12. nedjelja kroz godinu – B
Hvali more, dr’š se kraja, izreka je koju redovito koriste oni koji nisu veliki ljubitelji plovidbe i mora, pogotovo kad je more nemirno. Ista ova izreka može se primijeniti kako na cjeloviti ljudski život, tako i na život vjere kao njegov sastavni dio. Kao ljudi svjesni smo da smo obilježeni imperativom prijelaza preko određenog mora shvaćenog kao prepreke. Obilježeni smo imperativom koji Isus izgovara u današnjem Evanđelju: Prijeđimo prijeko! Poziv koji je on njima uputio da prijeđu preko Galilejskog mora, simbolički se može primijeniti i prenijeti na neizbježni imperativ ljudskoga života kojim čovjek traži svoje ostvarenje, jer svaki čovjek živi svoj život kao biće prijelaza ili propasti. Oni koji istinski vjeruju, žive kao bića prijelaza na drugu stranu, a oni koji ne vjeruju, žive svoje postojanja kao propast i potop u dubine mora beznađa i ništavila nakon dužeg ili kraćeg razdoblja života.
Nije rijetkost, međutim, da mnogi od onih koji sebe nazivaju vjernicima žive svoju vjeru držeći se spomenutog principa: hvale more, ali se ipak drže kraja i materijalnih sigurnosti, prizivlju se na to da su vjernici, ali se nisu odvažili poći na more života, a još manje da bi na svoju lađu pozvali Isusa. Mnogi će reći kako vjeruju, ali u biti drže se po strani od potpunog povjerenja i predanja Bogu. Hvalit će se kako su kršteni i primili sve sakramente, a bit će daleko od toga da s Isusom uspostave prisan i osoban kontakt. Njih bi se moglo prispodobiti onima koji uđu na Kristovu lađu, ali ponesu vlastiti pojas za spasavanje, ili pak žele se popeti na njegovu lađu ali se vežu konopima vlastite sigurnosti za obalu da ih slučajno ta lađa ne ponese na obalu. Ili bismo to mogli usporediti s onima koji se voze autom, ali su za svaki slučaj povukli ručnu kočnicu: govore da idu s Isusom, ali u konkretnom životu koče u vlastitim slabostima, grijesima, nedosljednostima iz straha da im ne bude previše neizvjesno ili riskantno živjeti dosljedno s Isusom.
Međutim, bez obzira što mi kao ljudi tražili mir i smiraj, ipak je svaki život obilježen nemirima. Kao što su se lađice u današnjem evanđeoskom odlomku našle u nemirnom moru, tako je i svaki ljudski prijelaz obilježen nemirom. Pa i kad ostvarimo neko svoje idealno ili zamišljeno stanje, u nama sigurno gori nemir strasti, uzvitlanost požuda, vatra slabosti, te ne ostvarujemo nikad potrebni mir duše kojem u dnu bića težimo. Samo ako Isus smiri nemirno more života, možemo mirno ploviti. Jer htjeli mi to ili ne, more života je uvijek nemirno, ma koliko se mi trudili pronaći mir i sigurnost, bilo da tražimo zadovoljstvo i smiraj u zemaljskim datostima i ostvarenjima, bilo da tražimo u onim intelektualnim.
Ljudsko stvorenje je uvijek obilježeno nemirom, s time da u njemu može postojati onaj sveti nemir i onaj grešni nemir, pa smo tako uvijek na nemirnom moru. A more života je uvijek nemirno i nesigurno, čak i onda kad smo uvjereni kako smo čvrsto privezani za komadić svoje ljudske sigurnosti, jer jednog dana će nas i s nje otrgnuti. Dok kao ljudi tražimo neku svoju zavjetrinu ili čvrsti vez, dotle vjera pretpostavlja dinamičnu plovidbu s Kristom na nemirnom moru, jer smo upućeni i protegnuti prelasku na drugu stranu.
Stoga ne preostaje nego uputiti se na more života s Kristom na svojoj lađi. Jedino on može dati stvarnu sigurnost i zajamčiti siguran prijelaz na drugu stranu, kao što nam to svjedoči današnje Evanđelje. U njemu je sigurnost protiv naše malovjernosti i malodušnosti što nas prati u strahu za vlastitim životom. Neka nas njegova riječ i prisutnost ohrabri za snagu dosljedne vjere, jer on ne će dopustiti da poginemo. Budimo stoga ustrajni i dosljedni u povjerenju prema njemu, da nas dovede u sigurnu luku vječnog spasenja

11. nedjelja kroz godinu – B
U jednoj gradskoj školi upitala učiteljica djecu: Djeco, kako nastaje kruh? Djeca se pomalo začuđeno pogledala, dok jedan dječak nije smogao hrabrosti odgovoriti svojoj „neupućenoj“ učiteljici: Učiteljice, kruh ne nastaje, on stoji na polici u dućanu. Naravno, učiteljica je ostala zaprepaštena kako današnja djeca ne znaju ništa o tome kako nastaje kruh, a vjerojatno bi isti odgovor dobila da je pitala kako se proizvodi mlijeko ili neki drugi prehrambeni proizvod. Odgovor koji je primila bio je potvrda kako je negdje prekinuta nit sa životom i prirodom u kojoj nastaje život, po svim onim prirodnim tijekovima kojima je određen.
I dok odrasli prepričavaju kako djeca danas ne znaju one osnovne stvari koje se tiču prirode i njenih procesa, već su upućeni više na tehnički razvoj i dostignuća, dotle zaboravljaju da su i sami poput djece dok promatraju životnu stvarnost oko sebe. Danas smo, naime, iz dana u dan puni nade i opravdanih iščekivanja da se dogodi nešto novo i poticajno, pa da svijet krene na bolje. Očekujemo da profunkcionira „sustav“, pa da na svijetu bude više pravde i pravičnosti, više ljubavi i dobrote, poštovanje i istine, a da s drugu stranu bude manje zala i nepravde, manje pogibelji i patnje, manje poteškoća, nevolja i muka u koje redovito padamo i s kojima se svakodnevno susrećemo. Kad bolje razmislimo onda vidimo da se prema svemu što se događa oko nas, ili o onom što bismo željeli da se dogodi, postavljamo tako kao da je to nešto što se treba dogoditi samo po sebi, kao da se pronalazi na polici u nekom dućanu, pa kad toga nema čudimo se kako se nitko nije dosjetio kupiti i staviti među nas. Kao da je dovoljno da izrazimo želju, pa da svijet krene sukladno njoj. I, doista, takvih želja nije malo. Zato je veće naša snebivanje kad vidimo oko sebe suprotne plodove i učinke, te i nesvjesno tražimo krivca. Očito, mi ne možemo biti krivci, jer smo izrazili lijepu želju, te je krivica za neuspjeh u nekom drugom.
Doista, htjeli bismo oko sebe osjetiti i kušati božanske plodove, te se uslijed toga i snebivamo kuda ide ovaj svijet i čovjek, snebivamo se kako to da se „događaju“ tolika zla, te kad o njima govorimo tako samouvjereno osuđujemo i prosuđujemo ljude oko nas, pa čak i samoga Boga, što nam on to, usprkos tolike naše želje ipak ne spusti s neba u košarici, da bismo ih svi mogli uživati i od njih živjeti.
Lijepo je sve to reći, te znamo tako stručno održati lekciju o potrebi toliko prijeko potrebnih darova i sadržaja čiji nam plodovi nedostaju, ali vrlo sporo shvaćamo i gotovo ne želimo prihvatiti da najčešće sami odbijamo primiti takve darove i donijeti božanske plodove u životu. Htjeli bismo plodove, i dobro je tako, ali ne prihvaćamo da Bog oko nas i u nama sije sjeme božanskog života i darova, te da do ploda može doći samo ako otvorimo oči i poštujemo to što Bog oko nas velikodušno sije.
Isus stoga u današnjem Evanđelju Kraljevstvo Božje koje donosi na zemlju uspoređuje sa sjemenom koje čovjek baci u zemlju, te ono raste i samo od sebe donose plod. Tako isto Bog sije oko nas sjeme, koje samo raste i donosi plod, ako ćemo ga mi ljudi pustiti da raste i razvije se, ako ćemo mu mi biti plodna zemlja koja ne guši, već želi i potencira njegov rast. Tek kad dopustimo da Bog u nas posije sjeme, onda možemo očekivati da će i plodovi niknuti sami od sebe, u protivnom nemamo pravo očekivati nešto što je protivno zdravom razumu.
A dok kao ljudi živimo bahato, umišljeno i samodostano, ne možemo onda niti prepoznati Isusovu blizinu u svome životu, jer upravo je on to Kraljevstvo Božje koje dolazi među nas da nas učini dionicima njegova bogatstva. Dopustimo da se Kraljevstvo Božje nastani u nama, jer je ono gotovo neprimjetno i želi djelovati nenasilno, kroz snagu božanskog života koji primamo u začetcima. Živimo sukladno njoj i njenom tihom rastu u nama. Ne budimo neupućeni poput djece koja ne znaju kako nastaje kruh, jer darovi Kraljevstva Božjega među ljudima mogu postati plodom ako dopustimo da ih Bog posije u nas. A dokle god mi ne dopuštamo Bogu da zahvati u naš život, da ga božanskom snagom učini plodnim, ne možemo očekivati niti Božje darove u svijetu u kojem živimo. Prihvatimo sjeme Božje posijano u našim srcima, otkrijmo snagu njegova rasta i klijanja u nama i preporodimo se čudesnom prisutnošću koja zahvaća i mijenja naš život. Neka Božje Kraljevstvo raste u našim srcima, da i mi možemo urasti u njegovu puninu za svu vječnost. Amen.

Tijelovo 2009. – B
Kad su se Izraelci spremali za Pashu prije izlaska iz Egipta, primili su nalog da blaguju pashalno janje, gorko zelje i beskvasni kruh. Zapovjedivši im da se uvijek sjećaju dana oslobođenja iz Egipta kad ih je Gospodin oslobodio svojom rukom i mišicom, Mojsije im je dao nalog da onda kad obavljaju spomen na taj dan ne jedu nikakva kvasna jela, što je Božji narod slušao tijekom cijele svoje povijesti. Za njih je beskvasni kruh bio simbol oslobođenja i Božje snage, prisutne i djelatne u njihovoj blizini, te je u isto vrijeme označavao odvojenost od svijeta u kojem su bili sluge i robovi. Izraelac se, premda živeći na istom prostoru, nije smio miješati s drugim narodima, nije smio prihvaćati običaje i mentalitet onih s kojima je dijelio zemlju i odgovornost za nju. Izraelac nije smio dopustiti da kvasac svijeta dopre do njega, do tijesta njegova života, jer i malo svjetovnog kvasca može onda upropastiti njegovo biće i učiniti ga nečistim i nespremnim primiti Boga. Jer i malo zemaljskog kvasca može pokvariti Božje tijesto koje Bog priprema u čovjeku, to jest pokvariti samoga čovjeka koji je trebao biti beskvasni Božji kruh u svijetu.
I dok je narod Izraelov, ne znajući kako se zaštititi, bio prisiljen na getoiziranu izoliranost u svijetu u kojem je živio, te uslijed toga nije znao ni mogao prihvatiti svoje poslanje u odnosu na druge narode, dotle se Isus poslužio starozavjetnim događajem i porukom tumačeći je na autentičan način i dajući joj obnovljeni smisao. Isus je pokazao da onaj starozavjetni događaj blagovanja beskvasnog kruha upućuje na nj, te da je on pravi beskvasni kruh prema kojem je bio protegnut i na koji je bio upućen Božji narod. Bog je svome narodu priskrbio, u Kristovu tijelu, pravi beskvasni kruh, koji je jedini kadar sačuvati od pokvarljivosti ovoga svijeta, i od smrti koja prije ili poslije radikalno ugrozi čovjeka. Gospodin je zato slavio pashu sa svojim učenicima kako nekad propisa Mojsije, te je i sam u vrijeme Pashe blagovao isključivo beskvasni kruh.
Isto tako nikad nije propustio svoje učenike upozoriti i protumačiti da je beskvasni kruh bio poticaj na neporočan i čestit život pred Bogom. Na to je aludirao kad im je govorio da se čuvaju kvasca farizejskoga, to jest kvasca zloće i dvoličnosti, kvasca oholosti i samodostatnosti pred Bogom. On sam se stoga predao na posljednjoj večeri svojim učenicima kao istinski kruh života, koji je hrana onih koji se oslobodiše od robovanja u Egiptu ovoga svijeta, koji se oslobodiše od ropstva faraonu i egipatskim božanstvima, te žive i služe isključivo Bogu živomu. On je bio istinski beskvasni kruh koji se ostavio nama u prilikama kruha i vina, da blagujemo njegovu beskvasnu snagu kojom se oslobađamo od ropskih spona ovoga svijeta u kojem živimo kao neka vrsta robova osuđenih na propast i smrt.
Ostavivši nam svoje tijelo, ostavio nam je beskvasni kruh života i zalog besmrtnosti. Ali ostavio ga je i kao hranu i kao obvezu. Kao hranu, jer je to jedinstvena hrana koja nas uvodi u život vječnu, na onu vječnu eshatološku gozbu na kojoj ćemo ga blagovati u punini. A dan nam je i kao obveza da se čuvamo kvasca ovoga svijeta. Dan nam je i kao žudnja, da, okusivši ga, nosimo u svom tijelu iskustvo takve hrane,te je trajno žeđamo više i dublje u svoj njenoj punini, odbijajući svaku primjesu i primisao kvasca zemaljske požude koja je kadra utkati se u cijelo biće ostavljajući u njemu tragične posljedice.
Stoga je Crkva i ustanovila svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove, da nas to Presveto Tijelo osnaži u našem povijesnom hodu, gdje se događa da blagujemo toliko nezdrave i zatrovane duhovne hrane, gdje se hranimo kvascem propadljivosti, gdje nam je cijeli život ugrožen bijednom hranom grešnosti, koja, dok u nama buja, poput raka razara naš organizam smrtnošću. Svjesni smo da u svijetu u kojem živimo, naše biće nije imuno od vanjskih utjecaja. Mnogo toga se utaklo ili pokušava prodrijeti u naša tijela, mnogo je zaraze grijeha i slabosti što nas neprestano salijeće. Naše tijelo je, upravo onda kad misli kako živi nabujalo i napredno, okoštalo i sasušilo se u svojoj ljudskosti, u traženju isključivo zemaljskog ostvarenja, a stvoreno je da živi prožeto duhom, bez ljudskih kvasaca i aditiva koji daju, ne stvarnu već samo prividnu ljepotu i okus. Kulturu svijeta u kojem živimo možemo nazvati neduhovnom kulturom tjelesnosti, dok ljudsko biće, tijelo uključeno, ima potrebu za duhovnom tjelesnošću na koju nas poziva Krist Gospodin svojim Tijelom u kojem se zrcali snaga Duha Božjega.
Njegovo prečisto, beskvasno Tijelo jedina je prava hrana čovjeku koji je i danas gladan na svom putu, koji i danas luta u svom traženju, koji i danas skapava bez duhovnosti dok živi svoju tjelesnost. Budimo svjesni u kojim okolnostima živimo, budimo ozbiljni pristupajući sakramentu njegova Tijela i Krvi, te gorljivo tražimo zajedništvo s njime. Neka nas snaga Beskvasnog Kruha koji blagujemo i same učini beskvasnima, to jest čistima od grijeha, bezazlenima i malenima, poput prave djece Božje, te da tom čistom hranom možemo preobraziti svoje biće i svijet u kojemu živimo, te prispjeti na gozbu u Kraljevstvu Božjem gdje ćemo primiti puninu njegova života postajući udovi njegova besmrtnog Tijela. Amen.

Presveto Trojstvo 2009. – B
Ne samo svako crkveno slavlje i blagdan trebali bi biti proslava Presvetoga Trojstva, već i svako pojedino djelo i radnja jednog kršćanina moralo bi biti proslava Trojstva jer bi kršćanin morao sve činiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, kao što svakodnevno stavlja više puta znamen križa prizivljući upravo Presveto Trojstvo. Premda je to tako, ili, bolje rečeno, upravo jer je to tako, Crkva je u svom povijesnom hodu i iskustvu smatrala potrebnim ustanoviti i posebnu liturgijsku svetkovinu u čast Presvete Trojice. Tako se ovim blagdanom želi častiti božansku Trojicu u zajedništvu njihova božanskog života i djelovanja. Međutim, možda se ne bi niti inzistiralo toliko na čašćenju Presvete Trojice kad bi njihov božanski život bio samo njihov, kad bi bio samo unutarbožanski život koji se ne bi ticao ljudi i naroda. Ali božanski život se ticao i dotiče s ljudskim životom, te je iznimno važno doživjeti snagu tog života i od nje živjeti, ako se među pojedincima i među narodima želi stvoriti ozračje suživota, ako se žele stvoriti bolji i sadržajniji odnosi.
Potvrda za to nam dolazi iz današnjeg Evanđelja u kojem čitamo kako Isus, nakon uskrsnuća, daje svojim učenicima upute i određuje im zadaću. Njihova zadaća je poći svijetom i učiniti njegovim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što je on zapovjedio. Ovaj Isusov plan djeluje vrlo ambiciozno, te se s pravom pitamo koliko je to ostvarivo i koliko je potrebno. Očito je Gospodin navještaj Trojstva svim narodima smatrao neophodnim, jer je svojim učenicima ostavio to kao jedinu i isključivu zadaću. Nije im ostavo zadaću da osvajaju svijet, da gospodare svijetom, da se svađaju s drugim narodima i da s njima ratuju, već im je dao poslanje da naviještaju drugim narodima poziv da se obrate i pokrste u ime Trojice, vršeći potom sve zapovijedi koje su sažete u zapovijedi ljubavi.
Nije Isus bez razloga dao svojima takvu zadaću, nego im je to zapovjedio znajući kako su ljudi i narodi razjedinjeni, kako su vođeni krivim principima života. Bili su ne samo razjedinjeni u društvenim interesima, već su bili razjedinjeni i u spoznaji i štovanju Boga. I kako nisu poznavali pravoga Boga, pokušali su slogu glede religije pronaći kompromisnim štovanjem mnoštva bogova, prihvaćajući u svoj religiozni svijet i svakog novog Boga za kojeg su čuli, s bilo koje strane svijeta. Takvo štovanje je trebalo biti jamstvo poganskome carstvu da na umjetan način, vojnom silom i nakaradnom religioznošću, ostvari mir među narodima. Tako se ljudsku potrebu za štovanjem Boga zloupotrebljavalo u političkom smislu, služeći se religijom kao sredstvom nametanja lažnog mira među narodima. A povijest bi svaki put pokazivala kako takav plan nije dugovječan ni dugoročan, jer su narodi u konačnici opet ostajali razjedinjenima, te su isključivo štitili svoj interes, pa ako je trebalo koristiti i mržnju, ratove i grabež prema drugima. To protubožansko djelovanje rodilo je razdorom koji se trajno povećavao tamo gdje ljudi ne žive po uzoru na Trojstvo.
Ovakvom zapovijeđu Isus je htio da ne određuje država i politika kakav će biti religiozni život čovjeka i naroda, nego da božanski život postane model života u pojedinom narodu i model suživota među narodima. Zapovijedajući krstiti u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, Isus ne zapovijeda da se ljude samo polijeva vodom po glavi, već očekuje da se krsnom vodom ispere krivo i slabo poimanje Boga, koje onda potom vodi prema slaboj spoznaji i ljudskog dostojanstva, te automatski i prema vrlo površnim odnosima među ljudima. Tek ispirući vlastitu svijest pred Bogom, čovjek može potom i naučiti živjeti onako kako žive božanska Trojica unutar sebe, u svom božanskom životu. Nepoznavanje unutarnjeg božanskog života oduzima nam pretpostavke da možemo i kao pojedinci i kao narodi živjeti autentični smisao ljudskosti i zajedništva.
Kao što narod nije samo skup pojedinaca, već skup pojedinaca vođen i vezan zajedničkim sadržajima: zajedništvom života, običaja i stremljenja, tako je i čovječanstvo ne samo skup naroda koji se nalaze pod svodom nebeskim kao da bi bili bez zajedničkog nazivnika, smisla i cilja, već ujedinjeni smislom onoga ‘biti čovjek’. Pozivom da se krste svi narodi, Isus daje jasan znak: svi narodi su istoga dostojanstva pred Bogom. Svi su iste časti, jer im je isti božanski izvor i jer im je jedan božanski cilj. A oni svoje zajedništvo mogu ostvariti samo ako uspostave i ostvare život po uzoru na Trojstvo, gdje Trojica ne žive samo jedan pored drugoga, već potpuno žive jedan u drugome i jedan za drugoga. Kao što oni žive darivanje u ljubavi koje postaje bit života, tako se očekuje i od svih naroda da uspostave princip takvog življenja.
Krštenjem u ime Trojice Isus je naznačio novo razdoblje povijesti za tolike narode kojima krštenje nije oduzelo od njihove posebnosti, a učinio je da nekad nepomireni protivnici žive u miru i slozi. Premda je među pojedincima i narodima toliko toga što nas razdvaja, i uvijek će biti takvih elemenata, jer se neke razlike nikad neće dokinuti, Isus je htio da među ljudima bude nešto što neće težiti prema umjetnom dokidanju razlika, a to je vjera u Trojstvo. Krštenjem je trebalo izbrisati grijeh, pregradu razdjelnicu među ljudima i narodima. Grijeh doista ima proturječan i katastrofalan učinak. S jedne strane stavlja ljudski rod u bezličnu masu u kojoj se ne može uočiti razlika od jednog do drugog, a s druge u čovjeku ipak ne dokida nego potencira i povećava razlike. Grijeh čini to da čovjek apsolutizira one relativne razlike, a ne dopušta čovjeku da vidi ono što je apsolutno i kao takvo temelj zajedništva među ljudima. Krštenje u ime Presvete Trojice, brišući grijehe, dokida one nepotrebne i štetne razlike koje su se htjele predstaviti kao bitne, te omogućuje zajedništvo u različitosti naglaskom na ono što je apsolutno bitno i zajedničko.
Zato i nas blagdan Presvetoga Trojstva postaje poziv da razmatramo božanski život doživljavajući ga apsolutno bitnim za vlastiti život koji trebamo modelirati prema uzoru na njih. Koliko kao pojedinci i kao narodi budemo živjeli „trojstvenim“ životom, toliko uistinu živimo ono što je bitno, toliko živimo na način koji priliči čovjeku i stvaramo oko sebe ozračje života. Samo trojstveni život može postati model života čovječanstvu, da u zajedništvu i ljubavi traže zajedništvo i mir, jer u konačnici svakom čovjeku i narodu je ostvariti onaj konačni cilj: zajedništvo ljubavi u Trojstvu po sve vijeke vjekova. Amen

Duhovi 2009. – B
Živimo u svijetu i vremenu u kojemu se doslovno mučimo prepoznati prisutnost, djelovanje i snagu Duha Svetoga, za razliku od onih događaja koje nam opisuje tekst današnjeg Evanđelja i Djela apostolskih. Dok mi ne vidimo Duha, Apostoli i prva Crkva su osjetili upravo izniman njegov izljev koji se dogodio nakon uskrsnuća Gospodinova, te ih je postupno osposobio za svjedočko življenje u svijetu. Takvo življenje je podrazumijevalo dva bitna elementa. U prvom redu radilo se o navještaju uskrsnuća svim narodima, počevši od Jeruzalema, što je opisao Luka u Djelima apostolskim. Ali isto tako, ne bez povezanosti s navještajem, bila je poruka oproštenja grijeha, koja nije bila samo poruka, nego je bila prava vlast. Apostoli su postali svjesni da je Isusovim uskrsnućem premošćen onaj radikalni jaz koji je dijelio Boga i čovjeka, jaz koji je nastao kao posljedica grijeha, uslijed čega čovjek više nije znao ni mogao pronaći do Boga i do vječnog prebivališta. Snagom i prosvjetljenjem Duha bilo je očita nepremostiva provalija pred kojom se čovjek nalazio, ali sada, napokon, postojao je i most kojim se moglo prijeći na drugu stranu. Isključivo poslanje apostola sastojalo se u tome da narodu i pojedincu ukazuju na put spasenja i na most kojim se može premostiti
Dajući apostolima moć opraštanja grijeha, Isus im ne daje bilo kakvu moć, već im ostavlja svoju božansku moć. Takvu božansku moć, da bi bila istinski božanska, mogu vršiti samo snagom Duha Svetoga, koji im se i daje da bi opraštali grijehe. Opraštanje grijeha je tako ogroman i radikalan događaj i korak, božanski velik, da za takvo što nije bio dovoljan Isusov mandat, nego je trebala i njegova snaga, to jest snaga njegova božanskog Duha.
Tragom apostolskog iskustva i nama je poći u današnjem vremenu, ako želimo osjetiti djelovanje Duha Svetoga koje današnjim danom želimo posvijestiti i uprisutniti u naše vrijeme. Upravo danas kad smo skloni pristrano promatrati stvarnost grijeha u životu čovjeka, kada pronalazimo mnogo psiholoških mehanizama i opravdanja za grijeh, nazivajući ga čak nekim drukčijim imenima, vođeni namjerom da sebi ne nametnemo kompleks grešnosti, potrebniji nam je više nego ikad dar Duha Svetoga da se otrijeznimo i očistimo priznajući istinu o sebi i svojoj ljudskosti. Upravo danas kada čovjek kao da se oslobodilo grijeha na vrlo jednostavan način ne želeći govoriti o njemu, potrebniji nam je Duh Sveti više nego ikad, da nas oslobodi sljepoće i zamke koju sami sebi postavljamo, da nam otvori oči i uši koje sebi zatvaramo ne želeći upoznati Duha Božjega, njegovu snagu i djelovanje. Upravo danas kada o Bogu, spasenju i vječnom životu govorimo toliko površno i olako, a trudimo se vrlo malo oko toga, potrebna nam je snaga Duha da shvatimo uzvišenost Božjeg djelovanja za naše spasenje.
Više nego ikad danas nam je potrebna svijest o radikalnoj grešnosti i posvemašnjoj odvojenosti čovjeka od Boga, što će onda reći o radikalnoj potrebi da Bogu uđe u ljudski život i da ga spasi od spona smrti. U konačnici, više nego ikad potrebno je govoriti o radikalnoj snazi Kristove muke i smrti i uskrsnuća, radikalnom događaju kojim smo oslobođeni, a to ne možemo bez snage Duha Svetoga. Neka nas stoga Duh Sveti ispuni svojim darom da ga poput apostola primimo, dopuštajući mu takvo djelovanje kojim ćemo nadvladati svoju ljudsku sljepoću, naviještajući svijetu oproštenje grijeha božanskim zahvatom. Neka nas Duh nadahne i ispuni kao i apostole da možemo čovjeka današnjega vremena uvoditi u otajstvo oproštenja grijeha, to jest otajstvo slobodnog života kojemu je Duh počelo i jamac. Amen.

7. uskrsna nedjelja – B
Kad ljudi privedu kraju neki posao, redovito se po završetku dive djelu svojih ruku koje su uspjeli dovršiti, ponosni na sebe i svoja ostvarenja. Nije rijetkost da njihovo divljenje bude puno samodopadnosti i preuzetnosti, ovisno već o vrsti, kakvoći i količini obavljenog posla. Povijest govori o francuskom kralju Luju XV. koji je govorio: Nakon mene potop! Bilo mu je svjedno što će biti poslije njega, što će biti s drugim ljudima, važno mu je bilo da njegovo kraljevstvo funkcionira dok on bude živ i na način na koji on to želi.
Isus, međutim, premda je dovršio djelo spasenja, te u ovom tekstu iz Ivanova Evanđelja govori već iz perspektive svoje potpune proslave, nema u glasu nikakav slavodobitan ton, već odiše ozbiljnošću i realizmom. Iako je dovršio djelo spasenja, u njega nema ni traga nepromišljenoj samodopadnosti, već sa svom ozbiljnošću moli Oca nebeskoga da sačuva njegove učenike u svojom imenu. I kad je dovršio svoje poslanje i osjetio da se njegov zemaljski život bliži kraju, Isus nije usredotočen na se, već na one koji ostaju nakon njega i bez njega. Usredotočen na njihovo dobro, a svjestan da svojom proslavom neće više biti u svijetu na način na koji je bio do tada, moli Oca bdije nad njima. Jako mu je stalo da nakon njega ne bude potop, već sasvim susprotno, da i oni koji ostaju ostvare istu slavu poput njega.
Isus kao istinski vođa i učitelj ne ostavlja svoje učenika na pola puta, već pokazuje odgovornost za njihovo dobro, točnije za njihovo spasenje. Dok je bio s njima takvu je odgovornos pokazao čuvajući ih u imenu Očevu i u snazi njegovoj. Štitio ih je da nijedan od njih ne propadne, predao im je Očevu riječ i posvetio sama sebe za njih. Dijeleći s njima isti prostor i vrijeme, više mu od toga nije bilo moguće napraviti. Ali ipak ni tu nije stala njegova odgovornost za njih. Ona ide korak dalje očitujuć se i potvrđujući ovom molitvom koju upravlja Ocu za njih, čime im želi zajamčiti Očevu zaštitu i za razdoblje u kojem neće biti s njima u ljudskom obliku.
Ako je Isus pokazao toliku odgovornost za nas, koliko tek onda trebamo mi pokazivati sami za se, a potom i jedni za druge. Ostaju trajno vrijednima preporuke koje daje Gospodin. Najprije valja nam čuvati baštinu koju nam je on ostavio svojim djelima u okviru spomenute odgovornosti. Valja nam prihvatiti božansko djelovanje koje nije upitno, te nam je dopustiti da nas Otac sačuva u svome imenu, da nas čini da budemo jedno po uzoru na jedinstvo Trojstva, da nas čuva od Zloga, da nas posveti u istini. Prihvaćajući božansko djelovanje Oca nebeskoga koje nam je izložio Isus, a kojim se očituje postuskrsno vrijeme, na najbolji način prihvaćamo odgovornost za same sebe. A kad smo usvojili božanski milosni život, kad smo postali jedno s Bogom po milosti, time možemo najbolje skrbiti i za druge privodeći ih ljubavi Očevoj, kako nam pokazuje Isusov primjer. Vrijeme koje nam je darovano, darovano nam je kao vrijeme primanja darova i vrijeme molitve. Dok usvajamo Isusovu molitvu, moliti nam je poput njega, da se i na nama i na svima drugima ostvari ono što je on tražio za svoje učenike. A ako Isus moli za nešto, onda je to stvarno važno, nešto bez čega se ne može i ne bi smjelo niti pokušati.
Mi vjernici morali bismo ozbiljno shvatiti ove Isusove preporuke koje nam Crkva stavlja na razmišljanje u ovo vrijeme nakon Uzašašća. One moraju postati središte našega života koje je obilježeno snagom Uskrsloga na način na koji su osjetili i učenici nakon uzašašća kad nije više bilo Gospodina među njima u ljudskom liku. Ako ne želimo da nakon nas bude potop, ili bolje da i nas ne zahvati i odnese potop, živjeti nam je slušajući odjek ove Isusove molitve i primjenjujući njene sadržaje na vlastitu svakodnevnicu. Amen.

Uzašašće 2009. – B
Današnji evanđeoski tekst iz Markova Evanđelja, kojim između ostaloga i završava ovo Evanđelje, u kratkim nam crtama iznosi najbitnije događaje koji su se zbili o uskrsnuću i nakon uskrsnuća Gospodnjega. Kad je Gospodin uvjerio apostole da je živ, protivno svim zakonima ljudskog iskustva koji su držali sigurnim da je morao biti u grobu, poslao ih je da propovijedaju radosnu vijest svakom čovjeku. Njegov uskrsli lik, njegovo proslavljeno tijelo živjelo je već božanskim životom, jer je poslužilo bilo Sinu Božjemu da živi ljudskim životom kojeg je potom i žrtvovao za spas svijeta. Točnije, živjelo je životom slave koja je pripremljena za svakog onog koji vjeruje u njegovo uskrsnuće i pokrsti se.
Marko uopće ne promatra njegovo uzašašće na način i mentalitetom današnjeg sumnjičavog čovjeka, već pokazuje da nije opterećen kako svaku činjenicu koju opisuje mora potkrijepiti dokazom opipa. On čak ne problematizira pitajući se zašto je Krist uzišao na nebo, niti se pita je li još mogao ostati s apostolima kao trajno svjedočanstvo uskrsnuća do dana današnjega. Premda Evanđelist ne spominje niti koliko se dana Krist zadržao sa svojim učenicima nakon uskrsnuća, ipak ne taji da je uzišao na nebo zdesna Bogu. Marko stavlja naglasak na činjenicu da se Isus ukazivao učenicima nakon uskrsnuća, da im se pokazao živim, da ih je poučio što trebaju činiti, te da je potom uzišao na nebo.
Način na koji Marko opisuje, govori nam kako on uzašašće Gospodinovo doživljava kao neku sasvim logičnu posljedicu uskrsnuća. Naime, samim time što se proslavio mukom, smrću i uskrsnućem, Gospodin je započeo živjeti novim životom u kojem nije trebao ostati cijelu vječnost na zemlji, jer u njemu nije ostalo ni traga prolaznoga, i propadljivoga, podložnog ljudskim i zemaljskim kategorijama. Bio je to život koji je uskrsnućem zadobio nebeska obilježja, te je bilo logično da i uđe onamo gdje je istinski cilj života.
Međutim, i nakon što je Isus uzišao zdesna Bogu, nije se nepovrtano udaljio od svojih učenika, već, naprotiv, surađivaše s njima i utvrđivaše riječ popratnim znakovima. Iz toga razaznajemo zašto Marko ne problematizira njegov odlazak k Ocu, jer se ne radi o bijegu, već o dosljednoj posljedici uskrsnuća, nakon čega Gospodin ostaje prisutan sa svojima premda na drugi način. Svojim odlaskom Ocu on konačno njima prepušta svoje poslanje, a to je da propovijedaju svakom stvorenju radosnu vijest koja se dogodila u uskrsno jutro. Njegova proslava je zahtijevala da se vrati Ocu, te stoga zadaću naviještanja prepušta učenicima. Jedno je povezano s drugim. Da je on ostao u svijetu, onda bi zadaća propovijedanja bila primarno njegova. Da je ostao u svijetu bilo bi logičnije da svjedoči sam o sebi, nego da prepusti da to čine drugi. A kako je nakon proslave on imao uzići k Ocu, normalno je bilo da njih zaduži da pred ljudima svjedoče o radosti uskrnuća koje se tiče svih ljudi, a ne samo nekih. Izabranima je u krilo pala zadaća svjedočenja, dok je svima palo u udio da se obnove njegovim uskrslim životom, te tako uđu u zajedništvo s Bogom i u život vječni.
Stoga i danas nas vjernike današnjice uzašašće Gospodinovo stavlja pred istu zadaću kao nekad apostole. Kad bismo bili svjesni Gospodinove prisutnosti, kad bismo bili svjesni da on s neba prati naš rad, da utvrđuje naše riječi, naš život, onda bismo živjeli sasvim drukčije. Živjeli bismo obraćeni, ispunjeni slavom uskrsnća i nadom uzašašća, radosni zbog ispunjenja Božjih obećanja. Zato je i nama danas, kao i nekada apostolima, uskrs naša snaga, a uzašašće naš put. Svojim uzašašćem Gospodin nas nije izigrao nego uzdigao; nije nam zameo trag, već nam je pokazao put, nije nam nestao ispred očiju, nego nam je ukazao na cilj života – sjesti zdesna Bogu.
Bila bi nasušna potreba da kao vjenici ozbiljno shvatimo ovu obvezu i zadaću koja izvire iz Gospodinova uzašašća: time što je uzišao na nebo, nama je, uz uskrsnu objavu, povjerio svoje poslanje. Kamo sreće da budemo dostojni vršiti ga vjerno poput apostola svjedočeći svim ljudima da je Gospodin živ u slavi Očevoj gdje je otišao i nama pripremiti mjesto. Amen.

6. uskrsna nedjelja – B
Čovjek kao biće nije u sebi potpuno cjelovit i ostvaren. Rečeno drugim riječima, mogli bismo ustvrditi da nije savršen, te mu je potreban oslonac u životu. Takav oslonac traži u drugome pored sebe. Ali opet takav oslonac ne može biti bilo što, već ima svoje jasne obrise. Razvidno je svakome da takav oslonac mora biti nešto snažno, izuzetno i važno, stvarnost na koju može osloniti cijeli svoj život. Takav oslonac u koji se čovjek pouzdaje nije ništa drugo nego ljubav, te se nitko ne može osjetiti ispunjenim, sigurnim i ostvarenim ukoliko nije pronašao sigurnost i oslonac pouzdane ljubavi koja je kadra štititi ga, hraniti ga i hrabriti ga. Tražeći ljubav, čovjek pokazuje da nije dovoljno da sam ljubi, već da i bude ljubljen. Ljubavlju koju prima stječe novu snagu i životnu motivaciju, u sebi razvija nove razloge življenja. Rizik ove potrebe i ovog imperativa je u tome što ne ovisi samo o nama, nego ovisi i o drugoj osobi, a nekad ovisi isključivo o drugome. Da bismo zadovoljili ovu potrebu i imperativ biti ljubljen, kao ljudi sve činimo da zadobijemo ljubav druge osobe, pokazujemo joj pažnji i trudimo se ne izgubiti tu ljubav, jer ne možemo živjeti samo od svoje ljubavi, već u biti svoju dajemo da bismo primili uzdarje ljubavi.
Osim ovog imperativa koji u sebi nosimo, a koji ne ovisi o nama, nego ovisi o drugoj osobi, čovjek nosi i još jedan imperativ vezan uz ljubav. Svakome je, naime, jasno da kad se radi o ljubavi, ne bi to smjela biti bilo kakva ljubav. Ljubav ne bi smjela biti obična, ustajala, već bi morala biti uzvišena i savršena, uvijek veća nego što je bila. Nitko ne ljubi da bi ljubav prestala, već svatko ljubi želeći da njegova ljubav bude trajna. Nitko ne ljubi želeći sutra ljubiti manje i pliće, već ljubi želeći sutra imati više i dublje. Jer u protivnom, svakome bi i na prvi pogled bilo jasno da se ne bi moglo govoriti o ljubavi.
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus odgovara na ovakve zahtjeve i imperative ljudske ljubavi. Točnije rečeno, on nudi svoju božansku ljubav kao istinski oslonac čovjeku, tvrdeći da samo u njemu možemo otkriti na radikalan i istinski način da smo ljubljeni, te time zadovoljiti prvi imperativ ljubavi, onaj o kojem govori naša potreba da budemo ljubljeni. Vrlo jasno Isus poziva apostole da shvate kako je njegov život i uskrsnuće izraz ljubavi. Ono je izliveno more ljubavi Božje u kojem su se okupali, kojim su se očistili i bili natopljeni, ali ne jer su sami otkrili to neizmjerno more, već zato što je on njih potražio i želio ih je svojom ljubavlju oprati. Zato im jasno daje do znanja da je njegova ljubav jedini mogući stabilni oslonac čovjeku, jer samo je njegova ljubav vječna. Tako samo Isus može zadovoljiti potrebu ljudsku da bude trajno i vječno ljubljen. Samo on joj može biti jamstvo jer su izvori njegove ljubavi u vječnoj ljubavi kojom se ljube on i Otac.
A ako je njegova ljubav vječna, onda je ona uvijek prethodila i prethodi čovjeku. On može odgovoriti na ljudski strah i upit koji svatko postavlja: Hoću li biti ljubljen? Hoću li pronaći pravu i trajnu ljubav? A kako nas je njegova ljubav prethodila ona je nedvojbena i neupitna, te čovjek može s pouzdanjem hoditi u život i kroz život svjestan da je ljubljen vječnom ljubavlju koja ga je prethodila i na koju se može bez daljnjega osloniti. Jer samo takva stabilna ljubav može u potpunosti zadovoljiti njega potraživanja i potrebe biti ljubljen. Ako nam ljubav druge osobe, premda slabe i ograničene, može toliko značiti, a kako tek onda mora značiti ljubav Božja, vječna, savršena i neizmjerna.
Zato Isusov poziv apostolima i svima nama: Ostanite u mojoj ljubavi, nije otrcan, već je duboko ukorijenjen u ljudsku stvarnost i potrebu ostvarenja u ljubavi. Svojom smrću on je čovjeku pokazao koliko ga je ljubio, a svojim uskrsnućem dao jamstvo da je njegova ljubav čvrsta i neslomiva, te da nadilazi okvire prostora i vremena, okvire ovozemnoga života koji je pritisnut i okovan smrću, te takva ljubav postaje jedina prava ponuda čovjeku.
Ne preostaje nam drugo, ako želimo zadovoljiti svoje imperative ljubavi, te se osjetiti ljubljeni neizmjernom ljubavlju, nego se prepustiti ovom Kristovu pozivu da ostanemo u njegovoj ljubavi, da bi nam iz toga mogao proizići i treći imperativ ljubavi, to jest imperativ da ljubimo druge kao što je on ljubio nas, čime ćemo svijetu pokazati da samo njegovi učenici i prijatelji. Prepoznajmo se stoga ljubljenima vječnom, božansko ljubavlju i ljubimo jedni druge kao što nas je poučio i primjerom pokazao Krist Gospodin, kojemu svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen.

5. uskrsna nedjelja – B
U današnjem Evanđelju Isus, nakon što smo prošlu nedjelju čuli da govori o sebi kao pastiru, koristi i jednu drugu sliku koja označava iznimnu potrebu životne povezanosti svakog vjernika s njime. Radi se o slici trsa i loze koja se nadovezuje na starozavjetno poimanje izabranog naroda kao Božjeg vinograda. U tom duhu i kontekstu Isus je želio izreći jednu veliku istinu, a to je da je nakon nevjere izabranog naroda on taj pravi Božji vinograd na kojem rastu nove mladice što donose plodove života vječnoga. Onaj stari vinograd je zakazao iznevjerivši se, da bi onda i njegovo poslanje bilo privedeno kraju, nakon čega je ovaj novi vinograd, izravno zasađen rukom Očevom, donio nove i trajne plodove, vinograd koji se više neće iznevjeriti svome Stvoritelju. Međutim, ova činjenica odmah potvrđuje i neke druge činjenice i istine koje je Isus želio izreći ovom usporedbom.
Ako je on istinski trs, znači da ima i onih koji bi se htjeli prestaviti za trsove, a to nisu, već su lažni krivi trsovi. Ovo također može značiti da čovjek ponekada sam sebi želi biti trs, autonoman od Boga i rasti na svojoj vlastitoj zemlji i donositi plodove bez božanskog utjecaja i zahvata. Na žalost čovjek nije niti svjestan kako po svojoj konstituciji nije sposoban donositi takve plodove, kao što ne može biti sam sebi i po sebi biti trs. Zaboravlja da je običan smrtnik koji nema život u sebi, koji sam sebi nije dao život, a samim time što bi želio biti neovisan, pokazuje naznake i težnje prema životu vječnome, pokazuje da u njegovu biću postoje strujanja života vječnoga. Međutim može se dogoditi da ih eventualno kanalizira na pogrešan način, to jest da ih zatvori sam u se, umjesto da u svom biću dopusti strujanje života iz korijena. Kao što bi se i riječni tok, kad bismo ga zatvorili na određenom dijelu, pretvorio ili u vodu stajaćicu ili bi potpuno presušio, tako je slučaj i s trsom koji ne bi više htio svoje postojanje crpiti iz korijena života, već iz sebe samoga.
Ovom usporedbom Isus nas poziva da mislimo na vlastito ukorijenjenje, za koje je normalno da ga tražimo, ali je besmisleno misliti kako je moguće takvo ukorijenjenje pronaći u drugom čovjeku ili pak u vremenitom i prolaznom svijetu koji čovjeka može ukorijeniti jedino u smrt, dok mu se svojim privlačnim osmijehom dodvorava, ali samo do te mjere da ga zavede, uljulja i strovali u propast. Stoga odnos Boga i čovjeka na koji nas Isus poziva ovom usporedbom nije sporedan ni nevažan, kao da bi čovjek mogao i bez toga, nego je ovaj odnos vitalno bitan za njegovu ukorijenenost u život, jer mu samo Bog jamči siguran tijek života i daje trajnu svježinu.
Čovjeku stoga ne ostaju drukčije mogućnosti od one dvije temeljne: ili biti ucijepljen u Boga ili biti ucijepljen u svijetu. Sam sebi nije dao život i ne može sebi biti ni počelo ni cilj. Život je primio kao izdanak, kao mladica nikla iz zemlje, čega je svjestan i sam od sebe. No s druge strane, Isus nas uči da smo iznikli ne samo iz obične zemlje, nego bismo trebali shvatii kako smo izrasli i kao plod ljubavi dobrog Vinogradara. On je zasadio trs, te je htio da izniknemo na tom trsu, koji nam objavljuje da nismo slučjano iznikli, već da iza našega života postoji skrb očinske ruke koja nas je s toliko pažnje i umiješnosti dovela do života i vodila kroz život. U trenutku kad to zaboravimo i previdimo, sami sebe osuđujemo na odvajanje od izvora života. Onda kad pomislimo da možemo živjeti samostalno, bez Boga, a izrasli smo kao njegova mladica, pali smo u grijeh udaljujući se nezahvalni od njegove ljubavi i skrbi.
Isus i njegovo uskrsnuće pružaju nam konačni preokret u sagledavanju svoga života. Onda kad smo ucijepljeni u njega, koji je jedno s Ocem i Duhom Svetim, i mi se preko njega ucijepljujemo u taj isti trojstveni život. Onda kad se ucijepimo u uskrsnuće, ucijepljujemo se u život koji nema zalaza i koji nema zaraze smrtnosti, čime smo kao istinska mladica potpuno pročišćeni.
Neka nas u ovom uskrsnom vremenu očisti i preobrazi upravo ta snaga Uskrsloga, da osjetimo strujanje njegova života u sebi, te da tako ucijepljeni u njegovo uskrsnuće možemo donijeti, kao njegove mladice, božanske plodove na ovome svijetu, koji će ujedno biti plodovi života vječnoga, jer će biti i plodovi njegove uskrsne snage u našem ljudskom životu. Amen.

4. uskrsna nedjelja – B
U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus opisuje razliku između sebe kao dobrog pastira i svih ostalih pastira, koje naziva lažnim pastirima ili najamnicima. Predobro je svjestan činjenice kako je čovjek sklon dati se voditi i zavesti kojekakvim idejama. U ime ovih ili onih, kratkoročnih ili dugoročnih ciljeva i ostvarenja, čovjek dopušta da ga vode drugi ljudi. Tim činom prihvaća istinu o sebi da nije sposoban sam sebe u svemu upravljati, nego zna da mora pristajati i na suradnju s drugima, da na neki način mora sebi izabirati vođe i predvodnike, bilo da se radi o društvenim, političkim, religioznim ili ideološkim vođama. Svjestan je da ima ljudi koji su prije njega išli određenim putem, te imaju svojevrsna iskustva i spoznaje, u koje se rado upućuje slušajući i prateći primjere onih koji mu ih prenose. A unutar toga svega pojavljuje se i vrlo tankoćutna ideja koja draška ljudske uši, provlačeći se vrlo često i prelazeći preko usta mnogih. To je ideja da čovjek može i treba živjeti bez pastira koji bi ga vodio određenim putem. Ta ideja prelazi u „mesijanska“ obećanja koja daju političari i ideolozi, predsjednici stranaka i raznih društava. I dok se današnji čovjek tako bahato busa u prsa želeći biti sloboda i samostalno odlučivati o sebi, ne primjećuje, s druge strane, da je već upao u mrežu onih koji žele odlučivati o njegovoj sudbini, koji ga žele pridobiti za se da bi osnažili svoje ideje, a u konačnici nemaju niti cilj cjelovito i vječno dobro čovjeka.
Onaj tko sebi pridobije određeni krug istomišljenika redovito živi od njihove naivnosti i neupućenosti, od njihova oduševljenja za svoje ideje, ali kad dođe kritični trenutak, onda ostavlja na cjedilu one kojima se služio za promidžbu svojih ideja.
Takve Isus jednostavno naziva najamnicima kojima nije stalo do ovaca, već do osobne koristi od ovaca, a čim osjeti opasnost, odlazi napuštajući ovce, jer mu je draža njegova koža od ovčje, potvrđujući time da je bio vukov jatak u pastirovoj koži koji je sve učinio da čovjeka ostavi bez zaštite pravoga pastira. S druge strane Isus se barem ne pretvara niti dodvorava čovjeku. Jasan je i otvoren kada govori o tome da čovjeku treba pastir, jer je u protivnom lak plijen onih koji vrebaju na njega nezaštićena u prostoru i vremenu.
Međutim, povijesna je scena ipak nešto malo drukčija danas nego u Isusovo vrijeme, pa smo dužni razmisliti i o tome. Ako je nekada Isus, govoreći o najamnicima, ustvrdio kako bježe kad vide vuka gdje dolazi, danas možemo uočiti kako ima onih najamnika koji su spremni za dobru plaću izložiti se riziku. Tako na primjer mediji govore o plaćenicima koji prihvaćaju riskantne poslove i zadaće, međutim preduvjet je pozamašna svota novca. Pa se postavlja pitanje, može li se dobrom plaćom pretvoriti najamnika u vjernog plaćenika koji će zauzeto skrbiti o stadu? Može li novac i plaća imati konačnu riječ i biti najbolja motivacija svima koji se bave zahtjevnim poslom vođenja ljudi? Možemo li očekivati da će sada i pastiri u Crkvi Katoličkoj biti bolji pastiri otkako imaju prigodu biti plaćenici? Opoziva li moderno vrijeme Isusovu procjeni i pouku? Opoziva li njegovu pastirsku jedincatost?
Istina je da ima danas i takvih najamnika koji su spremni za dobru plaću izložiti čak i vlastiti život. Istina je da i danas ima plaćenika i u samoj Crkvi, i među svećenicima i među vjernicima, koji djeluju gorljivo onda kad je nagrada pristojna, dok su u protivnom slabo motivirani. Međutim, Isus i njegova logika su različiti i radikalno drukčiji i od takve „dobre motivacije“ poradi koje se izlaže i žrtvuje do iznemoglosti. Isus, naime, nije samo bio spreman izložiti se, riskirati život, već je svjesno išao prema tome za što je znao da ga čeka. Znao je da će dati život, te je svjesno ušao u takvo darivanje, a nije samo ušao u nešto gdje je znao da bi čak mogao i život izgubiti. A to ne čini nijedan plaćenik. Plaćenik samo prihvaća rizik, ali ne ide svjestan kako će umrijeti, niti u ijednom trenutku, prihvaćajući svoje poslanje, prihvaća da bi išao u smrt, već da bi se sam u nekoj mjeri okoristio.
Snagom svoga svjedočanstva i uskrslog života Isus postaje model pastirima, koji ne samo da trebaju eventualno riskirati život u nekim posebnim okolnostima, poput plaćenika koji to čine za dobru plaću, već ga trebaju iz dana u dan postojano polagati. Zato se pastiri današnjice ne bi smjeli ponašati poput najamnika, jer je Isus došao da rastjera najamnike, da uspostavi nad ljudskim rodom pravu pastirsku skrb koja nije ljudska i koja nema ljudske ciljeve, već božanske. Ne bi im bilo na čast niti bi se upisalo u zaslugu ako bi se ponašali i poput plaćenika, nego jedino vrijedno bi bilo da poput Dobrog Pastira daju svoj život za svoje stado kao gospodari i darovatelji života koji to čine dragovoljno, svjesni da samo darujući ne mogu izgubiti život, nego da su primili moć preuzeti ga kao što je učinio Isus u uskrsnuću potvrđujući kako je uskrsnuće bilo presudni trenutak pastirskog djelovanja. Pastir u Crkvi može biti samo onaj tko djeluje Isusovom uskrsnom snagom privodeći sve ovce u Božji ovčinjak i štiteći ih od vuka grabežljivoga.
A taj vuk grabežljivi je smrt što grabi na takav način da su pred njom svi nemoćni. Pred njom su svi najamnici što bježe jer nemaju djelotvornu zaštitu kojom bi obranili stado, niti snagu da istrgnu iz njenih ralja ugrabljenu ovcu. Međutim, tu snagu koju nema čovjek, ima Bog koji je došao među nas da položi svoj život kao otkupninu i da ga potom uzme oživljujući i nas svojom besmrtnošću.
Molimo njega da izabere i postavi u svojoj Crkvi pastire koji će onda djelovati u njegovo ime i po njegovu primjeru, a ne u vlastito ime niti u ime plaćeničkih interesa, koji će za ljude djelovati u ime Boga, a ne u ime ljudi, moćnika, društvenih ili državnih interesa. Molimo ga da nam dade pastire po svome srcu, da se pokažu vrijednim radnicima u vinogradu Gospodnjem, dostojni svoje plaće, ali ne poput najamnika i plaćenika, već poput sinova Oca nebeskoga, pastiri poput Dobrog Pastira koji privode ovce u vječni Božji ovčinjak. Amen.