30. nedjelja kroz godine – B
Nedvojbeno je da se današnji čovjek trudi biti u tijeku događanja u društvu oko sebe, jer je to pretpostavka snalaženja i orijentacije u prostoru i vremenu. Tko je u tijeku događanja ima uvijek informaciju više, i u pravi čas, da se može snaći ili okoristiti povlasticama i pogodnostima trenutka, a tko nije u tijeku, vječito negdje kasni i ispašta zbog toga u svakodnevnici. Zato je čovjek jednostavno prisiljen biti u tijeku, da ne bi tijekovi ili tijek života prošao pored njega, tjerajući ga da se onda kaje za propušteno. U svom grčevitom nastojanju da bude u tijeku, napravio je i ljestvicu važnosti, te se ponaša sukladno njoj. Postavio je sadržaje o kojima mora biti bez daljnjega informiran i spreman brzo reagirati, kao što ima toliko sadržaja koje je na svojoj ljestvici stavio vrlo nisko, tako da mu se ne čine važnima. Ovi potonji nikad ne dođu na red, budući da je on upućen na toliko toga što smatra da stvarno ne smije propustiti.
Zbog toliko dobre volje da se bude u tijeku, malo tko će priznati svoju sljepoću, ali svjetlo Evanđelja i vjere kad zasja čovjeku u duši, pomognu mu da uoči da je bio slijep za stvarne tijekove života i stvarne vrijednosti. Slijep i za sam život. Dogodilo mu se da mu je život prošao, dok se bavio mnoštvom drugih stvari. Konačni zaključak bi mogao biti da je sjedio pored krivih tokova života koji ga nisu odveli u život vječni, dok je mislio kako je bio na samom izvoru dok je tražio biti u tijeku svjetovnih i svjetskih događanja. Tek kad Krist čovjeka obasja, onda tek vidi koliko važnih stvari propustio time što je vjeru i skrb za dušu stavljao na neko sporedno mjesto u životu, tek onda vidi koliko je bio slijep i nije uočavao važno u životu. Zbog toga nije mogao biti u tijeku sa životom, jer je bio neupućen u vjeru i nemaran u skrbi oko svoje duše. Zato će tek naknadno saznati, dolaskom pred lice Božje, koliko je samo bio u tijeku pogrješnih i suvišnih događanja, a premalo u onim važnim odsudnim događanjima gdje se odlučuje o životu i smrti, o biti ili ne biti.
Slijepac iz današnjeg Evanđelja, što sjedi pokraj puta, nadomak Jerihona, može nas stoga naučiti koječemu, dok i sami kao vjernici dijelimo sudbinu suvremenoga čovjeka u našim Jerihonima, to jest gradovima. Možda smo čak i uvjereni da smo u samom središtu ili izvoru života gdje se događa mnogo toga, pa ne dopuštamo da nam išta promakne, za razliku od onih koji sjede izvan ove životne strke i zbrke, po predgradskim i prigradskim naseljima, uz ceste i putove. Slijepac nas želi poučiti da smo uvijek jednako slijepi i izvan tijekova života ukoliko Krista nismo upoznali i dopustili mu da nas prosvijetli. Kao što je njega izliječila vjera u Isusa, Sina Davidova, oslobodivši ga sljepoće, tako i nama danas poruka je više nego jasna: postoji sljepoća od koje nas može osloboditi samo vjera, kao što nam zorno predočuje primjer ovog slijepca što slijedi pokraj puta u prašini. Sljepoća koja nas u suvremenom svijetu muči jest sljepoća za vjeru, sljepoća za Krista što je temeljni problem našega svijeta i vremena u kojemu čovjek živi prateći tijekove i trendove, a da pritom ne dotakne i ne doživi samo otajstvo života koje mu je u Kristu i Crkvi došlo ususret.
Kamo sreće kad bismo i sami znali pristupiti Isusu na način na koji mu je pristupio Jerihonski slijepac tražeći ozdravljenje, da bi nam Isus kao i njemu mogao reći: Vjera te tvoja spasila. Ne preostaje nam drugo nego otkriti kako živimo u društvu, uronjeni u toliki svjetovni mentalitet da ne vidimo svoju sljepoću, a to je sljepoća grijeha i života u grijehu kojem se olako prepuštamo previđajući ili zanemarujući njegovu razornu moć. Živimo tako površno da ne vidimo svoje propuste, niti vidimo Krista ispred sebe, niti čujemo njegov glas. Zbog toga ne možemo niti doživjeti život u njegovoj punini, već smo se odlučili prositi pokraj puta, pokraj tijekova života zabarikadirani u sljepoću svoje tame, umišljeni u ispravnost i značaj tijekova života koji su ipak samo promašeni tijekovi. A u konačnici sramotno je od života tražiti mrvice i milostinju, kad nam je Bog u isto vrijeme dao mogućnost baštiniti neizmjerno obilje milosti i nadnaravnih darova. Žalosno je hvatati se ostataka, a istodobno ne željeti primiti iz Božje ruke dar i hranu koju je Providnost priredila za nas. Nije dobro da propuštamo bitno i glavno trošeći se u svjetovnim aktivnostima, koje još uvijek nismo kadri prepoznati kao sjeđenje pokraj puta, u prašini, pokraj tijekova života, trošeći se u onome što ne daje život niti ga može dati. Štoviše, može ga samo dodatno istrošiti.
Ne preostaje nam drugo nego, nakon pokajanja za sljepoću u kojoj živimo, naučiti vikati u tišini svoga srca: Sine Davidov, smiluj mi se. A kao što je slijepca Isus izliječio od sljepoće zahvaljujući svjetlu vjere što mu je zasjalo u duši, i nama se nadati takvom oslobađajućem zahvatu koji će nas sa stranputica i bespuća života na koje nas je odvela sljepoća vratiti na put nasljedovanja Krista kojim se uputio i jerihonski slijepac.

29. nedjelja kroz godinu – B
Postoji jedna životna uzrečica da nekog možeš upoznati u pravom svjetlu tek kad mu dadeš vlast, jer on tek tada pokaže svoje pravo lice. Ne zna se zašto je to tako, ali se ovo pravilo u životu vrlo često pokaže istinitim, a najčešće je to negativno iskustvo u kojem otkrijemo tuđe prikrivene strane i namjere. Činjenica je da mnogo od onih koji teže vlasti to ne iznose u javnost, a svoje podsvjesne želje najčešće prikrivaju lažnom poniznošću i prijetvornošću dok ne ostvare svoj plan. A kad su došli do moći, nakon toga odbace sve one koji im više ne trebaju da se održe na vlasti koristeći sve blagodati i povlastice koje položaj pruža. I onda onaj koji je tražio potporu naroda da bi služio tim istim ljudima koji mu daju vjerodostojnost želeći ga na vlasti, sada najednom gotovo da više ne treba narod, nego ukoliko može njime gospodovati i upravljati.
Bilo takva iskustvena istina koju svakodnevno imamo pred očima, bilo današnje Evanđelje u kojem čitamo izvještaj o tome kako se i Isusovi učenici bore za vlast, potvrda je da u svakom čovjeku, ma kako bio blizak Bogu, postoji želja za vlašću. Tko bi htio propitivati njene izvore ili uzroke, otkrio bi da oni sežu do iskona, do samih početaka ljudskog života, te bi mu postalo jasno da je čovjeku takva potreba ili nagon dan samom prirodom, premda može biti da je dana u manjem ili višem intenzitetu, u ovom ili onom obliku. Nedvojbeno je dakle da u čovjeku postoji želja za vladanjem i moću, da postoje također određene sposobnosti i upućenost na takvo što. Međutim, takva se želja javlja jer čovjek u sebi osjeća i postojanje određenih životnih sila, a svaku silu treba upravljati i iskoristiti na prikladan način, treba je znati dominirati da bi bila privedena svrsi, u protivnom može biti sila propasti. Tko ne bi znao upravljati darovane sile, bio bi sličan čovjeku koji sjeda za volan auta, a da ne zna voziti, te, što bi auto bilo snažnije, lakše otišao u propast.
Međutim, tko nije svjestan svojih osobnih i životnih sila i moći, tko nije naučio njima vladati i tko nije otkrio nasušnu potrebu i iznimnu ljepotu u time, takav onda traži svoje ostvarenje u onoj izvanjskoj moći, o moći koja mu je dana od drugih i nad drugima. Želja da vlada nad drugim najčešće se stoga budi u onima koji nemaju volje učiti se vladati nad samim sobom. Zato, ukoliko netko svoju želju za vlašću, koja nikoga ne mimoilazi, od običnih ljudi do ljudi koji imaj veliku vlast i ovlasti, ne primjenjuje na sebi, želeći ovladati sobom i svojim željama, takva se želja može izroditi, a napose kod onih koji su već okusili strast i slast vlasti, te su ogrezli u njoj shvaćajući vlastite prednosti od toga.
A Gospodin Isus, moćni i vječni Bog, došao je na svijet da pouči svoje vjernike istini prave vlasti i da u njima razbudi želju za njom, dajući ujedno primjer svojim životom. Zato reče: Sin Čovječji nije došao da bude služen nego da služi. Prava vlast je vlast nad samim sobom. A vladati nad samim sobom znači do te mjere ovladati samim sobom da sebe izlažem za drugoga služeći mu. Služiti drugome znači staviti drugoga i njegovo dobro na prvo mjesto. I tko je to napravio ne brine se za svoj položaj i status, ne traži veću vlast i ovlast, nego iskreno i ponizno služi dobrobiti ljudi oko sebe. Tko pak sebe stavi u središte, a da pod tim nije mislio da stevi sebe sebi pod kontrolu, da ovlada svojim mislima i željama, silama i strastima, taj će onda na ovaj ili onaj način drugoga stavljati sebi pod noge ili ispod sebe. Želja za vlašću nad drugim samo je bijeg od sebe, od suočavanja sa svojom nutrinom, te nikad ne vodi pravom ostvarenju osobe.
To je razlog zašto Isus uči svoje učenike da stave dobro drugoga u središte svojih nastojanja, a sebe samo onda kad se trude ovladati sobom i svojim činima. Samo idući putem služenje može se ostvariti prava veličina, koju i narodna mudrost izrazi riječima: Nije velik tko nad drugim vlada, već je velik tko sam sebe svlada. Neka pouka našeg Učitelja u nama rodi željom za vlašću, ali vlašću nad samim sobom, da bismo onda, gospodareći svojim silama, mogli davati život kao otkupninu za druge privodeći ih u život vječni. Amen.

28. nedjelja kroz godinu – B
Malo tko se od nas danas može pohvaliti da su mu strane socijalne teme, da ne razmišlja i ne razgovara o socijalnoj pravdi i nepravdi, o pravima i prevarama, o bogatima i siromašnima. Rado govorimo o tome tko što i koliko ima, koliko vrijedi čije bogatstvo i čija porezna kartica, te o svemu imamo svoj sud. Oštro i polemično nastupamo kad nam netko ugrozi zaradu, to jest neka naša prava i mogućnosti, te time pokazujemo koliko nam znači materijalna sigurnost. Vjerojatno mnogo polemičnije i žučljivije nastupamo kad se borimo za veću plaću ili zaradu još neke kune, nego što ćemo se truditi upoznati Boga, produbiti vjeru, potaknuti ljubav prema njemu. Kad raspravljamo o dodatnim porezima, kriznim mjerama i potezima vlasti, lako se ražestimo, govorimo o nametima i haračima, a redovito neprimjerenim tonom i rječnikom.

O tome koliko nam se podudaraju ulazi i izlazi, ovisit će koliko rado i veselo dolazimo i u crkvu priznajući se vjernicima. Dapače, ukoliko nam posao ide od ruke očekivat ćemo da nam status vjernika pomogne očuvati ono što smo pošteno stekli, te ćemo radi toga još rađe i srdačnije dolaziti, uvjereni kako imamo dokaz da Bog misli na nas, jer nam daje ono što nam treba, što zaželimo i zatražimo.

No da nas Gospodin malo „dotakne“ i ugrozi „naš imetak“, tko zna bismo li bili jednako ponosni na vjeru koju ispovijedamo, ili bismo svoje stanje pred Bogom tumačili kao kaznu koja nam se dogodila iz neznanih razloga. Pogotovo ako bismo se držali ćudorednima i poštenima, za razliku od nekih drugih koji su na nepošten način stekli svoje bogatstvo ili imetak. Imali bismo osjećaj da je naš imetak Božja nagrada, te da je samom Gospodinu dužnost da nam to očuva. Osim što bismo imali zaleđe materijalne sigurnosti, mogli bismo se hvaliti ćudorednom neporočnošću, držeći je preduvjetom poradi kojega nam je Gospodin i udijelio sve što imamo.
Tako i ovaj Isusov sugovornik iz Evanđelja, uvjeren da je na dobrom putu, odlučuje se pokazati pred Isusom kao pošten i moralan čovjek. Htio je istaknuti kako je bio neporočan od svoje mladosti, vjerojatno zato što je oko njega bilo mnogo onih koji nisu bili baš takvi i u odnosu prema kojima se osjećao izuzetno ponosan. Hvale je vrijedno da pitanje svoje neporočnosti nije ostavljao za starije dane, za razdoblje kad ne bude više imao snage činiti propuste, griješiti, kao što radi toliki drugi. Sigurno je očekivao više pohvala, a doživio je u stvari suprotno, da ga je Isus razoružao i doveo pred izbor, ili vjera ili bogatstvo ukoliko je želio učiniti sljedeći bitni duhovni korak. Njegov zanos je naglo splasnuo, jer je bio hranjen samohvalom i ponosom na vlastite čine, a nije bio usmjeren prema Bogu, niti je dopuštao daljnja Božja nadahnuća. No ne treba se čuditi njemu, nego promatrati sebe kroz njega i njegov slučaj, jer malo bi tko i danas drukčije reagirao, te poslušao Isusovu riječ. Barem se ne susreće često takvih primjera u svakodnevnici, pa i onda kad živimo neporočno i ćudoredno ili kad susrećemo osobe koje se ponose kako žive prema Božjim zapovijedima, usprkos tolikih napasti koje vjernika odvlače od vjernosti Božjim odredbama.
Moralna neporočnost je, bez daljnjega, dobra i potrebna, ali je još uvijek daleko od evanđeoskog života i punine onoga što možemo od Boga primiti da mu se prepustimo da nas vodi njegova riječ izvan okvira i granica našeg ljudskog poimanja. Ćudoredni život može biti dobar i zdrav preduvjet – temelj na kojim se može graditi, isto kao što može biti prepreka u hodu prema evanđeoskim vrijednostima ukoliko se pojedinac počne diviti samome sebi i svojoj životnoj situaciji. Tako se dogodilo i ovom mladiću koji je živio neporočno održavajući Božje zapovijedi, ali nije živio od pouzdanja u Boga, već od sigurnosti koju su mu pružala dobra ovoga svijeta koja je posjedovao. Zato nije bio sposoban usmjeriti pogled na Boga diveći se njegovoj dobroti, te živjeti od povjerenja u njegovu providnost, potpuno posvećen i usredotočen na njegovo kraljevstvo, to jest prepušten Isusovu vodstvu. Nije bio kadar dopustiti Bogu da mu otvori srce prema većim vrijednostima od ćudoredne neporočnosti i materijalne sigurnosti.
Isus, međutim, svjestan u čemu se sastoji stvarna vrijednost života ukazuje na sasvim nove potrebe i mogućnosti odnosa prema Bogu koji se više ne mjeri ljudskim već božanskim kategorijama. Lako je razumijevati Boga dok ga uklapamo u svoju logiku i funkcioniranje svoga života, ali doživjeti Boga i uspostaviti odnos s njime kada on mijenja kategorije našeg poimanja prilagođavajući ih svome, to već nije lako. Nije nimalo lagano ni lagodno dopustiti Bogu da on nas suobliči logici svoga života, što je istinski smisao prave vjere i odnosa s Bogom. Jer ovaj mladić iz Evanđelja je mogao znati i sam o Bogu zakona i zapovijedi, o tome što Bog naučava o ćudorednom i poštenom življenju, što je pokazao u dijalogu s Isusom. Ali ako je došao pred Isusa iskreno tražeći intenzivniji put koji bi se sastojao u posvemašnjoj otvorenosti i predanju Bogu, koji bi bio posvećen isključivo traženju njegova a ne svoga lica, od života koji nadvisuje obični ljudski put, ljudska poimanja i očekivanja, onda je trebao krenuti za Isusom na tragu evanđeoskog života.
Ovaj mladić za to nije bio sposoban. Draža mu je bila njegova sigurnost nego ona koju je mogao steći upoznajući pobliže Boga. Nužni preduvjet duhovnog rasta je, kako jasno pokazuje Isus, otvorenost Evanđelju, a ne moralna neporočnost koju je ovaj čovjek imao. Premda je bio čovjek koji, kako ustvrdi, nije krao, te je očito sve legalno stekao svojim radom, Isus mu je ipak rekao da će teško imućnici u kraljevstvo Božje, jer je bio otvrdnut u svom poimanju Boga i života, uvjeren kako imetkom može izgraditi budućnost bolje nego siromaštvom.
Krist Gospodin, naprotiv, vjeruje u snagu siromaštva i jednostavnosti. Kad se živi skromno i siromašno ne samo da se nema što izgubiti, nego se živi slobodno, opušteno i nenavezano, zahvalno primajući osnovno za život. Tko živi skromno i siromašno, predan traženju Boga i njegova kraljevstva, ne živi u strahu poput bogataša koji se boje da ne izgube ono što imaju, te tako uistinu ne znaju živjeti, jer nikad ne žive neopterećeno. Tko iskreno ide za Isusom doživljavajući iz dana u dan bogatstvu koje mu Isus polaže u dušu, bogatstvo za koje ne mora strahovati jer je nepropadljivo i neuništivo, sasvim mu je lako odreći se svih ostalih interesa, te svoja dobra staviti u službi braći ljudima, napose siromašnima.
Stoga nam je ova Isusova poruka kao kruh nasušni, jer danas živimo u mnogo većem grču i strahu nego nekada, zagušeni potrebom da imamo, stječemo i zarađujemo, u strahu od teškog i nesigurnog života. Živimo u društvu i vremenu u kojemu nitko više gotovo ne vjeruje da je siromaštvo krepost i snaga, pa niti oni koji se zavjetovaše živjeti siromašno ili pak oni koji služe Bogu i propovijedaju njegovu riječ. Neka nas Isusova riječ prodrma i potakne da je shvatimo ozbiljno, jer ostaviti sve i poći za njim iznimno je iskustvo vjere, te siromasima i cijelom svijetu dokaz Božje prisutnosti. Pričajući samo o vjeri, a ne čineći ono što je Isus činio i na što nas poziva, ostajemo slika i prilika onog bogatog mladića, koji se drži svojih sigurnosti, a time postajemo karikatura kršćanina koji bi inače trebao živjeti od svake riječi što izlazi iz Božjih usta.

27. nedjelja kroz godinu – B
Živimo u industrijaliziranom društvu koje neprekidno usavršava i razvija tehnologiju proizvodnje, neprestano proizvodeći savršenije i funkcionalnije predmete. Sve što se proizvodi, proizvodi se već unaprijed s idejom da je to potrošna roba koja ne mora imati dugi vijek, jer kad se određeni dio nekog predmeta ili stroja istroši, postoji rezervni dio, ili pak ukoliko se cijeli predmet pokvari, uvijek postoji i onaj zamjenski, kao kad dobijete zamjensko vozilo dok se vaše popravlja.
No tamo gdje nije moguće postupiti tako, u situaciji u kojoj ili pojedinac nema dovoljno novčanih mogućnosti da bi se razbacivao novcem na kupovanje rezervnih dijelova ili novih proizvoda ili u slučajevima u kojima postoje jedinstveni, vrlo dragocjeni i značajni predmeti koje nije moguće zamijeniti, ljudi se ponašaju mnogo odgovornije. U tom slučaju mnogo pozornije pročitaju uputstvo za upotrebu pojedinog predmeta ili naprave, da se ne bi dogodilo da ostane bez nje uslijed neodgovornosti i neupućenosti.
Kao što su nekada i farizeji tumačili bračne i obiteljske veze između muškarca i žene, tako se i suvremeni čovjek previše navikao na mentalitet vrlo kratkotrajnog i zamjenjivog. Logiku odnosa prema stvarima primjenjuje i na ljudske odnose, napose one najsvetije odnose koji se tiču braka i obitelji i svih onih s kojima živi. Ako netko misli i tako se ponaša kao da je onaj drugi pored njega zamjenjiv, onda je popustio svojoj ljudskoj površnosti i ne vodi se ispravnim kriterijima, što vodi u besmisao života. Kao posljedica toga toliku se obitelji trajno razaraju na ovaj ili onaj način. Koliko se samo tragedija dogodi kad otac napusti obitelj, ženu i djecu, koliko samo nereda i nevolja, ožiljaka i trauma kad se roditelji ne slažu i svađaju, koliko samo nerazumnog i nerazumljivog nasilja jednih nad drugima, koje zna čak kulminirati i ubojstvima i smrću?
Nije stoga nelogično da i danas mnogi drže da se bolje rastati nego trpjeti, patiti, biti izložen maltretiranju koje može poprimiti čak i tragične razmjere. Tom istom praktičnom i pragmatičkom logikom vodili su se i farizeji kad su Isusu postavili pitanje je li dopušteno otpustiti ženu, a i Izraelci, kako tumači Isus, kad su zbog okorjelosti svoga srca dobili dopuštenje da mogu ženi dati otpusno pismo. U toj situaciji je posebno do izražaja dolazio pogubni mentalitet muškaraca koji su držali ženu zamjenjivim ili potrošnim predmetom koji su mogli odbaciti kad im se pokrije, a uz to dobiti još i zakonsko religiozno pokriće, držeći se dobrima jer nisu odstupili od Zakona koji im je omogućio da dadnu ženi otpusno pismo kojim zavaraju svoju savjest i zaštite ugled u društvu. Navodno su bili čisti i pred ljudima i pred Bogom jer su napravili sve u skladu s propisima.
No ni savjest ni Boga ne može se prevariti tako jednostavnim i jednostranim trikovima, što je Gospodin Isus, pravi Bog, nedvosmisleno pokazao. Za njega žena ili muž koji sačinjavaju obitelj kao temeljenu zajednicu ljudskog života nisu kao neki rezervni dio stroja koji se može izmijeniti kad dotraje. Oni su jedinstvena stvarnost u kojoj ako nema jednog, nema ni drugoga. Ako su svjesni svoga poziva i dara pred Bogom, oni ne mogu dotrajati, jer su utemeljeni na ljubavi. A ako se događa da se međusobno troše, onda je to pokazatelj da su prestali živjeti u ljubavi i od ljubavi, što je alarmantno i besmisleno. Osobe u braku se ne može tek tako mijenjati kao zamjensku gumu ili zamjenski dio, kao što smo naučili raditi s predmetima i strojevima u vremenu u kojem živimo.
Kad stvari u braku počnu ići krvim smjerom, kad ponestane ljubavi u posudama života, najlakše je pribjeći zakonskim rješenjima, pa ako treba i izglasovati zakone koji će dopuštati rastave, no time se dobrano odstupilo od pravoga smisla i cilja. Što znači htjeti ozakoniti rastavu, može se možda zorno predočiti jednim primjerom. Kad bi kupac kupio u trgovini neku neispravnu napravu, te se vrati nazad reklamirajući neispravno funkcioniranje ili nefunkcioniranje dotične naprave, ne znam bi li dopustio da ga prodavač uvjeri da taj aparat mora biti neispravan. Ne znam bi li dopustio da mu prodavač tako ozakoni grešku, ukoliko i sam zna čemu nešto služi, to jest da hladnjak mora hladiti, a peć peći, a ne obrnuto. Tako i zakoni o rastavi žele ozakoniti neispravno stanje stvari, kao što je židovski zakon o otpuštanju žene ozakonjivao nepravde i bolesna stanja kojima su žrtve najčešće bivale žene, a ne bi se moglo reći da su se i muškarci mogli usrećiti, osim što su mogli dati na volju svojoj pohoti i strasti. U situaciju u kojoj se ruši obitelj, ruši se cijeli jedan svijet, te nitko od toga ne može imati ništa dobroga.
Isus se zato vraća na iskonski nauk o braku i obitelji, zapisan od postanka svijeta u srce čovjeka i naučavan snagom božanske objave čovjeku. Muškarac i žena su neponovljive jedinke koje je Bog stvorio i Bog združio. Oni su jedno i nitko nema pravo, pa ni oni sami, rastavljati to što je Bog združio. Umjesto da zamjenjuju jedno drugo odbacujući se, moraju se mijenjati iznutra odbacujući grijeh, jer svaki nered u obitelji i braku počinje grijehom u okorjelom srcu čovjeka. Ako čovjek zna prepoznati smisao i cilj neke naprave time što zna čemu služi koje je njeno ispravno stanje, treba imati i pred Bogom istu sposobnost i prepoznati smisao braka kojem je on autor. Potom je dobro da trajno čitaju uputstva za upotrebu koja je on napisao, jer se radi o nezamjenjivim i dragocjenim „dijelovima“, da bi se onda trudili „funkcionirati“ sukladno njegovim načelima, to jest živjeti sukladno životu i milosti koju su od njega primili. Jer ako se u barku „pokvari“ biti i nezamjenjivi dio, to jest ako ponestane ljubavi, razumijevanja i darivanja među supružnicima, ako jedno drugo odbace, izgubile su se pretpostavke da se takva stvarnost prepozna po onome što jest. Automobil bez motora nije uopće automobil već hrpa metala koja hrđa i smeta na dvorištu. Obitelj sastavljena, mimo Božjeg plana, od „rezervnih“ ili „zamjenskih“ dijelova nije obitelj kako ju je Bog htio, te uvijek ostaje preljub. Jer što koristi imati stotinu ključeva ako nijedan nije od sefa života u kojem je položeno bogatstvo koje mi pripada?
Može se i danas izglasovati još više zakona nego nekada koji će ozakoniti neispravno stanje stvari, pa čak ih opravdati željom i potrebom za ravnopravnošću spolova, ali ako se čovjek današnjega vremena ne stavi pred Boga i ne počne rješavati problem okorjelog srca, neće nikad doći do pravog i zdravog rješenja za tolike narušene i bolne situacije u obiteljima. Ako čovjek sebi dopušta živjeti u okorjelosti srca, te onda to i zakonom zaštiti i podupre kao da je to zdravo stanje, ništa se dobro ne može dogoditi ni njemu samome, ni obitelji ni cijelome narodu i društvu. Jedini pravi put je onaj koji nudi Isus: svaki pojedinac koji stupa u brak, te svaki muškarac i žena u kršćanskome braku, treba ozbiljno stati pred Boga, shvatiti poziv i odgovornost jednog za drugo. Samo snagom vjere može prepoznati sebe i drugoga pored sebe kao neponovljivu jedinku koju mu je Bog darova sa zaduženjem da joj pomaže hoditi do spasenja. Tko je svjestan da ga je Bog zadužio da skrbi o spasenju određenih osoba ne može ući u brak sa sviješću kao da se radi o nekom dijelu za koji imam rezervni nadomjestak ili pak o zamjenjivom predmetu koji mogu odbaciti kad mi se prohtije.
Goruća je stoga zadaća prihvatiti Kristovu pouku i poruku u ovo naše vrijeme, da bi se izliječile tolike obiteljske traume i bolesna stanja, te učiniti sve da kršćanski supružnici otkriju iskonski Božji plan o sebi i svome poslanju. Amen.

26. nedjelja kroz godinu – B
Promatrajući pojave i događanja u društvu i politici, a također ako zavirimo u vlastiti život, možemo uočiti da se vrlo rijetko dogodi da pohvalimo dobar potez nekoga tko nije na našoj strani. Nastaje tako određeno ideološko sučeljavanje u kojem se ne sagledava i ne vrednuje činjenice kao činjenice, već stvari vrjednujemo polazeći od vlastite ljubomore i zavisti. Ako netko napravi neko dobro djelo, a nije iz moga kruga ili klana, nije iz moje stranke ili udruge, ako nije na mojoj liniji ili mi nije simpatičan, ako nije moje vjere ili nacije, spreman sam omalovažiti i pokuditi njegovo dobro djelo. Redoviti se nađe i dobar izgovor, ili se barem ubaci crv sumnje da dotični to nije napravi s najboljom namjerom, da vjerojatno iza toga postoji neki drugi interes ili namjera, te time zbunjujem one koji su se o učinjenome pohvalno izrazili. Tako ono što je dobro tumačim kao loše, jer mi ne odgovara osoba koja je to učinila. Svoje sam tumačenje i svoje mislio obojio zloćom zavisti koja mi ne dopušta da u drugome vidimo ono što je objektivno dobro, već po svaku cijenu želim to protumačiti lošim. A da ja, ili kad ja, napravim nešto takvoga, usta su mi puna hvale i očekujem da me tako i svi ostali hvale dičeći se koliko je to bilo veliko i herojsko djelo.
To je klasični primjer pristranosti potaknut zavišću i ljubomorom. I zbog svega toga trpi društvo u kojemu živimo i konkretni čovjek s kojim živimo. Jer i tako je premalo dobra u društvu, da bismo odbacili nešto od toga samo zato što nije od naših društveno-političkih ili crkveno-eklezioloških istomišljenika, od onih s kojima ne dijelio ista životna uvjerenja ili metode. Treba znati, a nije lako, prihvatiti činjenicu da i netko drugi mimo nas može učiniti nešto što je objektivno dobro i što je za dobro čovjeka i čovječanstva. Vjernici danas u našem društvu ne smiju biti poput njihovih protivnika koji ne prihvaćaju ništa od onoga što kaže Crkva ili neki biskup ili svećenik, kao što se to desetljećima događalo u onom režimu, a ni danas nije sasvim nestalo s društvene scene. Jer ima onih koji, čim vide odoru crkvenog službenika, već im je to dosta da se u njima pokrene mehanizam odbojnosti i netrpeljivosti, a da uopće ne slušaju što će dotični reći, niti razmišlja o vrijednosti njegovih argumenata. Budući da razmišlja ideološki, on se u startu ne slaže s onim što će reći njegov sugovornik, kojega čak drži protivnikom, a ne samo suparnikom. Takve osobe razmišljaju ideološki, a ne na temelju činjenica, na temelju dobra i univerzalnih vrijednosti. Takve nam se pojave događaju i u osobnom životu, kad teško prihvaćam da netko tko mi nije simpatičan ili komu nisam sklon može učiniti nešto dobra. Teško ćemo pohvaliti takvu osobu, ma što da ona učini.
Takav stav su zauzeli i apostoli prema nekim svojim „suparnicima“, kako nas u današnjem evanđeoskom tekstu izvještava Evanđelist Marko. Naime, susreli su neke koji u Isusovo ime izgone zloduhe, i to dosta uspješno kako se čini, i oni su mu branili jer nije pripadao njihovom užem krugu, umjesto da ga podrže u njegovom dobrom nastojanju. Uvjereni kako su dobro učinili, s time da dotični vjerojatno nije poslušao njihove prijekore i riječi zabrane, oni odlaze Gospodinu, vjerojatno sa željom da on potvrdi kako su dobro postupili. I kad mu Ivan iznosi što se dogodilo, Isus ne potvrđuje da su dobro postupili, već im nalaže da dopuste dotičnome da nastavi svoje djelovanje. Pri tome izgovara jednu značajnu rečenicu: Tko nije protiv nas, za nas je.
Učiteljev stav postaje naputak apostolima da se ne sučeljavaju s ljudima koje susreću kao ideolozi, a pogotovo da ne mjere tuđe čine s pozicija vlastite zavisti i ljubomore, prestrašeni da sami ne izgube zamišljeni ugled i veličinu među ljudima. Iskreno dobro koje se učini ne može nikoga ugroziti ni umanjiti, te tako ni njih ne može umanjiti ukoliko netko čini dobro, bez obzira što nije s njima u istoj skupini. Gospodin ne želi da se njegovi apostoli i učenici sukobljavaju bespotrebno ni u Crkvi ni u društvu, kao da bi oni u svemu morali imati glavnu riječ, već da budu sposobni okupiti ljude na bazi vrijednosti, pa i kad neće prihvatiti njihova religiozna uvjerenja. I danas bi u našem društvu takav način okupljanja bio neophodan, jer se u protivnom stvaraju još veće podjele i rasipa se energija koja bi mogla i morala biti korisna za izgradnju društva. Postoje mnogi sadržaji u kojima mnogi misle i djeluju za dobrobit čovjeka, ali opet ne staju zajedno, jer su ideološki suprotstavljeni. Ukoliko zanemare vlastitu veličinu svjesni da im se veličina ne ugrožava ako nađu i podržavaju sve one koji čine dobro i rade za dobrobit čovjeka, postaju kvasac društva, ljudi sposobni pogledati u oči i pružiti ruku svakom čovjeku dobre volje. Nitko ih nikada i ni u čemu ne može ugroziti ukoliko spremno priznaju svako dobro u društvu, ili pak da prozovu zlo, ma odakle dolazilo, premda smo silom naravi spremni prikrivati svoje zlo, a tuđe dobro i zasluge umanjivati. Isus je ipak sasvim jasan: Tko nije protiv nas, za nas je! Svaki čovjek koji živi kreposno, čestito i pošteno nije protiv nas i nijedno njegovo dobro djelo ne može nas ugroziti u našoj vjerničkoj svijesti i postojanju, niti nam nanijeti štetu. Dapače, trebamo uočiti sve što je vrijedno i na pravi način vrednovati.
Neka ove Gospodinove riječi budu nit vodilja i nama vjernicima da u svom životnom iskustvu ne nastupamo ideološki, već da objektivno prepoznajemo i vrednujemo svako dobro koje se učini u društvu, jer to može biti i nama daljnji poticaj da budemo i sami bolji. Isus nas uči da prepoznamo svaki mali znak pažnje i ljubavi koji nam se iskaže jer smo njegovi, te ne bi bilo dobro da se ponašamo neprijateljski s onima čija dobra djela trebamo uvažiti i poticati. I kao što je on poticao ljude ne samo na dobra djela, već da budu bolji, tako i naše postojanje mora težiti tome da prihvatimo svakog onog tko nam pruži čašu vode jer smo Kristovi, da bismo ga priveli u veće zajedništvo s Gospodinom koji će nagraditi svakoga prema njegovim djelima, a ne prema ideološkim pozicijama. Amen.

25. nedjelja kroz godinu – B
Tko se još sjeća svoga djetinjstva, ili je nekad promatrao djecu kako se igraju, mogao je uočiti kako djeca razmišljaju sasvim drukčije od odraslih ljudi. Premda nemaju razvijenu razumsku dimenziju poput odraslih ljudi, ipak razmišljajući u nevinosti srca i neopterećeno, pogađaju bit stvari i bilo života mnogo bolje od odraslih ljudi, koji se ne mogu pohvaliti takvim odlikama. Tako se neće dogoditi da se dijete hvali svojom snagom, veličinom i značajem, premda se može dogoditi da djeca o tome maštaju, razmišljaju i razgovaraju. Jer ako se dijete želi hvaliti moću i veličinom, onda se ne hvali svojom snagom, već se hvali snagom svoga oca. Snagu svoga oca osjeća kao vlastitu snagu, jer zna da je snažan onoliko koliko je snažan njegov otac zaštitnik, da je velik i moćan onoliko koliko je moćan njegov roditelj. Odrasli ljudi se ne hvale poput djece nekim drugim, već se hvale samima sobom i svojom veličinom i snagom. Ako pored sebe imaju nekog jačeg i moćnijeg, nekog poslodavca i političara, teško da će se njime hvaliti. Njemu će radije zavidjeti, ne zaboravljajući okoristiti se njegovom moću, ako je moguće, da se popnu barem koju stepenicu više, nego da se pred drugima hvale kako je moćan želeći istaknuti njegovu veličinu radi njega samoga.
Apostoli, Isusovi učenici, nisu na način djece razmišljali o sebi i svojoj budućnosti, pa niti nakon vremena provedenog s Gospodinom. Bili su toliko „odrasli“ da su se i međusobno znali prepirati za prva mjesta i prestiž koji su mogli steći na račun Isusa, ne vidjeći da ih on poučava nečem sasvim drugom. Dok ih je poučavao najvažnijim otajstvima svoga života, nagovješćujući vlastitu smrt i uskrsnuće, nisu razumijevali njegove besjede, a bojahu se pitati ga pojašnjenje. Međutim, nisu se ustručavali međusobno nakon toga raspravljati o tome tko je od njih najveći. Htjeli su se okoristiti Isusovom veličinom i božanskom snagom da raspravljaju o vlastitoj veličini gradeći ljudsku budućnost, umjesto da promatrajući Isusovu snagu i moć spoznaju veličinu ljubavi Oca nebeskoga. A Isus ih je upravo tome poučavao ukazujući na potrebu da se dive i da prime Onoga koji je poslao svoga Sina na svijet. Apostoli su bili obični ribari, ljudi iz puka koji su, dok nisu upoznali Isusa, mogli samo maštati o velikim pozicijama u društvu, o ugledu i moći. No kad su upoznali Isusa potajno su mislili kako im se sreća osmjehnula, pa su onda i međusobno htjeli unaprijed razriješiti dvojbe oko toga tko je od njih najveći i koga će čekati povlašteno mjesto.
A dok žive tako tražeći sebe i svoj probitak, tražeći ostvarenje želje za veličinom, ne mogu primiti Isusa. Dok traže osobni primat i prestiž, Isus im nije na prvome mjestu, već oni sami sebi, premda su njega uzeli za jamca i pokrovitelja svojih skrivenih želja i ideja. Zato ih Isus, poznavatelj ljudskih srdaca ima potrebu dodatno poučiti baš o tome, učeći ih da je velik onaj tko se odluči služiti drugima, da je prvi onaj tko se stavi na raspolaganje svima kao posljednji. A uz usmenu pouku ostavlja im i vidljivi znak: uzima dijete, stavlja ga posred njih, zagrli ga govoreći: Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene nego Onoga koji me posla.
Tek tko se odluči služiti može primiti Isusa, ali i spoznati da je u malenima i nevinima poput djece. U stvari, tko se usredotoči primati Isusa u svoj život, taj će imati snage i poticaja služiti, taj će se diviti djeci i malenima, taj će i sam nastojati biti poput njih, jer bit će mu najvažnije da je iskusio Isusovu božansku moć i nenadoknadivu prisutnost u duši. Zato Isus potiče apostole da primaju dijete u njegovo ime, da primaju malene i ponizne, da se njima dive i od njih uče, ma kako ljudi bili u napasti tražiti one koji su moćni, bogati, poznati i priznati, te se s njima dvolično družiti tražeći u tome neku svoju skrivenu korist. Onaj tko u Isusovo ime prima dijete, kako kaže Isus, najprije je shvatio da ga prima u ime Isusovo, to jest polazeći od Isusa i poradi Isusa. A onaj tko na takav način prima dijete, to jest tko tako pristupa životu da služi drugima kao što roditelj služi djeci, takav je primijenio ispravnu logiku života. Bit će mu značajnije podijeliti prostor i vrijeme, sadržaje života i prijateljstva s nekim nevinim od čije duše može upiti bezazlenost, nego da trati vrijeme s bezočnim moćnicima iz čijeg džepa može ispasti nešto sitniša, ali čije je srce prazno, ili čak prljavo. Onaj tko prima dijete u Isusovo ime, odlučio se ići putem jednostavnosti jer primajući dijete ne može se „okoristiti“ za svoju veličinu.
Ova Isusova pouka apostolima postaje pouka i nama. Svaki onaj tko nam ne omogućuje da gradimo ljudsku veličinu poput djeteta, nije nam pomogao. Tko nam ne pomaže da najprije upoznamo veličinu Oca nebeskoga, čini nam medvjeđu uslugu hraneći našu umišljenost, uznositost i bolesnu ambiciju. Tko nam ne ukazuje na to koliko je veliko da primimo Isusa u svoje srce, ne uči nas pravoj ljudskoj veličini. Jer istinska ljudska veličina temelji se i počiva na veličini ljubavi Očeve. Isus uzima dijete za primjer, jer dijete cijelim svojim postojanjem upućuje ne na sebe i svoju veličinu, već na veličinu i ljubav roditelja. I kao što ono tako upućuje na roditelja, svaki kršćanin kao Isusov učenik trebao bi činiti isto. Kao što je dijete svjesno da mu treba pomoć roditelja, tako bi i kršćanin znao da živi zato što mu je Otac nebeski darovao postojanje i u njemu ga održava. Kao što onaj tko se druži s djetetom uči kako treba djetetu služiti da odraste, tako i kršćanin uči da raste zahvaljujući služenju i skrbi Oca nebeskoga koji šalje svoga Sina za skrbnika.
Isus stoga uči svoje učenike da budu veliki poput djeteta, to jest da na prvo mjesto u svome životu stave veličinu Oca nebeskoga. Biti veliki poput djeteta za njih će značiti da potom žive neopterećeni kao djeca, koja su mirna i opuštena jer se pouzdaju u moć i skrb svojih roditelja. I u konačnici, biti velik poput djeteta za vjernike podrazumijeva da budu veliki poput Djeteta, Sina Očeva, onoga koji je pravo Dijete i uzor svakog djetinjeg odnosa prema Ocu. Tko prima dijete u njegovo ime, njega prima, to jest oblikuje se prema uzoru koji je u njemu. A tko prima njega, Sina Očeva, onda prima i Oca koji ga je poslao, što je doista vrhunac kršćanske moći i poslanja, kao što na jednom mjestu reče sveti Ivan: Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Okoristimo se stoga ovom moći i budimo poput djece služeći svojoj braći kao što je i Gospodin služio.

24. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem svijetu može nam se dogoditi da neku osobu upoznamo samo po glasu s radija, ili pak po slici i tonu s televizije, te o njima imamo svoju predodžbu. Može se raditi o glumcima, igračima, pjevačima ili nekoj drugoj osobi iz svijeta slavnih koje jednim imenom nazivamo zvijezde. No, budući da takve ljude poznamo samo iz jedne perspektive, one medijske, to jest poznamo samo njihove dvije dimenzije, one virtualne, u biti ih ne poznamo. Pogotovo ako o pojedincima imamo idealiziranu sliku, može nas iznenaditi kakvi su onu u stvari kad upoznamo onu nepoznatu dimenziju koja nam je bila skrivena, jer ih nismo upoznali izravno, već preko posrednika. Kad spoznamo da je neka od naših ideala za kojim smo ludili obični prostak i vulgarni psovač, kad otkrijemo da je naša zvijezda notorni pijanac ili da je naša veličina niski prevarant i kriminalac, ili pak ovisnik i preprodavač droge, dolazimo do razočaranja. Naravno, dijelom imamo opravdanje što nismo mogli odmah imati cjelovitu informaciju, što nas potiče na ozbiljniji pristup i oprez koji od nas zahtjeva da čovjeka upoznajemo iz svih dimenzija, ako ga želimo dobro upoznati i ne biti razočarani u nekom trenutku.
Prema svjedočanstvu današnjeg Evanđelja, od sličnog razočaranja, koje se događa kad ne poznamo osobu cjelovito, Isus želi zaštiti svoje učenike. Naime, nakon što Isus jednom zgodom kod Cezareje Filipove pita svoje učenike što o njemu misle ljudi, a potom što misle i oni sami, Petar u ime svih daje očitovanje tvrdeći kako je on Pomazanik – Krist. Na tu Petrovu tvrdnju Isus se pak ponaša prilično čudno, jer ne dopušta apostolima da govore o toj velikoj spoznaji. Sveti evanđelista Marko u današnjem odlomku to izražava sljedećim riječima: I zaprijeti im da nikome n kazuju o njemu. Doista se nameće veliko pitanje zašto im Isus prijeti da ne govore ništa o njemu, a prije toga ih je pitao želeći vidjeti poznaju li pravu istinu o njegovoj božanskoj biti i poslanju. To je kao da učitelj u školi, nakon što ispita djecu, kaže: Točno ste odgovorili i dobro znate, ali nikome ne pokazujte svoje znanje. Postavlja se pitanje što je to tajno i treba biti skriveno od Isusova identiteta.
Isus doista nema što kriti o sebi ni svojim učenicima, a ni svijetu. Naprotiv, ima im još mnogo toga otkriti što oni ne znaju. Stoga zabranjuje učenicima da govore o njemu jer im nije dovršio svu pouku koju je planirao, niti ih je uputio u puninu otajstva svoje osobe. Premda su shvatili da je on Pomazanik – Krist, još uvijek nisu razumjeli bit i cjelinu njegova poslanja, već su u glavi imali svoju djelomično točnu predodžbu o njemu. Sve čudesa koja su vidjeli do tog trenutka bila su nedostatna da upoznaju njegovu puninu. To jasno svjedoči sveti Marko kada kaže u nastavku: I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Isus nije htio da nauče ili da upoznaju samo jedan dio o njemu, već da upoznaju sve, cijelo otajstvo njegova božanskog i ljudskog života, otajstvo koje je podrazumijevalo ekonomiju ne samo utjelovljenja i rođenja, već i otkupljenja, to jest muke, smrti i uskrsnuća.
Ovaj događaj kod Cezareje Filipove opisan u današnjem evanđeoskom odlomku i nama je škola Isusova upoznavanja. Isus hoće da ga upoznamo dobro, a to je tek onda kad ga upoznamo cjelovito. Bila bi velika zabluda upoznati ga djelomično, samo onoliko koliko nam treba u nekom trenutku, ili samo ono što odgovara našem nahođenju. Golem bi bio propust, a i to mnogi čine, ako bismo upoznavali samo jedan vid njegova života, a zanemarivali drugi, ako bismo čitali, pamtili i slušali samo neke njegove izreke i pouke, a zaboravljali druge.
U konačnici, Isus nije htio da samo nešto znaju o njemu i to ispovijedaju usnama, već je htio da i sami cjelinom bića steknu iskustvo o njemu, te da onda propovijedaju sve što su vidjeli i čuli, to jest da propovijedaju ono čemu su bili svjedoci, a to je u prvom redu uskrsnuće koje im je proželo ne samo spoznajne moći, već se urezalo u puninu života kao središnje iskustvo. Zato im je zaprijetio da ne govore o njemu, jer ljudima treba vremena da upoznaju Boga, mnogo više nego što treba da upoznaju čovjeka. A doista nije htio da njihova spoznaja bude nakaradna i jednostrana, već, naprotiv, cjelovita i životna. Htio je da oni, dok govore o Bogu, ne izgovaraju isprazne naučene riječi, već da prenose iskustvo. Htio je da se ne razmeću riječima o Bogu svodeći vjeru samo na nauk ili moraliziranje, već da svjedoče čudesna djela Božje ljubavi.
Neka nas stoga božanski Spasitelj, koji je učenicima želio otkriti da nije samo proslavljeni Sin Čovječji, već da je i Sluga Patnik, povede putem ove spasonosne spoznaje, da ga možemo do kraja upoznati, te da možemo ići njegovim stopama noseći svoj križ, kako je od nas to zatražio, da bismo tako mogli ostvariti spasenje i život vječni. Amen.

23. nedjelja kroz godinu – B
Onaj tko nije doživio radikalnu zakinutost ili lišenost dara sluha i govora teško može razumjeti što znači biti gluh i što znači govoriti. Oni koji su imali prigodu, u bolesti uha ili grla, ostati bez sluha ili glasnica, znaju koliko je to neugodno, pa i samo kratkotrajno, te čovjeku kao da nedostaje pola života kad mu zakaže nešto tako značajnoga u organizmu. A kad samo zamislimo kako je osobama koji zbog bolesti provedu cijeli svoj život ili barem dobar njegov život u tišini gluhoće i nijemosti. U svojoj površnosti, dok nam se nešto takvoga ne dogodi, mi ljudi sluh i govor držimo sasvim normalnima, što oni i jesu. Oni su kao sposobnost prirodno urođena čovjeku. No ne bi smjeli biti neka „normalna“ sposobnost u smislu da se naviknemo na njih kao da je to nešto sasvim razumljivo i uobičajeno, nego bismo iznova trebali buditi svijest koliko je dar govora i sluha lijep, izniman i značajan.
Zamislimo samo koliko bismo kao osobe bili zakinuti da nismo u životu čuli one koji izgovaraju naše ime s ljubavlju. Koliko bismo samo bili siromašni da nikad nismo čuli one jednostavne roditeljske ili prijateljske riječi: Volim te; Stalo mi je do tebe; Drago mi je da postojiš; Veselim se što te imam. Bojim se da i ne znamo, jer o tome ne mislimo, koju blagodat imamo time što imamo dar slušanja i dar govora. Upravo zato se moramo zapitati je li neophodno da nam Gospodin nešto oduzme da bismo to znali cijeniti. Je li treba oglušiti da bismo znali koliko je dragocjeno čuti? Je li treba zanijemiti da bismo znali koliko je veličanstveno moći govoriti i drugima saopćiti svoje osjećaje i svoja razmišljanja?
Na žalost, tek kad sami ostanemo bez osjeta sluha i sposobnosti govora, ili pak kad susretnemo nekog drugog s tom poteškoćom, tek tada shvatimo koliko je čudesno moći čuti i govoriti, kako je to iznimno velik i lijep dar. Stoga ovakvo bolno iskustvo nije uvijek ni loše onome tko zna iz njega čitati. Jer tek kad osjetimo koliko se radi o uzvišenim darovima što nam ih dade Bog, onda ćemo se temeljito i korjenito zapitati u koje svrhe i na koji način ih koristimo. Nametnut će nam se spontano da se upitamo što slušamo i čime drugima punimo uši. A Bog je dao čovjeku osjetila da opaža i izražava opaženo, da „upija“ stvarnost oko sebe i da ustima hvali Boga za dobrotu i mudrost kojom je sve stvorio.
Međutim, može se dogoditi prirodna greška, ili eventualno neka nezgoda, pa da slušni aparat ostane nerazvijen ili se ošteti, tako da čovjek ne razvije ili izgubi ovaj osjet. A u nedostatku sluha, također se gubi sposobnost izražavanja, jer riječ ovisi o čuvenju. Štete izazvane ovakvim problemima vrlo su velike, te njima čovjek može biti zakinut i za unutarnji razvoj duha kojemu je, bez daljnjega potrebna komunikacija i riječ. Ukoliko mu se nisu razvili ovi darovi što mu ih Bog dade, u sebi se osjeća sputan, nesavršen i nedorečen. Nesretan je i pred Bogom ako kao Božje dijete nije mogao čuti Božju riječ koja mu veli: Dijete moje! Ožalošćen je ako nije mogao uzvratiti Bogu s ljubavlju: Tata! Oče!
Jednu takvu bolnu i tragičnu situaciju predstavlja današnje Evanđelje u kojem sveti Marko opisuje kako Isusu dovode nekog gluhog mucavca moleći da stavi na nj ruku, očekujući da ga Isus ozdravi kao što je ozdravio mnoge druge u raznim prigodama. Isus to čini, ali ne na spektakularan način pred okupljenim mnoštvom, već ga uzima nasamo. Iscjeljuje ga utiskujući mu prsti u uši i dotičući se jezika, izgovarajući pri tom aramejsku riječ: „Effata!“- što znači: „Otvori se!“. Opisujući spomenuti događaj Evanđelist na znakovit način predstavlja Isusovu božansku moć i poslanje među ljudima. Što se tiče moći, pokazao ju je snagom ozdravljanja, a što se tiče poslanja, došao je gluhome dati sluha i nijemome rječitosti, kako nadahnuto uočavaju oni koji su bili svjedoci ozdravljenja. Isus mu je vratio moći i sposobnosti za koje je bio zakinut od rođenja, jer je znao što ovi darovi čovjeku znače. Nije htio od toga praviti scenu, već je tim činom htio dati slavu Bogu, te mu je jedina želja bila u tome da ozdravljenjem bolesnog čovjeka bude proslavljen Bog. A Bog je mogao ovim činom biti proslavljen ukoliko će izliječeni, a i svi koji su to vidjeli, davati slavu Bogu svojim životom, ukoliko će slušati njegovu riječ i ustima mu izricati hvalu.
Zato je glede toga svaki čovjek na svoj način gluhi mucavac, pa i onda kad to ne vidi ni on ni oni oko njega. Pa i onaj tko ima istančan glazbeni sluh, ima prirođenu gluhoću prema Bogu i božanskom svijetu. Pa i onaj tko je možda prošao najbolje govorničke škole i ima izuzetan retorički dar, rađa se ipak sa sponom jezika. Zato je ovo izlječenje toliko znakovito i za nas danas. Jer ozdravljajući ovog čovjeka, Krist je i nas s njime oslobodio od naše gluhoće i odriješio nam jezik. Ovim iscjeljenjem je ukazao na iskonski smisao sluha i govora, oslobodivši nas svojom prisutnošću među nama svih spona koje prouzrokuje grijeh. Očistio je tako naše uho za poslušnost vjere, a našem jeziku je dao snagu naviještanja čudesnih Božjih djela. Nije stoga slučajnost da je Crkva u obred krštenja uvrstila upravo riječ: Effata, koju Isus izgovori prigodom ovog iscjeljenja. Time se jasno želi naznačiti da se kršćanima otvaraju uši i odrješiva spona jezika samo njegovim milosnim djelovanjem. Dopustimo stoga njegovoj božanskoj snazi da nas zahvati, da nam otvori uši i odriješi sponu jezika, da bismo, iskusivši čudesne divote njegove ljubavi, mogli razglašivati njegovu slavu po sve vijeke vjekova. Amen.

22. nedjelja kroz godinu – B
Jedna stara narodna mudrost veli: Bolje da propadne selo nego običaj! Izreka je to koja potvrđuje ljudsku potrebu da određene čine pretvori u obred do kojeg drži kao do svetinje, pa ga zato obnavlja iz godine u godinu. Postoje obredi koji su mu toliko značajni da ih se ni pod koju cijenu ne bi htio odreći jer su mu oni postali gotovo religija. A radnje koje iz godine u godinu, ili u određenim prigodama vjerno ponavlja obnavljajući sjećanje na onaj prvi događaj ili na svoje pretke koji su obred uveli, zovemo običaj ili predaja. Stvarajući običaje čovjek pokazuje potrebu da izraditi svojevrsni obrednik za proslavu svojih svetinja, to jest običajnik koji će motivirati njegove čine, a potom ih i opravdati. Ne samo da nije loše, nego je dobro da čovjek kad stvara, ipak stvara nešto što traje kao stil života, što može zaživjeti kao predaja do koje drži on i cijela njegova obitelj.
Pogotovo ako se običaji nadahnuti vjerskim duhom i prožeti duhovnim sadržajima, jasno je da ih treba njegovati kao oči u glavi, jer se i vjera onda utkala u biće jednog naroda i dala mu čvrstoću i veću cjelovitost. Vjera je onda hranila u njemu svaku vrijednu inicijativu, usmjeravajući je prema nadnaravnom smislu i cilju. Zato su običaji ostali uvijek značajni dio prepoznatljivosti i svijesti jednog naroda, unutar čega se shvaća i spomenuta izreka.
Međutim, suvremeno društvo u kojemu živimo ne drži toliko do običaja koji su nekada postojali, osim ukoliko ih može unovčiti i utržiti. I dok tako zabacuje stare, u isto vrijeme nastaju neki „novi običaji“, što je u sebi proturječno. Ali je činjenica da se u posljednjih dvadesetak godina na „tržištu“ pojavilo više koji su se vrlo jednostavno, ne samo bez „ispaljena metka“ i opiranja probili, već su dapače bili prihvaćeni širom raširenih ruku. Uz poneko žaljenje za zaboravom starih običaja, uglavnom nikom ne smeta nastajanje novih, tako da se nitko njima ne opire, nego, dapače, još ih zdušno prihvaća. Došao je neki profani duh koji je u začetku stvaranja „novih običaja“, vrlo svjetovnih, dok je potpuno napravljen raskid s običajima i praksama koje su bile plod duhovnog vrenja i zrenja jednog naroda. Zato danas nije rijetkost da je obiteljsku molitvu zamijenilo „klanjanje pred televizorom“, pučki običaji zadržavaju samo izvanjski folklor, ali ne i unutarnji smisao i dosljednost. Globalizacija, urbanizacija i komercijalizacija učinile su svoje utječući na promjenu mentalnoga sklopa koji poslije mijenja uredbe i običaje.
Tako nam se danas događa da su se svi običaji pretvorili u trenutak naslade, umjesto da budu stožer duha koji odgaja naraštaje budeći u njima ponos na pripadnost narodu koji je bogat običajima što diraju dušu. Svako slavlje pretvorilo se samo u kušanje dobrog zalogaja, prema kojem se mjeri kakvoća običaja. Naravno, onda se u takve običaje uvuče mnogo nakaradne površnosti, te se običaj izvitoperi. No uvijek ostaje izgovor na koji se ljudi rado pozivaju da bi zaštitili svoje ponašanje. Kao plima preplavili su nas stoga komercijalizirani i poganizirani običaji koji se onda uvlače i u kršćanska slavlja te traže i blagoslov Crkve i vjernika. Tako i kršćani po tom pitanju žive poganski, jer se svaka ljudska uredba i „novonastali običaj“ svede na zabavu, pa nerijetko i razvrat.
Ovakav proces se dogodio i u vrijeme Gospodinovo, jer je ovo povijesni ljudski proces. Uvjereni kako se drže zakona, odredbi i predaja, farizeji su održavali neke ljuske odredbe koje se više ticale lijepog ponašanja nego prave religioznosti. Gospodin ih radi toga kritizira kao dvoličnjake koji zanemaruju božje odredbe, a drže se ljudskih kao pijan plota, hvastajući se još kako su revni vršitelji zakona Božjih. Zato je se Gospodin s pravom naljutio na takvo održavanje odredbi i navodnih predaja koje nemaju smisla ako nisu plod i izričaj vršenja zapovijedi Božjih. Gospodinu je sasvim jasno kako čovjek može zastraniti, te ih stoga poziva na ispravni put života po predaji, a to je put srca i čuvanja nutrine za Božju prisutnost. Ukoliko bi se religioznost i pobožnost svela samo na to da bude čašćenje Boga usnama, a ako bi srce bilo daleko, onda je bolje niti se ne približavati Bogu predstavljajući se pravednikom. Neka nas Učiteljeva riječ privede pravom štovanju Boga, koje se očituje i kroz prihvaćanje božanskih predaja čistim srcem, te koje kao takve obogaćuju i uzdižu dušu do spasenja. Amen.

21. nedjelja kroz godinu – B
Postalo je gotovo poslovično osvrtati se ili pozivati na činjenicu da u Republici Hrvatskoj živi, prema posljednjem popisu, gotovo 90% vjernika katolika, dok u stvarnom životu vjernici nemaju utjecaj proporcionalan broju. Uzrok tome nije samo da su vjernici pasivna i šutljiva većina, kako se često zna reći, dok glasna manjina postiže sve što želi, već je mnogo značajniji uzrok što svi vjernici ne vjeruju na identičan način i ne zastupaju iste stavove. Izjasniti se vjernikom nije istovjetno svakome onom tko je to rekao, te ne podrazumijeva svakome u isto vrijeme, što je proturječno, i stajati na svim pozicijama vjere i Crkve. Mnogi se tako nazivaju liberalnim katolicima, a bez daljnjega ima i onih kojima bi dobro pristajao i naziv nemoralni katolici. I kad čovjek susretne u osobnim doticajima ili vidi putem medija ljude koji uporno ponavlja da je on vjernik katolik, ali ne vjeruje niti zastupa sve ono što vjeruje i zastupa Crkva Katolička, neminovno se nameće pitanje odakle nekome pravo na takav raskorak između prakse i vjerničkih načela. Ili pak, odakle nekima snaga za nedosljednost koja se očituje u tome da zastupati načela suprotna Katoličkoj Crkvi, njenom nauku i stavovima, istinama i dogmama, a u isto vrijeme se izjašnjavati vjernicima? I u konačnici postavlja se temeljno pitanje, što uopće nekome znači vjerovati, kad vidimo takvu lepezu stavova u mnogim bitnim sadržajima i istinama vjere. A doista nije ključno pitanje koliki je postotak vjernika u društvu, već kako vjeruju oni koji vjeruju i koji se nazivaju vjernicima. Svaki koji vjeruje treba se upitati je li uopće svjestan što znači vjerovati i što je to vjera. Kad vjernici kažu da vjeruju, bilo bi dobro da zavire u dušu i provjere jesu li samo izgovorili religioznu formulu ili su stvarno uspostavili izravni odnos s Bogom. Vrijedno bi bilo kad bi provjerili prihvaćaju li vjeru kao neizmjerni i nezamjenjivi Božji dar, ili je poimaju kao sposobnost vlastitog mišljenja o određenim temama i sadržajima, svodeći je na periodičko zadovoljenje nekih religioznih obreda.
Zato se ne bi smjelo uopće postavljati pitanje postotka, već pitanje kakvoće i snage vjere u onih koji vjeruju, te svjesno raditi na tome da se odgoji što je moguće više uvjerenih vjernika kojima pitanje vjere nije sporedno ili suvišno pitanje, već bitno zadire u svaku poru bića i oblikuje životne stavove. Crkva bi danas trebala neophodno ići u tom smjeru, jer je i sam Gospodin išao tim putem. Vara se doista svatko tko misli da je vjerovati lako i da vjera, dok s jedne strane daje jasnoću i tolike odgovore, s druge strane ne rađa tolikim upitima. I premda je Isus, utjelovivši se, u odnosu na Stari zavjet nebo približio zemlji, objavio slavu Očevo i njegovo lice, ipak niti nakon njega nije ostalo ništa lakše vjerovati. Jer i sam je postavio zahtjeve da se vjeruje u njega da je Bog i jedno s Ocem, da se vjeruje u snagu njegove žrtve i njegove prisutnosti u euharistijskom otajstvu kojim hrani svoje vjernike za život vječni. I sam Isus je, dok je naviještao kraljevstvo Božje i iznosio novu uzvišenu nauku,
Isus svjesno vodi učenike prema zahtjevnom i tvrdom govoru, pa i pod cijenu da ga jedan dio učenika napusti, kao što se i dogodilo. Nikad nije radio na tome da skupi mase radi broja, već je želio da oni koji idu za njim idu u punoj svijesti onoga što čine. Uvijek je očekivao samo to da oni koji se odluče slijediti ga, to čine razlučujući oštroumno i opredjeljujući se korjenito za njega. Zato svaki onaj tko želi ići za Isusom treba najprije sebi postaviti pitanje vjere jasno, duboko i temeljito, kao najbitniju životnu stvarnost. Isus radije dopušta da ga napuste oni koji to ne znaju, nego da idu za njim klateći se kao polovičnjaci, bez stvarnog uvjerenja.
Vjerovati u Isusa značilo je vjerovati u njegovo božanstvo, premda se je to činilo nespojivim s vjerom u jednoga Boga. Vjerovati u Isusa značilo je potom vjerovati i u njegovo čovještvo, to jest da se on kao Bog utjelovio u ljudskom liku, a nije uzeo samo neko prividno tijelo. I doista, nitko ne može reći da je vjerovati u Isusa tako jednostavno i samo po sebi razumljivo, već je potreban dužni napor, a povrh svega dar Duha Svetoga.
Svijet u kojemu živimo, sa svim znanstvenim otkrićima, nameće nam toliko pitanja o smislu i besmislu, mogućnosti i nemogućnosti vjere. Rado i često iznosi podatke, otkrića i činjenice koje suprotstavlja datostima vjere želeći poljuljati i uzdrmati vjeru onih koji prihvatiše vjerovati u Boga koji se objavio i djeluje u povijesti spasenja. Čak ide dotle da želi osporiti nedvojbene povijesne činjenice kao što je Isusovo postojanje. I nije loše da svijet ide do krajnjih granica i pitanja, jer nas vjernika izaziva dati utemeljen, razumski, ali i Duhom nadahnut odgovor, pobjeđujući svaku sumnju i nedoumicu. Uostalom, to na što nas danas obvezuje i prisiljava svijet nije nikakva novost. Krist je od samoga početka obvezivao svoje učenike tražeći da vjeruju u njega i njegovo utjelovljenje, pa i kad im se činilo neshvatljivim. I nije im bilo lako razumijevati, a morali su ići do kraj, temeljito i dosljedno, propitivati i tražiti, pitati i razumijevati. Isus nikad nije predstavljao kao nešto lako i lagodno vjerovati u njega, ali je zato samo prokušana vjera mogla biti nesalomiva i pružiti valjane odgovore svakom čovjeku koji traži Boga. Štoviše, Isus je smatrao vrlo zahtjevnim i teškim vjerovati. Toliko je bio svjestan poteškoće i nevjerojatnih zahtjeva da je jasno i javno govorio kako spoznaja da je on Bog može doći samo kao dar Božje milosti ukoliko Otac nekoga nadahne i privuče. Primjer za to bila je Petrova ispovijest kod Cezareje Filipove, nakon čega ga je Isus nazvao blaženim jer mu nije ljudska narav objavila da je Isus Sin Božji, već sam Otac s neba.
Stoga nas današnje Evanđelje uči da vjerovati ne znači izjašnjavati se ili imati samo svoje mišljenje o određenim stavkama, sadržajima i istinama, već vjerovati znači imati neophodan odnos prema osobi Isusa Krista i navještaju koji je izišao iz njegovih usta. Ako netko ne vjeruje da je Isus Bog i ne održava s njime živi odnos i ne njeguje zajedništvu kao sa živućim Sinom Božjim, onda nema razloga niti vjerovati nijednu istinu koju je on izgovorio objavljujući je čovječanstvu, ma kako mogla kao ideja biti lijepa i privlačna. Ali ukoliko na temelju svjedočanstva i dara Očeva vjernik vjeruje u njega prihvaćajući njegovo božanstvo i čovještvo, onda na tragu njegova autoriteta vjeruje i sve druge objavljene istine u zajednici vjernika u kojoj je on Glava.
Ni nama nema drugoga puta nego s poniznošću moliti Oca nebeskoga da i nama udijeli neizmjerni dar vjere, da nas tim darom privuče u zajedništvo sa svojim Sinom, našim utjelovljenim Gospodinom, Svecem Božjim, koji jedini ima riječi života vječnoga.