2. korizmena nedjelja – C

U današnjem evanđeoskom odlomku slušali smo izviješće sv. Luke o Gospodinovu preobraženju na gori, čemu su svjedočila trojica apostola: Petar, Ivan i Jakov. No dok se Isus molio i u molitvi preobrazio, trojicu apostola svladao je san. A kad su se probudili vidjeli su ga u slavi i sjajnoj odjeći kako razgovara s Mojsijem i Ilijom. Toliko ih se dojmio prizor koji su vidjeli da je Petar zaustio: “Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.” Tako je Petar izrekao svoje stanje i doživljaj želeći što duže ostati u toj situaciji blaženoga gledanja slave koja mu se ukazala pred očima. Htio je da potraje što je moguće duže taj doživljaj zajedništva s Učiteljem koji mu je očitovao svoju slavu. Štoviše, htio je sagraditi čak tri sjenice s namjerom da se čak neko vrijeme nastane tu na gori. Dakle, htio je tako lijepi doživljaj nastaviti živjeti na zemlji svjestan koliko je bio lijep i dobar.

No to što je Petar izgovorio kad je rekao da je dobro biti tu, načelna je želja svakoga čovjeka vezana uz zemaljski život, s time da svi ne slijede način na koji se jedino može doći do života za koji se isplati reći da je doista dobar i vrijedan življenja. Društvo i čovjek našega vremena više nego ikada ulažu u dobrobit, ali isključivo onu zemaljsku oko koje se tako trude. Narodi i države neprekidno planiraju napredak i razvoj, te nastoje iskoristiti sva raspoloživa sredstva i resurse. Mnogi su oni koji vjeruju da mogu zemlju pretvoriti u raj u kojemu je dobro biti, s time da dobrobit poistovjećuje sa zemaljskim užicima. Uslijed tolikih nastojanja i napora, čovjek je izgubio osjećaj da je istinska dobrobit nešto drugo, a ne uživanje u zemaljskim dobrima i u zemaljskom i tjelesnom ugođaju.

1. korizmena nedjelja – C

Prve korizmene nedjelje razmišljamo o kušnjama kojima je bio izlože naš Gospodin prije početka svoga javnog djelovanja, a nakon četrdeset dana provedenih u pustinji. Radi se o tri napasti, to jest izazova kojima sotona kuša njegovu vjernost Bogu, premda u nijednom trenutku to ne govori otvoreno. Sotona doista ne otkriva svoje prave namjere, ne otkriva karte niti pokazuje svoje adute, a tri kušnje su samo mamac na koji želi uhvatiti Gospodina i nanijeti mu duhovni poraz. Znajući da ga ne može uhvatiti na nikakvu banalnost, sotona se vješto maskira u dobrotvora koji ima cijeli niz dobrih ponuda za Gospodina. Ponude ne samo da se naizgled čine vrlo dobrima i prihvatljivima, već se tiču vrlo važnih sadržaja ljudskoga života. Prva se tiče kruha i preživljavanja, druga se tiče vlasti i bogatstva, a treća slave i popularnosti. A kako se kušnje tiču bitnih odrednica ljudskoga života, jasno je zašto se mnogi ljudi upravo u njima zapliću, a nema nijednoga koga takve ponude ne bi zanimale.

Baš zato da nama ljudima pomogne prozreti što se krije iza zemaljskih ponuda, Gospodin Isus je svojom božanskom mudrošću jasno detektira da sotona nije dobrotvor ni dobročinitelj, već pod krinkom humanosti ljude zavodi i navodi na propast. A ljudska propast započinje onog trenutka kad se okrene prema zemaljskim dobrima okrećući leđa Bogu živomu i odbacujući njegove darove. Zato je Isus i mogao prozreti da u prvoj kušnji sotona ne želi da se on zasiti kruhom, već da ga želi odvojiti od riječi Božje. U drugoj mu ne želi dati zemaljsko obilje, već navesti da se ne klanja Bogu. A u trećoj ne traži da se proslavi pred ljudima znacima i čudesima, već da se usredotoči na svoju umjesto na Božju slavu.

7. nedjelja kroz godinu – C

Danas mnogi ljudi žele biti posebni razvijajući neku osobinu po kojoj će se razlikovati od drugih. U ime toga postaju, ako treba, i čudaci, te se i izlažu i raznim rizicima. A sve u ime toga što ne žele biti jednoobrazni, i uniformirani poput drugih ljudi. Sebe doživljavaju posebnima i tako se predstavljaju drugima. A svoju posebnost izražavaju na više načina: odjećom i obućom, noktima i frizurama, različitim uresima i tetovažama. U svakom slučaju čovjek u sebi nosi potrebu biti drugačiji od drugih i ne činiti ono što drugi čine, već se razlikovati barem nekom nijansom od njihova stava i ponašanja. Mnogi kao da se boje redovitog života u kojemu će biti poput ostalih. Kao da je taj redoviti život dosadan do te mjere da nitko ne želi takva redovita iskustva, već teži nečemu posebnom. Uslijed toga traže neka nova, neredovita i drukčija iskustva kojima žele ispuniti svoj život, jer doista i stoji činjenica da je život dan za ona važna i snažna iskustva za koja se isplati živjeti.

Ove istine, želje i potrebe bio je svjestan i Isus kad je poučavao svoje učenike nauku i životu koji je doista bio poseban. Nitko nije imao takav nauk kojim je htio i mogao čovjeka uzdignuti do božanskih dimenzija potičući ga da živi svakodnevni izazov na sasvim poseban način. Iz njegova nauka je najprije razvidno da je od svih životnih stvarnosti i iskustava ljubav ona najvažnija stvarnost kojoj treba dati prednost ispred svih stvarnosti. Ljubav je nezamjenjivo i neprocjenjivo iskustvo bez kojega život ne bi imao smisla, što je jasno svakome čovjeku. Ali i glede toga,

6. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus pravi razliku između onih kojima izgovara riječi blaženstva i onih kojima izgovara riječi prijekora i osude. Nakon što je izgovorio pohvale jednima, a prijekore drugima, Isus ih uspoređuje s pravim i lažnim prorocima. Kako bi se bolje shvatilo tko su oni kojima je blago, a tko oni kojima je jao, trebalo bi bolje razlučiti tko su bili pravi proroci, a tko su bili lažni proroci o kojima se dosta može pronaći u Starom zavjetu. A kada se pogleda što o tome govori povijest naroda Božjega, onda se vidi da nije razlika u tome što bi jedni govorili o Bogu, a drugi pozivali na bezboštvo. Naprotiv, i jedni i drugi su govorili o Bogu, ali ne na istovjetan način. I jedni i drugi su se pozivali na Boga, a jednako tako su uzimali u usta i njegove odredbe i tumačili ih puku, premda ne na isti način. Jer da su samo jedni govorili o Bogu, nikada ovi drugi ne bi stekli naslov proroka. I baš zato što su i lažni priroci bili proroci koji su se pozivali na Boga i na zapisane odredbe koje su postojale kao njegov zakon, bilo ih je teško na prvi pogled razlikovati od pravih proroka i prokazati kao zavoditelje i prevarante u narodu.

Doista, lažni proroci su znali biti vješti na jeziku, uvjerljivi u raspravama, zanimljivi u govoru, te je sve što su govorili djelovalo vrlo logično i slušateljima prihvatljivo. Budno su pazili da budu takvi da nikoga ne prozivaju svojim nastupima, već radije su pokušavali svima udovoljiti. Izbjegavali su govoriti o bolnim situacijama i davati rješenja koja bi bila isto tako bolna. Zato među temama o kojima su govorili ne pronalazimo riječ obraćenje, a nisu zahtijevali od svojih slušatelja da se upuštaju u dubinu duhovnoga života.

5. nedjelja kroz godinu – C

Kad je Isus započeo svoje propovijedanje u Galileji, nije se isključivo posvetio samostalnom propovijedanju okupljajući sljedbenike, već mu je cilj bio prikupiti i vrijedne suradnike kojima može povjeriti svoje poslanje. No način na koji ih je izabirao bio je u najmanju ruku neobičan do mjere da postaje gotovo neprotumačiv. Štoviše, moglo bi se zaključiti da je birao svoje suradnike nasumce, bez ikakvih kriterija. Jer da je htio primijeniti kriterije kojima se vode ljudi, onda bi otišao bio u rabinske ili gradske škole, tražio kvalificirane ljude s diplomom i doktoratom. Potrudio bi se saznati gdje postoje dobri profesionalci, vješti i poduzetni ljudi, imućni i sposobni menadžeri, govornici i demagozi, filozofi i profesionalci komunikacije koji će plijeniti pozornost svojim nastupima. Tražio bi ljude kojima će se običan čovjek moći diviti i čijim će riječima i stavovima povlađivati i oduševljeno im pljeskati.

No Isus ne čini ništa od svega toga, jer je htio sam stvoriti zajednicu uvjerenih navjestitelja svoje riječi koji će na vjerodostojan i vrlo originalan način vršiti povjerenu zadaću. A to znači da je birao one koji se nisu trebali oslanjati na ljudske metode ‘osvajanja’, to jest uvjeravanja ljudi, već im je prioritet bio usredotočiti se na bit Božje poruke, te je prenijeti vjerno. Prenijeti Božju poruku vjerno značilo je da neće ići na ljudske kompromise, da je neće ni onečistiti ljudskim idejama ni ublažiti razumskim dvojbama, već da će je prenijeti onako kako su je čuli od samoga Boga. Pa i kada im zvuči kao nemoguće ili nevjerojatno, trebali su joj

4. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeosko odlomak nastavak je odlomka od prošle nedjelje u kojem je sveti Luka opisao Isusov prvi nastup u sinagogi u Nazaretu. Dakle, nakon što je Isus rekao da se na njemu ispunilo Pismo koje je pročitao, to jest tekst iz Knjige proroka Izaije, dogodio se ovaj nesporazum i spor. Vrhunac tog spora je bio u odluci njegovih slušatelja i sugrađana da ga izbace iz sinagoge i “iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave”. Njihov otpor prema svemu što je on govorio i naviještao bio je tako velik da nisu mogli suspregnuti svoj bijes, ne prežući niti od toga da ga ubiju. U trenutku kad im je htio skrenuti pozornost da je njihova pobožnost prema Bogu na samome rubu vjere, to jest da je njihov život na samome rubu zajedništva s njime, oni su se pobunili i njega odveli na rub svoga mjesta, to jest izgurali ga iz svoje sredine. Jer nisu htjeli da im njegova pouka i njegova osoba bude u središtu života, gurnuli su ga na rub svoga življenja. Želeći ga strmoglaviti s brijega, pokazali su koliko je dubok ponor grijeha i bezbožnosti u koji su sami pali.

Takve pojave to jest događaji, kao što je bio taj nazaretski, nisu izoliran slučaj. Njih ima i u našem vremenu, premda na nešto drukčiji način nego u ovom evanđeoskom događaju. Ako se ne događa često i čovjeku našega vremena da ga netko odvede na neki rub brda ili litice da ga strmoglavi, postoji, međutim, toliko drugih načina na koje jedni druge dovodimo do ruba, to jest izlažemo smrtnoj opasnosti ili u nju dovodimo. Naši sebični izbori i potraživanja mogu dovesti bližnjega na rub egzistencije. A život u materijalnom obilju i u užicima mogu ga dovesti na rub ispravnog poimanja života, te, umjesto da ga izgrade u kreposti i ćudoređu, mogu ga razgraditi i uništiti mu volju za životom. Usmjerenost prema nevažnim sadržajima i davanje važnosti sporednim stvarima kao da su bitni i kao da se bez njih ne može, dovodi čovjeka do ruba uravnotežena ponašanja. A da ne spominjemo kako često jedni druge dovodimo do ruba živaca i strpljenja, umjesto da

3. nedjelja kroz godinu – C

Svima nam je dobro poznato da za baviti se nekom aktivnošću ili poslom, trebamo biti ovlašteni, to jest imati potvrdu o potrebnoj struci i kvalifikaciji. Pa i za svakodnevne potrebe, čak i ono tehničko servisiranje predmeta i strojeva, vrlo često nas jamstva obvezuju da ih servisiramo u ovlaštenom servisu, a ne bilo gdje ili kod bilo koga. Takav pristup je dodatna sigurnost da nismo prepušteni varalicama i šarlatanima, već da uživamo kvalitetnu potporu i vjerodostojnost onih s kojima surađujemo. Dakle, i od nas i od drugih traži se sigurnost da s jedne strane živimo odgovorno i pružamo potrebno jamstvo drugima u profesionalnim dimenzijama života, ali jednako tako da možemo i za sebe osigurati potrebne usluge na isto takvoj razini. Time što netko bdije nad kvalitetom i što postoje oni koji dodjeljuju potvrde ili ovlasti, shvaćamo da možemo živjeti s više pouzdanja da nam neće biti podvaljena nekvalitetna usluga ili sadržaj, to jest da nećemo biti tretirani na nekompetentan način.

Dok je to tako u redovitom životu, slično se pitanje može postaviti i za život vjere. Može li bilo tko sebe smatrati kompetentnim govoriti o Bogu? A ako se netko i smatra, postoji li mogućnost razumjeti je li to ispravno? To jest, postoji li mogućnost od nekoga dobiti ovlast, te znati da je riječ o kvalificiranom i zakonitom zastupniku koji zna što govori i koji ima sve službene ovlasti nastupati, svjestan da ne improvizira, već da u potpunosti savjesno i kvalitetno vrši svoje poslanje. A kad je riječ o naviještanju Boga, onda bi doista sam Bog morao dati ovlasti onima koje šalje u svoje ime da pronose njegovu riječ i pozivaju na vjeru. Jer ako u nijednom području života nemamo prava činiti što nas volja, već samo ono što je ispravno i za što smo ovlašteni, onda tim više bi to moralo vrijediti i za vjeru. Ako netko zastupa Bog na zemlji, onda bi morao pokazati vjerodostojnu ‘ispravu’

2. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju sveti Ivan nam je opisao Isusovo prvo čudo na početku njegova javnog djelovanja. Riječ je o čudesnom pretvaranju vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj gdje je bio pozvan i Isus sa svojim učenicima. A nakon što je Isus napravio čudo i pošto je naložio slugama da odnesu najprije ravnatelju stola da on kuša novo vino, zanimljiv je bio komentar ovog čovjeka. On nije znao što se točno dogodilo, te tako nije ni znao da je Isus bio odgovoran za tako dobro vino koje je kušao, pa je zato nakon što je okusio tako dobro vino, imao potrebu pozvati zaručnika i reći mu: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se podnapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” Ravnatelj stola je, dakle, pohvalio zaručnika što se nije poslužio logikom kojom se inače ljudi služe kada pretpostavljaju da nitko neće otkriti njihov način razmišljanja, to jest njihove sitne podvale kojima se služe u nekim složenim ili neugodnim situacijama. A često se služe istom logikom da financijski prođu bolje i da nešto uštede, a da se opet ne otkrije da im je to bio cilj, te da nisu toliko velikodušni kako se žele prikazati.

Svojim riječima ravnatelj stola iznio je jednu očitu ljudsku stvarnost. A ta stvarnost govori o tome kako smo mi ljudi vrlo često sitne duše jer smo veliki račundžije, te nam je ušteda zemaljskih dobara važnija od pravoga zajedništva s rodbinom i prijateljima. Ne znamo, naime, za one oko nas čuvati najbolje. Ali jer ne želimo da se to vidi, onda koristimo razne prigode za takve podvale,

Krštenje Gospodinovo – C

Slavimo danas blagdan Gospodinova krštenja koje je bilo višestruka prekretnica. Najprije njegovo krštenje bilo je prekretnica njegova života, jer je nakon krštenja započeo svoje javno djelovanje. Prije toga nije se pokazivao u javnosti, a sveti je Ivan Krstitelj naviještao njegov dolazak kao neposredan: “Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.” Doista, nakon krštenja Ivan se povukao, to jest bio je potom i uhvaćen i utamničen, a Isus je onda započeo propovijedati i naviještati kraljevstvo nebesko. Prekretnica je bila i u snazi krštenja, jer je ono Ivanovo bilo nemjerljivo s Isusovim, kao što se voda i pokora ne mogu mjeriti sa snagom Duha Svetoga i njegovim svetim ognjem. No trenutak Isusova krštenja bio je prekretnica i u kvaliteti Očeva očitovanja svijetu, jer je njegov Sluga počeo na zemlju donositi pravo kojim će opravdati ljudski rod, te se pojavio kao Savez narodima i Svjetlost pucima, sukladno proročanstvu proroka Izaije koje smo čitali u prvom čitanju. Bog više nije imao potrebu govoriti na otajstven i sjenovit način, već je kao Otac nebeski mogao otvoreno ukazati cijelom svom narodu tko je njegov Sin, njegov Ljubljeni, te je mogao s ponosom svima reći da je u njemu sva njegova milina. A to što je očitovao svoj ponos prema Sinu, i te kako ima veze s cijelim narodom, jer je svima istaknuo da se trebaju i sami usmjeriti prema takvom životu u kojem će Otac biti ponosan na njih.

Zato se i od puka Božjega očekivalo da napravi i sam prekretnicu u svome životu. Iziskivalo se od onih koji su živjeli prema Zakonu i odredbama da se izgrade u one koji žive prema Bogu živomu i za Boga živoga. Ako je bilo onih koji su grijesima bili izvan Zakona ili protiv Zakona, došao je trenutak da postanu novi ljudi koji žive iznad Zakona,

Bogojavljenje –  Tri kralja

Stojeći pred otajstvom današnje svetkovine, a polazeći od opisa koji nam je donio evanđelist sveti Matej, ne možemo ne uočiti čudesnu Božju dobrotu koja je izišla iz okvira i granica jednoga naroda i počela se objavljivati svijetu. Jednako tako valja uočiti i napor Mudraca koji na sebi svojstven način otkrivaju Božju blizinu, te joj se veoma raduju, ne žaleći truda da dođu do konačnoga susreta, do susreta s Bogom koji je rušio granice i izlazio iz okvira ljudskih. Isto tako valja uočiti da je za susret bio potreban i iskorak razuma prema Bogu koji se nesebično daruje i ne prestaje objavljivati svoj život i dobročinstva, milost i spasenje svim narodima.

Gdje se izgubio razum?

Dajući se voditi Božjoj zvijezdi repatici, trojica Mudracu su potvrdila pravilo da je vjera svjetlo razuma. Štoviše, nakon što su čuli tumačenje Svetoga pisma o mjestu rođenja novorođenoga kralja, dodatno su bili utvrđeni u svojim traženjima i prosvjetljeni u nastojanjima. To što se dogodilo s njima, trebalo bi uvijek biti s iskrenim tražiteljima kojima Bog ne uskraćuje svoje pomoći ako ga zdušno traže.  No problem nastaje ako nema razuma, to jest spremnosti dosljednog razumskog promišljanja, onda vjera ne može ništa prosvijetliti.