Uskrsno bdijenje – 2010.
Ljudski život je borba i o tome nikakve dvojbe nema. A borimo se za kojekakve sadržaje i ciljeve koje smo kao ljudi sebi postavili, bilo dugoročno bilo kratkoročno, bilo da se radi o bitnim ili nebitnim stvarima. U mnoge od tih borbi ulažemo toliku snagu i energiju, za mnoge se od njih borimo zdušno, tražeći što je moguće veći broj pristaša, sljedbenika i saveznika. Jer mnoge od tih borbi su borbe za pravednu i svetu stvar, te o njima ovisi i određeni napredak i dobrobit društva, a njihov uspjeh ovisi o broju podupiratelja i opravdanosti njihovih zahtjeva. Ali, između ostaloga, postoje čak i one krvave i političke, postoje socijalne i terorističke borbe, a mnoge od tih borbi ovise o snazi naoružanja, gospodarskoj moći i diplomatskoj umješnosti. Mnogo puta se u povijesti znalo dogoditi da slabiji protivnik nadvlada jačega, kao što se znalo dogoditi da neka vojska izgubi mnoge pojedinačne borbe, ali pobijedi onu presudnu i time dobije cijeli rat.
U takvim terminima možemo sagledati i Isusovu smrtnu borbu na Veliki petak, borbu koja je bila krvava borba silnih moćnika protiv nedužna i nezaštićena čovjeka. Bila je to borba u koju je Isus ušao goloruk protiv naoružanog protivnika. Štoviše, išao je sam protiv tolikih protivnika koji su se udružili u saveze i prijateljstva, jer ih je zbližila borba protiv njegovih stavova i navještaja. Bila je to borba u kojoj su postojali mnogi religiozni, politički, društveni i gospodarski razlozi koji su je pravdali. Bila je to borba u kojoj se diplomacija Zloga odlučila za rat i prolijevanje krvi, jer je, uvjerena u svoju moć, mislila da će tako najlakše ušutkati protivnika.
No nakon kalvarijske bitke kad je neprijatelj mislio da je konačno pobijedio, Krist Gospodin je u tišini groba, vodio onu posljednju i presudnu bitku, nepoznatu njegovim protivnicima. Njegovim izdahom u smrtnoj borbi činilo se da su sve nade u spasenje pokopane u grob, tako da ni njegovi učenici nisu ni slutili da prava borba sa smrću predstoji nakon svih borbi vidljivih ljudskom oku. Nakon spomenute smrtne borbe na Veliki petak nitko više nije mogao vjerovati da posljednja riječ života još nije izgovorena, da posljednja bitka još nije dovršena. A ipak bilo je upravo tako, jer Isus niti položen u grob nije priznao poraz, nego je nezaustavljivo kročio prema pobjedi.
Tišina koja je nastala njegovim polaganjem u grob, bilo je samo zatišje pred oluju. Tama koja se spustila na zemlju, bila je samo privremena tama da bi ljudi jasnije uočili sjaj Božjega svjetla. Štoviše, sjaj onog Svjetla istinskoga koje svijetli svakome čovjeku. Hladnoća koja je počela obuzimati svijet, a prijetila je da potpuno zaledi počivalište ljudskih tijela, bila je potrebna da bi ljudi osjetili žar božanske vatre koja je buknula na zemlji.
U večerašnjem bdijenju, majci svih bdijenja, slavimo stoga konačnu Božju pobjedu u svijetu. I dok smo čitali starozavjetna čitanja, mogli smo razaznati kako je od samoga početka Bog morao u borbu protiv sila zla koje su mu htjele istrgnuti svijet iz ruke, a napose su htjele strovaliti u smrt čovjeka kao krunu svega stvorenoga. Mogli smo na neki način osjetiti da je u takvim okršajima Bog izlazio uvijek i kao vječni gubitnik, jer ga je redovito njegovo stvorenje napuštalo. Pa i povijest naroda Izraelova svjedočila je o brojnim Božjim neuspjesima, jer se narod uvijek odmetao od svoga Boga. Dok se Stvoritelj borio da čovjeka sačuva od Zloga i od grijeha, od ropstva, nepravde i potlačenosti, morao je uvijek, kao vječni gubitnik, ostati po strani i promatrati kako njegov narod, naraštaj koji je za se izdvojio, nanosi bol i poraze njem – svome Tvorcu i Ocu. Koliko je samo udaraca primio, koliko je samo poraza pretrpio, koliko li bitki izgubio, a opet da nikad u svemu tome ne zaniječe sebe, svoju ljubav i vjernost. Premda je imao dobrih boraca u svojim redovima, ipak nikad njihova pobjeda nije bila konačna i presudna, pa se razočaranje i tuga ponavljalo iz naraštaja u naraštaj.
Nije zato čudo da je odgađao sve za onu konačnu bitku koja se imala odigrati u noći od Velikoga petka do uskrsnoga jutra u tišini Isusova groba. No ovo je bila bitka nad bitkama i majka svih bitki, jer je Bog u nju poslao samog svoga Sina, odraz svoje slave i otisak bića, savršeni iskaz svoje ljubavi. Poslao je onoga koji osim vjernosti Ocu i neizmjernog predanja nije posjedovao ništa drugo, koji je, i dok je na križu izdisao, svoj duh predao u ruke Očeve. Ova sveta noć je noć sjećanja na ovu najveću Božju bitku za čovjeka u kojoj se naš Gospodin našao sam, oči u oči, s posljednjim neprijateljem, najsnažnijim slugom onog oholog starog Neprijatelja – Zmije. Ova sveta noć je bila noć uzvišene borbe u kojoj pobjeda nije ovisila o broju protivnika, nego o snazi života koji izvire iz Boga. A Kristova sveta borba u grobu nije bila borba očajnika, nego borba pobjednika koji je svjesno ušao u grob i pobjednom snagom iz njega izišao. Bila je to borba u kojoj je i sama smrt bila zatečena događajem uskrsnuća i potom zatočena u njegovu grobu.
Zato slavimo Boga u svojim srcima dok se kotrlja kamen s Kristova groba iz kojega nam se otvara novi život! Slavimo vlastitim životom njegovo uskrsnuće, jer se on za nas izborio i izvojevao ovu neizrecivu pobjedu! Neka tišina ove svete noći urodi radosnom pjesmom hvale i živim svjedočanstvom vjere. Neka Božje svjetlo rastjera tamu naših sumnja. Neka hladnoću duša obavijenih mlakošću zagrije vatra života koja je planula Kristovim tijelom. Budimo novi naraštaj izišao iz Kristova groba sposoban živjeti i u svome tijelu nositi Kristovu uskrsnu pobjedu šireći oko sebe sjaj njegova svjetla i noseći žar nepobjedivog života. Budimo naraštaj Kristovih pobjednika koji u svojem tijelu vojuju Božji boj protiv smrti, zla i grijeha, da bismo tako zajedno s njime bili suukopani u smrt, da bismo zajedno s njime raspeli starog čovjeka, te učinili da ovo naše grešno tijelo može zaživjeti novom snagom. Budimo pobjednici koji umiru grijehu, a žive Bogu u Kristu Isusu, Gospodinu našemu, nepobjedivom pobjedniku protiv grijeha i smrti, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.
Ići putem uskrsnuća
Uskrs – 2010. (danja)
Moramo priznati da se kao ljudi neobično mučimo spoznati Uskrsloga, te upiti snagu uskrsnuća u svoje krhko tijelo i unijeti je u postojanje. Uglavnom smo pritisnuti kojekakvim teretima da i ne vidimo stvarne učinke Kristova spasenjskog djela. Tražimo mnogo toga na zemlji, na zemaljski način i radi zemaljskog življenja, a zaboravljamo da bismo se trebali posvetiti onom nebeskom i uzvišenom gdje nas čeka pravo ostvarenje.
Sličimo Mariji Magdaleni i dvojici apostola koji u uskrsno jutro odlaze na Kristov grob, ali nemaju snagu razumjeti što se dogodilo, jer događaj uskrsnuća nadilazi ljudski um i sposobnosti. Pokušali su prizemljeno, u okviru svoga dometa, shvatiti što se dogodilo s Isusovim tijelom, no njihov prvotni zaključak je bio samo jedan, a izrekla ga je Marija Magdalena: Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše. Tek kad su spremni povjerovati, to jest uzdići pogled prema nebeskim vrijednostima, kad pokušaju izvesti zaključke sukladne Božjim obećanjima, tek onda se događa preokret u njihovim životima. Ali taj preokret traži da i sami promatraju život iz drugog kuta gledanja i da žive nošeni vrijednostima Isusove muke i smrti.
Tako i mi kao vjernici pokušavamo prodrijeti svojim ljudskim sposobnostima i darom vjere koju nam dade Gospodin, no ne polazi nam za rukom uvijek biti uvjereni i uvjerljivi dok se pitamo o njegovim sadržajima i poruci. I dok se mučimo jer u ruci ne držimo nikakav opipljiv dokaz njegova uskrsnuća, poput apostola i Gospodnjih učenika najprije tapkamo u mraku, dok nas on ne povede putem uskrsne vjere. A kako je otajstvo uskrsnuća nedjeljivo od otajstva njegove muke, tako je isto nezamisliv i danas na Uskrs, svaki hod koji ne bi vodio preko Velikoga petka i Kalvarije. I apostoli su zato, da bi uzvjerovali u stvarnost njegova uskrsnuća, morali najprije poći na Kalvariju gdje su se osvjedočili da je grob prazan. Isto čeka i nas, ako želimo sigurnost i snagu uskrsnuća nositi u svome tijelu. Na to nas poziva i sv. Petar riječima: «Ta na to ste i pozvani, jer je Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete stopama njegovim» (1 Pt 2, 21). I apostoli su morali na mjesto Isusove muke i smrti s kojeg su pobjegli i koje je unijelo toliko zbrke i zabune u njihove živote. Samo tamo su se mogli osvjedočiti o zbiljnosti riječi kojima je nagovijestio zbivanja koja su se dogodila na Veliki petak. Samo tamo su počeli razumijevati da je Krist Gospodin i njih pozvao na mučenički život, na patnju i križ, te da samo tada, nakon toga, mogu razumjeti njegovo uskrsnuće.
Živeći u naraštaju koji traži samo lagodnosti i užitke, koji izbjegava patnju, muku i križ, suočavamo s istom poteškoćom i mi vjernici. Dionici smo kulture i ozračja svoga vremena, te ne možemo zanijekati da i na nas ne utječe mentalitet ovoga svijeta koji nas vuče samo zemaljskom, koji nas tjera od Kalvarije, koji nam naviješta život slave, što bismo mogli reći: život uskrsnuća bez patnje, križa i umiranja. Svakodnevno se suočavamo sa svojom površnošću uslijed koje slijedimo toliko površnih tragova koji su ostavljali blijede i krive tragove u ljudskoj povijesti, no ljudi su ih sebi predstavljali idolima koje valja slijediti. Nalazimo se u mentalitetu i svijetu koji bi Kristov život i hod htio prikazati toliko površno, kao da nije ostavio stvarnih dubokih tragova na putu kojim je pošao, dok on najbolje zna da su njegovi tragovi bili obilježeni krvlju njegovom i urezani drvom križa tamo kuda je prošao. Ovaj svijet nas drži u strahu od življenja kao i apostole u zatvorenoj sobici, te se bojimo, ne samo poći putem uskrsnuća, nego se još nismo uputili niti prema Gospodinovom grobu.
I kao što su apostoli morali odagnati sve opsjene i strahove, te se suočiti s istinom uskrsnuća, jer je trag života i smrti Isusove bio toliko upečatljiv, ni nama nema drugog puta nego snagom uskrsnuća razgoniti sve varke i opsjene koje nas prate na putu. Slaveći Kristovo uskrsnuće ne možemo se ne sjetiti da je ono usko vezano uz otajstvo muke i smrti, jer put prema uskrsnuću neminovno vodi najprije na Kalvariju prema Kristovu križu i praznom grobu u blizini mjesta razapinjanja.
Krist Gospodin je za nas trpio i uskrsnuo da nam ostavi jasni i čvrsti trag, ali trag koji ne pronalazimo zacrtan u zemaljskoj prašini ljudskim stopama, nego po vjeri u srcu tragovima koje je sam Bog ostavio u njemu. Gospodinove noge nisu ostavile prolazan i površan trag na zemlji. On je kao Bog ušao u cjelokupnu stvarnost čovjeka i bio potpuno čovjekom. Do kraja je zagazio u tu stvarnost ne samo utjelovivši se, nego i prihvaćajući muku i smrt. Nije bio promatrač ljudske povijesti i ljudskog života, nego njezin aktivni sudionik. Naučio nas je nositi svoj križ da nam se ne dogodi raskorak teorije i prakse, života i vjere zbog ljudske površnosti. Uskrsnuo je da bi nas krsna voda mogla preporoditi njegovom milošću i dati nam snagu dosljednog kršćanskog života i djelovanja. Trag njegovih stopa koji nas je vodio na Kalvariju, uskrsnućem je trajno zapečaćen, te ostaje nepromjenjiva trasa koja vodi u život. Gazeći u njegove stope, gazimo putem vjere prema vječnosti, slijedeći njegov primjer, pa i onda kad prije toga prođemo kroz patnju i muku.
Uskrs je događaj koji nas tjera da korjenito zagazimo u stope Gospodinove, da u ovom svijetu u kojemu kruže oblaci bezakonja i površnosti, pokažemo vjernost sve do mučeničkih dimenzija. Ako i sami želimo doći do uskrsnuća, ako želimo osjetiti njegovu iznimnu snagu, ako želimo doživjeti da nas je Bog učinio svojom djecom, onda naše traženje mora biti usmjereno drugamo u odnosu na površno ljudsko življenje. Pođimo, stoga, stopama Uskrsloga tamo gdje on to od nas traži, preobražavajući svijet novim i dubljim razlozima življenja. Prignimo se, poput dvojice apostola, i uđimo u Kristov grob, a potom onda tražimo ono što je gore, onaj uzvišeni život koji je Gospodin i za nas pripravio, da bismo već sada dali doprinos i pridonijeli preobrazbi društva u kojemu živimo, a u kojemu kruta realnost življenja gotovo da ne dopušta pristup Kristovoj uskrsnoj prisutnosti. Vrijeme koje nam je Gospodin dao nije vrijeme za malodušnost i strah, nego je vrijeme našeg i tuđeg uskrsnuća koje ostvarujemo slijedeći trag Uskrsloga. Mi smo, braćo, na uskrsnuće pozvani, a ne da tapkamo u mjestu, u tami, gdje iza nas ostaje samo zemaljski trag. Slijedimo svoga Gospodina i ostavimo iza sebe na zemlji trag što vodi put neba, u uskrsnuće i život vječni, gdje nas Uskrsli čeka u slavi, u životu koji nema zalaza. Amen.

Veliki petak 2010.
Raspni ga, raspni, vikala je židovska podjarena svjetina na današnji dan muke i smrti Krista Gospodina, tražeći od Pilata njegovu smrtnu presudu. Dotle su narodni poglavari formulirali pravno obrazloženje svojih zahtjeva tvrdnjom da je njihovo uporište u Zakonu: Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti, jer se pravio Sinom Božjim. Istina, postojao je židovski Zakon u kojem je bilo predviđeno više pravednih kazni za počinitelje bezakonja, a među njima i ona smrtna predviđena za bogohulnika. A budući da su Isusove izjave držali bogohulnima, ne želeći ih provjeriti, naravno, sve to je vodilo prema ispunjenju Zakonskih odredbi. Ususret takvim bezočnim potraživanjima izišao je i Pilat koji, nakon što je ustanovio Isusovu nevinost, ipak primjenjuje rimske zakone kao da se radi o zločincu. Imao je toliku moć da je mogao osuditi običnog malog čovjeka, koji nije posjedovao rimsko građansko pravo, a da potom ne odgovara nijednoj višoj instanci. Jer prema rimskom zakonu, takvoga nije bilo u zakonu niti se mogao izboriti za svoja prava. Isus zato umire prema zakonu koji nije mogao jamčiti pravednost svakome, pa tako i nije mogao poslužiti svrsi svoga postojanja.
Po židovskom Zakonu i po rimskim zakonima Isus je bio osuđen na smrt križa, no on je iskoristio protupravnu osudu i križ da uspostavi novi zakon, pokazujući kako je jedini zakon kojim Bog razmišlja i prema kojem se ravna upravo zakon Križa. Dopustivši da se na njemu ispune nepravedni ljudski zakoni i odredbe, pa čak i Zakon koji ga je tretirao huliteljem, Isus ispunjava sam Zakon podlažući se smrti. Međutim, djelom uskrsnuća pokazati će da nije bio bogohulnik, nego da je samo ponizno vršio Očev plan, što slijepi bogohulni protivnici nisu htjeli priznati. No čim je ispunio Zakon, u biti ga je dokinuo, jer nakon što je Zakon došao do ispunjenja, izgubio je svu svoju moć i bio je dokinut. Više nije mogao osuditi Isusa niti ga je mogao više pogubiti, pa je njegovom smrću na križu bio obeskrijepljen. Time što je dokinuo, to jest obeskrijepio Zakon, Isus nije više dao za pravo ikome da u ime Boga osuđuje čovjeka. Izmijenio je radikalno njegov smisao pretvorivši ga svojim križem u zakon ljubavi. Tko ljubi Boga i za njega revnuje, mora to pokazati ljubavlju prema čovjeku do potpunog sebedarja i umiranja, a ne ubijanjem u ime Božjeg Zakona. Nema drugog zakona ni druge ljubavi veće od one kojom nas je Isus poučio na Veliki petak: najveća ljubav je slijediti zakon Križa i otići na križ se za onoga koga ljubi.
No osim što je dokinuo Zakon ispunivši ga, Isus je dokinuo i ljudske nepravde i grijehe koji su imali aktivnog udjela u ovoj osudi. Poradi grijeha ljudskog roda on je postao čovjekom utjelovivši se, a isto tako u njegovu procesu došlo je do izražaja kako se ljudi ravnaju zakonom ljudske slabosti i grijeha. Najprije izmanipulirana masa je tražila njegovu osudu, a da nisu točno ni znali zašto, potvrđujući kako je čovjeka, koji nema svoj temelj i ne izgrađuje stavove u Bogu, lako zloupotrijebiti. Sam Pilat je slika čovjeka koji se zbog osobnih interesa dao pritisnuti mišljenjima i zahtjevima svjetine, te i protiv savjesti donijeti odluke i osude koje su odlučivale o tuđim životima. Pristajući i na ovakav razvoj događaja, jer, u konačnici, iznad svih struktura koje su odlučivale o sudbinama ljudi, bio je sam Bog koji je htio da ljudi vrše određene uloge i vlasti. Zato i reče Pilatu: Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dana odozgor. Zbog toga veći grijeh ima onaj koji me predao tebi. Podloživši se nepravednoj osudi koja je ljudski rod još dublje gurala u tamu grijeha i zla, Isus, u biti, po svom križu dokida svako zlo i grijeh. Dajući im da ispune svoju mjeru bezakonja, oduzima im potom svaku moć, jer dalje i više od onoga što je nepravda u njegovu slučaju učinila, nije im bilo moguće ići.
Vidimo tako da je na sve ljudske zahtjeve i „zakonska“ potraživanja, Bog odgovorio šutnjom i snagom križa. Štoviše, odgovorio je zakonom Križa. A zakon Križa je vrhunac svih zakona i vrhovni zakon po kojem se Bog ravna. To je zakon koji nijedan ljudski zakon ne može nadvisiti, jer jedino ovaj zakon može čovjeku donijeti ne samo dobrobit, nego i spasenje. Njime se zaustavlja svaka nepravda sa svim svojim posljedicama. Snagom i zakonom križa se pobjeđuje zlo, grijeh i smrt. Njime se dokidaju nepravde, govor mržnje i svako tumačenje zakona koje je protivno čovjeku. Njime se briše svaka ljaga prljave savjesti i ruku što čine bezakonje i ne prežu niti od zločina.
I ma koliko ljudski sustav bio usavršen i smatran savršenim, uvijek će biti slab jer ga provode grešni i slabi ljudi, jer se ne radi samo o slabosti sustava i zakona, nego, prije svega, o ljudskoj slabosti i grešnosti koja uspijeva izigravati zakone, kako smo vidjeli i u sudskom postupku protiv Isusa. Isto se tako može dogoditi da je ljudski sustav sasvim nesavršen, a da ga Bog iskoristi u svoje svrhe, ukoliko ima ljudi spremni provoditi njegov plan i volju. Isus je u tome bio primjer: nasuprot grešnog sustava, bez ikakvih sredstava moći, sa samim drvetom križa, Isus ispunjava volju Božju. Pa i onda kad je sustav nesavršen i slab, ali jer ga provodi pravedni, savršeni i snažni Bog, takav sustav može postati izvor pravednosti. Zato je Bog i preko običnog drveta križa donio pravdu među ljude, pravdu izmirenja s Bogom, pravdu izmirenja grešnog čovjeka. Pravda je to s kojom se ne može mjeriti ljudska pravda, jer ljudska nije sposobna za takve zahvate. Bog je uspostavio zakon Križa među ljudima, da ih upozori na njihove grijehe, stavove i zločin prema Bogu koji dolazi u ljudsku blizinu i ulazi u sredinu, a oni ga odbacuju i osuđuju. Međutim, ipak je ovaj zakon ostao kao jedini važeći zakon koji može čovječanstvu donijeti dobrobiti, jer je njime Isus ispunio svu pravednost prema kojoj je težio čovjek. Zato je Bog, pa i kad ne dokida zakonitu autonomiju ljudskih zakona, sve njih podredio zakonu Križa, koji je postao mjera svih zakona.
Na nama kršćanima stoga leži velika odgovornost koju nam je Isus ostavio na današnji sveti dan. Odgovornost je to pokazivanja zakona Križa i njegove snage u svakodnevnom životu. I dok ovim liturgijskim činom obnavljamo spomen muke i smrti našega Gospodina, pred nas izranja otajstvo njegova križa kao jedino sredstvo života, jer je bio sredstvo smrti Božje. Prigrlimo ga zdušno kako ga je Krist prigrlio, unesimo ga u svoj život i živimo po zakonu njegove životnosti, da bismo i sami nakon smrti doživjeli slavu uskrsnuća kojoj je on bio jedini svjedok uskrsnog jutra. Amen.

Veliki četvrtak – 2010.
Kod židova je bio običaj odlaziti u Jeruzalem prije blagdana Pashe očistiti se, jer je bilo sasvim normalno da se pred Gospodinom očiste, koliko je moguće, da bi u miru blagovali. Uobičajen način očišćenja bilo je prikazivanje žrtvenih životinja na hramskom žrtveniku za počinjene grijehe. O vrsti i količini grijeha, kao i o mogućnostima pojedinca, ovisila je i vrsta životinje koju je trebalo prikazati za očišćenje. Izvršivši čišćenje, vraćali su se u svoje krajeve i obitelji blagovati s njima Pashu, prema drevnim zakonskim uredbama, ukoliko nisu htjeli sebi priuštiti duhovnu povlasticu ostati negdje u Jeruzalemu zajedno sa svojima i tu proslaviti ovo znakovito slavlje naroda Izraelova.
Gospodin Isus je često dolazio u Jeruzalem za velike blagdane, a napose za Pashu jer je kao pravi Izraelac htio biti u središtu religioznih događanja i proslaviti ih tamo gdje je najznakovitije, u Jeruzalemu u blizini Hrama. Kadgod je dolazio nije propuštao poučavati okupljeni narod, koji ga je rado slušao upijajući njegove riječi kojima je tumačio povijest spasenja i naviještao nova divna djela ljubavi Božje. Zato je htio i svoje velikosvećeničko poslanje izvršiti u Jeruzalemu gdje je osjećao najznakovitijom svoju prisutnost u ozračju blagdanskih slavlja. U duhu toga svom dušom je čeznuo blagovati svoju posljednju Pashu na zemlji sa svojim učenicima upravo u Jeruzalemu, svetom gradu u kojem je mogao nagovijestiti da su napokon očišćeni snagom njegove prisutnosti i žrtve. Večera koju je pripremio za svoje apostole imala je stoga sva obilježja pashalne večere, ali je, kako nam večeras zorno predočuje Evanđelist Ivan, bila i mjesto na kojem je, uz pashalne obrede, Isus navijestio njihovo radikalno očišćenje od svih grijeha. Očišćenje koje je Isus izvršio, a koje je simbolično bilo predstavljeno u obredu pranja nogu učenicima, bilo je drukčije i temeljitije od židovskog očišćenja, jer je izvršeno jednom zasvagda. Bilo je dakle djelotvorno jer je bilo izvršeno posebno snažnim milosnim sredstvima, tako da nakon tog čišćenja nije ostajala mrlja na biću, niti je trebalo neko drugo naknadno očišćenje.
Iskustvo nas, doista, uči, da ne možemo mrlju od masnoće ili naftnu mrlju isprati vodom, nego da su za takvo što potrebna prikladna sredstva. Primjena neprikladnih sredstava samo povećava opasnost neuspjeha, to jest povećanja mrlje, umjesto njenog smanjenja. Isto tako se dogodilo u povijesti čovječanstva gdje se nezaustavljivo širila mrlja grijeha koju su ljudi na razne načine i raznim sredstvima pokušavali isprati, no svaki je pokušao ostajao bezuspješan, a mrlja se širila dalje i dalje. Poganski narodi su živjeli u svojoj nečistoći, i ne pridajući neku veliku važnost borbi protiv grijeha, a židovi su imali svoje žrtve i obrede pranja kojima su nastojali isprati grešnost ili je na neki način držati pod kontrolom.
Isus, naprotiv, na posljednjoj večeri, osim blagovanja jela, pere apostolima noge, što ima višestruko značenje. Najprije da ih učini da i sami budu ponizni jedni prema drugima, a drugo, da im ukaže da ih je očistio i pripremio za služenje svakom čovjeku koji traži susret s Bogom. Čistoća o kojoj Isus govori Petru i drugovima nije više djelomična i privremena, nego trajna i potpuna čistoća, što jasno pokazuju Isusove riječi: Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge – i sav je čist! Učitelj ih je doveo na svoju posljednju večeru očišćene njegovom prisutnošću, to jest kupelji njegove krvi čije djelotvornost je na njima već izvršila svoj učinak. Snagom njegove prolivene krvi na križu, koju će im dati potom u euharistiji, apostoli su bili očišćeni, kao što je i krsna voda primila snagu i djelotvornost te iste krvi, te nije više bila obična voda, nego voda natopljena krvlju što ispire grijehe svijeta. Kupelj u krvi Gospodnjoj bio je preduvjet da pristupe gozbi ljubavi na koju ih je pozvao i na kojoj im je prao noge, iskazujući neizmjernu poniznost, koja se nije sastojala samo u pranju nogu, nego u predanju sebe na križu, čime ih je istinski do kraja očistio.
Dok pristupamo gozbi ljubavi na ovom slavlju Večere Gospodnje, pozvani smo se prisjetiti da nam je Krist omogućio sjesti za svoj stol ljubavi jer nas je prije toga oprao svojom žrtvom, da bismo potom blagovali njegovo presveto Tijelo kao hranu života vječnoga. Poklonimo se svome Bogu za toliku poniznost kojom nam se približio, oprao nas i nahranio nas svojom životom i ljubavlju. Primimo iskaz njegove ljubavi kao zadaću i poslanje, jer, otkako nas je očistio, dužni smo i sami služiti braći ljudima čisteći ih od grijeha, kako nam je Gospodin i zapovjedio. Bogu neizrecive ljubavi neka je neizmjerna hvala za sve što nam je učinio po svome Sinu Isusu Kristu, koji nam okupio oko svoga stola ovdje na zemlji, da bismo mogli s njime biti i na eshatološko gozbi u njegovu kraljevstvu po sve vijeke vjekova. Amen.

Nedjelja Muke Gospodnje – C
Bogoslužje današnjega dana vrlo je znakovito, sastavljeno gotovo od proturječja. S jedne strane obavlja se spomen na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a s druge strane prisjećamo se i njegove muke i smrti koju je podnio tek nekoliko dana nakon toga, upravo u Jeruzalemu, čiji su ga stanovnici oduševljeno prihvatili. Zato nam današnje slavlje ukazuje na iskonsku potrebu da Krist uđe i bude prisutan u društvu, ali ukazuje i na činjenicu da se društvo, njegov grad na koji ima pravo i kojem želi donijeti blagoslov, bori protiv njega. I kao što s jedne strane čitamo o njegovu slavnom ulasku, s druge strane čitamo o sramotnom načinu na koji su ga njegovi sunarodnjaci izbacili iz društva. Osuđen je na najnečasniju smrt – umiranje na križu, i to se zbilo izvan gradskih vrata. Dakle, smrtnom osudom je izbačen iz svoga društva, proglašen opasnim i štetnim za postojeći poredak.
Bogoštovni spomen na spomenute događaje pruža i nama prigodu razmišljati o tome kako Krist ulazi i u naše današnje društvo u kojem se također, nerijetko, događa sukob oko kršćanskih vrijednosti između onih koji bi ih htjeli nametnuti snagom zakona i ustava i onih koji bi ih htjeli ukloniti. Jedni bi htjeli da on trijumfira u javnosti, misleći da je to krajnji domet i njegov cilj, a drugi mu se protive na svim razinama, odbacujući ga kao opasnost i veliku štetu za društvo. O svemu tome Isus ima svoj stav i plan koji želi provesti, najčešće skriven i jednima i drugima koji se sukobljavaju oko njega. I kao što Gospodinov slavni pohod u Jeruzalem nije pohod protiv Jeruzalema, nego pohod u korist Jeruzalema, isto vrijedi i za današnje društvo. Kristova želja i potreba da uđu u društvo i da bude prisutan u javnosti nije na štetu, nego na korist društva, pa i onda kad društvo to ne želi uočiti i priznati. On dolazi obogatiti ga iznutra, da bi društvo snagom njegove prisutnosti iz sebe izbacilo sve štetno, da bi se odreklo duhovne nečistoće i nereda.
Ulazeći u Jeruzalem pozdravili su ga mali, ponizni, jednostavni i pobožni ljudi, slaveći ga kao Onoga koji dolazi u ime Gospodnje, to jest kao Mesija i mirotvorac koji će izmiriti zemlju s nebom, što je zemlji bilo i jest najpotrebnije. Određeni krugovi društva, naprotiv, ne prežu od toga da ušutkavaju njegove učenike zabranjujući im slaviti ga kao Boga i Mesiju, međutim Isus ne dopušta takvo ušutkavanja. I danas dolazi do takvog ušutkavanja, i danas se društvo opire pokršćanjenju i pobožanstvenjenju društva. I danas se bori protiv objavljenih evanđeoskih istina. Ma koliko Isus ne pristajao da društveni moćnici ušutkavaju njegove učenike, isto tako nikad svojim učenicima nije dopustio da oni vrše nasilje nad društvom, niti da silom nametnu njegovu prisutnost i zakone društvu. On, naime, poštuje društvenu autonomiju i jedino želi biti prisutan u društvu onom snagom iznutra koja djeluje preko srca ljudi koji ga prihvaćaju.
Na tragu Isusova trijumfalnog ulaska u Jeruzalem postoje očekivanja i traženja mnogih da Isus bude trijumfalno prisutan u društvu, da uspostavi društvo po svojoj mjeri, to jest kraljevstvo istine, pravde, ljubavi i mira. Činjenica je da se to neće baš tako lako dogoditi, jer on prvenstveno uspostavlja kraljevstvo u srcima svojih vjernika, te očekuje da oni snagom svoga svjedočenja i unutarnjeg iskustva vjere i Boga, donesu dobrobit društvu. Svako nasilno, pa i trijumfalističko rješenje, bilo bi nedostojno Boga i Krista Gospodina. Ne očekuje on da u društvu mi kršćani nasilno nametnemo drugima svoje vrijednosti, nego da ih živimo i pokažemo da su one jamstvo napretka i boljitka čovjeka. Ne očekuje on da mi nasilu njega uvedemo u društvu, nego snagom duhovnog života postanemo blagoslov svima. Normalno da nam je kao vjernicima stalo da Isus sve više i dublje uđe u život društva, ali ne kao vladalac uz pomoć svjetovne moći i na svjetovan način, nego kao onaj koji može iznutra obogatiti društvo sa svim pojedincima i strukturama.
To nam opisuje i način na koji je ušao u Jeruzalem. Ujahao je, naime, na magaretu, iz čega možemo izvesti slikoviti zaključak: On može ući u društvo samo ukoliko nađe nekoga tko će biti „magare“ i unijeti ga unutra. Samo, dakle, ako bude u društvu iskrenih vjernika koji će ga prihvatiti kao svoje breme, svjesnih da na svojim leđima nose sveti teret neizmjerne vrijednosti, možemo govoriti o stvarnom Kristovom ulasku i prisutnosti u društvu. U protivnom je sve varka i opsjena.
Za kraj, dopustimo Kristu Gospodinu da preko nas uđe u društvo, u svoj Jeruzalem, jer on zna da postoji stvarna potreba da vjera uđe u javnosti, ali uvijek na način da se artikulira u duši pojedinca kao duhovna vrijednost, a ne samo izvanjska forma koju određuje zakon. Prihvatimo, dakle, Gospodina, unosimo ga u naše društvo, ne nasilno, nego naviještajući i svjedočeći vrijednosti njegova života, smrti i uskrsnuća, jer ako mi zašutimo, jao nama i cijelom društvu, jer će kamenje progovoriti.

5. korizmena nedjelja – C
Oduvijek je preljub bio teški grijeh, te je tako bio i tretiran ne samo u Starom zavjetu, nego i tijekom povijesti Crkve do naših dana. Štoviše, Mojsije je imao i odredbu da se preljubnike kazni smrću kamenovanja. Upravo zato je vrlo delikatan slučaj koji pismoznanci i farizeji stavljaju pred Isusa dovodeći ženu uhvaćenu u preljubu. Da je olako oslobodi, optužili bi ga da krši Zakon i pristrano umanjuje težinu grijeha koji je uvijek bio teški prijestup. Da je i on osudi, kao što su ono učinili, ne bi više među pukom mogao uživati status posebnog učitelja, u prvom redu punog razumijevanja i smilovanja za ljude, po čemu je bio poznat. Htjeli su ga na neki način dovesti u raskorak između Boga i čovjeka, te bi se opredjeljenje za bilo koju od tih strana smatralo pogubnom i naišlo bi na kritike i neodobravanja. Nošen božanskom snagom, Isus je međutim pronašao rješenje kojim je spasio i jedno i drugo, a ista tako se izvukao iz zamke koju su mu namjestili njegovi protivnici.
Bila je dovoljna tek jedna jedina rečenica da ušutka pismoznance i farizeje, te istim činom spasi optuženu ženu: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen. Rješenje je to božanski veliko, jer je dao do znanja da u Božjoj prisutnosti čovjek nema pravo uklanjati grešnika iz svoje sredine bacajući se kamenom na drugoga. Istina je također nepobitna da Bog nije htio čovjeka grešnika u svome narodu, jer je čovjek stvoren da se ostvaruje u zajedništvu s Bogom i s drugim čovjekom, a ne da se troši grijehom koji ga narušavanje i prema Bogu i prema ljudima. I dok čovjek nije pronalazio druge metode uklanjanja grijeha, nego da ukloni grešnika, Isus pokazuje da Bog ipak nije iscrpio sva sredstva prije konačnog uklanjanja. Bog je imao još jednu mogućnost i to da dođe osobno među ljude milosrdno im opraštajući grijehe, te je time Isus naznačio ispravni smisao starozavjetnih odredbi, jer Bogu nije do smrti grešnikove, nego da se obrati i živi. Ako Bog išta želi, onda želi život u svetosti i pravednosti, te očekuje od grešnika da se obrate od svoga zlog puta i žive pred njim skrušeno. Sam Bog je, dakle, zainteresiran ukloniti grešnika iz ljudske sredine, ali, znajući da su svi ljudi grešnici, ne pogubljujući ih, jer bi ih morao sve pogubiti, nego radije spašavajući ih. Zato je bilo neprimjereno to što su sami ljudi uzeli u svoje ruke ovlasti glede grešnika, propuštajući pravi smisao Božje odredbe.
Uostalom, upravo onima koji se, navodno, bore protiv grešnika trudeći se iskorijeniti ih iz društva, trebaju grešnici, jer nisu sposobni pokazati duhovnost i duhovne vrijednosti ukoliko nemaju protivnika. Da nije grešnika ne bi se oni mogli istaknuti kao pravednici, tako da im grešnici ustvari dobro dođu za samopotvrđivanje. No kad se pojavio Gospodin Isus koji je raskrinkao njihove stavove, onda su se poslužili sirotom grešnicom da se suprotstave njemu i njegovim kritikama. Tako doista mnogima u društvu trebaju grešnici, da bi imali protivnike čijim progonima se nadahnjuju i maskiraju svoju iskrivljenu duhovnost. Jer je daleko lakše prozivati drugoga nego mijenjati sebe suobličujući se Božjoj volji i rastući do razmjera koje je on zadao. Onaj tko tako živi nemilosrdno progoneći grešnika, bori se i protiv ljudi i protiv Boga, a samo tko voli čovjeka i traži njegovo cjelovito dobro, neće se tako lako bacati osudama na druge. Tražit će najprije sebe promijeniti, jer svaki čovjek svojom slabošću i grijehom uvjetuje, to jest potiče ljudsku grešnost onih koji žive oko njega.
Pozvani smo doista uklanjati grijeh i temeljito se boriti protiv grijeha uklanjajući ga iz društva, međutim, grijeh se može i treba uklanjati na više načina, čime se također uklanja i grešnika. Tako grijeh uklanjamo i onda kad uklanjamo svoju grešnu potražnju, a ne samo nasilnim uklanjanjem grešnika. Grešnika se, istina, može ukloniti silom i iživljavanjem, s time da bi opet u onima koji to čine ostala grešna težnja i potražnja, što bi bio znak da nisu uklonili grešnika u samome sebi. Bog, dajući odredbu o uklanjanju grešnika iz svoje sredine, htio je da prvotno to naučimo o sebi i o drugome.
Žena grešnica kojoj je prijetilo da bude uklonjena bila je samo žrtveno janje na koje su svi bacali svoje grijehe, pa je trebala ispaštati u ime svih. Njezini optužitelji otklanjali su odgovornost za grijehe sa sebe prebacujući sve na nju, pa je ona kao krivac umalo izgubila život. Isus ih je, međutim, poučio da u procjenjivanju grešnosti trebaju poći od sebe a ne od drugoga. A ako pak primijete da i netko drugi griješi, što se ne može ne primijetiti, onda bi primarno bilo pomoći grešniku da se najprije oslobodi svoje grešnosti, a ne mu stavljati na leđa i svoje grijehe, kao što je bio slučaj ove preljubnice. Ako je i bila grješnica, nije griješila sama, nego su i mnogi drugi bili dionici njezina grijeha, o čemu uopće nisu htjeli razmišljati dok ih Isus nije na to upozorio.

Nešto slično se događa i danas. Ako u društvu postoji toliko javnih i otvorenih grijeha i grešnika, a ne može se reći da ih nema, nije to samo zbog onih koji su se takvima izjasnili, nego je to zato što postoji veliko zanimanje i potražnja koji stvaraju grešni mentalitet u glavama ljudi. A za takav mentalitet smo svi odgovorni, a ne samo oni koji su prozvani kao javni grešnici i koje bi bilo vrlo lako kamenovati kao krivce, a da ipak ne riješimo bitne probleme. Zato Isus veli: Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.
Možda bi izgledalo neprimjereno da Isus tako dovodi u vezu različite grijehe i grešnike, no očito je imao razloga. Dao je naslutiti da su i svi oni koji su sebe smatrali pravednicima u odnosu prema javnoj grešnici, ipak i samo grešnici koji se ne mogu izvući od odgovornosti. Jer nema nijednog grijeha koji ne bi imao posljedice i na cjelokupno okruženje, pa zato nitko ne može izuzimati sebe od odgovornosti. Da mi u svojoj slabosti ne žudimo za grijehom i da ga ne konzumiramo, ne bi se otvaralo prostora za grešnike. Da smo svi mi pravedniji i čestitiji, neki ljudi ne bi bili prisiljeni baviti se nečasnim stvarima, niti bi neki drugi u tim istim nečasnim stvarima pronalazili unosan posao.
Zato je Isusova poruka i pouka doista golema i obvezatna za svih nas. Pokazao nam je kako je on uklonio jednu grešnicu iz društva oslobodivši je grijeha i dvoličnih tužitelja. Njegovih riječi: Idi i ne griješi više, nije mogla prečuti. Vrijeme korizme mora i za nas biti vrijeme radikalnog uklanjanja grijeha iz života, ali najprije onoga iz svoga života. Mora biti vrijeme i korjenitog obračuna s grešnikom, ali najprije ukoliko sam to ja sam sebi. A grešnika najbolje uklanjamo kad se kajemo za svoje grijehe, te kad za drugoga molimo milosrđe i obraćenje, kako nas je Gospodin učio. Nemojmo se nećkati, nego pođimo odvažno naznačenim putem koji vodi u vječno spasenje.

4. korizmena nedjelja – C
Promatrajući pravosudni i ćudoredni život našega društva, možemo uočiti da generalno postoje dva suprotstavljena usmjerenja, to jest težnje. Naime, s jedne strane su poticatelji slobodarstva, što se pozivaju na prava i samostalnost čovjeka, a s druge strane kruti sluge zakona koji najčešće nemaju ni pravih motiva ni pravih argumenata obrazložiti vlastit stav. Imamo onih koji bi sve htjeli liberalizirati, do onih koji bi sve htjeli zakonima odrediti i nametnuti. Crkva je nerijetko na udaru i jednih i drugih. Slobodoumni slobodnjaci je prozivaju ukoliko da suglasnost na promjenu ćudorednih sadržaja i pravnih odredbi koje bi ozakonile određene nemoralne sadržaje pod krinkom slobode, a s druge strane je na udaru i od onih koji bi htjeli da se oštrije za nametanje restriktivnih zakona u društvu. Jedni je prozivaju zbog natražnjaštva i navodnog zarobljavanja čovjeka, a drugi zbog slobodnjaštva i popustljivosti u društvu. I jedni i drugi, međutim, najčešće zaboravljaju samu srž, te ostaju na nepomirljivim pozicijama jedni naspram drugih, zbog čega najviše ispašta konkretni čovjek. Nije isključeno, doduše, niti da takvi, ideološki obojeni krugovi, nekad izvrše takav pritisak na određene krugove Crkve koji padaju pod utjecaj jednih ili drugih strujanja.
U sličnoj situaciji se našao i Gospodin Isus, kako čitamo u današnjem evanđeoskom tekstu. Sveti Luka opisuje Isusovu reakcija i odgovor onima koji su imali stanovite zamjerke na njegov pristup životu i službi koju je vršio u svome narodu kao učitelj i navjestitelj Božje istine. Jedna od temeljnih zamjerki bio je prigovor zbog druženja s carinicima i grešnicima, s kojima se nije ustručavao podijeliti niti zajedništvo stola, na koje su židovi strogo pazili. Onaj tko je sebe smatrao ispravnim, pravednim i pravovjernim židovom nije sjedao za stol s grešnicima i poganima, jer bi takvo sjedanje za stol označavalo neku vrstu poistovjećivanja s onim s kojim sjedaš. Sjesti za stol s grešnikom moglo se je protumačiti kao neka vrsta odobravanja njegove grešnosti, pa su stoga pljuštale kritike na takav Isusov stav obilježen kao slobodnjaštvo. Zato su dežurni kritičari, moralni čistunci, ne malo zamjerali Gospodinu, što su iznosili na sebi svojstven način. Nisu se bili u stanju nositi sa snagom njegovih argumenata, pa su zato, umjesto da govore javno i otvoreno, radije mrmljali protiv Gospodina: Ovaj prima grešnike i blaguje s njima. Po njihovoj logici, grešnika se inače trebalo kloniti kao okuženog čovjeka, tako da sjesti za stol s grešnikom nije dolazilo u obzir niti u primisli.
Pričajući im prispodobu o milosrdnom ocu i dva njegova sina, Isus je htio ukazati na bit svoga poslanja i razloge svoga slobodoumnog stava, a i nama ponuditi primjer odnosa i prema sebi i prema drugome i prema Bogu, ne zaboravljajući u svim odnosima preispitati vlastitu grešnost. Dva brata slika su i primjer dvaju suprotstavljenih stavova i svjetova unutar kojih se kretao i Gospodin trudeći se ukazati na nepravilnosti i jednoga i drugoga. S jedne strane je svijet raspuštenih i zapuštenih grešnika, a s druge strane svijet neporočnih čistunaca. Premda se družio s grešnicima i carinicima, ne mareći za izvanjske odredbe i zakonodavnu krutost kad je bilo u pitanju čovjekovo dobro, Isus nije bio čovjek slobodnjačkih stavova koji se u konačnici, uslijed grešnog života, pretvaraju u tamnicu. Naprotiv, bio je osoba osloboditeljskih pogleda i djelovanja kojima driješi spone grijeha. Zato je bila neutemeljena optužba farizeja i pismoznanaca, jer nije blagovao s grešnicima da bi ozakonio njihov grijeh, već, naprotiv, da bi ga otklonio navješćujući im milosrđe Božje. Bio je slobodouman samo utoliko ukoliko je želio slobodu svakog pojedinog čovjeka, pa i onog koji je zbog svojih grijeha završio kao čuvar svinja. Njegova sudbina doziva nam u pamet sličnost između valjanja u blatu grijeha i svinje koja se valja u kaljuži svoga svinjca. Nadalje, Isus je bio slobodouman utoliko ukoliko je poučio i grešnike i pismoznanca da Bog toliko ljubi čovjeka da mu nije problem ni zapreka ljudska prljavština, nego se prigiba i grli i takvog nečistog sina. U biti, samo je Otac to i mogao izvesti, dok su ljudi takvi da grešnika redovito iskoriste i dovedu ga na vrlo niske grane, o čemu bi morali voditi računa svi slobodoumnici u našem društvu koji pod krinkom slobodoumlja šire nemoral.
Isus je nedvojbeno pokazao da grešnika ne oslobađamo slobodnjačkim pristupom grijehu, niti rješavamo njegov problem strogoćom i krutošću zakona i nepomirljivih stavova. Okorjelost i hladnoću grijeha može otopiti na ispravan način samo ljubav Božja, te Isus nije drugo ni činio nego je bio Očev glas koji doziva grešne sinove da se vrate u kuću Očevu. A što je pritom morao sjesti za stol s grešnicima, nije im bilo na potvrdu grešnosti, nego za navještaj oproštenja i izmirenja s Ocem. Time je i jednima i drugima nagovijestio izmirenje koje se može dogoditi isključivo živeći po ispravnim vrijednostima, a to su vrijednosti Oca nebeskoga. Tko je usredotočen na Oca, neće srljati u grijeh, ma koliko mu to zakoni dopuštali, kao što će i onaj drugi biti svjestan da vršenje zakona nije dovoljno zajamčiti obilje milosnog života što struji u život vječni. Svojim stavom i pristupom Gospodin Isus nam je kamen zaglavni, pa neka nas i danas utvrdi ni u slobodnjaštvu ni u legalizmu, nego neka nas povede putem slobode koju možemo ostvariti dopuštajući da nas Otac primi, zagrli i u radosti uvede na gozbu života. Amen.

3. korizmena nedjelja – C
Nije samo naše vrijeme obilježeno kataklizmama, katastrofama i ostalim vrstama tragedija poput potresa koji su zadesile Haiti ili Čile, nego je u svakom razdoblju povijesti bilo takvih mučnih trenutaka i događaja pred kojima je zastajao ljudski um nesposoban protumačiti ih. Jednako zbunjen pred neprihvatljivim i tragičnim povijesnim događanjima bili su i sinovi naroda Izraelova koji su ljudsku grešnost držali mogućim uzrokom nedaća koje zadese pojedinca. Ma koliko se nudila tumačenja, opet je svako od njih podložno nesigurnosti i u traženju mogućih boljih odgovora. Zato u Evanđelju sveti Luka opisuje kako neki ljudi izvijestiše Isusa o tragediji koja se dogodila kad je Pilat pogubio neke Galilejce. S jedne strane su htjeli Isusa obavijestiti jer je i sam bio Galilejac, a s druge ih je zanimalo čuti njegovo mišljenje o samom događaju.
Isus najprije ispravlja njihove zablude koje nisu ni bezazlene. Vjerujući da Bog kažnjava ljude dopuštajući prirodne tragedije i druga zla koja jedni drugima nanose, na krivi su način čitali znakove oko sebe i imali iskrivljenu sliku Boga u kojeg su vjerovali, te je već to bio dovoljan razlog da ih Isus pouči tvrdeći im da spomenuti događaj nije prouzročen nekim posebnim grijesima, pa time nije bio ni kazna Božja.
I kao što je god Isusove suvremenike zanimalo razumjeti i tumačiti događaje, tako i mi danas postavljamo mnoštvo pitanja, koja su još uvijek prožeta velikim nerazumijevanjem. Još uvijek je tajna zašto se mnoga zla događaju čovjeku, a zbog našeg nerazumijevanja i njihove tajnovitosti nismo lišeni napasti prebaciti odgovornost na one kojima se događaju ili čak na samoga Boga. A dotle mi, uza sve to što se događa, nastavljamo živjeti bezbrižno, ne misleći o kakvoći života koji nam je živjeti. Radije postavljamo pitanja o onome na što nećemo lako naći odgovore, umjesto da odgovore tražimo u sebi i svojoj duši. Mi bismo radije da nam Bog polaže račune, nego da se mijenjamo, a samo kad budemo živjeli sukladno njegovoj riječi i volji, razumjet ćemo i pojave i znakove oko nas. Mnogi od nas su sigurno postavili pitanje o tome zašto je Bog dopustio da se dogode potresi posljednjih tjedan. Malo je, doista, onih koji bi mogli dati suvisao odgovor na to pitanje, no mnoštvo ljudi o tome raspravlja i iznosi svoje mišljenje. S druge pak strane ne znam je li se itko obratio kad je čuo za nesreće i tragedije koje se događaju u svijetu, osim što je bilo onih koji su se udaljili od Boga ne mogavši razumjeti što se događa.
Ključno je, međutim, pitanje je li nas ijedan od tih događaja poveo korak bliže obraćenju, to jest prema spremnosti u svakom trenutku stati pred lice Božje. A tko od nas može reći da je potpuno obraćen i da više nema što raditi na sebi i da mu ne treba obraćenje? Tko može reći da mu Bog do sada nije dao dovoljno prigoda za obraćenje? Tko može reći da je iskoristio svaku prigodu i sve svoje snage biti bliže Bogu i spasenju? Međutim, samo ako iz dana u dan stajemo pred lice Božje sa sviješću svoga grešnog stanja i svoje prolaznosti na zemlji, moći ćemo mnogo bolje razumjeti život oko sebe, kao i Božju spasenjsku prisutnost, što će postati preduvjet da u miru stanemo preda nj licem u lice u onaj dan kad se pojavi i kao sudac na koncu povijesti.
Bilo prirodne pošasti, bilo zla koja nanesena ljudskom rukom nepobitna su potvrda i pouka da sigurnost postojanja ne možemo graditi na prirodi niti je polagati u ljude, jer ni priroda ni čovjek nemaju u sebi stalnost niti su izvor stabilnosti. Stabilnost može biti isključivo u Bogu čijem se zajedništvu prepuštamo, Bogu koji u konačnici u svojoj ruci drži i prirodu i ljude, ma kako im dao autonomiju kretanja prema određenim zakonima. Zla koja pogađaju čovjeka, napose ona kojima čovjek zadaje bol, zagorčava i oduzima život čovjeku, kao što je činio Pilat, samo su znak da nismo dovoljno obraćeni. Takva će se zla, bez daljnjega, događati čovjeku i čovječanstvu, jer ih nikakav pravni sustav ni društveni režim ne može apsolutno onemogućiti. Pa i kad bi ih onemogućio kao sustav, događalo bi se ono što se događalo i u vrijeme Rimskoga carstva, da onaj tko je na vlasti, u ime poretka i sustava, uzima sebi za pravo prolijevati krv drugih ljudi ne podliježući nikakvim kaznama i odgovornostima.
Isus je zato htio da iz ovog događaja izvučemo stanovitu pouku koju možemo raščlaniti u nekoliko točaka. Najprije bi nam trebalo biti jasno da su svi ljudi grešnici, uključujući svakoga od nas pojedinačno, bez obzira hoće li se ili neće pogoditi neko izvanjsko zlo poput potresa, prometne nesreće ili nekog drugog oblika ljudske neodgovornosti i zla. Osim što smo grešnici, istina je također da ćemo, prije ili poslije svi umrijeti, ili, kako bi Isus rekao, svi ćemo propasti. No isto tako velika je istina da takva zla koja se dogode čovjeku nisu plod Božje osvetoljubivosti ni sudačke strogosti, nego prije svega nestalnosti svijeta i vremena, ili pak ljudske neodgovornosti. Bog nas nadasve ljubi i želi spasiti, pa je zbog toga strpljiv prema čovjeku kao vinogradar koji se trudi oko besplodne smokve čineći sve što je u njegovoj moći da bi dala ploda. I naposljetku, velika je istina također da bi svaki od nas trebao događanja u svijetu čitati kao znakove upozorenja koji nas vode prema obraćenju.
Bilo bi poželjno stoga čitati događaje oko sebe kao znakove nestalnosti svijeta i vremena. I ne zavaravati se! Ako kao ljudi tražimo sigurnost, više je nego očito da sigurnosti ne može biti u zemaljskim stvarnostima, nego u vječnoj ljubavi samoga Boga. A da, dok smo u povijesti, Bog nije policajac na cesti koji čeka kad ćemo pogriješiti kršeći znakove da nas kazni, svjedok nam je sam Isus koji je došao kao dokaz njegove ljubavi i strpljenja. Došao je među nas da nas pouči čitati Božje znakove dane nam za spasenje i da nas istrgne iz nestabilnosti zemaljskoga učeći nas kako u svakom trenutku biti pod okriljem Božje zaštite i ljubavi. Takvim duhom osnaženi bit ćemo sposobni brisati povijati tuđe rane, kao što je i on činio. Pa i onda kad nije odgovorio izravno zašto se događaju razne nedaće i tragedije u svijetu, neizravno je rekao da nas svih čeka ista sudbina, to jest propast ako se ne obratimo. A s druge strane zajedništvo, ukoliko budemo obraćeni, zajedništvo s Bogom od kojeg nas ne može rastaviti nikakva nedaća. I dok ispovijedamo svoje neznanje o mnogim sadržajima i događajima, pozvani smo ipak graditi sigurnost na nedvojbenim istinama, od kojih je temeljna ona da Bog ljubi čovjeka i čini sve da ga spasi. Obraćenjem pokazujemo da to činimo na ispravan način čitajući znakove oko nas.

2. korizmena nedjelja – C
Današnji evanđeoski odlomak iznosi na površinu jednu značajnu temu i bitan sadržaj duhovnog života, u naše vrijeme vrlo zapostavljen među kršćanima. Radi se o zajedništvu s Bogom koje se ostvaruje živom molitvom, u čemu smo se kao vjernici pozvani vježbati osobito tijekom korizmenog vremena, ali i ne samo tada. Jer ako nam se korizma predstavlja kao put i škola, onda, bez daljnjega, treba biti put i škola molitve. Ne vjerujem da ćemo pogriješiti ako ustvrdimo kako među nama nema onog tko nije prošao razdoblja odbacivanja molitve, ili barem njezina guranja u drugi plan, stavljajući je po strani, a mnogo je i onih kršćana koji su doživjeli svojevrsna razočaranja u molitvu ne osjetivši njezinu njenu djelotvornost. Najčešće se pravdamo kako nemamo vremena moliti, jer je mnoštvo drugih obveza i stvari koje trebamo obaviti. Ako nekad odlučimo i odvojiti vrijeme za molitvu, to je redovito na kraju dana kad smo umorni, pa je molitva doista nedjelotvorna jer je učinjena u nesvjesnom stanju ili smo pak zaspali prije negoli smo i učinili znak križa. Ukoliko smo nekad odlučili izdvojiti koji trenutak usred dana, redovito se nametnu „važnije“ stvari u dnevnom redu, radilo se o ozbiljnim ili neozbiljnim stvarima. Svi nađemo vrijeme u danu za osobne užitke i sitna zadovoljstva, ali za molitvu i ne baš tako lako. Ali zato imamo mnoštvo dobrih izgovora zašto nismo molili: učenik se izgovara dužnošću učenja, student studiranja, a profesori spremanjem predavanja. Radnik polaže pravo ili na obvezu rada ili potrebu za odmorom, a kućanica na neodgodivo obavljanje kućanskih poslova. Takvih je izgovora mnogo, ne samo kao izgovor za nedostatak vremena za dnevnu molitvu, nego čak i za nedjeljnu svetu misu.
S druge strane svi smo imali prigodu susresti i upoznati i one kojima je nedjeljna misa u 10 ili 11 sati prerano, a i vremenski uvjeti im ne idu uvijek na ruku. Tako da je ili hladno ili vruće, a kad je snijeg ili kiša, svakako je nemoguće i riskantno ići u crkvu. Ali kad ta ista obitelj koja ima dobrih pokrića za vjerničku neodgovornost i lijenost nabavi sebi kućnoga ljubimca kojega treba izvesti u 5 ili 6 sati ujutro kako bi obavio nuždu, onda to nije rano. Tada nas u tome ne mogu omesti niti vremenske nepogode, nego se cijela obitelj oko toga zdušno zanima i revno organizira do te mjere da nikome to nije teško. Mnogi od nas su imali prigodu iskusiti kako smo uvečer umorni pomoliti se Bogu, a u isto vrijeme možemo, ako treba, nastaviti gledati televiziju, surfati po internetu ili se zabavljati na računalu i po nekoliko sati duže od zacrtanoga plana za taj dan. Prema molitvi se postavljamo tako kao da je vrijeme molitve izgubljeno vrijeme, ili pak kao da mi nekom drugom, očito Bogu, činimo uslugu kad molimo, a ne sami sebi duhovnu dobrobit.
Iz svega rečenoga vidimo kako vremena imamo napretek za sadržaje koje smo odredili kao prioritete, dok u isto vrijeme za molitvu koja bi trebala biti duhovna hrana i duhovno ispunjenje, baš ne marimo i ne ostavljamo joj dovoljno prostora, niti je stavljamo na dužno mjesto u životu. Međutim, uredno ćemo se uvijek upitati, kad nam nešto zaškripi u životu ili se dogodi kakva nezgoda, gdje je Bog i zašto se nije zauzeo i prema dobrom cilju usmjerio stvari. Ne zaostaju pitanja niti o smislu ni praznina koja nas prati, bilo da se radi o praznini duše i nezadovoljstva životom, do one koja nas prati u međusobnim odnosima koji su također sve siromašniji i siromašniji.
Iznesena problematika stoga nas potiče tijekom ove korizme napraviti radikalni preokret u životu opredjeljujući se za ozbiljni život molitve pred Bogom, na što nas poziva i Isusov primjer u današnjem Evanđelju, dok su, s druge strane, trojica apostola slika naše ljudske slabosti. Isus izabire Petra, Ivana i Jakova da pođu s njime na goru gdje se želio moliti u samoći i dok se on molio, oni su spavali. Dok im je on želio ponuditi primjer molitve, kako bi i sami naučili moliti, i molitvom se promijenili i preobrazili kao što je i sam napravio, oni su bili nesposobni osjetiti njegove poticaje. Vjerojatno im se molitva i uranjanje u Boga i njegov život nije učinilo tako životno bitnim da bi sa žarom pratili Isusa u molitvi, pa su se, uslijed slabosti, prepustili snu. Očito su i sami imali predrasuda o potrebi i koristi molitve, te su je prakticirali samo kad su trebali obaviti svoju vjerničku dužnost, a možda ni tada jer nisu pripadali baš onim gorljivim, i do u tančine vjernim, sljedbama koje nisu propuštale izvršiti nikakvu izvanjsku odredbu Zakona. Međutim, nisu znali da je molitva čin unošenja cijeloga postojanja u zajedništvo i komunikaciju s Bogom, čin prikazivanja sebe i svih svojih sposobnosti Ocu nebeskom i njegovoj svetoj volji, čin klanjanja Bogu i zdušnog prihvaćanja svake njegove riječi, odredbe i zakona, svjesni kako nas samo takav život može učiniti sretnima i ispunjenima. Moliti, kako nam svjedoči Gospodinovo preobraženje, znači ozbiljno stati pred Boga, sa svom snagom i ozbiljnošću do te mjere da nas Božja riječ i volja mijenja i preobrazi. Što se tiče Gospodina, kroz njegovu ljudsku narav se Božja prisutnost samo pokazala prisutna, to jest objavila na izvana, dok je za nas, slabe i grešne ljude, potrebna prije ćudoredna i duhovna promjena života, a tek potom možemo nastaviti hod putem istinskog preobraženja. Stoga u događaju Gospodnjeg preobraženja, Evanđelist opaža kako su se s Isusom ukazali u slavi Ilija i Mojsije i razgovarali s njime. Jer nitko tko ne sluša zauzeto Zakon i Proroke ne može za sebe reći da istinski moli, jer ne može ostvariti pravu životnu komunikaciju s Bogom ako ne sluša njegove riječi koje su bile naviještene po prorocima i ako ne vrši njegovu volju koja se očituje u Zakonu.
Molitva pak koju mi ljudi prakticiramo, najčešće je površno naklapanje riječi i neka vrsta neodređenog sterilnog zajedništva s Bogom, a ne unošenje cjelinom života u božanski život. Korizmeno molitveno vježbanje potiče nas stoga da zauzmemo jasne stavove prema Božjoj pouci i poruci. Potrebno nam se na koljenima izboriti za čvrst stav kojim prianjamo uz Božji nauk. A koliko je samo kršćana koji prihvaćaju dio Božjih zapovijedi, a dio odbijaju, kao da ih Bog nije sve objavio za ljudsku dobrobit. Zato nam i Isusovo preobraženje svjedoči da je poznavanje Zakona i Proroka pravi korizmeni put koji završava Izlaskom, to jest uskrsnim spasenjem. Gospodin nam je naznačio put pozivajući nas svojim primjerom kako učiti istinski moliti idući u susret Ocu u punoj svijesti za njegovu veličinu, dobrotu, ljepotu, žar i sjaj. I kao što se ne možemo izložiti suncu a da ne osjetimo učinke njegove topline i sjaja na tijelu, tako isto i izlaganje u molitvi Ocu nebeskom ne može biti bez spoznaje i primanja blaženog života kojeg se onda dosljedno i vjerno držimo. Kao što se Gospodin preobrazio u molitvi, tako i nas dodir Božjeg bića, kad mu izložimo svoju nutrinu, bez daljnjega mijenja, čini profinjenijima, obogaćenijima, preobraženima. Korizma je prigoda, ne propustimo takvo iznimno vjerničko iskustvo.

1. korizmena nedjelja – C
Događaj opisan u današnjem Evanđelju, na početku korizme, trebao bi nam ponuditi bitnu predodžbu i temeljno poimanje ovog liturgijskog vremena. I kad razmišljamo o činjenicama koje stoje u pozadini uspostavljanja korizme kao svetog vremena priprave za događaj uskrsnuća Gospodnjega, onda je nezaobilazan Isusov primjer i životni stav o kojem danas razmišljamo. Korizma je vrijeme od četrdeset dana, jer je naš božanski Učitelj četrdeset dana proveo u pustinji, čime je potvrdio praksu starozavjetnih proroka i učitelja koji su se također znali povlačiti u četrdesetodnevnu samoću pred Bogom. Evanđelist nedvosmisleno bilježi kako je Isusa Duh vodio četrdeset dana pustinjom, a isto tako veli kako tih dana nije ništa jeo. Upravo na tragu Isusova primjera Crkva je već od starine uspostavila i prakticirala četrdesetodnevnu pripravu za Uskrs u duhu opisanog događa. Kao što se Gospodin povukao u pustinju četrdeset dana, tako i korizmeno vrijeme traje isti broj dana. I kao što Gospodin tih dana nije ništa jeo, tako je i Crkva zamislila da vrijeme korizme bude vrijeme posta, pokore i ozbiljnog odricanja.
Samoća koja se provodila u Božjoj blizini pretpostavljala je svojevrsni odlazak iz svakodnevnice, to jest bijeg od svagdašnjih obveza i susretanja, pa je za takvo što najprikladnija bila pustinja, koju su ljudi inače izbjegavali jer nije pružala pogodnosti i obilje kojem svaki čovjek po naravi teži. U pustinji, nadalje, čovjek zauzima pokorničarski stav pred Bogom koji se sastoji u uskraćivanju i svođenju na minimum osnovnih ljudskih potreba kao što je jelo, piće, spavanje. Stoga se stječe svijest i osjećaj da je korizma vrijeme posta, pokore i odricanja, što nije krivo, ali ni dostatno. Ona je vrijeme kad se manje jede i pije, barem u određene dane, no to još uvijek ne označava njezinu pravu bit.
Dok s jedne strane predstavljamo sebi u glavi korizmu kao odricanje od nečega, zaboravljamo da korizma nije prvenstveno odricanje, nego zajedništvo života s Bogom, život od Boga i život po Bogu. Odricanje, post i pokora izviru iz života koji Bog preporuča i očekuje od čovjeka kao voda iz izvora, kao posljedica iz uzroka. Samo tako odricanje i korizma mogu biti ukrijepljeni u korijenu, te Napasnik ne može ništa takvoj duši koja je uz svoga Boga. Korizma nedvojbeno jest vrijeme pokore, posta i odricanja, ali ukoliko bismo se zadržali samo na izvanjskom vršenju pokorničkih čina, ne ulazeći u dubinu, razloge i značenje, ostali bismo na rubovima vjerskog doživljaja korizme. Uz sve što bismo napravili, ne bismo došli do biti korizmenih pokorničarskih vježbi, niti bismo utemeljili korizmu u njenom božanskom temelju. Pretvoriti korizmu samo u neku disciplinski nametnutu praksu koja traje četrdeset dana, što se pretvara u iščekivanje da što prije prođe, nema previše smisla. Takvo poimanje korizme pretvorilo bi se u trapljenje bez duše, poput kuće bez dobrog temelja ili računa bez pokrića. Takva pobožnost i religioznost Bogu ne treba, a čovjeku ne donosi pravu duhovnu korist kojoj bi trebali biti usmjereni svi ljudski čini. Zato korizma treba biti posebno plodno i bremenito vrijeme nasljedovanja Gospodinova.
Ovu istinu jasno nazrijevamo u Evanđelju, u odgovorima koje Gospodin daje Napasniku. Kod prve ponude da Gospodin kamen pretvori u kruh, čime bi, navodno, dokazao da je Sin Božji, Isus jasno ukazuje napasniku da treba živjeti od svake riječi koja izlazi iz usta Božjih, a ne samo od čudesnih događaja. Kod druge ponude u kojoj ga Napasnik želi opčarati svjetskom moći i bogatstvom, pod uvjetom da mu se pokloni, Isus odgovara, kako se treba klanjati isključivo Bogu svome i njemu jedinome služiti. Kod treće napasti, naposljetku, Sotona izaziva Isusa da učini korak kojim bi povećao ili ostvario svoju slavu mimo Boga. Skokom s Hrama mogao je sebi priskrbiti slavu, usmjeravajući ljude da se dive njemu, a ne da iskazuju slavu Stvoritelju. Isus je jasan i kratko odgovara: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.
Gospodinovi odgovori napasniku postaju put nama vjernicima kojim nam je ići kroz korizmu, jer samo na njemu možemo ukrijepiti i osmisliti pokorničarski hod. Umjesto da trče samo tamo gdje se spominju i očekuju čudesa, gdje se pojavljuju „čudotvorci“, trebali bi živjeti od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta. Umjesto da traže samo najbrže i najlakše načine bogaćenja i stjecanja moći, trebali bi imati želju klanjati se i služiti Bogu svemogućemu. Umjesto da traže svoju slavu i popularnost među ljudima, bilo bi poželjno kad bi vjerom i vjernošću davali slavu Bogu svojemu. Gospodin Isus nas stoga poziva da i sami živimo korizmu težeći pravim duhovnim vrijednostima, to jest da je ukrijepimo prvenstveno kao vrijeme razmatranja Božje riječi, kao vrijeme klanjanja Gospodinu i slušanja njegova glasa, te vrijeme potpunog predanja njegovoj volji. Korizma ukrijepljena u Gospodinovu primjeru, potom će ukrijepiti nas u autentičnom vjerničkom iskustvu i dostojanstvu, snagom kojih ćemo hoditi radosnije prema proslavi uskrsnuća Gospodinova koje i nama jamči uskrsnuće i život vječni u njegovu Kraljevstvu. Amen.

6. nedjelja kroz godinu – C

Evanđelje današnje nedjelje iznosi na vidjelo jednu od najposebnijih Isusovih tema i propovijedi u kojoj se ogleda posebnost njegova nauka. Njegov govor se kreće oko četiri vrlo značajne stvarnosti života oko kojih se trudi svaki čovjek, jer mu o njima ovisi procjena vrijednosti i kakvoće života, pa tako ono što govori Isus postaje vrlo zanimljivo i aktualno i nama danas. Svaki čovjek, kako nekad tako i sad, ima potrebu pronaći u svijetu stanovitu utjehu ili zadovoljenje potreba, potom priskrbiti dovoljno jela, ostvariti zatim ozračje radosti i veselja i naposljetku biti priznat među drugima. Nijednom čovjeku nije u naravi zapisano da mu je svejedno hoće li pronaći utjehu ili neće, biti gladan ili sit, hoće li plakati ili se smijati, te biti priznat ili odbačen u sredini u kojoj živi. Upravo jer nikome nije svejedno što će mu život donijeti ili što će sebi priskrbiti na spomenutim poljima, oduvijek su se ljudi trudili priuštiti sebi što je moguće više utjehe, hrane, smijeha i priznanja među ljudima. Nisu svi, doduše, u tome jednako bili uspješni. Uvijek je postojao dio onih koji su se oko toga bolje trudili i snalazili, dok su mnogi drugi, redovito obespravljena većina, ostajali kratkih rukava, zakinuti za najosnovnija prava, bez obzira u kojem društvenom uređenju živjeli. I u Isusovo vrijeme bilo je mnoštvo onih koji su nastojali nešto steći, zasititi se, koji su se željeli smijati i biti priznati među ljudima u svom ljudskom dostojanstvu, a da u tome nisu uspijevali, kao što je bilo i onih kojima je to polazilo za rukom. Isus se najprije obraća kategoriji neuspješnih, želeći ih svojom riječju utješiti, ohrabriti, obradovati i nahraniti, dajući im do znanja da ih je on primijetio, da će se on zauzeti za njihov slučaj i izboriti se da i oni dođu do ostvarenja svih svojih prava i zasićenja potreba.
Isus, s druge strane, u nekoliko rečenica tako žestoko kritizira one koji su se usredotočili isključivo na to da njima bude dobro, zanemarujući što će biti s golemim mnoštvom, poniženim i pogaženim u svom dostojanstvu i svojim pravima. Isus se na takve obrušava doslovno prijeteći odmazdom koja će se jednom obrušiti na sve one koji su živjeli zadovoljavajući na zemlji svoje potrebe. Zato i izgovara svoje „jao“: jao vama bogataši, jao vama koji ste siti, jao vama koji se sada smijete, jao vama kad vas budu hvalili.
S pravom postavljamo pitanje: Zašto to Isus čini? Je li možda zavidan bogatašima i imućnicima? Smeta li mu ljudska sreća i ostvarenje? Isusa doista nije smetalo što netko zasićuje svoje ljudske potrebe, nego je uočio da u krivim sadržajima i na krivi način traže utjehu. Jer ako bogatstvo samo po sebi može dati utjehu, onda čovjeku ne treba ni Bog ni duhovno bogatstvo kojim ga želi obdariti. Ako mu je dostatno zemaljsko bogatstvo, tada mu ono postaje vrhovna norma djelovanja, te u ime njega odbacuje i Božji i ljudski zakon, to jest nastoji ga zaobići vodeći se isključivim kriterijima bogaćenja. Ako mu je bogatstvo jedini kriterij, tada mu nije stalo do ljudi, pa niti pogledati onoga pored sebe, nego se brine isključivo samo za se, zanemarujući drugoga.
Gospodin Isus vrlo je dobro znao da je istinita ona narodna da „jednome ne svane, dok se drugome ne smrkne“, to jest da se jedan ne smije dok drugi ne počne plakati. Mi ljudi, na žalost, najčešće ostvarujemo svoju sreću preko tuđih leđa, preko tuđe nesreće, svoje bogatstvo stječemo siromašeći drugoga, to jest kradući, varajući i pljačkajući, kako nam to svjedoče brojne afere koje pune stranice tiska posljednjih mjeseci. Iz dana u dan postaje bjelodanije da se nitko nije mogao preko noći obogatiti, a da nije bilo nauštrb drugih, da nije iskorištavao druge ili varao državu, što se opet prebijalo preko leđa običnog čovjeka. Tko je mogao steći ogromne količine novca, a da se nije bavio nečasnim unosnim poslom ili pak poštenim poslom na nečastan način? Potvrdu nam o tome daju tolike kriminalne afere lokalnih moćnika i umišljenih direktorskih veličina koji su se ponašali kao da raspolažu svojim novcem, a ne nečim iza čega stoje žuljevi čestitih ljudi koji su to stekli svojim radom. Čudi i boli što se oni koji upravljaju novcem poreznih obveznika ponašaju kao da je to njihovo, kao da to ne pripada jednom narodu i ljudima koji mukotrpno skrbe o svojim obiteljima. Čudi i boli što takvom lancu zla kao da se ne nazire kraj, dok onaj Nečastivi i Zli likuje što mu je i naš narod pao u vrlo prozirnu zamku.
Eto zašto se Isus tako obrušava na mentalitet ovoga svijeta, jer svaki naš ljudski pokušaj da osiguramo sebi blagodat, uglavnom se odražava negativno na drugoga. Svaki moj „blago meni“, odražava se na drugoga kao „jao njemu“, jer ne znamo zemaljsku blagodat ostvariti nego uglavnom u suprotstavljenosti prema drugome. I što netko stvara veći svoj „blago meni“, to je s druge strane veći i „jao“ drugima kojima sam uskratio mogućnosti i oduzeo zakonita sredstva i prava, što nam potvrđuje i povijest i sadašnjost.
Pa i kad znamo da razmišljanjem o ovom evanđeoskom tekstu nećemo riješiti našu društvenu situaciju, ostalo nam je ipak razumjeti zašto Isus upućuje ove riječi, jer ih ni on ne izgovara samo kao socijalnu pouku za zemaljski život, premda su, bez daljnjega, izvrsna dijagnoza i današnjeg stanja. On ih izgovara da bismo se mi kao vjernici opredjeljivali za život prema nebeskim vrijednostima, to jest da bismo skromno i ponizno živjeli svoje postojanje ne dajući se zavarati programima blaženstava ovoga svijeta u koja nas uvlači i na koja nas navlači Zli. Padnemo li u napast da se ostvarujemo po načelima ljudskih blaženstava, sebi ćemo priskrbiti Isusov „jao“, a ako želimo uživati vječno blaženstvo, to nipošto ne bi bilo poželjno. Neka nam iskustvo i riječ božanskog Učitelja bude jasno svjetlo i orijentir u našim ljudskim lutanjima između „blago“ i „jao“, u protivnom, budemo li kao ljudi birali, izabrat ćemo sebi sigurnu propast koja pridonosi i osiromašenju cijelog ljudskog roda.