7. uskrsna nedjelja – B
Kad ljudi privedu kraju neki posao, redovito se po završetku dive djelu svojih ruku koje su uspjeli dovršiti, ponosni na sebe i svoja ostvarenja. Nije rijetkost da njihovo divljenje bude puno samodopadnosti i preuzetnosti, ovisno već o vrsti, kakvoći i količini obavljenog posla. Povijest govori o francuskom kralju Luju XV. koji je govorio: Nakon mene potop! Bilo mu je svjedno što će biti poslije njega, što će biti s drugim ljudima, važno mu je bilo da njegovo kraljevstvo funkcionira dok on bude živ i na način na koji on to želi.
Isus, međutim, premda je dovršio djelo spasenja, te u ovom tekstu iz Ivanova Evanđelja govori već iz perspektive svoje potpune proslave, nema u glasu nikakav slavodobitan ton, već odiše ozbiljnošću i realizmom. Iako je dovršio djelo spasenja, u njega nema ni traga nepromišljenoj samodopadnosti, već sa svom ozbiljnošću moli Oca nebeskoga da sačuva njegove učenike u svojom imenu. I kad je dovršio svoje poslanje i osjetio da se njegov zemaljski život bliži kraju, Isus nije usredotočen na se, već na one koji ostaju nakon njega i bez njega. Usredotočen na njihovo dobro, a svjestan da svojom proslavom neće više biti u svijetu na način na koji je bio do tada, moli Oca bdije nad njima. Jako mu je stalo da nakon njega ne bude potop, već sasvim susprotno, da i oni koji ostaju ostvare istu slavu poput njega.
Isus kao istinski vođa i učitelj ne ostavlja svoje učenika na pola puta, već pokazuje odgovornost za njihovo dobro, točnije za njihovo spasenje. Dok je bio s njima takvu je odgovornos pokazao čuvajući ih u imenu Očevu i u snazi njegovoj. Štitio ih je da nijedan od njih ne propadne, predao im je Očevu riječ i posvetio sama sebe za njih. Dijeleći s njima isti prostor i vrijeme, više mu od toga nije bilo moguće napraviti. Ali ipak ni tu nije stala njegova odgovornost za njih. Ona ide korak dalje očitujuć se i potvrđujući ovom molitvom koju upravlja Ocu za njih, čime im želi zajamčiti Očevu zaštitu i za razdoblje u kojem neće biti s njima u ljudskom obliku.
Ako je Isus pokazao toliku odgovornost za nas, koliko tek onda trebamo mi pokazivati sami za se, a potom i jedni za druge. Ostaju trajno vrijednima preporuke koje daje Gospodin. Najprije valja nam čuvati baštinu koju nam je on ostavio svojim djelima u okviru spomenute odgovornosti. Valja nam prihvatiti božansko djelovanje koje nije upitno, te nam je dopustiti da nas Otac sačuva u svome imenu, da nas čini da budemo jedno po uzoru na jedinstvo Trojstva, da nas čuva od Zloga, da nas posveti u istini. Prihvaćajući božansko djelovanje Oca nebeskoga koje nam je izložio Isus, a kojim se očituje postuskrsno vrijeme, na najbolji način prihvaćamo odgovornost za same sebe. A kad smo usvojili božanski milosni život, kad smo postali jedno s Bogom po milosti, time možemo najbolje skrbiti i za druge privodeći ih ljubavi Očevoj, kako nam pokazuje Isusov primjer. Vrijeme koje nam je darovano, darovano nam je kao vrijeme primanja darova i vrijeme molitve. Dok usvajamo Isusovu molitvu, moliti nam je poput njega, da se i na nama i na svima drugima ostvari ono što je on tražio za svoje učenike. A ako Isus moli za nešto, onda je to stvarno važno, nešto bez čega se ne može i ne bi smjelo niti pokušati.
Mi vjernici morali bismo ozbiljno shvatiti ove Isusove preporuke koje nam Crkva stavlja na razmišljanje u ovo vrijeme nakon Uzašašća. One moraju postati središte našega života koje je obilježeno snagom Uskrsloga na način na koji su osjetili i učenici nakon uzašašća kad nije više bilo Gospodina među njima u ljudskom liku. Ako ne želimo da nakon nas bude potop, ili bolje da i nas ne zahvati i odnese potop, živjeti nam je slušajući odjek ove Isusove molitve i primjenjujući njene sadržaje na vlastitu svakodnevnicu. Amen.

Uzašašće 2009. – B
Današnji evanđeoski tekst iz Markova Evanđelja, kojim između ostaloga i završava ovo Evanđelje, u kratkim nam crtama iznosi najbitnije događaje koji su se zbili o uskrsnuću i nakon uskrsnuća Gospodnjega. Kad je Gospodin uvjerio apostole da je živ, protivno svim zakonima ljudskog iskustva koji su držali sigurnim da je morao biti u grobu, poslao ih je da propovijedaju radosnu vijest svakom čovjeku. Njegov uskrsli lik, njegovo proslavljeno tijelo živjelo je već božanskim životom, jer je poslužilo bilo Sinu Božjemu da živi ljudskim životom kojeg je potom i žrtvovao za spas svijeta. Točnije, živjelo je životom slave koja je pripremljena za svakog onog koji vjeruje u njegovo uskrsnuće i pokrsti se.
Marko uopće ne promatra njegovo uzašašće na način i mentalitetom današnjeg sumnjičavog čovjeka, već pokazuje da nije opterećen kako svaku činjenicu koju opisuje mora potkrijepiti dokazom opipa. On čak ne problematizira pitajući se zašto je Krist uzišao na nebo, niti se pita je li još mogao ostati s apostolima kao trajno svjedočanstvo uskrsnuća do dana današnjega. Premda Evanđelist ne spominje niti koliko se dana Krist zadržao sa svojim učenicima nakon uskrsnuća, ipak ne taji da je uzišao na nebo zdesna Bogu. Marko stavlja naglasak na činjenicu da se Isus ukazivao učenicima nakon uskrsnuća, da im se pokazao živim, da ih je poučio što trebaju činiti, te da je potom uzišao na nebo.
Način na koji Marko opisuje, govori nam kako on uzašašće Gospodinovo doživljava kao neku sasvim logičnu posljedicu uskrsnuća. Naime, samim time što se proslavio mukom, smrću i uskrsnućem, Gospodin je započeo živjeti novim životom u kojem nije trebao ostati cijelu vječnost na zemlji, jer u njemu nije ostalo ni traga prolaznoga, i propadljivoga, podložnog ljudskim i zemaljskim kategorijama. Bio je to život koji je uskrsnućem zadobio nebeska obilježja, te je bilo logično da i uđe onamo gdje je istinski cilj života.
Međutim, i nakon što je Isus uzišao zdesna Bogu, nije se nepovrtano udaljio od svojih učenika, već, naprotiv, surađivaše s njima i utvrđivaše riječ popratnim znakovima. Iz toga razaznajemo zašto Marko ne problematizira njegov odlazak k Ocu, jer se ne radi o bijegu, već o dosljednoj posljedici uskrsnuća, nakon čega Gospodin ostaje prisutan sa svojima premda na drugi način. Svojim odlaskom Ocu on konačno njima prepušta svoje poslanje, a to je da propovijedaju svakom stvorenju radosnu vijest koja se dogodila u uskrsno jutro. Njegova proslava je zahtijevala da se vrati Ocu, te stoga zadaću naviještanja prepušta učenicima. Jedno je povezano s drugim. Da je on ostao u svijetu, onda bi zadaća propovijedanja bila primarno njegova. Da je ostao u svijetu bilo bi logičnije da svjedoči sam o sebi, nego da prepusti da to čine drugi. A kako je nakon proslave on imao uzići k Ocu, normalno je bilo da njih zaduži da pred ljudima svjedoče o radosti uskrnuća koje se tiče svih ljudi, a ne samo nekih. Izabranima je u krilo pala zadaća svjedočenja, dok je svima palo u udio da se obnove njegovim uskrslim životom, te tako uđu u zajedništvo s Bogom i u život vječni.
Stoga i danas nas vjernike današnjice uzašašće Gospodinovo stavlja pred istu zadaću kao nekad apostole. Kad bismo bili svjesni Gospodinove prisutnosti, kad bismo bili svjesni da on s neba prati naš rad, da utvrđuje naše riječi, naš život, onda bismo živjeli sasvim drukčije. Živjeli bismo obraćeni, ispunjeni slavom uskrsnća i nadom uzašašća, radosni zbog ispunjenja Božjih obećanja. Zato je i nama danas, kao i nekada apostolima, uskrs naša snaga, a uzašašće naš put. Svojim uzašašćem Gospodin nas nije izigrao nego uzdigao; nije nam zameo trag, već nam je pokazao put, nije nam nestao ispred očiju, nego nam je ukazao na cilj života – sjesti zdesna Bogu.
Bila bi nasušna potreba da kao vjenici ozbiljno shvatimo ovu obvezu i zadaću koja izvire iz Gospodinova uzašašća: time što je uzišao na nebo, nama je, uz uskrsnu objavu, povjerio svoje poslanje. Kamo sreće da budemo dostojni vršiti ga vjerno poput apostola svjedočeći svim ljudima da je Gospodin živ u slavi Očevoj gdje je otišao i nama pripremiti mjesto. Amen.

6. uskrsna nedjelja – B
Čovjek kao biće nije u sebi potpuno cjelovit i ostvaren. Rečeno drugim riječima, mogli bismo ustvrditi da nije savršen, te mu je potreban oslonac u životu. Takav oslonac traži u drugome pored sebe. Ali opet takav oslonac ne može biti bilo što, već ima svoje jasne obrise. Razvidno je svakome da takav oslonac mora biti nešto snažno, izuzetno i važno, stvarnost na koju može osloniti cijeli svoj život. Takav oslonac u koji se čovjek pouzdaje nije ništa drugo nego ljubav, te se nitko ne može osjetiti ispunjenim, sigurnim i ostvarenim ukoliko nije pronašao sigurnost i oslonac pouzdane ljubavi koja je kadra štititi ga, hraniti ga i hrabriti ga. Tražeći ljubav, čovjek pokazuje da nije dovoljno da sam ljubi, već da i bude ljubljen. Ljubavlju koju prima stječe novu snagu i životnu motivaciju, u sebi razvija nove razloge življenja. Rizik ove potrebe i ovog imperativa je u tome što ne ovisi samo o nama, nego ovisi i o drugoj osobi, a nekad ovisi isključivo o drugome. Da bismo zadovoljili ovu potrebu i imperativ biti ljubljen, kao ljudi sve činimo da zadobijemo ljubav druge osobe, pokazujemo joj pažnji i trudimo se ne izgubiti tu ljubav, jer ne možemo živjeti samo od svoje ljubavi, već u biti svoju dajemo da bismo primili uzdarje ljubavi.
Osim ovog imperativa koji u sebi nosimo, a koji ne ovisi o nama, nego ovisi o drugoj osobi, čovjek nosi i još jedan imperativ vezan uz ljubav. Svakome je, naime, jasno da kad se radi o ljubavi, ne bi to smjela biti bilo kakva ljubav. Ljubav ne bi smjela biti obična, ustajala, već bi morala biti uzvišena i savršena, uvijek veća nego što je bila. Nitko ne ljubi da bi ljubav prestala, već svatko ljubi želeći da njegova ljubav bude trajna. Nitko ne ljubi želeći sutra ljubiti manje i pliće, već ljubi želeći sutra imati više i dublje. Jer u protivnom, svakome bi i na prvi pogled bilo jasno da se ne bi moglo govoriti o ljubavi.
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus odgovara na ovakve zahtjeve i imperative ljudske ljubavi. Točnije rečeno, on nudi svoju božansku ljubav kao istinski oslonac čovjeku, tvrdeći da samo u njemu možemo otkriti na radikalan i istinski način da smo ljubljeni, te time zadovoljiti prvi imperativ ljubavi, onaj o kojem govori naša potreba da budemo ljubljeni. Vrlo jasno Isus poziva apostole da shvate kako je njegov život i uskrsnuće izraz ljubavi. Ono je izliveno more ljubavi Božje u kojem su se okupali, kojim su se očistili i bili natopljeni, ali ne jer su sami otkrili to neizmjerno more, već zato što je on njih potražio i želio ih je svojom ljubavlju oprati. Zato im jasno daje do znanja da je njegova ljubav jedini mogući stabilni oslonac čovjeku, jer samo je njegova ljubav vječna. Tako samo Isus može zadovoljiti potrebu ljudsku da bude trajno i vječno ljubljen. Samo on joj može biti jamstvo jer su izvori njegove ljubavi u vječnoj ljubavi kojom se ljube on i Otac.
A ako je njegova ljubav vječna, onda je ona uvijek prethodila i prethodi čovjeku. On može odgovoriti na ljudski strah i upit koji svatko postavlja: Hoću li biti ljubljen? Hoću li pronaći pravu i trajnu ljubav? A kako nas je njegova ljubav prethodila ona je nedvojbena i neupitna, te čovjek može s pouzdanjem hoditi u život i kroz život svjestan da je ljubljen vječnom ljubavlju koja ga je prethodila i na koju se može bez daljnjega osloniti. Jer samo takva stabilna ljubav može u potpunosti zadovoljiti njega potraživanja i potrebe biti ljubljen. Ako nam ljubav druge osobe, premda slabe i ograničene, može toliko značiti, a kako tek onda mora značiti ljubav Božja, vječna, savršena i neizmjerna.
Zato Isusov poziv apostolima i svima nama: Ostanite u mojoj ljubavi, nije otrcan, već je duboko ukorijenjen u ljudsku stvarnost i potrebu ostvarenja u ljubavi. Svojom smrću on je čovjeku pokazao koliko ga je ljubio, a svojim uskrsnućem dao jamstvo da je njegova ljubav čvrsta i neslomiva, te da nadilazi okvire prostora i vremena, okvire ovozemnoga života koji je pritisnut i okovan smrću, te takva ljubav postaje jedina prava ponuda čovjeku.
Ne preostaje nam drugo, ako želimo zadovoljiti svoje imperative ljubavi, te se osjetiti ljubljeni neizmjernom ljubavlju, nego se prepustiti ovom Kristovu pozivu da ostanemo u njegovoj ljubavi, da bi nam iz toga mogao proizići i treći imperativ ljubavi, to jest imperativ da ljubimo druge kao što je on ljubio nas, čime ćemo svijetu pokazati da samo njegovi učenici i prijatelji. Prepoznajmo se stoga ljubljenima vječnom, božansko ljubavlju i ljubimo jedni druge kao što nas je poučio i primjerom pokazao Krist Gospodin, kojemu svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen.

5. uskrsna nedjelja – B
U današnjem Evanđelju Isus, nakon što smo prošlu nedjelju čuli da govori o sebi kao pastiru, koristi i jednu drugu sliku koja označava iznimnu potrebu životne povezanosti svakog vjernika s njime. Radi se o slici trsa i loze koja se nadovezuje na starozavjetno poimanje izabranog naroda kao Božjeg vinograda. U tom duhu i kontekstu Isus je želio izreći jednu veliku istinu, a to je da je nakon nevjere izabranog naroda on taj pravi Božji vinograd na kojem rastu nove mladice što donose plodove života vječnoga. Onaj stari vinograd je zakazao iznevjerivši se, da bi onda i njegovo poslanje bilo privedeno kraju, nakon čega je ovaj novi vinograd, izravno zasađen rukom Očevom, donio nove i trajne plodove, vinograd koji se više neće iznevjeriti svome Stvoritelju. Međutim, ova činjenica odmah potvrđuje i neke druge činjenice i istine koje je Isus želio izreći ovom usporedbom.
Ako je on istinski trs, znači da ima i onih koji bi se htjeli prestaviti za trsove, a to nisu, već su lažni krivi trsovi. Ovo također može značiti da čovjek ponekada sam sebi želi biti trs, autonoman od Boga i rasti na svojoj vlastitoj zemlji i donositi plodove bez božanskog utjecaja i zahvata. Na žalost čovjek nije niti svjestan kako po svojoj konstituciji nije sposoban donositi takve plodove, kao što ne može biti sam sebi i po sebi biti trs. Zaboravlja da je običan smrtnik koji nema život u sebi, koji sam sebi nije dao život, a samim time što bi želio biti neovisan, pokazuje naznake i težnje prema životu vječnome, pokazuje da u njegovu biću postoje strujanja života vječnoga. Međutim može se dogoditi da ih eventualno kanalizira na pogrešan način, to jest da ih zatvori sam u se, umjesto da u svom biću dopusti strujanje života iz korijena. Kao što bi se i riječni tok, kad bismo ga zatvorili na određenom dijelu, pretvorio ili u vodu stajaćicu ili bi potpuno presušio, tako je slučaj i s trsom koji ne bi više htio svoje postojanje crpiti iz korijena života, već iz sebe samoga.
Ovom usporedbom Isus nas poziva da mislimo na vlastito ukorijenjenje, za koje je normalno da ga tražimo, ali je besmisleno misliti kako je moguće takvo ukorijenjenje pronaći u drugom čovjeku ili pak u vremenitom i prolaznom svijetu koji čovjeka može ukorijeniti jedino u smrt, dok mu se svojim privlačnim osmijehom dodvorava, ali samo do te mjere da ga zavede, uljulja i strovali u propast. Stoga odnos Boga i čovjeka na koji nas Isus poziva ovom usporedbom nije sporedan ni nevažan, kao da bi čovjek mogao i bez toga, nego je ovaj odnos vitalno bitan za njegovu ukorijenenost u život, jer mu samo Bog jamči siguran tijek života i daje trajnu svježinu.
Čovjeku stoga ne ostaju drukčije mogućnosti od one dvije temeljne: ili biti ucijepljen u Boga ili biti ucijepljen u svijetu. Sam sebi nije dao život i ne može sebi biti ni počelo ni cilj. Život je primio kao izdanak, kao mladica nikla iz zemlje, čega je svjestan i sam od sebe. No s druge strane, Isus nas uči da smo iznikli ne samo iz obične zemlje, nego bismo trebali shvatii kako smo izrasli i kao plod ljubavi dobrog Vinogradara. On je zasadio trs, te je htio da izniknemo na tom trsu, koji nam objavljuje da nismo slučjano iznikli, već da iza našega života postoji skrb očinske ruke koja nas je s toliko pažnje i umiješnosti dovela do života i vodila kroz život. U trenutku kad to zaboravimo i previdimo, sami sebe osuđujemo na odvajanje od izvora života. Onda kad pomislimo da možemo živjeti samostalno, bez Boga, a izrasli smo kao njegova mladica, pali smo u grijeh udaljujući se nezahvalni od njegove ljubavi i skrbi.
Isus i njegovo uskrsnuće pružaju nam konačni preokret u sagledavanju svoga života. Onda kad smo ucijepljeni u njega, koji je jedno s Ocem i Duhom Svetim, i mi se preko njega ucijepljujemo u taj isti trojstveni život. Onda kad se ucijepimo u uskrsnuće, ucijepljujemo se u život koji nema zalaza i koji nema zaraze smrtnosti, čime smo kao istinska mladica potpuno pročišćeni.
Neka nas u ovom uskrsnom vremenu očisti i preobrazi upravo ta snaga Uskrsloga, da osjetimo strujanje njegova života u sebi, te da tako ucijepljeni u njegovo uskrsnuće možemo donijeti, kao njegove mladice, božanske plodove na ovome svijetu, koji će ujedno biti plodovi života vječnoga, jer će biti i plodovi njegove uskrsne snage u našem ljudskom životu. Amen.

4. uskrsna nedjelja – B
U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus opisuje razliku između sebe kao dobrog pastira i svih ostalih pastira, koje naziva lažnim pastirima ili najamnicima. Predobro je svjestan činjenice kako je čovjek sklon dati se voditi i zavesti kojekakvim idejama. U ime ovih ili onih, kratkoročnih ili dugoročnih ciljeva i ostvarenja, čovjek dopušta da ga vode drugi ljudi. Tim činom prihvaća istinu o sebi da nije sposoban sam sebe u svemu upravljati, nego zna da mora pristajati i na suradnju s drugima, da na neki način mora sebi izabirati vođe i predvodnike, bilo da se radi o društvenim, političkim, religioznim ili ideološkim vođama. Svjestan je da ima ljudi koji su prije njega išli određenim putem, te imaju svojevrsna iskustva i spoznaje, u koje se rado upućuje slušajući i prateći primjere onih koji mu ih prenose. A unutar toga svega pojavljuje se i vrlo tankoćutna ideja koja draška ljudske uši, provlačeći se vrlo često i prelazeći preko usta mnogih. To je ideja da čovjek može i treba živjeti bez pastira koji bi ga vodio određenim putem. Ta ideja prelazi u „mesijanska“ obećanja koja daju političari i ideolozi, predsjednici stranaka i raznih društava. I dok se današnji čovjek tako bahato busa u prsa želeći biti sloboda i samostalno odlučivati o sebi, ne primjećuje, s druge strane, da je već upao u mrežu onih koji žele odlučivati o njegovoj sudbini, koji ga žele pridobiti za se da bi osnažili svoje ideje, a u konačnici nemaju niti cilj cjelovito i vječno dobro čovjeka.
Onaj tko sebi pridobije određeni krug istomišljenika redovito živi od njihove naivnosti i neupućenosti, od njihova oduševljenja za svoje ideje, ali kad dođe kritični trenutak, onda ostavlja na cjedilu one kojima se služio za promidžbu svojih ideja.
Takve Isus jednostavno naziva najamnicima kojima nije stalo do ovaca, već do osobne koristi od ovaca, a čim osjeti opasnost, odlazi napuštajući ovce, jer mu je draža njegova koža od ovčje, potvrđujući time da je bio vukov jatak u pastirovoj koži koji je sve učinio da čovjeka ostavi bez zaštite pravoga pastira. S druge strane Isus se barem ne pretvara niti dodvorava čovjeku. Jasan je i otvoren kada govori o tome da čovjeku treba pastir, jer je u protivnom lak plijen onih koji vrebaju na njega nezaštićena u prostoru i vremenu.
Međutim, povijesna je scena ipak nešto malo drukčija danas nego u Isusovo vrijeme, pa smo dužni razmisliti i o tome. Ako je nekada Isus, govoreći o najamnicima, ustvrdio kako bježe kad vide vuka gdje dolazi, danas možemo uočiti kako ima onih najamnika koji su spremni za dobru plaću izložiti se riziku. Tako na primjer mediji govore o plaćenicima koji prihvaćaju riskantne poslove i zadaće, međutim preduvjet je pozamašna svota novca. Pa se postavlja pitanje, može li se dobrom plaćom pretvoriti najamnika u vjernog plaćenika koji će zauzeto skrbiti o stadu? Može li novac i plaća imati konačnu riječ i biti najbolja motivacija svima koji se bave zahtjevnim poslom vođenja ljudi? Možemo li očekivati da će sada i pastiri u Crkvi Katoličkoj biti bolji pastiri otkako imaju prigodu biti plaćenici? Opoziva li moderno vrijeme Isusovu procjeni i pouku? Opoziva li njegovu pastirsku jedincatost?
Istina je da ima danas i takvih najamnika koji su spremni za dobru plaću izložiti čak i vlastiti život. Istina je da i danas ima plaćenika i u samoj Crkvi, i među svećenicima i među vjernicima, koji djeluju gorljivo onda kad je nagrada pristojna, dok su u protivnom slabo motivirani. Međutim, Isus i njegova logika su različiti i radikalno drukčiji i od takve „dobre motivacije“ poradi koje se izlaže i žrtvuje do iznemoglosti. Isus, naime, nije samo bio spreman izložiti se, riskirati život, već je svjesno išao prema tome za što je znao da ga čeka. Znao je da će dati život, te je svjesno ušao u takvo darivanje, a nije samo ušao u nešto gdje je znao da bi čak mogao i život izgubiti. A to ne čini nijedan plaćenik. Plaćenik samo prihvaća rizik, ali ne ide svjestan kako će umrijeti, niti u ijednom trenutku, prihvaćajući svoje poslanje, prihvaća da bi išao u smrt, već da bi se sam u nekoj mjeri okoristio.
Snagom svoga svjedočanstva i uskrslog života Isus postaje model pastirima, koji ne samo da trebaju eventualno riskirati život u nekim posebnim okolnostima, poput plaćenika koji to čine za dobru plaću, već ga trebaju iz dana u dan postojano polagati. Zato se pastiri današnjice ne bi smjeli ponašati poput najamnika, jer je Isus došao da rastjera najamnike, da uspostavi nad ljudskim rodom pravu pastirsku skrb koja nije ljudska i koja nema ljudske ciljeve, već božanske. Ne bi im bilo na čast niti bi se upisalo u zaslugu ako bi se ponašali i poput plaćenika, nego jedino vrijedno bi bilo da poput Dobrog Pastira daju svoj život za svoje stado kao gospodari i darovatelji života koji to čine dragovoljno, svjesni da samo darujući ne mogu izgubiti život, nego da su primili moć preuzeti ga kao što je učinio Isus u uskrsnuću potvrđujući kako je uskrsnuće bilo presudni trenutak pastirskog djelovanja. Pastir u Crkvi može biti samo onaj tko djeluje Isusovom uskrsnom snagom privodeći sve ovce u Božji ovčinjak i štiteći ih od vuka grabežljivoga.
A taj vuk grabežljivi je smrt što grabi na takav način da su pred njom svi nemoćni. Pred njom su svi najamnici što bježe jer nemaju djelotvornu zaštitu kojom bi obranili stado, niti snagu da istrgnu iz njenih ralja ugrabljenu ovcu. Međutim, tu snagu koju nema čovjek, ima Bog koji je došao među nas da položi svoj život kao otkupninu i da ga potom uzme oživljujući i nas svojom besmrtnošću.
Molimo njega da izabere i postavi u svojoj Crkvi pastire koji će onda djelovati u njegovo ime i po njegovu primjeru, a ne u vlastito ime niti u ime plaćeničkih interesa, koji će za ljude djelovati u ime Boga, a ne u ime ljudi, moćnika, društvenih ili državnih interesa. Molimo ga da nam dade pastire po svome srcu, da se pokažu vrijednim radnicima u vinogradu Gospodnjem, dostojni svoje plaće, ali ne poput najamnika i plaćenika, već poput sinova Oca nebeskoga, pastiri poput Dobrog Pastira koji privode ovce u vječni Božji ovčinjak. Amen.

Treća uskrsna – B
Da nekom neupućenom čovjeku dademo kreditnu karticu s ne znam koliko velikom vrijednošću, ona je za nj, bez obzira na svotu koja je na računu, samo jedan obični komad plastike. Pa čak da dademo nekome tko se razumije u vrijednost kartice, ali ako mu ne kažemo šifru, to jest PIN broj, kojom će upravljati računom, ponovno bi bila neuporabiva i od nje ne bi bilo nikakve koristi. Takva bi vrijednost ostala zatvorena i neotkrivena, usprkos velikog pokrića koje može biti na računu.
Ova usporedba može poslužiti za opis apostola nakon Kristove muke, a potom i uskrsnuća koje im nije dopiralo do svijesti. Oni su, naime, bili tako zbunjeni i izgubljeni, te nisu znali što im je činiti i u što vjerovati, kako se postaviti. Imali su, doduše, pri ruci Sveto pismo, ali nisu imali snage čitati ga, ni razumijevanje protumačiti ga. U tom trenutku im se ukazuje uskrsli Gospodin, hrabri ih, tješi i tumači im Pisma. Samo zahvaljujući njemu i njegovu tumačenju oni shvaćaju ono što im nije bilo jasno. Samo s njime uče potom i sami tumačiti Pismo, jer im je on pokazao kao činjenicu ono što je pisalo i odnosilo se na nj. Uskrsli je dokazao istinitosti onoga što je najavljeno, te je tako Pismo u njihovim životima dobilo pravu vrijednost i dalo im novu snagu.
I ukoliko se Isus za svoga javnog djelovanja objavio apostolima kao učitelj, on je onda bez daljnjega bio učitelj Pisma. Bio je učitelj Pisma, ali ne kao neke teorije i isključivo razumsko-maralne spoznaje i ideja koje izviru iz njega, već je ukazao na bit Pisma. A bit se sastoji u tome da potvrđuje istinu o njemu, da ukazuje na njega, njegov dolazak, smrt i uskrsnuće. Nakon uskrsnuća otkrio im je upravo tu autentičnu bit Pisma ispunjenu u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću. Uskrsli Krist i njegovo uskrsnuće zato su ključ kojim se otključava Sveto pismo i ulazi u njegovo pravo razumijevanje. Samo je živi Krist pravi kriterij tumačenja Pisma, jer je on potvrda istinitosti Pisma. Isus je svojim uskrsnućem dao potvrdu istinitosti napisanoga, da bi poslije Pismo davalo potvrdu o njemu. Tako je apostolima otvorio oči i pamet da ga razumiju, da uđu u njegove dubine, te da od njih žive kao od neprocjenjivog bogatstva. U protivnom bi svetopisamski tekst bio bez smisla, života i značenja. Bez njega Pismo ne bi značilo ono što sada znači, niti bi govorilo ono što nam sada govori. Pismo bez vjere u Uskrsloga, tumača i jamca Pisma, ne bi imalo dosljednosti, pa ni istinskoga smisla. Bilo bi nedorečeno, nedostatno i neostvareno.
Poput apostola nakon muke i uskrsnuća Gospodinova, često smo i mi danas u nedoumici i izgubljeni. Nemamo sigurnosti života, poput njih koji nisu znali što reći nakon događaja velikog petka. Osjećamo se zbunjeno pred postojanjem i pred ostvarenjem, pred nadama i željama jer uslijed kojekakvih zbivanja i svakodnevnih obveza kao da nam svijet odnosi Gospodina, kao da ga ne spoznajemo jasno u sili njegova uskrsnuća. Najčešće stoga živimo bez da dotaknemo bit života, te ne treba mnogo da doživimo razočarenja. Poput apostola imamo pri ruci Pismo, ali Pismo samo po sebi nema snagu uvjeravanja, ako ne postoji ispravno čitanje i razumijevanje. Osim toga ako ne postoji dokaz da je istina to što je zapisano, to jest ako ne postoji vjera i živa svijest Kristova uskrsnuća, ono je obični beskorisni papir. Ali ako postoji živa svijest o Kristovu uskrsnuću, onda je ono od neprocjenjiva značaja kao vjerodostojno pismo napisano Duhom Očevim s mnogo ljubavi.
Neka nam Uskrsli, kao i apostolima, otvori pamet da razumijemo Pisma i neka nam pošalje svoje Obećanje – Duha, da se obučemo u silu odozgor kojom ćemo u ovome svijetu propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha, te svjedočiti snagu i značaj njegova uskrsnuća u čijem svjetlu i naš život zadobiva pravu vrijednost. Amen.

Druga uskrsna – B
Ljudi imaju naviku staviti biljeg na svoje vlasništvo, na svoj proizvod ili na djelo svojih ruku. Umjetnici tako, osim što su im djela prepoznata po određenom stilu i tehnici rada, stavljaju uz to i potpise na svoja djela. Ne zaostaju u time niti tvorinice i poduzeća koja tako obilježavaju sve svoje proizvode. Prema biljegu se može dakle prepoznati vlasnika ili autora nekog djela. Biljeg je danas znak kakvoće proizvoda, znak da je proizvod autentičan, da nije krivotvorina, švercana roba već legalni posjed. Da nije biljega kojim se proizvod označava, vladalo bi nepovjerenje prema proizvodu, njegovoj kakvoći i autentičnosti, a time i prema njegovoj vrijednosti. Da roba bez obilježja, bez makre i autora koji stoje iza nje apsolutno ne može ostvariti vrijednost koju ima „potpisana“ roba, to znaju i djeca iz vrtića.
Nešto slično se dogodilo na dan razapinjanja i muke Gospodinove. Čavlima i kopljem ostavljen je biljeg na Isusovu tijelu, jer su svojom oštrinom i neumoljivošću na Kristovim rukama, nogama i boku ostavili neizbrisivi biljeg. Takvo nedjelo je bilo ljudskih ruku djelo noseći, a neizbrisivi biljeg znak je bio neizbrisive ljudske zloće i protivljenja Bogu. Kao da je čovjek htio poručiti Bogu na nepovratan način da neće dopustiti ulazak Boga u svoju povijest i miješanje u vlastite odluke. Bog je međutim prihvatio zadane rane kao biljeg – zaštitni znak svoga prepoznavanja. Biljeg na mrtvom tijelu je bio biljeg ljudskih nedjela koja je Bog pretvorio u znak djela svoje ljubavi. Bog je iskoristio ljudsku zloću i biljeg te zloće da ga pretvori u neizbrisivi biljeg slave uskrsnuća.
Premda ne misleći da je to moguće, apostol Toma se providonosno pozvao upravo na te biljege izjavljujući da će vjerovati kako je Krist uskrsnuo samo ako vidi takve biljege na njegovu tijelu. Jer dobro je Toma znao da je čovjek samo tri dana prije stavio biljeg svoje okrutnosti na Boga, na Božjeg ljubljenog Sine, Božju svojinu i Božje milje, drznuvši se obilježiti ga svojim pečatom. A pečat ljudskih ruku, odvojenih od milosne božanske pomoći, samo je grijeh i zlo. Tim biljegom obilježio je i Kristovo tijelo potpisujući rane na njegovu tijelu kao svoje autorsko djelo. Tako je ljubljeni Sin Božji, osim što je bio odsjaj slave i otisak bića Očeva, ima u svojem tijelu i neizbrisive pečate ljudske zloće, pretvorivši ih ipak u biljege slave uskrsnuća. Zato Toma želi vidjeti biljege takve autentičnosti da bi prihvatio vjerovati u Kristovo uskrsnuće. Pomišljao je da su vidjeli utvaru ili neku optičku varku, nečiju lošu izvedbu ili krivotvorinu, te želi vidjeti Isusove rane kao dokaz autentičnosti. Toma se ponaša kao kupac koji ne želi kupiti jeftinu robu, ili priču, kojoj ne zna porijeklo i kakvoću, već isključivo kupuje samo provjereno i vrijedno. Samo videći biljege muke, spreman je povjerovati i u autentičnost uskrsnuća i ukazanja apostolima.
Osam dana kasnije Gospodin odgovara Tomi na ovaj izazov dajući se vidjeti i pozivajući ga da provjeri stvarnost biljega, te time i osobnog identiteta, kao i stvarnost tijela. Tako su se biljezi čavala i koplja na njegovu tijelu pokazali providonosnima da izliječe Tominu sumnjičavost i nevjeru, nakon čega će izreći ispovijest vjere: Gospodin moj i Bog moj. Slavni biljezi na Isusovu tijelu potvrdili su autentičnost njegova tijela i identitet osobe koja je bila i pravi Bog i pravi čovjek u isto vrijeme. Neka ovaj događaj i Kristovi biljezi učvrste i nas u autentičnom doživljaju uskrslog Gospodina, da ga i mi možemo ispovijedati pravim Bogom i svojim jedinim Spasiteljem, te se time zavrijedimo pridružitu zboru onih koje Isus definira riječima: Blaženi koji ne vidješe a vjeruju. Amen.

Uskrs – danja misa
Nekada nam se u životu dogodi nešto tako lijepo da nismo sposobno odmah niti povjerovati što se dogodilo, te nam je potrebno malo vremena da napokon dođemo k sebi i da shvatimo o čemu se radi. Može se dogoditi da nas zapljusne nenadana radost za koju treba vremena da se slegne u duši, da bi potom bila pokretačka ili stvaralačka stvarnost. Međutim nije ni rijetkost ni slučajnost da se nakon određenog vremena naviknemo na ono što nam je u jednom trenutku bilo iznimno i životno bitno, te nam i najljepši i najradosniji trenutak navuče određenu patinu koja zaguši iskonski sjaj radosnog događaja koji je jednom preporodio naš život.
U ovakav tijek događanja bili su dijelom uronjeni i apostoli pred Kristovim uskrsnućem. U prvi mah su bili zapanjeni viješću, da bi se tek malo po malo u njima kristalizirala svijest o tome što se u stvari dogodilo, te će im za taj proces trebati i Gospodinova izravna pomoć i pouka. Današnji evanđeoski odlomak opisuje upravo postupnost kojom je događaj Isusova uskrsnuća prodirao u svijest učenika kojima, kao ni Magdaleni, nije bilo odmah jasno kako to da Isusa više nema u grobu. Njima je prva vijest o tome izgledala nevjerojatno, te nisu znali što bi o tome mislili, do te mjere da su se u nevjerici gotovo ustručavali ući u grob i osobno se osvjedočiti. No kad su ipak pronašli dovoljno odvažnosti ući u grob, morali su donijeti i svoje zaključke o viđenome. Ivan tvrdi kako je u tom trenutku povjerovao, priznajući da do tada još nije bio upoznao Pisma u kojima je bilo naviješteno da će Isus ustati od mrtvih. U njemu se od trenutka kad je čuo vijest da Isusovo tijelo nije u grobu odigravala velika borba. Ništa manja borba očito nije bila ni prethodni dan, proveden s onom koja mu je bila povjerena za Majku. Bez daljnjega i taj mu je dan morao biti vrlo dragocjen. U protivnom ne bi on sada tek tako povjerovao, da o svemu što se dogodilo nije razmišljao tijekom cijele subote. Ne bi on tek tako povjerovao, da sigurno s Petrom nije o svemu razglabao pokušavajući propitati određene mogućnosti. U njihovim dušama je zacijelo bila cijela oluja, mnoštvo argumenata za i protiv, mnoštvo upita i odgovora. A isto tako i teret. Bilo je teško povjerovati u nešto takvoga bez ikakvog dokaza, bez uporišta, bez argumenta. Zato, kad im je Marija Magdalena donijela vijest o tome, to je bila zraka nade, slamka spasa da nije sve potpoljeno, nego naprotiv, da je istina ono o čemu im je Gospodinova Majka govorila i prema čemu ih je upućivala da shvate iz Pisma. Tek tako postaje razvidno odakle u njima tolika želja da trčeći odu do groba, te potom i zaključak koji ih je doveo u pristanište vjere. Ne samo da su provjerili ono što se provjeriti dalo, nego su i povjerovali onom što su vidjeli, premda su vidjeli samo Isusov grob.
Oni su do jasne svijesti o tome što se dogodilo Gospodinovim uskrsnućem, kako vidimo, došli vrlo postpuno u prva tri dana nakon Gospodinove smrti, a potom će im trebati cijeli život da se bez prestanka dive tom događaju, te da shvaćaju mnogostrukost i veličinu učinka uskrsnuća u svome životu i biću. Kad im je Marija Magdalena javila da je našla otvoren grob i da nema Gospodina, bili su potpuno zapanjeni pa im je prvo došlo do svijesti da trebaju potvrediti istinitost informacije. I kad su otrčavši na grob ustanovili da je Marijina vijest točna, još uvijek nisu shvatili što to ima značiti, to jest kako protumačiti. U drugoj fazi ušli su u grob i potom povjerovali Pismima, što je značilo da su otkrili da je živ i da je djelatan sukladno onome što je govorio. Ova druga činjenica opet nije proizvela u njima nagli učinak, jer će trebati još više susreta s Uskrslim da se uvjere da je istina sve što su osjetila vidjela. Trebao im je iznimni napor uma da na neki način barem protumače ono što očima gledaju, jer su se suprotstavljale dvije očevidnosti, očevidnost smrti Onoga kojega su vidjeli raspeta i probodena i očevidnost njegova uskrsnuća.
Razmišljajući o ovom događaju danas, gotovo dvije tisuće godina nakon uskrsnuća, nama vjernicima događa se da činjenicu uskrsnuća živimo na sličan način poput učenika, u različitim etapama i s različitim intenzitetom uvjerenja. Često je to tek samo neka blijeda predodžba Krista uskrsloga koju možemo usporediti s onim prvim trenutkom u kojem Petar i Ivan saznaju za vijest da nema Gospodina u grobu, te trče našto više saznati na lice mjesta. U svom pokušaju da shvatimo i da navijestimo uskrsnuće prolazimo kroz različite duhovne etape, od nevjerice, preko provjeravanja pa sve do vjere. No ovaj pozitivni zaključak vjere morao bi u našem životu proizvesti eksploziju radosti i neprekidnog divljenja, samo se to ne događa baš često jer skoro da pred njim ostajemo ravnodušni kao da se nije ništa u nama i za nas dogodilo.
Događaj Kristova ursksnuća kao da nam ne daje nikakav polet ni krila za pravi duhovni let. Ostajemo i dalje onakvi kakvi smo bili, bez da nas radikalno dotakne i promijeni. Vjera u Krista uskrsloga ne bi smjela biti tek neka informacija na koju smo se navikli, a da nam ništa bitnoga ne promijeni u duši. Petar i Ivan su barem potrčali prema Kristovu grobu, te bi bilo očekivati da i mi potrčimo u duhu, jer Kristovo uskrsnuće govori vrlo bitne stvari i nama. Nije Isus radi sebe umro i uskrsnuo, već radi nas, te bismo mi morali trčati njegovu grobu tražeći razumijeti što se značajnoga dogodilo za nas tim događajem.
Ako su Petar i Ivan shvatili da su se ispunila Pisma koja su najavljivala njegovo uskrsnuće, i mi u svome biću moramo otkriti pohranjene sadržaje Pisama. U srcu trebamo otkriti ona iskonska traženja ljudskog srca i želju da pobijedimo smrt, te osjetiti kako nam božansko obećanje ulijeva nadu i liječi dušu.
Zato nam je potrčati snagom duha prema Kristovu grobu iz kojeg nam dolazi svjetlo i snaga pobjede. Zato nam je doći na njegov grob i upiti poruku uskrsnuća kojim postajemo potpuno ono što jesmo, oslobođeni okova grešnosti i smrtnosti. Doživjeti nam je puninu svoga života pored njegova praznog groba, pored kojega su apostoli primili vjeru i iz kojega su nosili trajnu životnu radost.
Neka nas iznimnost ovog događaja ispuni novom snagom što struji u život vječni, te neka je u tom duhu svima blagoslovljen blagdan uskrsnuća Gospodinova i uskrsnuća našega s njime. Amen.

Veliki petak 2009.
Dok danas čitamo evanđeoski izvještaj spominjući se dana Kristove muke, razmišljamo o događaju kojim je čovjek htio Bogu osporiti pravo na ljudski život, to jest uskratiti pravo na prisutnost i pouku među ljudima. Za one koji su ga osudili i kaznu izvršili nije se možda zbilo ništa posebno u tom trenutku, jer je čovjek navikao eliminirati svoje neistomišljenike. No polazeći od činjenice koju mi sada znamo, a to je da je čovjek digao ruku na samoga Boga, koji nije htio ništa drugo nego poučiti čovjeka da je pravo čovjekoljublje i život življen na potpuno ljudski način, onaj koji se živi sukladno Božjoj objavi i prisutnosti, pitamo se kako se to dogodilo? Što se dogodilo s čovjekom da sebi dopusti toliku slobodu? Zašto je sam Bog dopustio da se dogodi to što se dogodilo, ako je mogao izbijeći tragediju Kalvarije? Zar nije mogao na neki drugi način doći među ljude i izvršiti djelo otkupljenja, umjesto da dopusti da se prolije još jedna krv nevina?
Mnošto je pitanja što pljušte, vezanih uz ovaj otajstveni događaj. Odgovore može znati samo onaj tko se iskreno suživi s voljom Božjom i Božjim načinom života i djelovanja. Polazišna točka je da je Bog bio spreman prihvatiti čovjeka onakvim kakav on u stvari jest. A čovjek je spreman neistomišljenicima i onima koji ne dijele njegov stav i ideje oduzeti život. Drugo što je razvidno u ovom dramatičnom odnosu jest da čovjek, ne priihvaća da se Bog bori za njegov interes. Ne dopušta mogućnost da ga Bog može najbolje i natemeljitije zastupati, te radije polazi od pretpostavke, ubačene sotonskom zavišću, da ga Bog na ovaj ili onaj način ugrožava. A događaj velikog petka bio je onaj konačni sukob koji se zbio između ove dvije životne postavke, božanske i ljudske, između Isusa koji naviještao Božju blizinu i onih kojima je Bog bio stereotipna šablona.
A kako je takav Bog uvijek nezgodan i uznemiruje čovjeka, kao da je čovjek htio biti siguran da mu ovaj put neće umaći živ iz vremena i prostora, da mu neće uvjetovati povijest, život i odluke, te će napokon vjekovni spor s Bogom biti riješen u trenutku kad se čovjek drzne ubiti Baštinika. Na veliki petak događa se svojevrsni reductio ad absurdum – svođenje na apsurd svih božanskih nastojanja i inicijativa. I to ne verbalno niti logičkim zaključcima, nego upravo suprotno, nelogičnim zaključcima i putem sile. Što se Bog više spuštao do čovjeka, to ga je čovjek više odbacivao. Što se Bog više objavljivao kao ljubav, to je ljudska mržnja i bijes prema njemu bila jača.
I u tragediji velikoga petka, dobro što ne razumijemo sebe i one koji učiniše što učiniše, nego ne razumijemo Boga koji to dopusti i koji se tome podloži. Podložio se svoj pristranosti i pogrešivosti ljudskoj, pa se ne možemo ne upitati zašto je to učinio. Ne možemo se ne pitati što mu je još trebala smrt križa? Zar nije sve skupa mogao jednostavnije izvesti? Što mu je trebalo biti doslovno satrven u prašinu, sveden na ništavilo, pogažen i popljuvan? Zašto je htio još jednom dopustiti čovjeku da isproba moć smrti kojom raspolaže, toliko strašnu da njome može i Boga usmritit?
Bog je ovim događajem jedino htio očitovati svoju ljubav prema čovjeku, koja ovim događajem raspršuje svaku sumnju i neuvjerljivost. Stvarnost Božjeg života među ljudima, a potom i smrti, morala je na tako radikalan i dubok način dodirnuti ljude da shvate zbiljnost i veličinu onog što se dogodilo. Radikalnost Božje ljubavi mogla se razumijeti najbolje u smrti i po smrti. Zar bi čovjek ikada tako lako prihvatio i povjerovao da je Bog došao među ljude, da se taj isti Bog nije podložio onoj neupitnoj i neospornoj stvarnosti kao što je smrt? Da ondašnji čovjek nije vidio Krista umrijeti, zar bi današnji ikad prihvatio da je postojao? Zar ga ne bi radije bio proglasio pričom, bajkom, mitom umjesto neizbježnom stvarnošću, da ga nije promatrao pribijenog i probodenog na drvetu križa?
Zato je Gospodin dopustio da čovjek osjeti moć nad nemoćnim osuđenikom, da izvrši jednu smrtnu presudu, da osjeti sigurnost da je eliminirao božanskog protivnika uvjerivši se kako je umro pod udarcima i prijebijanju na križ, da bi se naknadno, nakon uskrsnuća, duboko urezalo u svaku svijest koliko je bila moćna i velika Božja ljubav prema čovjeku, koja nije dopustila pobjedu smrti ni grijeha. Samo iz poniženja Božje smrti mogla je izrasti ona iznimna svijest Božje prisutnosti i ljubavi prema čovjeku i svijetu. Prihvaćajući križ nekada, htio je da i mi danas ne tražimo neki srednji, mlaki put, već da radikalno znamo kako je naš Bog umro za nas, ne dopuštajući da se njegova ljubav iskorijeni iz svijeta. Vjerujući u Krista raspetoga vjerujemo, priznajemo i znamo da nema srednjega puta, nego samo izbor između života i smrti, prihvaćanja Boga i odbacivanja, ostvarenja svoga čovještva po Bogu i zlokobne autonomije života bez Boga.
Neka nas ovaj događaj osnaži u našem vjerničkom življenju. Neka se duboko ureže u našu svijest, uz zahvalnost koju imamo prema njemu što nam je križem pokazao i objavio ljubav, koju mi ljudi tako sporo shvaćamo i površno doživljavamo. Neka nas prožme divljenje prema Bogu koji ne može zanijekati sebe i svoju ljubav prema čovjeku, pa i pod cijenu muke i smrti za nj, da bismo mi okusili snagu božanskog života na koji smo pozvani i za koji nam je križem otvoren prolaz do neba. Amen.

Veliki četvrtak 2009.
Da upitamo kuhara što je sve potrebno za dobar i uspio ručak, bez daljnjega će nam najprije nabrojiti potrebne sastojke, no to nije sve. Potom zacijelo slijedi opisivanje pravog postupka na koji se određeno jelo sprema, što ni u kojem slučaju nije nebitno. Jer ni u postupku se ne može preskakati korak, ako želimo doći do željenog cilja i rezultata. Ova dva jednostavna pravila koja vrijede u kulinarstevu, vrijede i u mnogim drugim disciplinama i nastojanjima. Od nje čovjek uči da je uz sredsteva potrebno poznavati i način dolaska do cilja. Jedan od takvih ciljeva je čovjekova želja da sjedne za stol s Bogom. U duhu te želje zamišljamo i svoj budući život kao vječnu gozbu u nebu. Time mi vjernici izražavamo želju i namjeru doći do vječnog blaženstva, koja je utkana i u sve druge ljude, bilo da vjeruju ili da nevjeruju. I oni žele ostvariti sreću koja nadilazi odrednice prostora i vremena. Zato slobodno možemo reći da je nedvojbeni cilj svakom čovjeku doći do blaženstva, što mi vjernici predočavamo sebi slikom zajedništva za nebeskim stolom u nebu, čime postajemo sustolnici samoga Boga koji, ne samo da nije protivan takvoj našoj sreći, nego nam i omogućuje uživati blagodati raja za nas pripremljene.
Međutim, prije dolaska do toga cilja postoje preduvjeti koji moraju biti ispunjeni ako želimo ostvariti ponuđenu čast i povlasticu o kojoj razmišljamo kao o sasvim razumljivoj. Nekada se stoga ponašamo tako kao da je ne samo razumljivo, nego kao da je Božja dužnost dati nam to što mi u glavi zamišljamo, te uopće ne mislimo o predradnjama i preduvjetima koji postoje da bismo došli do cilja. A koji preduvjeti postoje da bismo sjeli za njegovu vječnu gozbu u kraljevstvu nebeskom, jasno nam govori otajstvo današnjega dana kojim slavimo utemeljenje euharistije i Kristovu posljednju večeru.
Prvi preduvjet je dopustiti Bogu da sjedne za naš ljudski stol. To hoće reći da trebamo prihvatiti Boga koji je postao dionikom naše povijesti, našega života, koji je sve učinio da dođe do nas, te ga treba pustiti da zauzme mjesto za obiteljskim stolom svakog čovjeka. Preduvjet koji potom slijedi je da onda dopustimo da on pretvori naš stol u svoj božanski stol. Treće što je neophodno je da, prije nego sjednemo s njim za stol, dopustimo da nas on očisti od grijeha, to jest opere od slabosti. Četvrti preduvjet je da stupimo s njim u potpuno zajedništvo na način da dopustimo da on postane naša hrana na zemlji, čime se raspolažemo i za nebesku gozbu gdje će on biti hrana našeg života i svih naših apetita i sposobnosti: razuma, volje , bitka.
Ovaj dinamizam uočavamo u Isusovoj posljednjoj večeri i u njegovu božanskom ophođenju s apostolima i preko njih s cijelim čovječanstvom. Kao Bog je sišao među ljude, s njima se družio, jer je htio da ga prime za svoj ljudski stol, u zajedništvo života i prijateljstva. Potom je tako na njih djelovao da ih je htio božanskim naukom nadahnuti i potaknuti prema nebskoj pretvorbi, prema životu za nebeske ideale i vrijednosti, čime je učinio da se njihov ljudski stol pretvori u božanski.
A kad su shvatili da sjesti s njim za stol ima posban nebeski prizvuk, morali su dopustiti i onaj nezamjenjivi korak koji Ivan opisuje u današnjem Evanđelju. Morali su dopustiti Isusu da im opere noge, da ih time opere svojom ljubavlju učeći ih što i sami trebaju činiti međusobno i među svim ostalim ljudima.
Posljednji korak u nizu preduvjeta bio je pak da im je dao i predao sama sebe u euharistijskoj hrani. Čin kojim im Isus predaje samoga sebe sadržava dvije odredbe. Prva je: Uzmite i jedite, čime im je zapovjedio da ga blaguju i da od njega žive do konca svijeta kao od svoje isključive hrane. Druga je: Ovo činite meni na spomen, tražeći od njih da kao svećenici prostiru euharistijski stol za sve Božje sustolnike na zemlji.
Isti božanski dinamizam stoji i pred nama vjernicima danas: Bog ulazi u našu stvarnost u naš život, najprije kao onaj koji traži mjesto za našim stolom, da bi potom on nas učinio sustolnicima neba. Shvatiti nam je iznimnost trenutka, značaj poziva koji nam upućuje gospodar neba i zemlje, koji nas poziva na vječnu gozbu. Prihvatimo ga u svoja srca, smjestimo ga za svoj stol, dopustimo mu da svojom ljubavlju i poniznošću očisti naše biće od natruha vremenitih i zemaljskih interesa, da bi nas učinio braćom i sestrama što pomažu jedni drugima na putu spasenja. Neka nas potom, nahranivši nas svojim presvetim tijelom i krvlju, obdari i slavom neraspadljivog života koji primamo već sada na zemlji blagujući njega, da bismo ga onda jednom mogli u punini uživati u vječnosti. Amen