječima iskazuje vjernosti i posluh ocu, predstavlja glavare svećeničke i starješine narodne. Upravo u tome će i sveti Jeronim vidjeti jedno od mogućih značenja ove prispodobe, te će ovako protumačiti Isusovu izjavu da carinici i bludnice pretječu u Božjemu kraljevstvu poznavatelje Zakona i revnitelje za Zakon: „Carinici i bludnice su zlim djelima odbili služiti Bogu, ali su kasnije prihvatili Ivanov krst pokore. Farizeji su isticali pravednost i hvastali se da opslužuju Božji zakon. Budući da su prezreli Ivanovo krštenje, Božje zapovijedi nisu izvršili.“

No Jeronim nije protumačio ovaj odlomak samo u spomenutom kontekstu i kojem ga je izgovorio Isus, nego ga je protumačio i u nešto širem i drugačijem smislu, to jest u kontekstu Crkve svoga vremena uvjeren kako se ova prispodoba može primijeniti i na odnos između židova koji su odbacili povjerovati i obratiti se i pogana koji su u početku činili zlo, no kasnije su prihvatili put pokore. Tako drži da prvi sin predstavlja pogane koji od početka griješe protiv Boga kršeći naravni zakon, dok drugi sin predstavlja židovski narod jer je izjavio da će otići u očev vinograd, ali nije otišao: „Tu dvojicu sinova – čestitoga i raskalašenoga – opisuje i Luka u prispodobi. O njima je prorok Zaharija rekao: ‘Sebi sam uzeo dvije mladice. Jednu sam nazvao ures, drugu prozvah uzica i pasao sam stado’ (Zah 11,7). Najprije bi rečeno puku naroda posredstvom spoznaje naravnoga zakona: ‘Idi i radi u mome vinogradu.’ To znači: što ne želiš da se tebi učini, ni ti ne čini drugome. Taj je pak narod odgovorio neću. Potom je, kod Spasiteljeva dolaska, obavio pokoru i radio u Božjemu vinogradu. Radom je popravi tvrdokornu riječ. Drugi je sin židovski narod koje je rekao Mojsiju: ‘Učinit ćemo sve što kaže Gospodin’ (Izl 24,3). Ipak nije otišao u vinograd. Ubio je domaćinova sina i sebe smatrao baštinikom.“

A kao što je Jeronim primijenio ovu prispodobu na Crkvu svoga vremena, tako je i nama danas u njoj tražiti poticaje za iskrenu i djelatnu vjeru koja se ne sastoji u riječima, nego u vršenju volje Očeve. Jer ako je Gospodin pohvalio carinike i bludnice jer povjerovaše Ivanu, ujedno je prekorio glavare i starješine što ne povjerovaše, znači da tim više bi morao predbaciti nama ako ne bismo vjerovali njemu Bogu živomu, te ako ne bismo djelima potvrdili stupanj iskrenog zajedništva s njime. Stoga nije dovoljno imati samo sposobnost logičkog rasuđivanja, jer vidimo da su i farizeji ispravno rasudili i odgovorili na Isusovo pitanje, nego je neophodno znati u duhu toga sagledati sebe i imati snagu primijeniti na vlastiti život, te tako životom vršiti volju Očevu. Nama koji smo ucijepljeni u Crkvu, novi narod, ostaje stoga zadaća jačati vjeru u Boga živoga koji nas pohađa svojim smilovanjem, te ga prihvatiti iskrena srca putom obraćenja, jer je to jedini put pravednosti za nas smrtne i slabe ljude. Zahvalimo stoga Bogu što nam je dao prigodu da se predomislimo, te ne oklijevajmo s obraćenjem, nego prionimo na posao zajedništva s Bogom živim vršeći njegovu volju, na što nas ne potiče samo Ivanov primjer puta pravednosti, nego i Kristova jasna i nedvosmislena pouka.

25. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba o radnicima u vinogradu koju smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku jedna je od neobičnih Gospodinovih prispodoba koje u prvi mah izazivaju čudan dojam. Štoviše, ova prispodoba izaziva čak i neki osjećaj pobune, kao da bi Isus na određeni način poticao i svojevrsnu nepravdu. No znajući da ju je baš zato i ispričao kako bi izazvao reakciju, kako bi nas potakao na razmišljanje, te da bi nam naposljetku protumačio nešto važnoga, valja se potruditi te pokušati doći do dubine njezine poruke, pri čemu će nas voditi razmišljanje svetog Augustina o ovom tekstu.

Prva poteškoća s kojom se susreće svaki slušatelj ove prispodobe je pitanje zašto gospodar vinograda daje jednaku nagradu svim radnicima, premda nisu svi jednako radili u vinogradu. Ne samo oni kojih se takav odnos izravno tiče, nego i nepristranim slušateljima sa strane čini se u prvi mah da je gospodar nepravedan, no Augustin, svjestan da se ne radi o zemaljskoj plaći nego o nebeskoj, tumači zašto ipak nije nepravedan: „U onoj ćemo, dakle, plaći svi biti jednaki: prvi su posljednji, posljednji su prvi. Onaj je denar vječni život, a u vječnome će životu svi biti jednaki. Premda će zbog različitih zasluga netko sjati više, netko manje, što se pak tiče vječnoga života on će svima biti jednak. Neće nekom biti duže, nekom kraće što je jednako vječno. Što nema konca, neće ga imati ni za te ni za me.“

No time što se radi o plaći života vječnoga, te što je nemoguće da Gospodin udijeli nejednaku plaću onima koji su zavrijedili nagradu, ne znači da pojedinci za zemaljskog života ne pokušaju upotrijebiti dozu lukavstva kako bi lakše prošli. To jest smišljaju kako bi onda manje radili, kad već ne mogu utjecati na veličinu plaće. Kao da im teško pada podnijeti teret posla i odgovornosti, kao da im je krivo ako bi oni nešto više učinili od drugih, te bi bili zavidni da onaj tko je manje radio primi istu plaću poput njih. Upravo protiv takvih računica u glavama pojedinih kršćana, Augustin potiče svoje vjernike da zauzmu ispravan stav: „Moja braćo! Pripazite i shvatite. Neka nitko ne odlaže doći u vinograd jer je siguran da će dobiti isti denar ma kada došao. Siguran je doduše da mu se obećaje isti denar, ali mu se ne odobrava odlaganje. Zar su, na primjer, oni koji su unajmljeni za vinograd kada je po njih došao domaćin da ih dovede o trećoj uri – i doveo ih je – kazali: čekaj, tamo ne idemo do šeste ure? Da li su oni koje nađe šeste ure rekli da ne idu osim u devetu uru? Jesu li oni koje nađe devete ure kazali: ne idemo do jedanaestoga sata?“

Iz toga je jasno da nikad nije poželjno odugovlačiti s odgovorom niti odgađati poziv koji nam Gospodin uputi da se priključimo radnicima njegova vinograda, to jest da se odvažimo vjerovati. Osim toga Hiponski biskup potom daje i jedno moguće tumačenje različitih sati u danu, kao sliku različitih životnih dobi čovjeka, iz čega zaključuje da se nikad nije kasno odazvati na Gospodnji poziv, to jest opredijeliti se za vjeru i život vječni. A budući da je u vrijeme kad je Augustin živio bilo dosta česta pojava da su pojedinci odgađali trenutak krštenja za starije dane, Augustin koristi ovu prispodobu da upozori mladiće koliko je rizično i nepoželjno čekati kasniju dob da bi se živjelo sukladno daru vjere. Onima koji bi odgađali otići u vinograd u trenutku kad su pozvani, misleći kako će i tako će primiti istu nagradu, Augustin veli: „Takvima bi se odgovorilo i kazalo: nećeš da radiš, a ne znaš da li ćeš doživjeti starost. Pozvan si o šestoj uri, dođi. Domaćin ti je, doduše, obećao denar ako dođeš i o jedanaestoj uri, ali ti nitko nije obećao da ćeš živjeti i do sedme ure. Ne rekoh do jedanaestoga sata već do sedmoga. Zašto, dakle, naglas prozivaš svoga pozivatelja? Siguran si u nagradu, ali si nesiguran za dan. Pripazi da odgađanjem možda sebi ne uskratiš što je domaćin obećao dati. Ako se navedeno s pravom govori o djeci koja pripadaju prvoj uri ili ako se isto pravo kaže o dječacima koji pripadaju trećemu satu, te ako se isto s jednakim pravom rekne o mladićima koji se nalaze u žaru šeste ure – ukoliko se s još više prava ističe oronulima: već je, eto, jedanaesti sat, a ti još stojiš i lijen si doći?“

Ovaj ozbiljni poticaj Gospodinove prispodobe, a i Augustinova tumačenja, vrijedi i danas. Jer i u naše vrijeme ima onih koji nemaju volje ni želje za dosljedno vjerničko opredjeljenje i življenje, to jest ‘nemaju vremena’ raditi oko svoje vječnosti, odgađajući vrijeme za vjerski život i zajedništvo s Bogom za neka druga razdoblja života, to jest za stare dane, i ne znajući hoće li tada imati više volje i hoće li im Gospodin dati vremena. A nagrada života vječnoga koju nam obećava Gospodin ipak nije nešto usputno, da bismo se njome poigravali, nego bi trebala biti u središtu naših želja i nastojanja, da ne proigramo darove Božje i vlastiti život, nego da cijeloga svoga života vrijedno radimo oko toga da je zaslužimo.

Uzvišenje svetoga Križa

Danas se slavi svetkovina Uzvišenja svetoga križa, kojom se još od starine iskazivala počast svetom križu koji je u Jeruzalemu pronašla sveta Jelena, majka cara Konstantina. Ali bez obzira na taj događaj iz 4. stoljeća, još od novozavjetnih spisa, točnije u Ivanovu evanđelju, bilo je jasno da Isus o svojoj smrti na križu govori kao uzvišenju. Pa i u današnjem odlomku smo čuli kako Isus veli da će biti podignut. Stoga današnjom svetkovinom ne častimo samo drvo na kojem je Gospodin bio raspet, nego iskazujemo zahvalnost njemu koji je za nas bio podignut na križ – uzvišen na križu.

A da bi mogao govoriti o razlozima i značenju Isusova uzvišenja na križu, sveti Augustin će najprije naglasiti da je on sišao s neba među nas, utjelovio se i postao smrtan, kako bi se mogao obračunati sa smrću, protivnicom života koja je ušla u svijet sotonskom zavišću i našim pristankom na grijeh: „Sišao je pak, i umro je, a sama smrt nas je oslobodila od smrti. Smrću usmrćen, ubio je smrt. A znate braćo da je smrt ušla po đavoljoj zavisti u svijet. Bog nije stvorio smrt; Pismo to kaže, niti se raduje, veli, zbog propasti živih: stvorio je sve da bude. A što ondje veli: Smrt je ušla u svijet zavišću đavolskom. K smrti kojoj nas sotona napaja ne dolazi čovjek vođen silom: đavao nije imao moć prisile, nego lukavost uvjeravanja. Ne pristaješ li, đavao ti ništa ne može: tvoje pristajanje, čovječe, odvelo te je do smrti. Od smrtnoga rođeni smo smrti, od besmrtnih postali smo smrtni. Od Adama svi ljudi su smrtni: Isus pak Božji Sin, Riječ Božja, po kojem je sve stvoreno, jedini jednak Ocu, postao je smrtan, jer Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“

A što se tiče Isusove smrti, Augustin će istaknuti kako je veliko otajstvo što je prihvatio biti podignut na križ kako bi na križu pobijedio smrt, a nas oslobodio te iste smrti: „Dakle smrt je prihvatio i smrt je objesio na križ, te se tako smrtnici oslobađaju same smrti. Što se dogodilo kao pralik kod starih, to Gospodin spominje: I kao što je Mojsije, reče, podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji, da svaki koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ Tumačeći potom značenje pojedinih elemenata iz tako neobične, gotovo proturječne, usporedbe koju je Gospodin izrekao, naglasiti će sljedeće: „Što su zmije koje ujedaju narod? Grijesi proizišli iz smrtnosti tijela. Tko je uzdignuta zmija? Smrt Gospodinova na križu. Jer je naime od zmije došla smrt, po liku zmije je predočena. Zmijin ujed je smrtonosan, Gospodinova smrt je životna. Promatra se zmiju kako bi se zmiju obesnažilo. Što to znači? Promatra se smrt, kako bi se smrt obesnažilo. Ali čija smrt? Smrt života: ako se tako može reći: smrt života. Doista jer se može reći, čudesno se kaže. Zar ne će trebati reći ono što je trebalo učiniti? Zar ću se ustručavati reći ono što se Gospodin poradi mene udostojao učiniti? Nije li Krist život? A ipak na križu je Krist. Nije li Krist život? A ipak umro je Krist. Ali po Kristovoj smrti, umrla je smrt, jer umrli život je ubio smrt, punina života progutala je smrt, smrt je progutana u Kristovu tijelu.“

Tako je Gospodin na križ uzvišeni, pobijedio smrt. No tim svojim uzvišenjem je konačno uzvisio svoju ljudskost u nebesku slavu, te je tim činom uzvisio i svakoga koji vjeruje u njega. On je po svom uzvišenju na križu napravio onaj prvi korak konačnog eshatološko uzvišenja u slavu Očevu, kako bi svima koji vjeruju i koji ga gledaju mogao biti znak. A gledajući u njega uzvišenoga na križu i po križu u nebesku slavu, pozvani smo ga nasljedovati, te tako ova svetkovina postaje i svetkovina našega uzvišenja u slavu Očevu. Prihvatiti nam je stoga sveti križ Gospodinov, staviti ga na časno, uzvišeno mjesto u vlastitom životu, jer jedino po njemu možemo doći do konačnog uzvišenja i proslave vlastite ljudskosti. Vjerujmo u onoga koji je bio podignut na križ, kako bismo primili vječnu i božansku slavu kao plod njegove proslave na zemlji. Promatrajmo ga u pustinji svoga života kako bismo na putu ovom suznom dolinom bili zaštićeni od ujeda otrovnica koji nam truju iskonski život i dovode u pitanje dolazak u zemlju obećanja. Pritjelovimo se njemu koji je sišao s neba, kako bismo bili dio njegova slavnoga tijela kojemu je on Glava i koje je proslavljeno i proslavlja se na nebesima i po svakom udu koji ljubavlju ostaje njemu pridružen, te ne propada nego ima život vječni.

23. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak sadržava Gospodinovu pouku o odnosu prema braći, to jest prema njihovim propustima, pogreškama i grijesima. Istina je da je Stari zavjet zagovarao radikalnu nepopustljivost i nesnošljivost prema grijehu, što su onda ljudi često tumačili i primjenjivali kroz nepopustljivost prema grješnicima. Onaj tko je griješio trebao je biti isključen iz zajednice, a često, za teže prijestupe, i uklonjen s lica zemlje. Takvim odnosom prema grješnicima cilj je bio sačuvati zdravom zajednicu iznutra, ne dopuštajući da se grijeh ukorijeni, zarazi druge članove i time razori zajednicu. Isus neće nikad dovesti u pitanje potrebu da se ukloni grijeh iz ljudske sredine, to jest iz Božjeg naroda, ali neće niti bezrezervno podržati spomenutu metodu, nego će sugerirati jednu mnogo odvažniju. Ponajprije napravit će zaokret i ukazati na pravi cilj i smisao Božje odredbe, kojoj nije cilj ukloniti grješnika, nego obratiti ga i privesti u puno zajedništvo s Bogom. Uostalom, on je i došao s tim ciljem i zadaćom da pomiri grješnike s Bogom, te je zato držao neophodnom da primijeni najprije sva sredstva opraštanja. Stoga će pozornost skrenuti na ljubav prema grješniku koji je najveći gubitnik, jer grijehom gubi vlastitu dušu, pa će zato biti prvotna zadaća svakog vjernika pomoći mu da napravi odmak od zla i grijeha.

Sveti će Jeronim, kad tumači ovaj tekst, ukazati kako se mi sami ne znamo uvijek tako postaviti prema grješnicima, svjesni kako bi nam njegovo dobro i spasenje trebalo biti središnji pokretač djelovanja, koji nas potiče da opraštamo i skrbimo savjetom i pomoću, a ne da se udaljavamo zbog povrijeđenog ponosa: „Ako protiv nas sagriješi naš brat i na bilo koji način nas uvrijedi, ovlašteni smo da mu oprostimo. To nam je čak i dužnost. Zapovjeđeno je da ‘duge otpuštamo svojim dužnicima’. To nam je čak i dužnost. Ali ako tko sagriješi protiv Boga, to nije u našoj slobodnoj odluci. Božansko Pismo kaže: ‘Ako sagriješi čovjek protiv čovjeka, za nj će moliti svećenik. Ali ako sagriješi protiv Boga, tko će za nj moliti?’ Mi smo, naprotiv, dobrohotni pred uvredom Boga, ali zapadamo u mržnju prema vlastitim uvredama.“

A potom glede dinamike našeg odnosa prema bratu grješniku, sukladno Isusovoj preporuci sveti će Dalmatinac protumačiti: „Brata treba prekoriti nasamo da ne ustraje u grijehu ako je već izgubio stid i sram. Ako posluša, dobili smo njegovu dušu, ali i sebi stječemo spas po spasu drugoga. Ako nije htio poslušati, treba prizvati brata. Ali ako i njega ne posluša, treba dozvati i trećega od želje za popravkom ili zbog opomene pred svjedocima. Recimo da nije ni njih htio poslušati, tada se mora kazati mnogima da se nad njim zgnuse. Koga stid nije mogao spasiti, neka se spasi rugom. Izreka ‘neka ti bude poganin i carinik’ pokazuje da više gnušanje zaslužuje tko pod imenom vjernika čini nevjernička djela nego ljudi koji su otvoreno pogani. Po tipologiji carinicima se nazivaju oni koji žude za svjetovnim dobitima i dohotke iznuđuju podvaljivanjem, prijevarom, krađom, zlodjelom i krivokletstvom.“

Kako je razvidno Isusova pouka izvire iz svijesti odgovornosti za vlastitoga brata, a ne iz ljudskog hira ili želje da se u trenutku bratske opomene mi pokažemo svetijima i boljima od njega. Onoga koji opominje svoga brata ne smije voditi kriva nakana, nego samo ona dobronamjerna i ispravna, koja je natopljena i motivirana ljubavlju prema bratu, a ne vlastitim sebeljubljem i ljubavi prema svojoj neporočnoj slici. Prava nakana se očituje i u želji da brata privedemo obraćenju i spasenju duše, a ne samo da mu farizejski predočimo njegov grijeh. No uz sve to može se dogoditi da se brat kojega opominjemo osjeti ugroženim, te da krivo reagira uzvraćajući prijezirom na opomenu, pa stoga sveti Jeronim drži da je Isus dao ovlast Crkvi da presuđuje kao objektivna i nepristrana prosudbena vlast čiji se pravorijek poštuje i na nebu: „Isus je rekao: ‘Ako ne posluša Crkvu, neka ti bude kao poganin i carinik.’ Tajni je odgovor ili skrovita misao brata koji podcjenjuje možda ovo: ako me prezireš, i ja tebe prezirem. Ako me osuđuješ, bit ćeš osuđen mojom osudom. Gospodin je radi navedenoga dao apostolima vlast. Tako će znati oni koje spomenuti osuđuju da božanska presuda potvrđuje ljudski sud te se na nebu veže što je bilo svezano na zemlji.“

I nas Isus poziva da, kad vidimo da je neki brat pogriješio ili da živi u grijehu, da se time ne poigravamo, da ne osuđujemo, nego da poučavamo i da iz ljubavi prema dotičnome činimo sve što je u našoj moći da ga spasimo od grijeha i privedemo spasenju. Stoga nije najvažnije obznaniti tuđi grijeh, nego potaknuti grješnika da se okrene k Bogu, ali isto tako budimo neporočni i ne popuštajmo pred navalama onih koji bi htjeli da pitanje grijeha pripustimo svakoj pojedinačnoj savjesti, kad znamo da nam je Bog kao vrhovno mjerilo objavio istinu o dobru i zlu u ljudskom životu. Poštujmo dostojanstvo osobe, pa time i svakog grješnika, ali pomozimo svakome da nauči poštivati sama sebe time što će u svjetlu Božje ljubavi i milosrđa sagledati sebe, svoj grijeh i propuste, te se opredijeliti za obraćenje.