28. nedjelja kroz godinu – C

O važnim životnim stvarima često ljudi uopće ne razmišljaju dubinski, već ih doživljavaju kao samorazumljive. Jedan od tih sadržaja je i zdravlje za koje se ljudi brinu, ali najčešće isključivo na onoj naravnoj razini. A to znači, ili da uopće ne misle, već ga žive i ne misleći uopće da ga imaju. I to sve dok ne dođu do trenutka kada ga izgube. Tek tada shvate koliko je značajno i dragocjeno imati zdravlje, a sami sebi ga ne mogu zajamčiti, a mogu ga izgubiti. No ima i onih koji vode veliku brigu o zdravlju, usredotočujući se na čuvanje istoga. Poduzimaju mnoge korake i izdvajaju mnogo vremena za zdrav život, bilo da jedi brižno odabranu hranu, bilo da dosta vremena provode u prirodi ili pak održavajući tjelesnu kondiciju. Naravno, oni, za razliku od onih prvih, redovito ističu i svakodnevno sebi i drugima posvješćuju kako je zdravlje vrlo važno. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj skupini ili načinu odnosa prema zdravlju je činjenica da i jedni i drugi promatraju zdravlje kroz prizmi naravnog života. Ni jedni ni drugi se ne trude u njemu vidjeti nešto više od stanja koje je neophodno za zadovoljavanje tekućih životnih potreba.

Nešto slično možemo iščitati u događaju koji sveti Luka opisa u Evanđelju. Desetorica gubavaca su izgubili nepovratno zdravlje, te su im nade u ozdravljenje bile gotovo nikakve. Slamka spasa koju su ugledali bio je Isus, Učitelj koji je diljem Palestine liječio razne vrste bolesti, pa su mu se s tog naslova približili vapeći: „Isuse, Učitelju, smiluje nam se!“ I Isus im je učinio to što su ga tražili. Ali je zanimljivo da ih takve dvije važne lekcije nisu ničemu naučile. Jer dok su bili bez zdravlja imali su prigodu razmišljati kako je zdravlje dar nad kojim nemam apsolutnu vlast, jer taj dar dolazi odozgor, od darovatelja života. Premda su bili dobro zabrinuti za ishod vlastitoga života, ipak su bili većinom usredotočeni na vremenitu i privremenu funkciju zdravlja, umjesto da stupe u trajnu vezu s onim od koga dolazi.

27. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku apostoli upućuju Isusu jedan neobičan zahtjev: „Umnoži nam vjeru!“ Neobičan je utoliko što su oni svi odreda bili vjernici. Pripadali su židovskom narodu koji je sebe smatrao narodom vjere, pa su se tako i oni osjećali kao narod vjere. I ne samo to: oni su sebe smatrali vjernim dijelom vjernoga naroda. Nitko od njih nije bio prekršitelj zapovijedi ni čovjek koji odbacuje Boga i njegov Zakon, već se svatko od njih trudio u granicama svojih mogućnosti živjeti vjerno Bogu. Kada kažemo u granicama svojih mogućnosti, onda se time misli i na granicu spoznaje kojom su bili omeđeni, kao i na mjesto koje su u svome društvu zauzimali. Upravo zato i nama može djelovati čudno da oni mali i obični ljudi koji su mogli biti sasvim uvjereni da sasvim dovoljno čine u vjeri, traže još nešto dodatno što nadilazi granice njihovih mogućnosti i odgovornosti.

To nam je utoliko čudnije kada povučemo paralelu sa svojim životom i otkrijemo da se i mi sami zadovoljimo činjenicom da vjeru zamišljamo prilično površno i monotono. Čudimo se njima da žele jaču vjeru, jer i mi sami vjeru najčešće doživljavamo i poimamo na najobičniji i niži način. Tako vidimo i danas da je nekim kršćanima ‘čin vjere’ jednom u životu primiti krštenje i nikada se više ne približiti crkvi, niti živjeti vjerskim životom smatrajući da je dovoljno biti kršten bez ikakvoga prakticiranja. Uz takve imamo i one koji se jednom u deset godina, kada dođe popis stanovništva, izjasne kao kršćani, te misle da izvan toga nije više potrebno ništa više poduzimati i činiti jer su time dovoljno ispovjedili tko su i što su. A ima i oni koji vjeru prakticiraju od neke crkvene prigode do prigode, te misle da je možda i to previše, pa paze

26. nedjelja kroz godinu – C

U prispodobi današnjeg Evanđelja Isus priča primjer čovjeka koji živi život utemeljen na lažnim sigurnostima. Riječ je o raskošnu i bogatu životu koji mu muti pogled te zbog toga ne vidi jasno. Raskoš i bogatstvo ga toliko obuzmu da ne može dobro vidjeti, te bi trebalo pravo čudo koje bi ga prodrmalo da bi progledao i oslobodio se tih lažnih sigurnosti koje se temelje na zemaljskom blagostanju. A zemaljsko blagostanje je samo privid, te je ujedno prolazno dobro koje bismo trebali staviti na svoje mjesto u životu, a ne se ponašati kao da je vrijednije od ljudskosti i drugih vrijednosti života. Zemaljsko blagostanje nije vrijednije od čestitosti, od milosrđa, od dobrote i ljubavi, kao od nijedne druge kreposti. Ali nas može učiniti slijepima za vrednote, te ujedno ograničiti i skučiti naš pogled koji je stvoren za promatranje širine života i cjelokupne perspektive, a ne samo da bude pogled usmjeren prema zemlji, iz kojeg nastaju uvijek veći zemaljski apetiti i želje, do mjere da zaboravimo na stvarni život, to jest zaboravimo biti ljudi, zaboravimo da život zemaljski tako brzo prolazi, a ovo zemaljsko mu postaje samo teret koji ga neće otkupiti niti će mu pomoći da uđe u puninu života.

Na žalost živimo u svijetu bezbrižnosti, kako reče prorok Amos, a iz vlastite bezbrižnosti rađa se bezobzirnost prema ljudima, poput one koju je imao bogataš iz evanđeoske prispodobe. A ta bezbrižnost i bezobzirnost se krije u svakome od nas jer zemaljska dobra promatramo kao svoja, a oko sebe prebrojavamo određeni broj izuzetno bogatih i imućnih ljudi za koje mislimo da bi oni trebali nešto poduzeti, a ne mi.

25. nedjelja kroz godinu – C

Jedna od čestih tema svakodnevnoga života je sposobnost snalažljivosti. Ljudi se rado vole pohvaliti kako su se snašli, često i za sitne stvari života. Hvale se kako su imali nekog prijatelja koji ih je negdje proveo preko reda, koji im je iskazao dobročinstvo, dao popust ili učinio neku drugu uslugu. Imati poznate i utjecajne ljude na određenim mjestima, koji će nam u datom trenutku pomoći da što bolje i jeftinije prođemo u životu da zaobiđemo određene dadžbine i slično, smatra se vrlo važnim dijelom života. Zato se to drži i samorazumljivim da računamo na pomoć prijatelja i poznanika kada nam zatreba u životu, te tada često zažmirimo i na pitanja koja to povlači za sobom, kao što je veliko pitanje o ispravnosti takvog postupka. I doista, moralno je pitanje ako sam išao preko reda, jer time očito nisam mislio na nekoga kome sam oduzeo red i učinio da duže čeka. Ako sam preko poznanstva uzeo radno mjesto, moralno je postaviti pitanje: a što je s čovjekom kome sam ga oduzeo. I tako redom: svaka pohvala naše snalažljivosti morala bi nam u savjesti pokrenuti pitanje o moralnosti čina koji činimo, a najčešće sebi ne postavljamo nikakvo pitanje i prigušimo savjest, zadovoljni da je nama upalila naša snalažljivost, te da smo se mi domogli svoga cilja.

A to nije tako samo u naše vrijeme, čemu gotovo nitko ne može doskočiti kako bi napravio potpuno pravedan i pošten sustav. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme, te je on ispričao i prispodobu koju smo čuli u Evanđelju, polazeći od ‘snalaženja’ koje je on uočavao oko sebe u društvu.

Uzvišenje Sv. Križa

U prvom misnom čitanju današnjega blagdana Uzvišenja Svetoga Križa čitali smo odlomak iz Knjige brojeva u kojem nam je svetopisac opisao kako se izraelski narod bunio protiv Gospodina mrmljajući zbog nestašice hrane i vode u pustinji. Narod je, dakle, oskudicu u kojoj se našao procijenio tragičnom, a Gospodina odgovornim do mjere da se usudio mrmljati protiv njega, čime je izravno i neizravno poručio samome Bogu da ne zna izabrati i ponuditi dobar put svome narodu. Time je narod pokazao da ne vjeruje svome Bogu koji ga je htio dovesti do uzvišene slave, ali stazama samo njemu znanima, a koje ljudi nisu htjeli prihvatiti i usvojiti. Zato je Gospodin kaznio svoj narod ljutim zmijama, dok se ne odvrati od svoje zloće i izopačenog načina promišljanja, da bi ih onda i spasio dajući Mojsiju upute kako napraviti mjedenu zmiju i podići je na stup.

Izazov ‘uzvišena’ života

Poput izazova pred kojim se nekada našao izraelski narod u pustinji, nalaze se i danas narodi i pojedinci koji su sebi zacrtali putove blagostanja i zemaljskoga obilja i napretka kao cilj. Ujedno pretpostavljaju da je to jedini pravi način ostvarenja poradi čega vjeru u Boga i zajedništvo s njime stavljaju u drugi plan. I danas, kao i nekada izraelski narod, narodi i pojedinci bježe od skromna života, od pustinje u kojoj slušaju glas svoga Boga i slijede njegove savjete i idu njegovim putem. I danas se drži važnijim izgrađivati zemaljsko obilje, nego izgrađivati vlastitu ljudskost u vjernosti i kreposti. Mnogi ljudi su i potpuno slijepi da i ne vide koliko je važno u životu biti vjeran Bogu. Mnogima su pred očima svjetovne i svjetske želje i ostvarenja, te svu svoju snagu potroše kako se ostvariti u svom profesionalnom životu, te kako steći sve više obilje i sigurnosti uvećavanjem zemaljskih dobara.

24. nedjelja kroz godinu – C

Današnje Evanđelje donosi dvije vrlo znakovite i upečatljive Gospodinove prispodobe: onu o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu to jest milosrdnom Ocu. Razlog zašto ih je Isus ispričao je poznat: bilo je onih koji su ga kritizirali što prima grešnike i blaguje s njima. No on se nije družio s njima da ih utvrdi u grijehu, već da ih potakne na milosrđe. I doista, tko se prizna grešnikom, spašava se. Tko sebe smatra da je prvi na listi za spasenje, najpotrebniji spasenja, a tko ne gleda i ne upire prstom u druge smatrajući ih grešnicima, taj je na pravome putu spasenja. Pogotovo što takvi koji upiru prstom u druge kao grešnike, ne prihvaćaju Boga koji oprašta grešnicima i prihvaća njihovo obraćenje. Tako, proturječno, druge smatraju grešnicima, ali ne prihvaćaju Boga ako im iskaže milosrđe. Oni bi htjeli da se vrlo jasno zna tko je grešnik i tko luta od Boga, ali s druge pak strane ne bi dali mogućnost grešniku da se vrati Bogu. A to se dogodi zato što onaj tko sebe promatra kao pravednika kojemu ne treba milosrđe Božje, on se poput starijega sina odmetne u svojoj tvrdokornosti i ne želi prihvatiti da je prvi potreban milosrđa, te teško oprašta Bogu što iskazuje milosrđe onima koji po njihovoj procjeni ‘nisu zaslužili’ da im se iskaže.

Stoga je smisao današnjih čitanja da nam ponajprije predstave Boga kao milosrdnoga Oca koji prašta svome narodu na zagovor svetih ljudi poput Mojsija. To je onaj isti Bog koji je oprostio Pavlu na zagovor Crkve koja se molila za njega.

23. nedjelja kroz godinu – C

Početak rujna donosi svojevrsnu nervozu, to jest školsku groznicu. Početak je nove školske godine te se i roditelji i djeca pripremaju za nove izazove. Daju se posljednje upute i obavljaju posljednje pripreme. Kupuju se knjige i školski pribor. Pa i koji komad odjeće i obuće. Mnogo je važnih detalja na koje treba paziti jer budući uspjeh djece ovisi o mnogočemu. Treba svijest i pamet usredotočiti prema cilju, osloboditi od drugih obveza da bi se djeca mogla posvetiti učenju. A za svaki upis za početak školovanja ili za novu godinu postoje uvjeti koje treba ispuniti.

Tako s druge pak strane promatramo u Evanđelju kako Isus obavlja upis novih učenika u svoju školu. On otvara vrata svoje škole svojim učenicima, ali nije usredotočen na izgradnju znanja, već ih usmjerava prema pravoj ljubavi. Dok je u školi važno težiti prema znaju, u njegovoj školi se ne stječe znanje već ljubav. Dok je za školu važno priskrbiti potrebna sredstva, knjige i druga pomagala, za Isusovu školu ne treba ništa kupovati, već se svega odreći. Dok je za uspjeh u školi važna potpora obitelji, za njegovu školu treba prekinuti navezanost na obitelj, pa čak i na vlastiti život. Zato on reče: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!”

I premda djeluje da nas Isus poziva na mržnju, istina je da nas on ponajprije poziva na ljubav.

22. nedjelja kroz godinu – C

Svi mi kao ljudi vrednujemo sami sebe i na temelju toga se stavljamo u odnos s drugima. Prema vlastitom vrednovanju tražimo svoje mjesto u životu drugih, ali u javnosti i društvu. Javni događaji su prigoda ljudima da pokazuju svoju samosvijest pred drugima, te da traže mjesto koje im pripada i za koje smatraju da su i drugi dužni prepoznati i priznati da je njihovo na temelju sposobnosti i zasluga, umijeća i važnosti. Zato u društvu postoje mnoga nadmetanja i borbe za vlast, jer nositelja stavlja u bolju poziciju pred drugima. Počesto ljudi sebe vrednuju isključivo samo na temelju službi koje obnašaju ili titula koje posjeduju, ali nipošto na temelju ljudskosti. A još manje prema kreposti i daru vjere koji bi trebali imati.

Znati vrednovati sebe na ispravan način

Sličnu situaciju doživio je i naš Gospodin jednom zgodom kad je došao na objed kod jednog farizeje, kako opisa sveti Luka u današnjem Evanđelju: “Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskoga na objed. A oni ga vrebahu. Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu.” Isusu je, dakle, uočio da su uzvanici počeli birati bolja mjesta, a to su činili najvjerojatnije na temelju uvjerenja koja su imali o sebi.

21. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku nakon što netko od slušatelja upravi Isusu upit o broju onih koji se spašavaju, on odgovara na vrlo zanimljiv način, gotovo izbjegavajući izravni odgovor na to pitanje: “Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći. Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: `Gospodine, otvori nam!`, on će vam odgovoriti: `Ne znam vas odakle ste!` Tada ćete početi govoriti: `Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!` A on će vam reći: `Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!`” Kako vidimo, Isus tvrdi da nije dovoljno da se netko s njime družio za stolom, jeo i pio, ili da ga je tek negdje slušao po trgovima gradova i sela kuda je prolazio. Zanimljivo je upitati se zašto, jer on ovdje ne govori ni o kriminalcima ni o razbojnicima kojima će biti uskraćen ulazak u kraljevstvo nebesko, već govori o onim običnim, prosječnim ljudima koji su ga na svoj način prihvaćali te ujedno smatrali da nemaju neke velike zapreke za ulazak u život vječni, kakvih je i danas mnogo oko nas.

No Isus je očito drukčijeg mišljenja. Jer u takvome stavu on iščitava vrlo površan odnos prema vjeri, to jest gotovo nikakvu odgovornost i ozbiljnost stava prema životu vječnomu. U tom smislu izraz „po našim si trgovima poučavao“ može značiti mnogo, ali može ne značiti ništa. Može značiti sljedeće: naše društvo je bilo otvoreno i tebi i mi smo te prihvaćali. Ali prihvaćati Isusa kao društvenu pojavu, kao kulturološku datost, kao nekoga tko se druži i u javnosti slobodno iznosi svoje stavove, još uvijek ne znači da ga se prihvaća osobno i prisno, svom dušom i srcem. Tek tko ga prihvaća osobno kao svoga Učitelja,

20. nedjelja kroz godinu – C

Isus u današnjem Evanđelju govori o svojoj zadaći, to jest o cilju s kojim je došao na zemlju. Taj cilj je bio da ognjem zapali zemlju, te napominje da je spomenuti oganj već planuo. No time što je njegov oganj planuo, ne znači da je se iscrpila njegova misija i poslanje. Ta iskra koje je već planula tek je početak, no tu iskru treba znati održati i dati joj da se potpuno uhvati i da cijelu zemlju zahvati taj božanski plamen o kojemu govori Gospodin. No osim što je rekao da je ta iskra već planula, Isus ističe da to nije sve, jer ostaje još mnogo posla koji treba napraviti kako bi se ispunio njegov sveti plan. Zato i veli: „Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!“ Dakle, on nije samo za iskru, već se zanima kako će proći cijeli njegov plan koji se tiče ‘paljenja vatre’ u svijetu. On ne želi da se ta vatra ugasi, ali isto tako ne želi da nekontrolirano gori i da učini više štete nego koristi. A da bi njegova vatra mogla gorjeti onako kako je on zamislio, potreban je veliki napor s njegove strane da stvari ne izmaknu kontroli. On je morao podnijeti istinsku muku, dok nije zapalio plamen na željeni način i željenim intenzitetom. Taj krst kojim se morao krstiti bio je krst njegove svete muke i križa.

Ovim riječima je naznačio da nije bilo dovoljno ono Ivanovo krštenje kojem se podložio, već da je on trebao donijeti na svijet pravo krštenje koje je bilo krštenje mukom i krvlju. To je krštenje koje su i prvi kršćani prakticirali spremno dajući život za svoga Gospodina, jasno tumačeći da je krštenje vodom samo početak cjelovite spremnosti Bogu se potpuno posvetiti i dati život za njega i njegovu riječ. Upravo kao što je svjedočio i Isus koji je ukazao na to da je neophodan istinski napor, to jest podnijeti pravu muku da bi se ispunilo ono što je planirao izvršiti.

Zato možemo reći da Isus ističe kako nije dovoljno da je on zapalio plamen na zemlji, već mu je stalo da taj plamen donese koristi svakom čovjeku, to jest da dođe do srca svih ljudi. Jer mu je stalo do spasenja svakoga čovjeka, on tako reagira i zna da mora uložiti i dodatni napor da ta vatra ne prođe neopažena, ili pak da se ne dogodi da je ljudi odbiju. A može se dogoditi da srca onih koji dođu u doticaj s njegovom božanskom vatrom nisu spremna za njegovu iskru. I ako nisu spremna gorjeti i plamtjeti njegovom ljubavlju, može biti uzaludan svaki trud da se njih zapali i učini da gore. Upravo u tome on vidi da je neophodna muka da bi se sve to dogodilo. Jer počesto takva srca koja su hladna i kruta, premazana slojevima grijeha i zla ne dopuštaju da ih božanska vatra zapali svojim žarom. Kao da su vlažna i neprikladna za vatru koja širi božansko ozračje topline i sjaja.

Ljudska srca valja očistiti i pripremiti za njegovu vatru, da je mogu primiti i da mogu njome vedro gorjeti. Jer kao što postoje tvari koje onemogućuju da nastane vatra i da gori, tako postoje tvari koje omogućuju da se vatra brže uhvati i da se biće razgori. Isus je znao da je njegova ljubav smjesa koja srca čini tako žarkima i gorljivima da mogu veselo davati toplinu i sjaj cijelome svijetu. No da bi postigao njihovu gorljivost, on je morao podnijeti muku, to jest biti kršten krštenjem muke koje je ta srca obrađivalo i pročišćavalo da mogu prihvatiti njegov sveti oganj. Zato je i svoje učenike morao pročistiti tim svojim krštenjem kojim ih je očistio od natruha ovoga svijeta i učinio potpuno čistim prinosom ljubavi koji gori na Božjem otaru i daruje se za spasenje svih ljudi.

U tom smislu je i pred svakim krštenikom ista sveta zadaća koja je bila pred Gospodinom, a i pred njegovim apostolima. Nakon što je pročišćen krsnom vodom, njegovo poslanje i zadaća tu ne staju, već započinju. Krštenje je samo početak, to jest čišćenje kako bi biće moglo gorjeti plamenom Božjim i vatrom Duha Svetoga koji nam dolazi po Gospodinovoj žrtvi ljubavi. On je zato podnio žrtvu da nas i očisti i obdari tim plamenom bez kojega u svijetu nema topline i žara. Zato nam on i daruje svoju ljubav da možemo vršiti njegovo poslanje u svijetu, te doživjeti da je sveto krštenje izazov da se i sami krstimo krstom muke i predanja, a ne da krštenje bude trenutak kada raskrstimo sa svojim krsnim odgovornostima. Jer i mi bismo trebali osjećati istu muku kao i Gospodin dok se god njegovo poslanje ne izvrši u svijetu. Molimo ga stoga da nam srca natopi svojom milošću i zapali ljubavlju da budu gorljiva za vršenje svoga poslanja u svijetu. Ne dopustimo da nam nepovoljni vjetrovi i okolnosti umanje žar gorljivost i vjernosti krsnom savezu, a težimo uvijek više prema većoj čistoći bića kako bismo bolje plamtjeli Kristovim žarom i bili sposobni dati svoj doprinos izvršenju njegova spasenjskog nauma. Sa svom ozbiljnošću uložimo trud kako bi krštenje u nama bilo i krštenje muke kojim potvrđujemo ozbiljnost preuzetih obveza pred Gospodinom i koje je odraz naše gorljivosti za spasenjem duše svoje i svojih bližnjih. I neka u nama vlada sveti nemir kao u Gospodinu dok se sve to ne izvrši u svijetu.