Svi sveti

Svetkovina svih svetih uvijek je prigoda da si posvijestimo važnost poziva na svetost koji je upravljen svima onima koji vjeruju u Krista Gospodina i tvore dio njegova izabranog naroda. Na žalost u opasnosti smo ne doživjeti dovoljno ozbiljno ili dovoljno izravno ovaj poziv kao da se ne tiče svakoga od nas osobno ili kao da nije toliko važno i žurno odazvati se na Gospodinov poziv i živjeti svetost. Jer prilično je lako odgurnuti odgovornost sa sebe i prebaciti na nekoga drugoga. Napose je opasnost da se to doživi kao elitističko pitanje, te se pretpostavi da je svetost samo za mali broj izabranih i posebnih ljudi, obdarenih izuzetnim moćima, sposobnostima i vještinama. Prema tim pretpostavkama svetost bi bila dostupna samo uskom krugu ljudi koji bi jedini bili osposobljeni kročiti putem koji je Bog zacrtao za one kojih se tiče njegov plan i poziv svetosti.

30. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitali smo kako se dogodio susret između Isusa i slijepog prosjaka Bartimeja dok je Isus izlazio iz Jerihona. Premda tek u nekoliko rečenica, Evanđelist Marko nam je izrazio svu dinamiku toga susreta nakon kojega se dogodilo čudo ozdravljenja. Bartimej, nakon što je čuo da tuda prolazi Isus Nazarećanin, pokazuje neobičnu upornost i potrebu da skrene pozornost na sebe i svoje potrebe. Isus ga na neki način prepušta kao nekoj kušnji da vidi hoće li se on othrvati pritisku ljudi koji ga ušutkavaju, pa tek onda, kad se on nije dao ušutkati, Isus traži da ga pozovu i dovedu.

29. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju opisan je jedan događaj koji baš i ne služi na čast apostolima, jer svjedoči o tome kako su se i oni lakomili za bolja mjesta trudeći se čak preduhitriti jedan drugoga, to jest jedni druge kao što je u ovom slučaju. Naime, Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, dosjetili se da prije ostalih pitaju Isusa da im usliši molbu, te da im omogući da jedan sjedne njemu zdesna, a drugi slijeva u njegovo kraljevstvu kada dođe. Dvojica braće nastoje se domoći boljega položaja za sebe, ne razmišljajući što će biti s drugima, niti kakve posljedice to može imati na njihove međusobne odnose. Ostali apostoli su dobro prepoznali da su ih Zebedejevi htjeli ‘izigrati’ reagirajući prije ostalih i tražeći kao preko veze da im on dodijeli bolja mjesta, te su zato gnjevno reagirali. Stoga kad bolje razmislimo o njihovu nastojanju vidimo da su htjeli Isusa htjeli iskoristiti za svoje ciljeve, za osobnu dobrobit i korist, ambiciju i slavu.

28. nedjelja kroz godinu – B

Događaj koji nam zapisa sv. Marko u današnjem Evanđelju vrlo je izazovan, ne samo nekada, već i nama danas. Naime, pitanje koje postavlja ovaj mladići Isusu, pitanje je koje u biti muči svakoga čovjeka. Nema nikoga tko se ne bi zanimao za život vječni i za način kako doći do njega, bez obzira što nije u svakom trenutku jednako prisutna takva želja ili što pak ne mislimo svi da se do života vječnoga dolazi na istovjetan način. U konačnici, ne znaju svi jednako dobro kako se dolazi do života vječnoga. Zato i ne čudi da je ovaj mladić pitao Isusa, jer je ipak bilo za pretpostaviti da je Isus kao učitelj bolje znao što je život vječni i kako se dođe do života vječnoga.

27. nedjelja kroz godinu – B

Upit koji su Isusu postavili farizeji da ga iskušaju zvuči posve normalno i jednostavno, pogotovo kad se razmišlja polazeći iz neke životne prakse. Naime, premda su postavljali pitanje Isus je li dopušteno mužu otpustiti ženu, oni su imali o tome svoj stav i svoja uvjerenja. Ujedno su se mogli pozvati i na Zakon koji im daje mogućnost otpustiti žene. Na neki način činjenice su vrlo snažan argument, kao što je to i danas. Dovoljno je samo spomenuti kako u praksi postoji mnogo neriješenih situacija, mnogo problema, nesklada i loših odnosa između muža i žene, pa da pred tim argumentom padne svaki otpor, te da se spontano dođe do zaključka kako je bolje da se dvoje ljudi i rastanu, nego da žive zajedno bez ljubavi, razumijevanja, povjerenja i zajedništva. Tako su i u ovoj situaciji farizeji razmišljali polazeći od tih praktičnih argumenata, jer tko bi normalan mogao i zahtijevati da dvoje ljudi živi zajedno pošto poto, ako im čak Zakon dopušta da mogu dati otpusna pisma.

25. nedjelja kroz godinu – B

Događaj o kojem nas izviještava evanđelist sveti Marko u današnjem Evanđelju jedan je od onih neobičnih događaja, ali vrlo korisnih i poučnih, koji su se usjekli u svijest apostola do mjere da su ga imali potrebu zapisati i ostaviti na trajno razmatranje svima koji u Krista vjeruju. Naime, idući za Učiteljem oni su i dalje imali svoje vlastite ciljeve, snove i planove, umjesto da se podlože njegovim planovima. A Isus u svom božanskom strpljenju s ljudima, znao je kako se ljudi vrlo sporo odriču svojih predodžbi o životu, te je tražio prigode i načine da ih o svemu, bolje i iznova, poučava, svjestan koliko je za njih to važno usvojiti. Jer ih nije poučavao o nebitnim stvarima, već je svaka riječ koju je izgovorio imala težinu života vječnoga. Tako je bilo i s poukom o muci, smrti i uskrsnuću koju oni nisu razumjeli. No sebi su dopustili, umjesto da se trude razumjeti njegove riječi, raspravljati o vlastitim nezdravim težnjama, kao što je pitanje ljudske veličine. O tome izvijesti sveti Marko da su se pitali tko je od njih najveći.

A Isus, da ih ne ostavi u njihovim besmislenim raspravama, znajući o čemu su raspravljali, započinje izravni razgovor o toj temi, o kojoj se pred njim nisu usuđivali raspravljati. Njegov upit je bio više nego jasan: Što ste putem raspravljali? Na njihovu pokunjenu šutnju, on im upravlja riječi pouke, jer bi za njih bila šteta da su ostali u svojim uvjerenjima i planovima misleći kako život treba iskoristiti da ostvarimo neku ljudsku veličinu i premoć nad drugima. Da ih on nije poučio, onda bi ta njihova rasprava na putu pokazala da su ostali negdje usput, jer su razgovarali o usputnim stvarima ljudskoga života. Usputnima zato što čovjeka ne samo ne dovode do cilja, nego što ga odvraćaju od onog konačnoga cilja kojemu ide. U tom slučaju, kad nas rasprave i napori ne vode konačnome cilju, pretvore se u usputne rasprave u koje ljudi ulažu mnogo truda i vremena, a u konačnici takve rasprave ih odvode daleko od Boga i od stvarnoga ljudskog odredišta.

Stoga bismo s pravom mogli reći i za nas da, u odnosu na naša svakodnevna kretanja i putovanja, život može biti nazvan i opisan kao veliko putovanje. Međutim, kako se dogodilo i apostolima, počesto zaboravljamo koji je cilj tog našeg putovanja. Zaboravljamo da je naš stvarni cilj uskrsnuće i život vječni, te da, kad negdje putujemo nema smisla ostati na pola puta. A najmanje ima smisla ostati na pola životnoga puta. Uostalom u životu to nije ni moguće. Apostoli su mislili da će ostvariti taj cilj onda kad ostvare planove o ljudskoj veličini.

Ali kad malo bolje razmislimo, ma koliko život bio veliko putovanje, on je ipak i dosta malo putovanje. Naime, kad bolje pogledamo on ipak brzo prođe, te je neizmjerna šteta živjeti ga, a ne uspjeti shvatiti zašto smo bili na svijetu, to jest koji je bio naš krajnji cilj. Bio bi promašaj ići kroz život i stalno voditi usputne rasprave koje nas usporavaju na putu i ne osigurati način da dođemo do cilja. Upravo zato je Isus svoje apostole izravno upitao o čemu su raspravljali putem, jer su bili kao ljudi zavarani ljudskom željom za veličinom i moći da su se i međusobno natjecali u prestižu, do mjere da su iz vidokruga izgubili pravi put koji im je tumačio Isus i na koji ih je htio staviti otvarajući im oči za slavu uskrsnuća do kojega se dolazi po muci i smrti.

Zato se Isus nije ustručavao govoriti im o svojoj muci i smrti, jer je dobro znao da neće ostati na pola puta ako na svom putu razmatraju i raspravljaju o njoj, a ne o ljudskoj veličini. Nije bio opterećen time što sve treba pretrpjeti, koliko je bio usredotočen na put do cilja, te im je kao takav pružio primjer o čemu se treba voditi računa na ljudskom putu. On sebi nije dopustio ostati na pola puta, nedovršen i nedorečen, već je sve usmjerio prema željenom cilju. Isus se nije zadržava raspravljati putem o zemaljskim interesima, niti je gajio zemaljske težnje kao svoj cilj. Pogotovo nije se ponašao kao netko tko koristi prolazni zemaljski život da bi sebi gradio veličinu, već je živio za predanje za druge, da bi njima omogućio da dođu do konačnoga smisla i cilja.

Kao i apostolima, počesto je i nama vjera u Gospodina samo nešto usputnoga, a ono što bi trebalo biti usputno, poput ljudskih i zemaljskih ostvarenja i interesa, postaje nam religija, božanstvo i kult. Tako umjesto da idemo putem, ostajemo uz put, jer smo važan odnos s Bogom pretvorili na usputnu raspravu, dok smo težište važnosti prebacili na ono što bi trebalo biti doista usputno. Zato iz ovog događaja i iz Isusovih riječi izvucimo pouku, te ne dopustimo da nam život prođe u usputnim raspravama već radije tražimo i težimo kako doći do konačnoga cilja koji nam je on kao naš Učitelj i Glava zacrtao. Naše rasprave na životnome putu ne bi smjele biti samo rasprave o usputnim ciljevima, već razgovori koji nas izgrađuju za onaj konačni cilj. Ako to ne činimo, onda smo se sveli na usputne komentatore, umjesto da budemo učitelji božanskoga života. Budimo stoga kao djeca, te primajmo male i jednostavne ljude i stvari u životu, da bismo preko njih vježbali svoje srce da u jednostavnosti prima Kristovu riječ, a po njoj i samoga Boga, onoga koji je poslao svoga Sina da nam bude Vođa, Učitelj i Spasitelj na životnome putu.

24. nedjelja kroz godinu – B

Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku dobro nam poznati događaj kad je Isus pitao svoje učenike o tome što ljudi kažu tko je on, a onda i što oni kažu o njemu. Kad je došlo na red ovo drugo pitanje, znamo da je Petar uzeo riječ, te je prvi u ime svih odgovorio: Ti si Pomazanik – Krist! Ali osim što se Petar potrudio prvi odgovoriti na to pitanje, on se požurio reagirati na Isusove riječi pouke. No za razliku od reakcije na pitanje o Isusovu identitetu, u ovom slučaju reagirao je sasvim neprimjereno želeći odvratiti Isusa od najavljene patnje i smrti. No zato se ni Isus nije libio uzvratiti vrlo ozbiljnim i teškim riječima na Petrovo inzistiranje: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!

No ove Isusove riječi osim što su bile pouka Petru o tome što ili tko mu mora biti na prvome mjestu, one su jasna pouka i nama kako se i mi sami trebamo postaviti i prema čemu težiti svim svojim nastojanjem. Jer nije se samo Petar zaletio misliti na zemaljski način, nego manje više svi mi mislimo na zemaljski način i u tome ne vidimo ništa spornoga i tome ne pripisujemo neko osobito značenje. No iz ovog slučaja vidimo čemu to može voditi ako se ne trudimo razmišljati po Božju i na pameti imati to što je Božje. Naime, Petra je to bilo odvelo toliko daleko da je Sina Božjega odvraćao od božanskoga plana spasenja, samo zato što je ljudskim očima gledao neprihvatljivu stvarnost patnje i muke, umiranja i smrti. A to je, ne samo Petru, već i svima nama ljudima neprihvatljivo, jer nitko od nas ne može, ili barem teško, prihvatiti da Božji plan spasenja pretpostavlja muku i smrt njegova Sina. Isto tako, teško bismo prihvatili i prihvaćamo da, paralelno tome, Božji plan spasenja za svakoga od nas, pretpostavlja upravo istovjetnu stvarnost: odricanje od samoga sebe, od svoje volje i ljudskih stavova, te nošenje križa koji je znak ispravnog smjera prema vječnosti. Stoga se Isusove riječi tiču i nas i primjenjive su i na nas, budući da svi bolujemo od istoga sindroma. Nitko od nas ne prihvaća rado križ i patnju smrt i umiranje. Kad potom razmišljamo o tome u duhu onih kriterija kojima nas je učio Isus, onda vidimo da ne prihvaćamo rado vlastito spasenje na način na koji ga Bog ponudio, već prihvaćamo neku svoju viziju života i spasenja.

Ovaj događaj i jasne Isusove riječi Petu pomažu nam da se i sami oslobađamo vlastite slike o onome što vrijedi u životu, a da počnemo razmišljati Božjim kriterijima u vlastitoj svakodnevnici. Njegov prijekor Petru potiče nas da se trudimo otkriti što je to Božje i na koji način nam se Bog približava u životu. Tada ćemo biti kadri izabrati ono doista ispravno, te ćemo lakše uočavati Božju prisutnost u mnogim situacijama u kojima je kao ljudi ne bismo vidjeli. Štoviše, zahvaljujući Isusu možemo prihvatiti kao sastavni dio života i patnju i smrt, što bi u protivnom bez njega bilo neprihvatljivo. Ali bilo bi i neispravno, jer je u ljudskom životu ipak neizbježno, te se s time valja suočiti. I on sam, prihvaćajući sve što je ljudsko, pa i patnju i umiranje, pokazuje da sve može postati Božjim spasenjskim oruđem. Dok s druge pak strane, sve ono što mi ljudi na isključiv način držimo povlašteno ljudskim, kao što je život bez patnje i smrti, život uspjeha i ugodnosti, postaje vrlo pogibeljno u odnosu na vječno spasenje. Jer vrednujući samo ono što mi ljudi smatramo uistinu ljudskim, ostajemo previše navezani na zemaljske i vremenite vrijednosti.

Zato nam svojim naukom, a i prijekorom Petru, Isus daje jasne smjernice kako u vlastiti život unijeti kao Božje sve ono što samo po sebi ne bismo rado unijeli, a vidimo da može postati mnogo korisnije za spasenje, nego toliko ljudskih stvarnosti na koje trošimo mnogo vremena i snage, a ne preobražavaju nas i ne pobožanstvenjuju na putu spasenja. Naprotiv, sve svoje snage bismo trebali usmjeriti prema tome da slijedimo njega, to jest da idemo za njim, kako sam reče. Tada se ne bismo previše mislili ni trošili oko toga kako sačuvati zemaljsku stranu života na zemlji, jer time smo u opasnosti izgubiti sve. Naprotiv, nastojali bismo otkriti ono što je vječno i neprolazno, a to je život sukladan Kristovoj riječi – evanđelju, i njegovu primjeru, čime doista vlastitom životu dajemo ljepšu i uzvišeniju dimenziju. Upravo to znače njegove riječi:  Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, spasit će ga. Budimo stoga ozbiljni i odvažni, mislimo na ono što je Božje u životu, te pođimo za Isusom noseći svoj križ, jer u njemu je očitovan pravi život, kako bismo stekli ispravan osjećaj za neprolaznom stranom života, te kako tako došli do vječnoga spasenja.

23. nedjelja kroz godinu – B

Kad je Bog stvorio čovjeka, dao mu je mogućnost da bude gospodar svega stvorenoga, da se svim služi i svime upravlja. No da bi se mogao služiti i upravljati stvorenim, prije toga morao ga je spoznati i otkriti pravu bit svega što oko njega postoji. A da bi mogao spoznavati sve što postoji, morao je imati i potreban aparat kojim će mu biti omogućeno da to otkriva i da pohranjuje sve podatke u svoju nutrinu. U tu svrhu dana su mu bila osjetila kojima bi mogao osjećati to što se oko njega događa, te potom praviti poveznicu sa svime što se oko njega nalazi. Jedno od bitnih osjetila je i osjetilo sluha kojim čovjek prima i pohranjuje zvukove. No osjetila nakon toga služe da bi se ostvarila komunikacije i na još izravnijoj i osobnijoj razini, nego što je slučaj s prirodom, s onima koji imaju isti dar opažanja i spoznavanja, te mogu sve ono što vide, čuju i osjete pohraniti u nutrinu. Zato osjetila služe ne samo da bi primala podražaje izvana i stavljala ih unutra, već da i iznesu ono što se ‘događa’ u nutrini i saopće drugima.

Gledano s te strane, jasno možemo razumjeti koliko je bio zakinut čovjek kojega su doveli k Isusu jer je bio gluh, a i mucav, budući da je komunikacijska sposobnost govora vezana uz osjetilo sluha. Isto tako znamo koliko je važno i lijepo bilo za tog čovjeka kad mu je Isus otvorio uši i dao mu da čuje i da govori razgovjetno. Štoviše, imao je milost i dar da prve riječi koje je čuo budu one Isusove, a prve koje izgovori da budu riječi kojima slavi Boga za divna djela koje je Bog na njemu pokazao. Upravo u tom se može otkriti pravi smisao osjetila kojima nas je Bog obdario. Dakle, nije nam ih dao da komuniciramo samo s prirodom ili međusobno, već nam ih je dao putem njih ostvarimo zajedništvo s Bogom. Tako shvaćamo da nam je dan dar sluha da slušamo Božju riječ, a napose Božjega Sina koji je istinska Riječ Očeva. Tek time kad ispunimo dubinu svoje duše, tek tada smo se ispravno poslužili svojim osjetilima jer smo doživjeli da su nam kao sredstva da dotaknemo i svoje i Božje dubine. Zato je i riječ hvale ovoga čovjeka mogla izići iz dubine i doći do Božjih ušiju, to jest biti dragocjena u Božjim očima, jer je bila spoj ljudske i Božje nutrine.

Ovaj događaj je i nama danas rječit, jer nas upozorava na ove uzvišene razine do kojih možemo doći ako se služimo i naravnim darovima na način na koji je Bog htio i za što ih je odredio. Na žalost, najčešće mi to ljudi ne činimo. Najčešće ne dopuštamo Kristu da on otvori naše uši i da razriješi sponu jezika. Što će reći da se svojim naravnim darovima služimo prilično samostalno, kao da su naši i kao da ih možemo koristiti kako nas je volja. Kad bismo barem jasno razabrali da nam je Bog dao osjetilo sluha i da nas on poziva na krepost slušanja, kao što nam je i dao dar govora, te nas poziva da u zajedništvu s njime izričemo dubine i ljepote svoje duše, kao što je i on izrekao prema nama kad je izgovorio i za nas svoju Riječ. Na žalost, današnji čovjek zatrpava svoje uši tolikim zvukovima i neprimjerenim sadržajima od kojih ogluši, to jest zaguši svoju iskonsku sposobnost da sluša glas svoga Stvoritelja. Izabire počesto gluhoću kao stanje, ne želeći uvidjeti da je svoj sluh sve samo na ljudske i zemaljske šumove, umjesto da otkrije u svojim ušima izuzetnu sposobnost da sluša glas Božji. Svijet u kojemu živimo ne ide na raku, te ako sami nećemo paziti na svoje sposobnosti, darove i domete, sigurno će nam se dogoditi da ćemo ostati bez njih, to jest da će nam dijelom biti oštećeni ili uništeni.

Dopustimo stoga Gospodinu Isusu da nam svojom moćnom rukom otvori uši, te da svoju riječ stavi na naš jezik, kako bismo mogli jasno čuti Božji glas i potom jasno Bogu uzvratiti hvaleći ga i slaveći ga. Jer nas kršćane je svetim krštenjem osposobio za takvo što, ali je dobro da se češće o tome preispitujemo, te da provjeravamo jesmo li sačuvali svoju iskonsku sposobnost sluha cjelovitom i čistom, ili smo potpuno onemogućili Božji glas, te jest potisnuli njegovu riječ u svome životu, te više ne dopire na površinu, jer je nismo u stanju izgovoriti. Ostavimo prostora Isus u svome životu, da se i u nama i po nama očituje da je sve dobro učinio, da je i nama gluhima dao čuti, a nijemima govoriti. Time će i naš život zadobiti onu čudesnu dimenziju, te ćemo i sami svojim sluhom i govorom biti svjedoci njegove svete moći, da bismo potom kao nagradu doživjeli u vječnosti ono što uho nije čulo ni ljudska riječ izrazila, a Bog je pripravio onima koji ga ljube.

22. nedjelja kroz godinu – B

Evanđelist sveti Marko prenosi nam jednu zanimljivu Isusovu reakciju nakon što su neki farizeji i pismoznanci izrekli primjedbu i uputili zamjerku na račun njegovih učenika jer su neopranih ruke jeli kruh. Takvu slobodu od kojekakvih običaja i uredbi dao im je njihov Učitelj koji je i stao u njihovu obranu kad su spomenuti farizeji i pismoznanci mrmljali protiv njih. Osim što su se slijepo držali predaja starih, ti isti ljudi uzimali su sebi za pravo tražiti zamjerke u ponašanju drugih ljudi, uvjereni u vlastitu svetost i ispravnost. Bili su spremni riječima, i ne samo, progoniti svakoga onog tko se nije ponašao sukladno onom što su oni zamislili da treba biti. Umjesto da se sami posvećuju razmatrajući Božju riječ, te da je svjedoče živeći po njoj i ostvarujući sve bolji odnos zajedništva s Bogom, oni su uzeli sebi za poslanje da prozivaju i progone one koji su u njihovim očima bili nesavršeni i nevjerni Božjem zakonu. U ime toga su, nesređeni u sebi, poticali stalno rasprave kojima je kao glavni predmet bio ponašanje drugih ljudi.

Isus međutim ne dopušta da takvi ljudi vode glavnu riječ u narodu, te im stoga i navodi riječi proroka Izaije koji je i sam imao prigodu promatrati dvoličnost naroda i njegovih vođa. Uočivši bit problema već je Izaija zapisao da narod samo usnama časti Boga, a srce mu je daleko od njega. A sam Isus je jasno razabirao proces u kojem je narod stvarao svoje običaje i predaje, kao što su one o jelu i odijelu, o pranju i ponašanju, držeći ih kao svoju posebnost. No u isto vrijeme je zanemarivao Boga kojega je trebalo i takvim običajima počastiti. Za farizeje i pismoznance poštivanje običaja i predaja je bila prigoda da dokažu vlastitu nadmoć nad drugima, te su im isti u biti bili povod za moguće razdore, kao što je u ovom slučaju bilo s Isusovim učenicima. Oni su nisu trudili oko toga da srce naroda uzdižu k Bogu, već su bili čuvari predaja bez sadržaja, od čega u konačnici nije bilo neke posebne koristi za dobrobit naroda.

Nešto slično događa se i nama kad pogledamo postotke i broj onih koji se nazivaju kršćanima samo zato jer održavaju božićne i uskrsne običaje, napose one koje se tiču stola i jela ili eventualno drugih narodnih predaja. U održavanju nekih običaja tako smo revni do mjere da se govori više o tim običajima nego o Božjim otajstvima koja se slave i iz kojih su nastali lijepi običaji. A onda opet neki vjernici su spremni sitničavo zamjerati onima koji ne čuvaju običaje, te s uvjerenjem zastupati tezu o propasti naroda, uvjereni kako je istinita ona narodna poslovica: Bolje da propadne selo, nego običaj. Negdje u drugi plan kod takvih ljudi ide pitanje o osobnom unutarnjem duhovnom životu, a više se ističe problem vjernosti običajima i predajama starijih naraštaja koje su oni uredno i slijepo slijedili.

Isus, međutim, nije tako razmišljao niti razmišlja. On običajima ljudskim nije pridavao toliku važnost, niti je htio da njegovi učenici troše previše vremena i snage na te iste običaje. Isus nije bio za to da se usredotoče na običaje koji ne dotiču dušu i ne izlaze iz dubine duše. Nije htio da stvaraju običaje koji nemaju veze s Bogom i sa zajedništvom s njime. Nije mu bilo stalo do održavanja ljudskih formi koje ništa ne znače za duhovni rast i vječni život. Takvi običaji i predaje dolaze i odlaze s vremenom, a Isus je htio da njegovi učenici razvijaju i njeguju sadržaje koji znače i jamče za život vječni. A oni dolaze iz čista srca, to jest iz srca Bogom očišćena i po sebi su neprolazne vrijednosti. Zato ni danas ne bi Isus bio sklon tome poticati nas da održavamo izvanjske narodne i obiteljske predaje i običaje, a da u međuvremenu zanemarimo duhovnu sastavnicu života kao da je beznačajna. Isusu je stalo da ćudoredan i krepostan život za svakog pojedinca i za narod bude srce svih predaja, jer se samo na iskrenoj vjeri i zajedništvu s Bogom može graditi budućnost.

Nije stoga čudo da je potom ukazao na grijeh kao glavnog uzročnika razdora u ljudima i među ljudima. Život u grijehu očituje duhovni nemar za Boga, a i za sebe samoga, te je dvolično ulagati novac, vrijeme i snagu u očuvanje izvanjskih tradicija i običaja, zanemarujući u isto vrijeme ovo duhovno unutarnje središte koje daje smisao svemu. U današnjem vremenu živimo u praktičnom bezboštvu, ne pročišćavamo svoje misli i osjećaje od grijeha, ne čuvamo vlastite riječi od psovke i laži, ne ustručavamo se od prijevara i krađa, ne čuvamo nepovredivost braka i svetost obitelji, kršimo nedjelje i blagdane, izrabljujem i varamo jedni druge gdje stignemo, a navodno smo Božji i vjernički narod koji radi na očuvanju mnogih vrijednih običaja i predaja kao bitne sastavnice svoga identiteta. Jasno je, stoga, zašto je Isus nazvao to nezdravom dvoličnošću na kojoj se ne može graditi budućnost.

Bili bi ipak mnogo bolje kad bismo se odlučili čuvati bogobojaznost i bogoštovanje, jer je to osnovna sastavnica našeg identiteta. Naš narod bez iskrenog štovanja Boga neće se održati na povijesnoj vjetrometini, bez obzira koliko običaja čuvao i sačuvao. Isus je zato da se čuva ‘selo a ne običaj’, to jest da se čuva srce – duhovno središte pojedinca i naroda. On je za to da se čuva nacionalne i obiteljske vrijednosti koje izviru iz Božje riječi i njegova Zakona, a ne one koje mi i naše pomodarsko društvo proizvoljno stvaramo. On je za to da se čuva život svakog pojedinca, da se njeguje vjernost i uzajamno poštivanje. On je za supružničku i bračnu vjernost i predanje, te ja za zauzet odgoj djece u obiteljima. Jednom riječju, on je za narod čista srca, jer samo takav narod ima budućnost. Samo ako budemo narod koji čuva predaje Božje, on što nam je sam Isus prenio od Oca, onda ćemo biti na pravom tragu života, te će biti nebitno koliko puta dnevno peremo ruke, te što i iz kakvih zdjela blagujemo. Jer ako ne budemo živjeli kao Božji narod, propast će i selo i običaji. Trudimo se stoga ozbiljno prihvatiti Kristovu riječ i truditi se srcem biti blizi Bogu, da nam ne bude život uzaludan, već bremenit i plodan svakim Božjim darom već sada na zemlji, dok ne dođe do blažene vječnosti.

21. nedjelja kroz godinu – B

I u današnjem odlomku Ivanova Evanđelja nastavlja se rasprava koju je Gospodin započeo sa svojim slušateljima i učenicima prilikom susreta u Kafarnaumu nakon čudesnog umnažanja kruha. Što je rasprava dalje odmicala, postajalo je očito da se sve više produbljivao jaz između Isusa i onih koji su ga u tom trenutku slušali. Štoviše, sam Isus je uočio da se je određeni broj njegovih učenika i sljedbenika zgražao nad riječima koje je on izgovarao, što možemo razaznati iz onoga kad veli: Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Očito da niti nakon njegova upita i uvjeravanja mnogi se nisu dali uvjeriti, te su ostali sablažnjeni nad riječima koje je izgovorio. Bila im je, naime, pretvrda njegova besjeda.

No ipak, tim ljudima treba priznati jedno: ipak su se odlučili biti dosljedni i jasni i sebi i njemu. Doduše, on koji je znao da među učenicima ima onih koji ne vjeruju, doveo ih je do toga, a oni su pristali napraviti taj korak dosljednosti, te su prestali ići za njim. Istina, ostala je nekolicina učenika uz njega sa svom odlučnošću i jasnoćom, uvjereni da je on Svetac Božji, te da ima riječi života vječnoga, no velika većina je odstupila od njega. Njegove riječi kojima je svjedočio da je sišao s neba kako bi bio božanska hrana čovječanstvu, djelovale su oporo, nerazumljivo i sablažnjivo ušima mnogi koji su se pitali kako mogu jesti njegovo tijelo. Da su vjerovali u njegovo božanstvo, onda bi se, istina, pitali kako će to biti, ali ne bi u nevjerici odbacili sve što je govorio i činio. Ovako su se sablaznili jer su Boga poimali i o njemu razmišljali na ljudski način, polazeći od sebe i od svojih ljudskih predodžbi o Bogu. U ime toga su odbacili Boga koji je sišao s neba i koji se utjelovio da bi bio hrana ljudima, jer im se to činilo preljudskim i preniskim, dok nisu shvatili da su upravo njihova ‘uzvišena’ poimanja Boga preljudska, te da ih Bog može nadići u svojoj svemoći i dobroti prema čovjeku.

Na žalost danas imamo gotovo istovjetnu situaciju. Mnogo je onih kojima je ovakva slika Boga koji ljubi čovjeka do mjere da se sam ponižava i utjelovljuje da bi bio Spasitelj ljudskoga roda neprihvatljiva. Oni ne prihvaćaju takvo svjedočanstvo o Bogu, koje je Bog dao sam o sebi i pokazao ljudima, već se prema tome odnose hladno i rezervirano. S druge pak strane o Bogu imaju svoja ljudska mišljenja, te su Boga stavili na neko mjesto u svome životu koje su mu oni pronašli svojim, najčešće ispraznim, umovanjima. Ujedno valja reći da je među takvima i mnogo onih koji se zovu kršćanima i vjernicima. Za njih vrijedi ona Isusova kad reče da je ‘od početka znao koji su oni što ne vjeruju’, no oni u svojoj polovičnosti i mlakosti ne dolaze do one jasnoće do koje je Isus doveo takve svojom raspravom. On i danas hoće biti Bog koji sablažnjava, to jest odvraća od sebe one koji se formalno zovu kršćanima, a žive isključivo po svome. Na žalost, njih može teško ‘sablazniti’ svojim naukom, jer ga inače ne slušaju i ne prate, te ih ne zanima ono što on govori. No svejedno ne izjašnjavaju se i ne prestaju formalno zvati se kršćanima, premda nisu oduševljeni njegovom riječju i naukom, niti im je stalo slijediti ga i naviještati drugima. Kako je očito, ne daju se sablazniti njegovim riječima da bi otvoreno rekli da mu ne vjeruju, ali zato žive mlako i sablažnjivo bez straha Božjega.

Upravo zato je ova Isusova rasprava i danas znakovita i poticajna. Isus ne može ne biti ono što jest, a to je utjelovljeni Božji Sin koji svojim učenicima – vjernicima svjedočio koliko je bitno da mu otvoreno vjeruju, slijede ga, traže i blaguju njegovo tijelo. Te stoga poručuje onima koji ne mare za ovo svjedočanstvo ili koji se sablažnjavaju nad tim činjenicama i istinama, da je bolje da budu jasni i sebi i njemu, te da povuku dosljedan potez stavljajući se na radije na odmak od njega. Bolje je da se oni sablazne o ono što on govori, te da ga potom napuste, nego da budu mlaki i nedosljedni vjernici koji sablažnjavaju druge vjernike koji se trude iskreno ići za Isusom i vjerovati mu. A onima koji mu vjeruju i idu za njim, svjetlo na putu i poticaj mogu biti riječi svetoga Petra: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji. Dopustimo stoga Gospodinu da nas osvoji na neponovljiv način i da nas učini pravim i uvjerenim učenicima koji žive od njege riječi i presvetoga Tijela, te se ne sablažnjavaju nad onim što on govori, već nastoje svoje ponašanje i djelovanje uskladiti s njime, s nadom da će riječi života vječnoga koje dolaze od njega i u nama izvršiti svoj učinak.