Gospa od Zdravlja

Kad je anđeo Gabriel pristupio nazaretskoj Djevici onda ju je pozdravio riječima: “Zdravo, milosti puna!” (grč. χαῖρε,κεχαριτωμένη) Taj pozdrav u ovom slučaju nije bila tek uobičajena želja kojom se sugovorniku željelo dobro zdravlje i radost, mir i ljubav, već nadasve to je bila vrlo snažna tvrdanja. Marija je bila zdrava, što i grčka riječ pozdrava, kao i naslov ‘milosti puna’ kojom ju pozdravlja, dolaze od istoga glagola χαίρω koji znači radovati se, radostan, veseo biti. Kako istinska radost dolazi iz ispunjenosti Bogom i njegovom milošću, to je Marija s pravom bila zdrava. Štoviše kao što je bila puna milosti, bila je time i puna zdravlja.

Globalna pandemija

Marija je živjela u vrijeme globalne pandemije kada je zdravlje čovječanstva bilo ugroženo sveprisutnim grijehom kojemu nije uspijevao umaći nijedan čovjek. U usporedbi na to, pandemija koronavirusa je beznačajna, jer je pandemija grijeha, kako nam veli sveti Pavao, bila smrtonosna za sve ljude.

33. nedjelja kroz godinu – A

Živimo u svijetu u kojemu postoje različiti stručnjaci, ponajviše na području psihologije, za izgradnju ljudske samosvijesti. Oni ljude pokušavaju uvjeriti i izgraditi da vjeruju u vlastitu cjelovitost i samodostatnost u donošenju životnih odluka. Čim mora postojati takav sustav uvjeravanja u društvu, to je odmah pokazatelj da glede toga ljudi imaju slabost i kompleks. Jer čim im netko drugi mora izgrađivati samosvijest, pokazuju koliko im je ranjiva i krhka. No s druge pak strane pokazuju potrebu biti cjeloviti i slobodni, te se potpuno samostalno opredjeljivati i određivati u životu vodeći svoj život smjerom kojim sam sebi zada. Čovjek tako upada u zamku suvremenoga svijeta i društva, uvjeren kako ga to isto društvo vodi pravim putem gospodstva nad samim sobom, a u biti usmjerava ga krivim smjerom, jer takve težnje o potpunoj slobodi i sposobnosti samoodređenja su obična utopija. Ma koliko to privlačno zvučalo, ipak je nemoguća misija biti potpuni gospodar nad samim sobom. Čovjek to nikada nije bio niti može biti isključivi i savršeni gospodar svoga života. Jer niti je sebi dao život, niti sebe može obdariti vječnim neumrlim životom.

32. nedjelja kroz godinu – A

Neobična je ova Isusova prispodoba zbog više razloga. Prvo jer je pisana jezikom i izrečena usporedbom iz svijeta koji nama nije blizak i mi više ne koristimo. Kao drugo, jer nam se ne čini jasnom i ne znamo gdje bismo je primijenili u svom životu. Djeluje više apstraktno kao neka teorija koja se ne događa u stvaranosti, jer takvih scena nema u stvarnome životu. Baš zato bi je ili trebalo približiti našem životu i svakodnevnom ponašanju, ili odustati od čitanja nečega što nam ne daje ni jasnu ni konkretnu poruku. A potražiti zajedničke točke s našom stvarnošću, može se ako pretpostavimo da riječi prispodobe ne iznose sve, već samo da daju okvir i priču u općim konturama, te da se u nekim dijelovima može i treba produbiti logičnom analizom.

U tom smislu ključno je razumjeti koja je bitna razlika između ludih i mudrih djevica. Prema onome što nam kažu riječi prispodobe, među njima je samo jedna razlika: mudre su ponijele rezervno ulje u posudama, a lude nisu. Što bi to trebalo značiti?

Svi sveti

Činjenica je da mi ljudi ne znamo baš tako dobro upravljati pogled prema nebu dok se bavimo zemaljskim stvarima, jer često prihvaćamo njihovu unutarnju logiku prema kojoj se ponašamo isključivo ljudski. Služimo se zemaljskim dobrima i plavimo zemaljske planove prema kojima izračunavamo vlastitu dobit, život u radosti, obilnu baštinu, te smo poradi toga spremni zažmiriti i progledati kroz  prste samima sebi s obzirom na posvemašnju pravednost, na milosrđe prema drugima ili pak na čistoću srca. Nekad nam se čini rizično i besmisleno trpjeti poradi nekih vrijednosti, kad se može živjeti opuštenije ako ih zaboravimo, te se posvetimo zemaljskoj dobrobiti. Možda je i besmisleno biti do kraja dosljedan, pa izazvati na se bijes onih koji će nas progoniti, kad se može eventualno biti mlak i polovičan, te živjeti kao i svi drugi bez rizika i napetosti.

No unatoč svim našim ljudskim umovanjima i promišljanjima, Isus ima drugačiju logiku od naše ljudske, te nas stoga poučava na jasan i nedvosmislen način ispravnom načinu života usmjeravajući naš pogled prema nebeskim vrijednostima koje trebaju voditi naše izbore i naše konkretno djelovanje.

30. nedjelja kroz godinu – A

Kolikogod nam današnje Evanđelje djeluje jasnim i očitim, ipak bi površni čitatelj moga krivo tumačiti i uzvući sasvim neprimjerene zaključke iz njega. Pogotovo ako se usredotočimo na drugu zapovijed koju Gospodin ovdje nalaže, vidimo da reče: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga, a zanemarimo cjelovitu pouku koju nam daje u ovih nekoliko rečenica. Netko bi iz ove zapovijedi mogao izvući sasvim sebične zaključke, te tumačiti da ga je Gospodin ovlastio da se pobrine najprije za sebe, pa da tek onda misli na druge. Isto tako ovo bi moglo značiti da je Gospodin nama prepustio da mi procijenimo što je to prava ljubav, što je to što mi želimo ili ne želimo ljubiti, te kao što procijenimo za sebe, da tako činimo i prema drugima.  Upravo na takva tumačenja navodi nas individualizam današnjega svijeta koji ne samo da nam daje za pravo da sami odlučujemo što ćemo i kako ljubiti, nego nas na to potiče. I ako bismo k tome svome tumačenju dali Gospodinovo pokriće, imamo onda savršenu kombinaciju da činimo kako se nam sviđa, to jest da ljubimo kako mi procijenimo.

29. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem Evanđelju čitamo kako farizeji žele uhvatiti Isusa u riječi pitajući ga: “Učitelju! Znamo da si istini te po istini putu Božjemu učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?” Pitanje je bilo vrlo opako, jer je moglo biti preformulirano: “Trebamo li dopustiti da nam car oduzme dio slobode? Da nam uzima naša dobra i učvršćuje svoju vlast nad nama?” No Isus je više nego jasan, te ga nisu mogli uhvatiti u riječi kako bi ga optužili i diskreditirali. On zna koje je njegovo poslanje i što je to važno u ljudskome životu, te se ne da navući na tanak led. Zato je njegov odgovor, nakon što je zatražio da mu pokaži monetu s carevim likom, više nego kategoričan: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” Jer bilo je zanimljivo da u svakodnevnom životu nisu odbijali koristiti rimski novac, premda je na njemu bio carev lik, ali su postavljali pitanje je li dopušteno plaćati porez caru.

28. nedjelja kroz godinu – A

Teško je znati koliko pojedini vjernik razumije svoj poziv pred Bogom, a još teže znati koliko ga svaki od nas vrši zdušno i besprijekorno. Kad pogledamo sebe i oko sebe, ne vidimo baš previše ljudi oduševljenih Bogom niti zajedništvom s njime. U redovitim susretima pričamo više o svome nego o njegovu životu, bavimo se svojim problemima, a ne njegovim otajstvima. Posvećeni smo kojekakvim ljudskim i zemaljskim stvarima koje onda s tolikom pomnjom obavljamo, a kad je riječ o onome što nam nudi Gospodin, onda se u tome slabo snalazimo i gotovo nikako ne usklađujemo s njime. Naš dnevni ritam ovisi o koječemu i vrti se oko toliko suvišnih i sporednih stvari u koje ulažemo vrijeme i sposobnosti, snagu i energiju, a kad je riječ o vlastitoj duši, onda nismo baš toliko revni. Kad se družimo s ljudima koji su nam dragi, veselimo se i uživamo u tome, ali kad odlazimo na susret s Bogom, ne zračimo radošću i ne pričamo o tome drugima, pogotovo što ne osjetimo da smo nešto doživjeli u tom susretu.

Upravo radi toga je dobro došla i nama ova prispodoba koju Isus priča o svadbenoj gozbi koju kralj pripravlja za svoga sina. Kralj je uzaludno očekivao da će se njegovi podanici iskreno radovati i da će

27. nedjelja kroz godinu – A

Nije rijedak slučaj u svakodnevnome životu da roditelji svojoj djeci priskrbe mnogo sigurnosti, blagostanja i baštine, a da uopće ne očekuju od njih, niti ih uče, osobnom zalaganju i odgovornosti da to zasluže i da nauče time upravljati. I upravo jer to bude tako, djeca nenavikla raditi i živjeti odgovorno, te nesposobna upravljati onim oko čega se nisu trudili, vrlo brzo upropaste sve što su im roditelji priskrbili i stavili u ruke. I to redovito jer su duhovno neizgrađeni i nedorasli izazovima i poteškoćama, te ne znaju dobro ni cijeniti trud i odricanje koji stoje iza stečenih dobara. Ovakva životna situacije nam pomaže razumjeti bolje Isusovu prispodobu o vinogradarima iz današnjega Evanđelja, ma koliko se to ne činilo na prvi pogled.

Isus, naime, priča prispodobu u kojoj glavnu ulogu ima domaćin koji sadi vinograd. On je taj koji je odlučio podići vinograd. On ga je zasadio i ogradio, te opskrbio svime što je potrebno da se kasnije može osigurati dobar urod. No imao je nesreću da su se sluge kojima je povjerio svoj vinograd počeli bahatiti,

26. nedjelja kroz godinu – A

Današnjom prispodobom Isus u prvi plan stavlja temu dosljednoga i nedosljednoga života pred Bogom. Pozadina ove prispodobe bilo je hvastanje određenih krugova uvjerenih da žive ispravno i vjerno Bogu, te ujedno njihov prijezir prema onima koje su oni smatrali grešnicima i nedostojnima vjere i Boga. Ne slažući se s njihovim tumačenjem, Isus im priča u par rečenica ovu prispodobu nakon koje slijedi i pouka. Isus se ovo prispodobom suprotstavlja svakom površnom tumačenju i onim ljudskim reakcijama koje mi ljudi činimo bez dubljeg uvida u tuđe živote, u ljudska srca, kajanje i obraćenje. No kako se ne mijenjaju vremena ni ljudi, tako Isusova riječ nosi poruku i za nas danas ništa manje ozbiljnu i aktualnu.

Na sebi svojstven način, prispodobom u par rečenica, Isus tumači kako se mi ljudi često razbacujemo velikim riječima i obećanjima želeći pred drugima ostaviti dobara dojam, to jest na prvi pogled ih osvojiti i tako ostaviti pod dojmom, a u biti s krivim zaključcima,

25. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba iz današnjeg Evanđelja uvijek je, koliko god je čitali, vrlo neobična i zbunjujuća. U sebi osjećamo kao da je ipak gospodar učinio nepravdu onima koji su cijeli dan radili, premda im je rekao da ih nije oštetio: Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno sa svojim činiti što hoću? I premda iz perspektive pogode stoji ova primjedba, neki osjećaj pravičnosti ipak nas tjera dovesti je u pitanje i reći da je gospodar mogao prema onima prvima biti malo darežljiviji i velikodušniji. I takav nas osjećaj prati dok razmišljamo iz perspektive vlastitoga probitka viđena kroz novac, dok s druge strane ne znamo vidjeti istinsku dobrobit koju su uživali oni prvi time što ih je gospodar uzeo da rade u njegovu vinogradu. Pogotovo ako prispodobu stavimo u duhovni kontekst, tada postaje jasno da je naša optika promatranja sasvim kriva, jer se usredotočujemo samo na zaradu, a ne znamo vidjeti cjelokupnu korist koja se skriva iza zajedništva s Bogom. Ta korist koja stoji u pozadini daleko je veća od uske zarade koja je većini ljudi najveća motivacija za rad.

Na žalost mi ljudi je ne znamo dobro sagledati ponudu Božju te se cjenkamo sa svime i u svemu što nam nudi. Dok nas on velikodušno poziva da dođemo u njegov vinograd, da zdušno radimo na svome spasenju i na spasenju braće ljudi, mi se tome opiremo jer