11. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako je Isus nastojao odgovoriti na potrebe svoga puka. Shvatio je da je najveći problem čovjeka u tome što nema pravih pastira na raspolaganju Bogu da vrše svoje poslanje Božjim autoritetom i na Božji način. Problem može biti i onda kad se ljudi ne daju voditi, već svedu svoj odnos s Bogom na svoj privatni odnos i na pojedinačna uvjerenja, zanemarujući činjenicu da je sam Bog providio vjerodostojan način odnosa između sebe i svoga puka. U tom smislu razumijemo Isusovu skrb za svoj narod koji je bio prepušten samome sebi jer nije imao pravih pastira, te zato Evanđelist opisuje kako se Isus sažalio nad njim “jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”. Isus traži rješenje za potrebe puka i odgovor na njihovo potraživanje, svjestan kako je radnika malo, a žetva velika. Ali odgovor ne može biti bilo kakav na problem nedostatka radnika u žetvi, jer žetva je Božja, to jest Božja je njiva na kojoj se radi. Nije smisao i cilj poslati bilo koga u žetvu, jer nestručan i neupućen radnik može napraviti mnogo više štete nego koristi. Zato je vrlo bitno da se moli od gospodara žetve da on svojim duhom nadahnjuje one koji će prihvaćati poslanje da ga što revnije i dosljednije vrše.
Zanimljivo je vidjeti kako Isus traži odgovor na ovaj problem. Evanđelist sveti Matej zapisa: Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Isus, dakle, šalje svoje učenike i daje im poslanje i ovlast da ga mogu ispuniti. Nije ih poslao da idu svojom snagom, ni mudrošću ni sposobnošću, već njegovom. Tako se i on očituje gospodarem žetve koji šalje radnike u žetvu Božju. A šalje one koje je sam osposobio za vršenje božanskoga poslanja. Oni su oni koje on kao Bog postavlja za pastire i nadstojnike svoga naroda da vode narod u ime Božje, što se događa od onda do današnjega dana po apostolima i njihovim zakonitim nasljednicima i suradnicima. Od tada svaki pastir treba imati odlike koje imaju apostoli koje izabra Isus. Ali uz odlike i dužnu ovlast i sposobnost biti žetelac na njivi Božjoj. A o čemu je točno riječ, vidi se iz spomenutoga retka. Primili su vlast nad nečistim dusima, da ih izgone i da liječe svaku nemoć i bolest u narodu. Doista, to je središnji dio poslanja Isusovih učenika koji mogu biti uspješni žeteoci na njivi Božjoj samo ako se trude primiti ovu ovlast nad nečistim dusima i ako je provode.
Što je vrijedilo za njih, vrijedi i danas kad smo gotovo pa uvjereni svi po redu da nema nečistih duhova. Počesto i sami pastiri – žeteoci Božji ne vjeruju da postoje takvi duhovi. Ili ih možda slabo prepoznaju i otkrivaju, te onda nisu od prave koristi svojemu puku. Jer umjesto da mu pomažu da se oslobodi od nečistoće i natruha ovoga svijeta, svojom mlakošću i duhovnom nespretnošću i nespremnošću, krivci su za padove i otpade mnogih duša od Boga. Počesto ni sami pastiri ne dopuštaju da ih Bog vodi, to jest da ih Krist Gospodin osposobi i osnaži do kraja za poslanje koje trebaju izvršiti, pa teško onda od vjernika mogu iziskivati da se daju voditi njihovom riječju, duhom i iskustvom. Osim toga ima i onih koji su navikli uslijed ljudske slabosti na nečistoću ovoga svijeta kao nešto normalno, te je i ne uočavaju jasno. Umjesto da teže i ostvaruju savršenu čistoću, poradi Boga kojemu su postali poslužitelji, oni se naviknu na sivilo i mlakost ovoga svijeta, te tada ne uočavaju dobro prljavštine i nečistoće koje onda i njih zahvaćaju. Jer onaj tko ne promatra Božju čistoću, ne može otkrivati dobro nečistoće svijeta u koje nas navode nečisti duhovi. A kao što se ne može dobro vidjeti kroz prljave naočale tako isto i Božji puk ne može jasno pristupiti Bogu ako se pastiri ne trude oko čistoće svoga života. I kao što sunčevo svjetlo ne može jasno sjati kroz prljavi prozor, tako i Božje svjetlo kojem su svećenici prenositelji može biti izobličeno, prigušeno i ublaženo, umjesto da sjaji punim sjajem svakoj duši željnoj njegove ljubavi i topline.
Stoga se istinski pastiri trebaju odlikovati čistoćom duše, te po njoj biti djelotvorni i djelatni, jer je smisao njihova poslanja prenositi ljudima Božju čistoću. Doista, to može samo onaj tko daje sebe očistiti i biti Bogu potpuno na raspolaganju. Samo onaj tko je kušao Božju čistoću, može dobro uočavati nečistoće ovoga svijeta i izgoniti nečiste duhove koji drže svijet sebi u pokornosti učinivši ljude robovima nečistoće. Božji pak žetelac koji radi u žetvi Božjoj postaje pravim žeteocem ako u svome životu živi sukladno volji Božjoj, to jest ako živi razmatrajući Božju čistoću. Takav u svijetu uočava vrlo jasno djelovanje nečistih duhova, te sve čini da Božji puk upozori na njihove zamke i podvale, kao i na stanje života u prljavštini na koju se počesto ljudi naviknu. Jedino svećenik koji dopušta Kristu da mu bude sunce i svjetlo uspješno privodi duše Bogu, to jest sabire u Božju žitnicu, jer je i sam dopustio da ga Gospodin osposobi za svoju službu. Zato ne preostaje ni nama drugo nego u poniznosti moliti gospodara žetve da pošalje čistih i čestitih radnika u žetvu svoju kako bi ovaj svijet čistili od nečistih duhova i sigurno vodili Božji puk putem spasenja.